Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je u ponedjeljak da puno politički postavljenih veleposlanika ne provodi državnu politiku, ali ih bez vlade ne može smijeniti i na njihovo mjesto postaviti karijerne diplomate koji bi se borili za interese Hrvatske.



'Naša diplomacija nažalost stagnira, još uvijek se vodi starim načelima, ima puno veleposlanika koji su politički postavljeni i ne provode državnu politiku, nego politiku koja je nestala', izjavila je Grabar-Kitarović za Novu TV.

'Učinkovitost nekih veleposlanika je vrlo niska, o njima se gotovo ne čuje, neki rade protivno državnoj politici, neki su zaostali u starim vremenima kada je Hrvatska bila kandidatkinja za EU i NATO', dodala je.

Upitana zašto ih ne vrati u Zagreb, rekla je da im je 'poslala poruku' i da na tome ustraje već godinu dana, ali ne može bez vlade. 'Ne mogu ih sama povući, to je ustavni proces', rekla je Grabar-Kitarović koja vanjsku politiku kreira zajedno s premijerom.

Ustvrdila je da nije točno da je Banski dvori premijera Andreja Plenkovića ne slušaju i da se o tome razgovara te vjeruje da će uskoro riješiti puno mjesta, ne samo u Washingtonu.

Predsjednica je zadovoljna radom ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera i kaže da veleposlanici konačno dobivaju naputke o tome što je državna politika.

'Imamo izvrsne karijerne diplomate koji bi se izvrsno borili za interese Hrvatske i dobro razumiju koji je danas položaj Hrvatske, da smo zemlja koja treba voditi, a ne slijediti', istaknula je Grabar-Kitarović.

Jamac stabilnosti

'Ja sam bila jamac stabilnosti u ove dvije turbulentne godine mojega mandata', također je poručila hrvatska predsjednica, ističući kako su procesi u tom razdoblju, u kojem su se promijenile čak tri vlade, mogli krenuti i u nekom drugom smjeru da je podlegla političkim pritiscima.

'Proces konzultacija bio je takav da je moglo krenuti u bilo kakvom pravcu da sam podlegla bilo kakvim političkim pritiscima', izjavila je predsjednica. Naglasila je kako se u svom radu držala Ustava i zakona, kao neovisna predsjednica izravno izabrana od građana.

Kao osnovne kvalitete koje je donijela kao predsjednica, u usporedbi sa svojim prethodnicima, navela je stabilnost institucija, kontinuitet državne politike, promjenu političkog diskursa, uvođenje višeg koncepta zajedništva, sinergije rada, 'pozitivnog natjecanja radije nego spuštanja ili ponižavanje jedni drugih'. Istaknula je i niz svojih vanjskopolitičkih inicijativa te novo pozicioniranje RH u EU i NATO-u te općenito na svjetskoj sceni.

Za svoje važno predizborno obećanje koje je ispunila građanima navela je koncept zajedništva koje je, tvrdi Grabar-Kitarović, počelo dominirati u hrvatskom javnom diskursu, za razliku od ranijih podjela. 'Čvrsto bih stala na tome da više nema toliko onih uvreda, ponižavanja, nema toliko podjela, počeli smo se konačno fokusirati na egzistencijalna pitanja, a ne na ideološka. To je bio jedan od mojih temeljnih ciljeva', istaknula je.

Pitanje govora mržnje

Ne slaže se da u hrvatskom društvu raste netolerancija, već upravo suprotno, iako pred svima, ustvrdila je, u tome ima još puno posla jer u društvu, nažalost, još ima govora mržnje. Odbacuje i prozivke da često među zadnjima osuđuje nasilje, te ističe kako reagira uvijek, sukladno informacijama kojima raspolaže.

'Bilo kakav govor mržnje, bilo kakva netolerancija i govor mržnje koji osjećam i prema institucijama i prema sebi samoj, isto tako očekujem od odgovarajućih institucija da reagiraju, pa i od cijelog društva, da se konačno uljudimo i počnemo jedni prema drugima postupati s tolerancijom i poštovanjem', naglasila je predsjednica.

Ponovila je svoj stav kako se HOS-ovu ploču u Jasenovcu s ustaškim pozdravom 'Za dom spremni' ne može samo tako ukloniti ako je ni sam zakon ne zabranjuje. 'Ploča nije usmjerena na ono što se dogodilo u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu, što duboko poštujem. Ako smo pravna država, onda poštujemo svoje zakone. Ukoliko je statutom HOS-a to bilo regulirano godinama, a prije toga nisu reagirali ni moji prethodnici niti prethodne vlade, zašto sad to najednom postaje problem. Treba isto tako odati dužno poštovanje prema jedanaestorici mladića koji su poginuli braneći Hrvatsku i Jasenovac', poručila je Grabar-Kitarović.

Totalitarne ideologije

Dodala je kako je jasnije nego bilo tko u Hrvatskoj osudila sve totalitarne ideologije i vrlo jasno se odredila prema Jasenovcu, ali i istaknula kako neće dopustiti da se 'okrene pila naopako' i 'izjednačuje Drugi svjetski rat s Domovinskim ratom' te radi umjetna podjela u društvu na one koji su bili na strani antifašizma i one koji su na strani Domovinskog rata. 'To apsolutno ne isključuje jedno drugo', kazala je i naglasila kako neće dopustiti da se pljuje po hrvatskim vrijednostima i 'Hrvatskoj nameće nekakav uteg ustaštva i fašizma, jer to je upravo ono što pokušavaju neki u našim susjednim zemljama kako bi diskreditirali Hrvatsku'.

'Isto tako i vi u medijima izvlačite moje izjave iz konteksta i postavljate ih u kontekst nekakve međunarodne prisile. Ja nisam takva osoba, ja se zalažem za Hrvatsku koja je suverena i samostalna, koja je članica EU i NATO-a, koja ima svoj stav, koja vodi računa o nacionalnim interesima. Neću dopustiti nikome da vrijeđa ovu Hrvatsku, niti da vrijeđa branitelje koji su se borili za slobodnu demokratsku Hrvatsku, a ne ni za kakve aveti prošlosti', poručila je hrvatska predsjednica.

Jutarnji, 20. veljače 2017.

UZ MUŽA MORAŠ IMATI I POKOJEGA MAJSTORA.

Sada iz Sarajeva

(kraj)

<

Marko Veselica (Glavice, 9. siječnja 1936. - Zagreb, 17. veljače 2017. ), bio je hrvatski političar i ekonomist


“Među brojnim Hrvatima žrtvama represije jugoslavenskog komunističkog
režima, njegovo je ime postalo simbolom borbe za slobodu i nacionalna
prava. Na montiranim političkim procesima bio je osuđivan na dugogodišnje
zatvorske kazne, uvijek u životnoj opasnosti, no ništa ga nije moglo
slomiti u njegovu domoljublju. Kao što je bio među prvacima “Hrvatskoga
proljeća”, bio je i među prvacima stvaranja hrvatske demokracije, ustrajno
kao političar i ekonomist zauzet za napredak hrvatske države i dobrobit
svoga naroda. Hrvatski narod pamtit će ga kao svog istinskog velikana”,
napisala je predsjednica.


“Poštovana obitelji, s tugom sam primio vijest o smrti gospodina Marka
Veselice, istaknutog hrvatskog političara i ekonomista, jednog od
najznačajnijih sudionika Hrvatskoga proljeća, političkog disidenta i
zatvorenika, prvooptuženog u montiranom procesu bivše države i zastupnika u
Hrvatskome saboru, kojeg sam imao čast i osobno poznavati.

Hrvatski proljećar koji je iskreno volio domovinu i podijelio tragičnu
sudbinu svoje generacije koja se usudila dignuti glas za Hrvatsku, ostao je
do kraja odan svojim političkim i ljudskim uvjerenjima. U ovim teškim
trenucima za Vašu obitelj, molim Vas da, u ime Vlade Republike Hrvatske i
osobno, primite izraze duboke i iskrene sućuti”, stoji u sućuti Andreja
Plenkovića.

1. POŠTENI LJUDI I POŠTEN NAROD VRAĆAJU DUG.
MI NISMO VRATILI NIŠTA NAŠIM DRAGOVOLJCIMA.

2. PUNO JE ŽIVOTA POLOŽENO ZA HRVATSKU SLOBODU.
ZAMISLITE PETNAEST TISUĆA MRTVAČKIH SANDUKA POREDANIH U PROSTORU...

Antun Vrdoljak u emisiji "VETERANI MIRA", 18.veljače 2017.

3.. NACIONALIZAM JE NAJPOZITIVNIJA OSOBINA SVAKOGA NARODA.

Petar Šale u "BUJICI", 20. veljače 2017.

KAD BACIŠ BISERJE PRED SVINJE,
DOPUSTIO SI
GENOCID NAD LJEPOTOM.

Heroj Hrvat

U dvije godine vladanja s predsjednicom su surađivala čak tri premijera - Milanović, Orešković i Plenković. Dakle, bila je tu situacija u kojoj se nije našao niti jedan njezin prethodnik. Dvaput su održavani izbori i prvi put u hrvatskoj povijesti pala je Vlada. Povodom dvije godine vladavine predsjednica je održala govor u kojem se osvrnula te burne situacije, dijagnosticirala glavne probleme u hrvatskom društvu i otkrila na što će se fokusirati u budućnosti. Govor prenosimo u cijelosti:

Drage Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu i sve hrvatske državljanke i državljani, poštovane dame i gospodo,

Srdačno vas pozdravljam u prigodi dvogodišnjice moje predsjedničke inauguracije. Preuzimanje predsjedničke dužnosti prisegom da ću služiti hrvatskom narodu i svim hrvatskim državljanima, pamtim kao svečan i častan trenutak, posebice stoga što sam izabrana neposredno, čime je moja odgovornost još veća.

Dužnost predsjednice Republike preuzela sam u vremenu u kojem su uz gospodarsku krizu izrastale i druge, poput one demografske. Istovremeno, Europa i svijet suočavali su se s terorističkim napadima i migrantskom krizom, a Europska unija i s krizom svojih vrijednosti, jedinstva i identiteta.

U tim okolnostima bilo je sasvim jasno da se i Hrvatska mora ubrzano mijenjati i prilagođavati novim izazovima.

Pri tome su se nametnule dvije zadaće: identificiranje ključnih društvenih i državnih problema te kreiranje prostora za društveni dijalog s ciljem postizanja zajedništva u njihovu rješavanju. Stoga sam tijekom travnja 2015. godine provela opsežne razgovore s političkim strankama, sindikatima, poslodavcima i predstavnicima akademske zajednice, koji su definirali sedam ključnih problema ili kako ja volim reći izazova:

- demografsko izumiranje nacije,

- nedostatak dijaloga i podjele u društvu,

- izostanak učinkovite gospodarske politike,

- višestruke slabosti državnih institucija i administracije,

- izostanak kvalitetne reforme obrazovanja

- i nedostatak hrabrosti za donošenje odluka.

- nedostatak strategije i vizije u kojem pravcu idemo kao država.

Nažalost, promjena triju vlada i održavanje dvaju izbora u protekle dvije godine nisu išli na ruku uspostavi potrebne sinergije svih sastavnica državne vlasti, nužne za njihovo rješavanje. Istodobno, u okolnostima burnih političkih previranja, u kojima smo imali prvi pad Vlade od uspostave državne neovisnosti, pokazala se važnost odgovorne primjene predsjedničke ustavne pozicije kao čimbenika stabilnosti državne vlasti. Uz poštivanje Ustava -- i bez kalkulacija --provela sam tri puta političke konzultacije. Nisam dopustila - niti ću ikada dopustiti - rastakanje institucija, kršenje zakonitosti ili bilo kakvu vrstu pritiska. Istodobno, promicala sam i promicat ću društveni dijalog i konsenzus, kad god i u čemu god je on potreban i moguć.

Područje od mojega najvećeg interesa ostaje demografija, koja mora biti temeljem svih politika. No, unatoč dramatičnosti demografske krize, taj problem još nije shvaćen s dovoljnom ozbiljnošću, a riječ je o pitanju izvanrednih gospodarskih, socijalnih, sigurnosnih i drugih implikacija. Radi se o biti ili ne biti hrvatske nacije i države! U tom segmentu imamo izvanredno stanje. A izvanredno stanje traži izvanredne mjere! Stoga tražim nove, brze i ambiciozne iskorake Vlade, Hrvatskoga sabora, ali i zauzetost svih relevantnih društvenih čimbenika, kako bismo zajedno preokrenuli negativne trendove.

Kao vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, od početka mandata snažno sam se zalagala za izradu nove strategije nacionalne sigurnosti, razvoj strategije domovinske sigurnosti i modernizaciju oružanih snaga. Taj je proces započeo i bit će odlučno nastavljen sukladno obrambeno-sigurnosnim potrebama, uključujući i javnu raspravu o pitanju uvođenja vojne obuke.

Kao sukreatorica vanjske politike imam jasno definirane temeljne ciljeve:

Prvi je cilj repozicionirati Hrvatsku u okviru Europske unije i NATO-a, kao državu koja zna što hoće, državu koja je spremna voditi, a ne samo slijediti.

Drugi, ali ne manje važan cilj, jest jačati političku i svaku drugu potporu Hrvatima u Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivan narod, a njihov ustavnopravni i stvarni položaj od prvorazredne je važnosti za Hrvatsku. Snažno ću ustrajati i na manjinskim pravima Hrvata u Republici Srbiji, pri čemu „Subotičku deklaraciju“ gledam kao važan korak u zaštiti njihova položaja.

Treći je cilj osnažiti položaj Hrvatske kao srednjoeuropske i mediteranske države, posebice kroz Inicijativu triju mora koja za cilj ima energetsko, prometno i gospodarsko povezivanje dvanaest zemalja Europske unije, koju sam pokrenula zajedno s poljskim predsjednikom Dudom.

Četvrti je cilj biti čimbenikom stabilnosti i pozitivnih promjena u Jugoistočnoj Europi, te kroz dijalog rješavati otvorena pitanja sa susjednim državama. Isto tako, pružati pomoć zemljama aspiranticama na njihovom putu u euroatlantske integracije, pritom vodeći računa o zaštiti strateških nacionalnih interesa.

Peti je cilj daljnje jačanje gospodarske diplomacije. U inauguracijskom govoru obvezala sam se biti prvim gospodarskim diplomatom naše države, s ciljem kontinuirane promocije hrvatskog gospodarstva u inozemstvu, u čemu je postignuto više konkretnih rezultata. Primjerice, na sedam gospodarskih foruma, koje smo organizirali, susrelo se i razgovaralo oko 1000 domaćih i stranih tvrtki. Pritom ću inzistirati na bitnim promjenama i daljnjem osnaživanju naše diplomatske službe, kako u kadrovskom, tako i u sadržajnom smislu.

I nadalje ću posebnu pozornost posvećivati hrvatskom iseljeništvu. Hrvati diljem svijeta integralni su dio hrvatskoga naroda i ne smiju biti isključeni iz života domovine. Njihova iskustva, znanja, lobističke mogućnosti, a prije svega njihovo domoljublje, velik je potencijal, koji mora biti iskorišten u svim našim razvojnim procesima.

Tijekom ove dvije godine mandata najbolje sam se osjećala boraveći među ljudima. Pritom je važnu ulogu imalo izmještanje Ureda, do sada u sedam županija. Brojni susreti s vodstvima županija, gradova i općina, susreti s građanima, posjeti školama, tvrtkama i visokim učilištima omogućili su mi iz prve ruke uvid u probleme, ali i u uspjehe i potencijale – iskustvo koje uvijek podijelim s Vladom i resornim ministarstvima. Do kraja mandata želim izmjestiti ured u sve naše županije, uz snažnu potporu mjerama Vlade koje trebaju omogućiti uravnotežen regionalni razvoj.

I ovom prigodom želim naglasiti kako sam se uvjerila u opravdanost županijskog regionalnog ustroja. Županije su izraz posebnosti hrvatskih krajeva, osobito onih koji su, poput Istre, Međimurja ili Baranje, sačuvali hrvatski karakter unatoč dobro poznatim povijesnim okolnostima. Upravo te posebnosti treba sagledavati i razvijati kao integrirajući čimbenik razvoja hrvatske nacije i države. Očekujem stoga od Vlade da budućim mjerama fiskalne i funkcionalne decentralizacije ojača razvojne kapacitete i odgovornosti jedinica regionalne i lokalne samouprave.

Premda je izvan moje izravne nadležnosti, procijenila sam da posebnu pozornost treba posvetiti gospodarstvu. Moje Vijeće za gospodarska pitanja, dalo je svoje preporuke kao prilog struke široj raspravi o budućim mjerama za poticanje proizvodnje, izvoza, zapošljavanja i gospodarskog rasta u cjelini. Svjesna sam kako neke od predloženih mjera izazivaju kontroverze i kako su pokrenule javnu raspravu, čime i jest postignut njihov cilj.

Jedna je od temeljenih gospodarskih i razvojnih poluga kvalitetno i moderno obrazovanje. Kurikularna reforma nije stvar pojedinaca i treba krenuti od toga što je do sada učinjeno. Zato se nadam kako su prijepori vezani za kurikulum završeni. Očekujem njegov skori završetak i eksperimentalnu, a zatim i punu primjenu. Ako je u ičemu nužno postići nacionalni konsenzus, to su upravo područja demografije i obrazovanja.

Ako mi političke prilike u protekle dvije godine nisu omogućile željenu suradnju s drugim sastavnicama državne vlasti, predvidiva stabilnost ove Vlade i otvorenost oporbe za politički dijalog jačaju moj optimizam obzirom na konstruktivnu suradnju svih sastavnica državne politike. Ideološke podjele sve češće zamjenjuje riječ „zajedništvo“ koja je postala dijelom političkog diskursa u Hrvatskoj. Sad se svi moramo usredotočiti na pitanja koja su od životne važnosti za naše građane, posebno za mlade. Institucije Republike Hrvatske, uključujući i Predsjednicu, imat će autoritet onoliko koliko budu služile svojim građanima. Vodeći se ustavnim odredbama, moja je zadaća i dalje biti glas svih hrvatskih građana i integrirajući čimbenik naših razvojnih ciljeva u uvjetima članstva u Europskoj Uniji i NATO-u, kao i suverenističke državne politike, kako u domovini, tako i u svijetu. I tu ću zadaću izvršavati dosljedno, s osloncem na jedinstvenu baštinu naše časne prošlosti i vjerom u bolju Hrvatsku.

Jutarnji, 15.2.17.



Novosti BiH
vrisak iz bih
15.02.2017. | 15:53
Potresno pismo mlade Hrvatice iz srednje Bosne izazvalo veliku pažnju i brojne reakcije: 'Mi svoje križeve na leđima nosimo'


Piše Zoran Šagolj


Mi, ljudi, obično najviše pričamo o onima koji najviše vrište, ali im i najviše odbijamo pomoći", napisala je mlada Kiseljačanka Mia Grgić, studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu i buduća doktorandica međunarodnog javnog prava, u svojem pismu u kojemu progovara o situaciji Hrvata u Srednjoj Bosni, a koje je u kratko vrijeme objave na portalu Dnevnik.ba postalo hit na društvenim mrežama.

Pismo započinje citatom Meše Selimovića:

"Bosna je moja velika ljubav i moja povremena, bolna mržnja...", a autorica postavlja pitanje svijetu i Europi:

Od Meše...

"Vrišti li Središnja Bosna dovoljno glasno, toliko da je čuju i najbliži susjedi i daleki oceani i pričaju o njezinom vrisku, ali odbijaju pomoći. Europo, tebe pitam, vrištimo li dovoljno ili nas rane trebaju još jače progutati, duše nam izrezati, da bi ti, Europo, čula?

Svijete, tu je nekad živjelo 500.000 Hrvata. Europo, tu je u četiri godine u krvi nestalo 100.000 očeva, muževa i braće. Gospođo Europo, tu su djeca rasla bez osjećaja za oca, a ti, kao da ne vrište, kao da ne čuješ.

Također će upozoriti da njezinu rodnu grudu 'svojata tko i kad stigne'.

"Dijele nas i odjeljuju oni što Bosna nije njihova, oni koji su 'jednima uzeli slobodu, a drugima vjeru', a ti, Europo, ne čuješ odjek podjele, vrisak od rana što dijele i bole. Gospođo Europo, ovo je zemlja koja je dala jednog nobelovca, koji je rekao da je sve njegovo iz Bosne, koji je napisao da se samim korakom po toj zemlji preporađaš i oslobađaš, a danas ga negiraju oni koji su Bosni oteli sve i vratili je u neko drugo, mračno vrijeme. Bosna još u mraku vrišti, a ti gospođo, ne čuješ", citat je iz pisma.

Autorica se obraća i svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj:

"Europo, ovo je zemlja koja je Hrvatskoj dala izbornika koji je hrvatsku nogometnu reprezentaciju odveo do trećeg mjesta na svijetu, a danas ta ista Bosna nije dovoljno hrvatska tim istim velikim Hrvatima. Nikome nije dovoljno hrvatska, osim bosanskim Hrvatima, koji su svoje najbolje poklonili Hrvatskoj. Čujete li ih kako vrište?

Europo, ovo je narod kojeg prvi susjedi ne smatraju narodom, a čuju ga kako vrišti. Oprostite nam vi, veliki Hrvati, što se ne udaramo u prsa u hrvatskom parlamentu, nego živimo svoje živote daleko od svjetovnog cirkusa, koji je vaša scena. Oprostite nam što nismo toliko 'veliki'.

O, oprostite nam vi, veliki vjernici, što naše krunice nisu na retrovizoru, nego za obiteljskim stolom. Ispričavamo se vama, veliki Hrvati, što su nam očevi '91. i '95. ginuli za Hrvatsku, a '92. se vraćali u pakao zemlje na kojoj su odrasli. Oprostite nam i vi, veliki vjernici, što križeve na zidovima držite, jer mi svoje na leđima nosimo.

... do Andrića

Oprostite nam, vi, veliki Hrvati što vrištimo, samo ne po državnim firmama, nego u svoja četiri zida", navodi Mia Grgić.

Za kraj svojevrsnog vapaja iz Srednje Bosne odabrala je riječi Ive Andrića:

"Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni."

Dan nakon objave pisma razgovarali smo s autoricom Miom Grgić. Rekla nam je da ga je napisala više za sebe i da ju je prilično iznenadio odjek koje je ono imalo u javnosti. Da zabune ne bi bilo, reakcije su, tvrdi, redom pozitivne.

– Što sam imala, to sam i rekla, ali više ne bih izlazila u javnost oko toga. Molim vas da me shvatite – poručila nam je Mia Grgić kad smo htjeli doznati više detalja koji su prethodili njezinu pismu.

Slob. Dalm. (15.2.17.)

"Živio ti meni!"

DO(V)RH--čuvar crvenokmerskih stečevina: razvrata, drpašenja, pronevjera...

Novosti Hrvatska

KRAH 'KRALJA I OTADŽBINE'

30.01.2017. | 23:44

Bitka koju je je Tito strogo krio: četnike je 1945. uništio HOS



Piše Damir Šarac

Foto Hanza media

Četnici s vojvodom Pavlom Đurišićem na čelu 30. ožujka 1945. prelaze Vrbas kod Razboja i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila

Što je to bilo na Lijevče polju, nismo nikad čuli za veliku bitku ustaša i četnika? – uslijedili su višestruki upiti naših čitatelja nakon što smo u "Slobodnoj" objavili pregled rehabilitacija četničkih vođa i nacističkih suradnika na srpskim sudovima zadnjih godina, većinom pogubljenih nakon 1945. zbog ratnih zločina, od kojih je nekolicina likvidirana u ustaškom zarobljeništvu nakon bitke na Lijevče (Lijevča, Lijevač) polju kod Banje Luke neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata.

Smutljivi Draža

U komunističkoj Jugoslaviji bitka kod Lijevče polja nije se spominjala tako da su povijesni izvori crno-bijeli, ustaški ili četnički, a vrlo često se u historiografiji isticalo kako su četnici u ratu surađivali s ustašama. Ovo zadnje nije potpuno pogrešno jer su četnici kao sljednici regularne vojske Kraljevine Jugoslavije sve do 1944. godine uživali potporu zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije, u koju se sklonila obitelj Karađorđevića, te SAD-a, premda su gotovo cijeli rat proveli na koljačkim pohodima protiv civila uz logističku potporu talijanskih fašista i njemačkih nacista; početkom rata kratko surađujući s partizanima te u pojedinim slučajevima s ustašama u Bosni i Hercegovini.

Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio, drugo izvještavao, a treće radio.

Ipak, u poslijeratnoj historiografiji kao konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, koju ćemo također pojasniti, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan.

Jalovi planovi

Toga travnja 1945., kad se odigrala bitka na Lijevče polju, poraz njemačkog Trećeg Reicha i saveznika potpuno je izvjestan. Josip Broz od ljeta 1944. ima snažnu potporu antifašističke koalicije, partizanska vojska je od jeseni 1944. u Dalmaciji, a uz pomoć Crvene armije oslobodila je Beograd i probijala srijemski front. Vodstvo NDH u Zagrebu nema nikakve suvisle ideje o budućnosti njihove marionetske države, blude o predaji zapadnim saveznicima, a domobrani masovno bježe u NOVJ.

Pavelić zbog toga spaja Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo u jedinstvene Hrvatske oružane snage. Četnici već nagrizeni borbama u Srbiji povlače se u sjeveroistočnu Bosnu, sad već prepušteni sebi, jer se kralj Petar na pritisak Britanaca okrenuo Titu.

Mihailović je pokušavao još u Kruševcu svoje snage "prisajediniti" Crvenoj armiji, ali je nakon Brozove intervencije ovaj plan propao i četnici se izmiču, a đeneral sniva o iskrcavanju saveznika na jadranske obale koji bi u njegovim vizijama uz pomoć četnika udarili na partizane u Srbiji. Čak planira ponuditi Hrvatima i Slovencima stvaranje trojedine vojske za borbu protiv komunista.

Otpor đeneralu

I postrojbe vojvode Pavla Đurišića poražene su u Crnoj Gori, pa se i on početkom prosinca 1944. povlači prema bosanskim planinama. Mihailović poziva četničke vojvode da mu se pridruže u Bosni sa svojim vojskama i javlja im da ih očekuje sa sto tisuća četnika spremnih za borbu.

Tako i Pavle Đurišić stiže sredinom veljače na đeneralov poziv do planine Trebave u sjeveroistočnoj Bosni. S njim je oko sedam tisuća četnika pod oružjem te oko tri tisuće ranjenika, tifusara i obitelji vojnika. Prvi Đurišićev šok uslijedio je kad ga je Draža dočekao u selu Kožuhe ne sa stotinu, nego tek s desetak tisuća četnika, većinom prisilno mobiliziranih srpskih seljaka, a Mihailović im je i dalje govorio o povratku u Srbiju i dizanju narodnog ustanka očekujući "promjenu smjera" zapadnih saveznika.

Đurišić i dio zapovjednika usprotivio se i predlažu probijanje prema Sloveniji, gdje su njemački nacisti već sklonili četnike popa Đujića i ljotićevce iz Dobrovoljačkog korpusa, omogućivši im prolaz preko teritorija NDH.

Dio četničkih vođa pristao je uz Đurišićevu ideju i prijedlog su iznijeli Mihailoviću koji ga odbija, ali nakon nekoliko dana inzistiranja otpušta ih i poručuje neka idu kamo žele. Nakon raskola Đurišiću se pridružuju Zaharija Ostojić, zapovjednik istočnobosanskih četnika, Petar Baćović, šef hercegovačkih četnika, te štapski časnici Luka Baletić i Mirko Lalatović, ali i Dragiša Vasić, prijeratni književnik i odvjetnik, a u ratu Dražina desna ruka i ideolog ravnogorskog pokreta.

Kreću na zapad s oko 17 tisuća četnika, računajući kako će se kroz bosanskohercegovački prostor NDH provući na zagovor crnogorskog političara Sekule Drljevića, prethodno jugounitarističkog opredjeljenja, koji je za vrijeme rata zagovarao crnogorsku kraljevinu pod talijanskim protektoratom.

I on se našao u Zagrebu 1944., gdje osniva Crnogorsko narodno vijeće, jedan oblik vlade, kojoj je za "ozbiljnost" nedostajala vojna sila. Nju mu je ponudio Đurišić: crnogorski četnici će postati Crnogorska narodna vojska pod Drljevićevim vrhovništvom i Đurišićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će od vlasti NDH ishodovati slobodan prolaz na zapad i smjestiti ranjenike u bolnicu u Staroj Gradiški, a u planu je bilo i ujedinjavanje Pavelićeve i Drljevićeve vojske u borbi pritiv partizana.

Masovna predaja

Drljević je od vojvode Đurišića zatražio da sporazum objavi svojim četnicima, no on to nije učinio. Kad je Mihailović doznao za sporazum, proglasio je Đurišića izdajnikom kralja i naroda, oduzeo mu čin i zatražio da ga se privede na vojni sud. Čim je za Dražine namjere saznao Đurišić, pokreće trupe i ne obavijestivši Drljevića kreće na zapad, desnom obalom Save prema Lijevče polju, planirajući zauzeti Bosansku Gradišku, gdje bi se opskrbio namirnicama i nastavio prema Sloveniji.

Njegovo kretanje prate i vlasti NDH, ali i partizani. Ustaše su u paranoji jer pretpostavljaju da će Đurišić krenuti na Zagreb i srušiti Pavelića, partizanski izvori bolje su obaviješteni i znaju da je Đurišić otkazao poslušnost Draži i želi se dočepati Slovenije, dok četnici vjeruju kako radi sve u dogovoru s Mihailovićem i kreće u susret američkim "saveznicima"! Đurišićevi četnici 30. ožujka prelaze Vrbas kod sela Razboj i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila, a stanovnici okolnih mjesta bježe.

Četnici ne znaju da prema njima iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.

Iste noći Crnogorci masovno bježe iz četničkih jedinica i predaju se hrvatskim snagama, a dan poslije zrakoplovstvo NDH izbacuje letke i poziva ostale Crnogorce da napuste Đurišića. On, pokušavajući "moralizirati" vojsku, daje strijeljati nekoliko crnogorskih oficira kako bi primirio ostale i zaustavio pobunu, no postiže suprotan efekt, nasilno mobilizirani Crnogorci sada u tisućama bježe na drugu stranu.

Konačni obračun

S istoka je prema četnicima stizala Druga jugoslavenska armija, pa Đurišić bojeći se dvostrukog fronta odlučuje krenuti prema Lijevče polju, probijajući se kroz ustaške redove, gdje ih 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika HOS-a, uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića.

Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad na bunkere, no ustaše su pričekali da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju.

Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju.

Dok Metikoš priprema konačni obračun, Perišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike, budući da je Druga jugoslavenska armija topovima tukla i po hrvatskim i po četničkim postrojbama.

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu "drugim kosovskim poljem", ovim riječima: "Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."

Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu.

Svi smaknuti

O Perišićevoj predaji ustašama postoje barem dvije verzije: prema jednoj je uhvaćen dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj, vjerojatnijoj, njegovu je kolonu 17. travnja presreo general Metikoš uručujući mu (krivotvorena?) jamstva Sekule Drljevića da se vrati u Crnogorsku narodnu vojsku i dobit će prolaz do Slovenije. Đurišić je pristao pa 20. travnja s oficirima i tisuću i po četnika, među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće u Staru Gradišku, gdje su svi pobijeni nekoliko dana uoči kapitulacije Trećeg Reicha.

Ali ni pobjednici ni ostali akteri ove bitke nisu preživjeli: general Metikoš, nekadašnji austrougarski pa jugoslavenski časnik, bio je jedan od predstavnika HOS-a koji je na Bleiburškom polju pokušao s Britancima pregovarati o predaji zapadnim saveznicima, no vraćen je u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. rujna 1945. godine, dok je general Marko Pavlović okončao život u svibnju 1945. samoubojstvom kod Klagenfurta, a Sekulu Drljevića i suprugu iz osvete su zaklali prebjegli četnici u studenom 1945. u logoru za raseljene osobe u austrijskom Judenburgu.

Ubijeno, ranjeno, dezertiralo ....

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke od 2. do 7. travnja 1945. poginulo je i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo

Drugo 'kosovsko polje'

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu 'drugim kosovskim poljem', ovim riječima: 'Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.'

Do kraja skršeni na Zelengori

Jedna od posljednjih bitaka Drugoga svjetskog rata odvijala se na Zelengori 12. i 13. svibnja 1945. godine, kad je nakon sukoba s jedinicama Jugoslavenske armije skršen četnički pokret i time je faktički prestao postojati, simbolično, upravo na području Sutjeske, gdje su partizani u lipnju 1943. pretrpjeli strašne gubitke od ujedinjenih snaga sila Osovine, pokušavajući se iz Srbije prebaciti u Bosnu i Hercegovinu.

Ovog puta su se četnici pokušavali probiti iz Bosne prema Sandžaku i Srbiji, gdje su namjeravali podignuti ustanak. Do obračuna je došlo na rijeci Jezernici, a nakon višednevnog okršaja četnici su potpuno razbijeni. Većina visokih zapovjednika je poginula, jedan od rijetkih koji se izvukao je vojvoda Nikola Kalabić, a Draža Mihailović se prikrio kod Višegrada, gdje je i uhvaćen na proljeće 1946. godine.

Drljevićeva 'Crnogorska narodna vojska'

Crnogorska narodna vojska formirana je pri kraju rata na području NDH, kao pokušaj da se od pripadnika četničkih postrojbi - pod vodstvom Sekule Drljevića, koji se zalagao za samostalnost Crne Gore i uživao potporu NDH – sastavi vojska nezavisne Crne Gore. Nakon bitke na Lijevče polju, tijekom koje su na Drljevićev poziv Crnogorci masovno napuštali četničke jedinice, u Staroj Gradiški su sastavljene tri brigade, potom preseljene u Okučane. Kompletna CNV premještena je u Sloveniju, gdje su nakon kraja rata strijeljani na području Zidanog Mosta, manji broj je unovačen u Jugoslavensku armiju, a nekolicina ih je uspjela pobjeći u inozemstvo.

Ravnatelju smetalo što su partizani prikazani kao cvijeće, a ustaše kao zločinci


Šest panoa, koji nisu bili dio europske izložbe, organizatori nisu htjeli maknuti pa su iz Tehničke škole u Šibeniku povukli cijelu izložbu koja je do sada obišla 40 europskih zemalja

Iz Tehničke škole u Šibeniku povučena je izložba 'Anne Frank - povijest za sadašnjost' koja uspješno obilazi 40 europskih zemalja, a već je prošla kroz 23 hrvatska grada.

Ravnatelj Tehničke škole Josip Belamarić objasnio je za Šibenik IN zašto je došlo do toga.

- Problem je bio u tome što su organizatori htjeli da se uz 30 panoa koji su prikazivali izložbu o Anni Frank, doda još šest panoa koji nisu bili dio europske izložbe, a koji su prikazivali ustaše i partizane. Prema tim panoima ispada da su ustaše bili zločinci koji su klali Srbe, Židove, izgladnjivali djecu, a partizani su bili cvijeće. Što je sa zločinima koji su počinili partizani? Zašto nisu prikazali kako su partizani ubijali Hrvate nakon Drugog svjetskog rata, što je s Bleiburgom i Golim otokom? – pita se ravnatelj Belamarić.

Tražio je od organizatora da maknu dodatnih šest panoa, ali oni na to nisu pristali pa su povukli cijelu izložbu.

Pater Tvrtko, projektni koordinator iz udruge HERMES Communications kaže kako je jednostavno došlo do šuma u komunikaciji s ravnateljem škole, kojeg, kako kaže, u potpunosti razumije.

(ŠIB. portal)-dio