DOBIO 25 GODINA

'DAJ MI NOVAC, RASTRGAT ĆU TE!' Monstrum iz Pitomače brutalno silovao staricu koja je od ozljeda umrla, nakon zločina njezinim novcem častio pola mjesta
30.01.2017. u 18:13 (Jut. list)

TKO TE PITA IŠTA, VOLUSINO JEDNA!?

Još nisam upoznao osobu koja će se odreći svojih oholih ili sebičnih prohtjeva, koja će se odreči svoje tvrdoglavosti pred bilo kojom Božjom zapovijedi.
"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" nije ni učiteljica, ni zid, mi rijeka, ni opasnost bilo koje vrste, koja će prepotentnu osobu prisiliti na razmišljanje, promjenu odluke ili srastanje i skladnost s plemenitim, davnim zapisima, savjetima i zapovijedima Svevišnjega.
Čut ćeš najčešće pjev:
"Pizda ti materina, još ćemo se mi sresti!
"Tko te pita išta, volusino jedna!"
"Ne seri!"
"Odjebi!"
"Prijavit ću te policiji zbog mobinga!"
.................................................

Tko sjedi u crkvenim klupama?
Tko se moli i ispovijeda?
Tko pjeva?
Tko pruža ruku mira?
Tko izlazi kroz crkvena vrata pročišćen, umuljat...?
Tko...?
...............................................

Guzice?
Ili nam iskreno smireni obrazi, obliveni milošću, pružaju ruku koju želimo stisnuti i na sljedećoj misi?
..............................................
Težak li je i zapetljan ovaj život, majku jebao svoju!!!

Ovo je sadržaj pisma kojim su članice Udruge žena u Domovinskom ratu motivirale rukometaše na vatrenu borbu

Željka Čačko
25. siječnja 2017.


Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Željko Babić, emotivno, kroz prikrivene suze radosnice odmah po plasmanu u polufinale Svjetskog prvenstva, na pobjedi je zahvalio Gospi Međugorskoj, Isusu i Udruzi žena u Domovinskom ratu Zadar, čime je zaintrigirao javnost. Svi se pitamo kakav je sadržaj pisma koji je ganuo Babića i rukometnu ekipu, čime su ih to Zadranke motivirale na još vatreniju borbu za boje svoje zemlje.

Sjetimo, izbornik je odmah nakon pobjede nad Španjolcima kazao:

– Danas je pobijedila Hrvatska, naše srce i ljubav prema domovini. Ništa se nije promijenilo kod mene, ja ću se zahvaliti Gospi međugorskoj i Isusu. Ja tu tu generalno nisam problem, volim da su ljudi u Hrvatskoj sretni, da žene u marketima budu vesele, da se branitelji vesele. Posebno pozdravljam udrugu žena iz Zadra koje su nam poslale jedno dirljivo pismo, to su majke i sestre koje su u ratu ostale bez najmilijih. Puno ljudi je molilo za nas.

Ivana Haberle, predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu kazuje nam kako nije posebno iznenađena što im se Željko Babić javno zahvalio, ali sretna svakako jest. Često svojim pismima motiviraju ljude na borbu i ustrajnost, zahvala nekad dođe, nekad ne.

Ustupila nam je pismo odaslano na adresu HRS-a koje prenosimo u cijelosti:

Ponosni na vaš uspjeh u dosadašnjem dijelu turnira, naša mala udruga želi vam uputiti jedan zahtjev uoči važne utakmice koju igrate večeras protiv Španjolske reprezentacije: Dragi igrači, u nedjelju 22. siječnja hodale smo i molile 25 kilometara za naše branitelje koji su poginuli u VRA Maslenica, to su naši sinovi, naša braća i supruzi, nažalost Hrvatska ih je zatajila i dogodila se tragedija još većih razmjera da su njihova imena ponovno umrla i to na jedan naivan način u zaboravu…

Ali dragi dečki, vi pripadate jednoj drugoj Hrvatskoj, onoj koja štuje ponos i dostojanstvo dresa kojeg nosite na srcu. Mi braniteljice, majke, sestre i supruge naših branitelja molimo vas!

Dečki IGRAJTE VEČERAS ZA NJIH, IGRAJTE ZA NJIHOVU SLAVU, IGRAJTE ZA SJENE KOJE VIDE I ČUJU, IGRAJTE SA TOLIKO STRASTI I LJUBAVI PREMA DOMOVINI SA KOLIKO SU ONI OSTAVLJALI SVOJE ŽIVOTE NA ZEMLJI HRVATSKOJ!

Vi niste samo naš Ponos dragi dečki, vi ste i naša nada, jer vaša ruka na srcu, vaše davanje, vaše žrtvovanje, biti će pobjeda za njihove živote, za njihova djela hrabrosti…

Hrvatski sportaši su jedini koji pronose slavu Hrvatske, naše su nade uprte u Vas dragi igrači, IGRAJTE ZA NJIH, ZA NAS, ZA NAŠU RANJENU HRVATSKU!

Mi ćemo moliti za vas!

Hrvatska država nema strategiju ni prema sebi, a kamoli prema Hrvatima u BiH.

Poslije Franje Tuđmana nema političke elite. Ima političke ispodprosječnosti.

Bivša Jugoslavija jedino još živi u Hrvatskoj.

Strašno je što spodoba Vesna Pusić ne može prikriti mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima.

U jednom susretu Ivan Vekić mi je rekao: "Hrvatska će pobijediti. Kad najbolji i najhrabriji Hrvati dobiju rat,
drugi će piti šampanjac."

Bosiljko Mišetić


Iz zbornog područja Tomislavgrada nestala je sva dokumentacija HVO. Završila je u Banjoj Luci.
Dva kombija. Sve aktivnosti HVO.
Izdaja hrvatskih juda.
Izdaja. Izdaja. Izdaja.
Hapšenja. Hapšenja. Hapšenja. Hrvata.
Mrak nad mrakovima.

Ljubo Ćesić Rojs


"BUJICA", (2o. siječnja 2017.), TV Jadran, TV Osijek

PITALICA DANA


Kome usta smrde više od guzice?

TEMELJNA RIJEČ---?

Ukloni slovo O===DRH

Slovo H zamijeni slovom K===DRK

Novoj riječi dodaj nastavak AN===DRKAN

Tom trpnom pridjevu dodaj osnovni nastavak JE===DRKANJE

Umetni slovo I između N i J===DRKANIJE I.T.D., I.T.D....

POČETNA TEMELJNA RIJEČ je...?

15.01.2017 | 11:56 | IKA D - 186580/1

Homilija kardinala Josipa Bozanića

Misa zahvalnica prigodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Zagreb, katedrala, 15. siječnja 2017.

Liturgijska čitanja: Iz 49,3.5-6; 1Kor 1,1-3; Iv 1,29-34

Draga braćo i sestre!
1. Na današnji dan prije 25 godina, 15. siječnja 1992. godine, u ovoj je prvostolnici euharistijsko slavlje predvodio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić u koncelebraciji sa svim hrvatskim biskupima koji su za tu prigodu došli u Zagreb da bi održali svoje prvo zasjedanje u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj i da bi zajedno s okupljenim narodom u Stepinčevoj katedrali zahvalili Bogu za veliki dar i novi početak. U radosnom i zahvalnom ozračju molili smo za Domovinu, bila je to misa za blagoslov na početku novog povijesnog razdoblja hrvatskoga naroda i njegove države te svih ljudi koji u njoj žive. Bila je to molitva za mir bez kojega nema sigurnosti ni boljih dana.
U tom jedinstvenom povijesnom trenutku razlijegao se veličanstveni Tebe Boga hvalimo, a mi hrvatski biskupi zajedno s okupljenim narodom, na taj svečani dan u kojem je Hrvatska bila obasjana nadom, ali i zasjenjena mračnim prijetnjama nasilja i strašnog rata koji joj je bio nametnut, povjerili smo ljubavi i zaštiti Najvjernije Majke i pouzdane Odvjetnice Hrvatske svoju sadašnjost i budućnost. Tog smo dana u ovoj prvostolnici jednodušno i zaufano molili da se skrate dani teških iskušenja i da zavlada mir Božji u Domovini i cijelom svijetu.
U dušama hrvatskih katolika duboko je ukorijenjena pobožnost prema Majci Božjoj, pouzdanje u njezinu majčinsku ljubav i povjerenje u njezinu zagovorničku pomoć, jer štovanje Presvete Bogorodice Marije prožima svu našu povijest od stoljeća sedmog. Tijekom svoje povijesti, a posebno u teškim trenucima patnje i stradanja, hrvatski su se vjernici s neograničenim pouzdanjem utjecali zagovoru Majke Božje o čemu svjedoče tolika marijanska svetišta diljem Lijepe Naše. Znak vjere u Boga i pouzdanja u Marijinu pomoć bila je u onim teškim vremenima i krunica oko vrata naših branitelja. Bezgrešnom Srcu Isusove i naše Majke danas povjeravamo hrvatski narod, državu Hrvatsku i sve koji u njoj žive.

2. Braćo i sestre, u ovo se vrijeme prave razne analize događaja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima i šire u Europi, osobito Srednjoj i Istočnoj Europi. Govori se pri tome o urušavanju komunističkog totalitarizma, o ratu na području komunističke Jugoslavije, traže se uzroci i donose zaključci. Nakon dvadeset i pet godina stasao je novi naraštaj. To bi vrijeme moralo biti dostatno za vrednovanje protekloga razdoblja i važnosti spomena, ali ne smijemo zanemariti istinu da je to jednako tako vrijeme nakon kojega se lako zaboravljaju činjenice i ponekad pokušavaju promicati ona tumačenja koja ne odražavaju ni ozračje niti pokretačku snagu u tom vremenu.
U Hrvatskoj je, kao i drugdje, komunistički sustav koristio strah i neistinu kao načine djelovanja, a na načelima materijalizma i ateizma predstavljao kao ideal čovjeka kojemu nije potreban Bog, kojemu nije potrebno da svoje življenje, djelovanje i umiranje mjeri mjerom vječnosti. U takvim nastojanjima, uz progonstva i ubijanja, uz poticanje raseljavanja Hrvata, gaženje prava, uz nemogućnosti političke slobode, korjenito se suprotstavljalo hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda. To je prethodilo urušavanju komunističkoga režima, do mjere da su mnogima potekle suze u trenucima kada se smjela zavijoriti hrvatska zastava i moglo zapjevati hrvatske domoljubne pjesme.

3. Ako dublje razmislimo što je i koga međunarodna zajednica priznala priznajući hrvatsku državu prije dvadeset i pet godina, naići ćemo na odgovore koji se ne mogu protumačiti samo snagom međunarodnoga prava, običaja, prihvaćenih političkih postupaka. Jer, da je bilo tako, rat se ne bi mogao odvijati na način na koji se odvijao, nasilje nad našom Domovinom bilo bi zaustavljeno puno ranije, a Hrvatska bi se u miru mogla radovati i razvijati u svojoj slobodi.
Međunarodnom priznanju Hrvatske prethodila je gorljiva čežnja i odluka koju je narod pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana izrazio i političkim putem, duboko svjestan svoga kulturnog i državnog identiteta koji ni komunizam nije uspio zatomiti i poništiti.
Stoga smijemo reći Hrvatska je najprije sebe priznala sebi, prepoznala vrijednosti koje želi graditi u budućnosti, u zajedništvu s drugim državama i narodima. U tom povijesnom kairosu Hrvatska je živjela iznimno zajedništvo želje i cilja. Bila je ispunjena samopouzdanjem, oduševljenjem u Domovini i iseljeništvu, molitvama mnogih i spremnošću na žrtve za više ideale.
Hrvatska je najprije, i prije međunarodnoga priznanja, morala prepoznati svoju izloženost napadima, razaranjima, bešćutnosti; morala se suočiti sa svojom slabošću; morala je priznati da se ne može osloniti na veliku pomoć onih koji su mogli izvana zaustaviti nasilje, nego se pouzdati u sebe i Božju pomoć, nošena Duhom koji svijet ne može dati, ali Duhom koji oživljuje, obnavlja i pobjeđuje u žrtvi onih koji su Domovinu voljeli istinskom ljubavlju.
U tako nepovoljnim međunarodnim okolnostima postojali su i oni koji su prepoznali Duha istine i pravde nad ranama Vukovara i Škabrnje, Petrinje i Gospića, Voćina i Vinkovaca, Karlovca i Slunja, sve do Dubrovnika, Šibenika i Zadra…

4. Dopustite mi ovdje spomenuti i sljedeće: rado naglašavamo da je Sveta Stolica bila među prvim subjektima međunarodnog prava koji su priznali Hrvatsku i Sloveniju i to nasuprot uobičajenoj tradiciji vatikanske diplomacije koja je u sličnim slučajevima inače veoma oprezna i suzdržljiva. To se često želi potkrijepiti tumačenjem da je sveti Ivan Pavao II. gajio posebnu ljubav prema hrvatskom narodu, da nam je bio bliz i da nas je razumio. Naime, Sveta je Stolica naznačila da priznanje slobodne države Hrvatske nije upereno protiv nikoga, nego je izraz zauzetosti za prava svakoga, i čovjeka i naroda, to je postupak dosljednosti u obavezi poštivanja univerzalnog prava preuzetog međunarodnim deklaracijama i poveljama.
Dragi vjernici, uza sve to, kako u tom činu s ljudskog i kršćanskog stajališta ne vidjeti i dublji razlog? Ondje gdje se širi mržnja, gdje se ljude ubija, narode raseljava, crkve ruše i svetinje oskvrnjuju, zar je moguće da Crkva šuti? Crkva je progovorila mijenjajući svoju tradicionalnu praksu da bi zaustavila djelovanje zla.
U povijesnim događajima uvijek se mogu naći tragovi djelovanja milosti i tragovi tajne zla. Kada Ivan Krstitelj u današnjem Evanđelju govori: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta, pokazuje Isusa i naviješta Božje očitovanje sućuti i solidarnosti s čovjekom, upućuje na Boga koji suosjeća s patnjom onih koji trpe prepoznajući vrijednost ljubavi. Toga Jaganjca prepoznajemo u svima čiji se glas ne čuje, koji su žrtve tuđih sebičnosti, ljudske neosjetljivosti i nemara. On je pred nama u svima koji sebe daruju za dobro drugih i koji iz dana u dan svjedoče da se jedino po ljubavi životu daje i vraća smisao.

5. Dragi vjernici, međunarodno priznanje države Hrvatske prije 25 godina bio je prvorazredni događaj koji je označio povijesnu prekretnicu za hrvatski narod. Time je istodobno završeno razdoblje dvostrukog eksperimenta s južnoslavenskom državom. Hrvatska je dobila svoje mjesto na zemljopisnoj karti, svoje ime među zemljama svijeta i svoju iskaznicu u političkoj zajednici naroda. Hrvatska je geografski smještena na granici koja je od davnine postavljena podjelom Rimskog carstva na istočni i zapadni dio. Hrvatska, upravo zbog svog položaja na razmeđu, pozvana je danas da bude most koji povezuje, subjekt odgovorne suradnje, prostor međureligijskog dijaloga i evanđeoskog ekumenizma. Ona će to moći činiti samo ako bude svjesna svog identiteta i nacionalnog i državnog i kulturnog, kao i vjerskog identiteta svojih građana.
Događaju kojega se danas spominjemo prethodilo je razdoblje hrvatske čežnje za slobodom, samosvojnošću, istinom i pravdom. Od suverene hrvatske države u vrijeme narodnih vladara tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti u hrvatskom je narodu kao nositeljica pravnog poretka i čuvarica državne samosvojnosti postojala institucija Hrvatskoga sabora. Jedino je u razdoblju od 1918. do 1941. godine Hrvatski sabor bio raspušten zbog hegemonističkih i unitarističkih težnji ondašnje države. Ta državotvorna svijest u raznim oblicima trajno prisutna u hrvatskom narodu i po instituciji Hrvatskog sabora kao i sloboda obranjena u Domovinskom ratu postaju temelji međunarodno priznate države Hrvatske.

6. Braćo i sestre, danas se sa zahvalnošću spominjemo i molimo za dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika međunarodno priznate Republike Hrvatske. Danas se spominjemo naročito i onih koji su bili vidljiva slika žrtve i dara, hrabre i odlučne ljubavi prema Domovini, a to su hrvatski branitelji. Gledajući njih, njihovu nesebičnost i predanost do darivanja vlastitog života, trebamo prepoznati prisutnost onoga što nadilazi zemaljske razloge, stvarnost koja se ne uređuje političkim dogovorima; moramo priznati čudesno djelo velikodušnosti koje ne proizlazi samo iz ljudske snage. S pravom danas kao vjernici smijemo reći da je i obrana Domovine i priznanje Hrvatske ostvareno s pouzdanjem u Gospodina.
Danas u zahvalnosti Bogu ne smijemo zaboraviti ni hrabra srca, glasove i ruke koje su nam pomogle kada smo bili bespomoćni. "Da nije Gospodin za nas bio… žive bi nas progutali" (Ps 124, 1.3). Da nije bilo Božje pomoći i ljudi koji su vidjeli istinu, naša žrtva ne bi bila dugo prepoznata ni priznata. Sve ih stavljamo u svoje molitve.
Među njima u ovome crkvenom zajedništvu posebno pamtimo svetoga proroka, papu Ivana Pavla II. Što se više vremenski udaljavamo od tih događaja, sve nam je jasnija vrijednost njegova nastojanja koje je odstupalo od do tada uobičajenih diplomatskih postupaka Svete Stolice, ne bi li pomogao ugroženoj i nasiljem iscrpljenoj Hrvatskoj. Pamtimo i njegove suradnike, osobito u Državnome tajništvu Svete Stolice.
Pamtimo u Hrvatskoj neizmjernu brižnost sluge Božjega kardinala Franje Kuharića zajedno s drugim biskupima i svećenicima da se u obrani Domovine sačuva Kristov duh, da se ne odustane od navještaja Radosne vijesti i ljubavi koju je donio Božji Jaganjac, ne popuštajući kušnji da se na mržnju odgovori mržnjom.
Pamtimo prijatelje iz drugih naroda, iz njihovih mjesnih Crkava i država, naročito onih u kojima su živjeli raseljeni Hrvati, te ugrađeni u njihova društva svjedočili istinske vrijednosti koje rese naš narod.

7. Imajući tu prošlost pred očima istodobno se nalazimo pred pitanjem jesmo li tijekom dvadeset i pet godina pazili na darove u kojima je prepoznatljiv Božji Duh. Ne možemo dati jednoznačan i sasvim potvrdan odgovor. Jer da možemo, ne bismo u proteklim godinama gledali nacionalno razjedinjavanje, promicanje negativnog ozračja, obescjenjivanje općeg dobra, pa i nepoštivanje državnih institucija. Obljetnica je i prigoda za ispit savjesti, poziv na kajanje, traženje oproštenja i novoga početka.
Vrijedno je stoga ovih dana promotriti što se sve događalo i na koji način prenosimo vrijednosti novim naraštajima. Očito nije slučajno da se našu Domovinu želi poljuljati upravo u onome što se pokazalo najjačim i što je bilo slabljeno u vremenu neslobode.
Mislim ponajprije na odnos čovjeka i Boga. To je neizbrisivo polazište hrvatskoga identiteta. Zatim vrijednost obitelji, promicanje njezine važnosti i svega što je učvršćuje na društvenom i gospodarskom području, pazeći na otvorenost prihvaćanja dara života.
Važno je područje odgoja i obrazovanja, u kojemu su vidljivi višestruki udarci: otvaranje prostora za ideologizirane sadržaje koje većina roditelja ne prihvaća, neodgovornost u pripremanju mladih da preuzmu brigu za Hrvatsku ostajući u Hrvatskoj, opremljeni znanjem i oduševljenjem.
Još je uvijek velika kočnica neprimjeren odnos prema povijesnim ranama, a s time i prema žrtvama režima zla: nacizma, fašizma i komunizma. Dok je to poglavlje neosvijetljeno, uvijek će postojati mogućnost da netko pokuša sadašnju Hrvatsku vezati uz neko drugo vrijeme, a ne uz njezinu kolijevku, a to su poglavito obrana i žrtve u Domovinskome ratu.

8. Draga braćo i sestre, puno je razloga zbog kojih smatram itekako opravdanim da smo danas u našoj prvostolnici oko groba blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.
U odnosu prema njemu može se iščitati sva suvremena hrvatska povijest. Istinska ljubav prema Domovini prepoznata je u njemu; istinska čežnja za dobrom i spremnost na žrtvu nalaze se u njegovim postupcima, a njegovo pouzdanje u Boga i kada je najteže bilo je nadahnuće tolikima koji su se žrtvovali za bližnje i za Domovinu. Njegovo je služenje i životni stav odgovor na svako osporavanje dobra.
Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka.
I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca.
Molimo zagovor blaženog Alojzija Stepinca da tu milosrdnu ljubav ponajprije prihvatimo mi, a zatim da bude prepoznata od drugih u našemu nacionalnom zajedništvu i u našoj ljubavi prema hrvatskoj Domovini.
Amen.

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske


Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojba. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina.

Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: "Današnji dan - 15. siječnja 1992. - biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana".

Svojim je suradnicima rekao: "Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države".

SL. Dalm. (15. 1. 92.)

Piše: Josip Jović


"LIPOTANI"

Ma nije slučajno Hrvatska tako uspješna turistička zemlja. Njezina gostoljubivost je neobična i široka. U nju su dobrodošli i oni koji vrijeđaju njezin narod, njezinu povijest i institucije. Evo, nakon što je onako kabadahijski vulgarno, uličarski i nadasve primitivno izvrijeđao našu predsjednicu države i nakon što se u nekoj drugoj emisiji, kako donosi Višnja Starešina, založio za bošnjačko-srpski savez protiv Hrvatske, Senadu Hadžifejzoviću, televizijskom novinaru iz BiH, širom su otvorena, baš zbog toga, sva vrata hrvatske državne televizije. Čovjek je pobrao sve simpatije svog domaćina Aleksandra Stankovića.



Na domjenku uoči pravoslavnog Božića usred Zagreba pojavio se stanoviti Vladimir Božović, specijalni izaslanik Aleksandra Vučića, u biti s istim porukama i prijetnjama s kojima je Slobodan Milošević devedesetih započinjao ratove na sve četiri strane svijeta. Milošević je tada uskliknuo: "Niko ne sme da vas bije", a Božović danas: "Branit ćemo vas svim raspoloživim sredstvima kad budete ugroženi." I još: "Narod s jasenovačkim cvetom u srci i duši ni pred kim neće saginjati glavu." Da ne bi bilo nesporazuma, gospodin izaslanik je naknadno objasnio kako on nije govorio u svoje ime, nego u ime države Srbije. Božović je govorio bahato i svisoka i samo činjenica da je objema rukama držao papir s kojega je čitao svoju poslanicu spriječila ga je da ne podigne prst visoko u zrak.

Nema tog domjenka, nema komemoracije da ne slušamo iste prijetnje, iste ratne pokliče, dok pola hrvatske Vlade, poput ovaca za šišanje, sluša i trpi. Čak je i Miloradu Pupovcu bilo nelagodno, ali se nije ispričao. Zato je Siniša Ljubojević, predsjednik SKD-a "Prosvjeta" čuo prijateljske poruke. Šteta što nitko drugi u Hrvatskoj nije takvo što ni čuo ni doživio.



Čitava stvar sa Srbijom nije nimalo bezazlena. Uvijek je to isti scenarij. Počne s optužbama za fašizam, nastavlja se pričama o ugroženosti, podsjećanjem na deseterostruko uvećane žrtve i opomenama kako se Bljesak i Oluja neće ponoviti. A onda, onda valjda slijedi agresija.

U cijelom ovom starom scenariju valja ipak primijetiti neke ohrabrujuće pomake. Davor Ivo Stier, kojega je Božović podsjetio na Miloševića, vrlo je brzo izrazio svoje negodovanje. Kolinda Grabar-Kitarović nastoji učvrstiti prijateljstvo sa SAD-om, a patrijarh Irinej citira Salomona: "Bolje susjed blizu nego brat daleko."

Sl.Dalm. (11.1. 17.)

Koliko su povijesne i ideološke podjele duboke svjedoči i to što dva povjesničara različite ideološke orijentacije sasvim suprotno gledaju na odnos spram komunističkog režima, ali i sasvim suprotno ocjenjuju je li Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću uopće potrebno. Povjesničaru Hrvoju Klasiću sporno je to što je povod osnivanja tog povjerenstva spomen-ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu s pozdravom “za dom spremni” u amblemu HOS-a jer smatra da nije potrebno povjerenstvo da bi se utvrdilo da je to ustaški pozdrav. Na pitanje ne smatra li da je naše društvo podijeljeno oko povijesnih tema i da se određena pitanja moraju zatvoriti, Klasić kaže da je to točno, ali napominje da je problem što povijest tumače političari, a ne povjesničari.

Licemjernim smatra i to, nastavio je, što hrvatski političari, kada žele osuditi ustaške zločine, odmah sve relativiziraju i osudom komunizma. Povjesničar Ivan Lučić pak osnivanje povjerenstva smatra dobrom idejom jer kaže da je Hrvatska ozbiljno podijeljena oko ideoloških tema.

– Kada je riječ o fašizmu i nacizmu, većina osuđuje te zločinačke režime, ali kada je riječ o komunizmu, to nije tako. Taj totalitarni sustav u Hrvatskoj je trajao 45 godina pa su ljudi bili interesno, a neki i emotivno vezani, nekima je bilo dobro, ali drugima nije jer su istovremeno bili zatvarani ili ubijani jer se nisu slagali s tim režimom, nisu prihvaćali ograničenje ljudskih i nacionalnih sloboda – rekao je Lučić.


Po meni trebalo bi odmah u startu eliminirati sve one koji ne priznaju Hrvatsku drzavu kao svoju domovinu,i vec bi 50% problema rijesili....

(komentator GOSPAR, Večernji,8.1.17.)