Na putu do istine ucjenjuju se Heroji i puni državni proračun

Komentar na ovrhu koja se treba učiniti nad generalom Praljkom. Ovako što jezivo nisam nikada pročitao niti bio svjedokom. Mučka prijevara svih nas Dragovoljaca, Branitelja, HRVI i visokih časnika, nešto je najgore što se moglo dogoditi. Po meni se čini da niti mrtvi ne će imati mira. Koja sila vlada Hrvatskom? Kakve su to mračne sile zavladale koje ne daju mira nikome od naših velikana? Pitam sve Hrvate, ako imaju kontakt u mislima sa svojim pokojnima, neka ih zapitaju kako je njima? Imaju li pritisak kao što mi imamo od SOA-e i drugih službi. Kazao bih samo generalu Praljku da postoje ročnici hrvatske vojske koji kokarde nose. UŽAS i velika sramota zbog pokojnih koji su dali najveću žrtvu, a to je svoj mladi život.

Nesnosna atmosfera, koja je zavladala oko gen. Praljka je mućka svjetskih okvira i spada u domen veleizdaje, od Tigra Dejana Milića, malih bojovnika poput mene, i onih koji su dali veće žrtve, i svih drugih koji su na popisima ratnih zločinaca Hrvata, na stolu suda i MUP-a u srbiji. Ucjena koju su učinili generalu Praljku je zlo nad zlom, a širi se kao kuga po Vladi i Saboru. Nevjerojatno. Još malo kada nas ponestane, prodavat će nas na kilograme…imaju oni načina za ucjene i sve druge malverzacije. A kada novca usfali, doći će red i na odore, priznanja, vojni kolekcionari će cvasti. A pomirba u tijeku, i ide punom parom naprijed.

Dokad ćemo šutjeti!?

…



Slučaj Dejana Milića iz Vrbanje, je također upitan jer ima domen jednakog slučaja kao slučaj generala Praljka. Naime Dejan Milić mora platiti svotu od 400.000 kuna onima koji su navodno izgubili živote u akcijama, u kojima su prema pričama Srba, pobijeni članovi njihovih obitelji, a u kojima je on sudjelovao. Zahvaljujući “Documenta”, “Veritas” i drugim veleizdajničkim službama, sve je otišlo u krivom pravcu. Velika izdaja, ništa drugo. Dejan Milić je mali Vrbanjac, koji je ujedno i moj suseljan, jer sam rođen tamo. Ako sada ne vidimo gdje ovo sve vodi onda moramo biti svjesni da drž. odvjetništvo ima dokaze protiv svih nas pa i za najmanje akcije od nebitnog značaja. Puštaju nas da letimo, ali ne i da odletimo. Nude nam putovnice u zamjenu za mir i sigurnost zapadnih zemalja. Ostaje nam samo muka od života ili užgat molotov koktel i tući se sa zaštitnicima bogatih, najmodavcima, bankarima, jer nam je svima ovrha nad glavama, a njima upravljaju likovi poput Hanžekovića, tajkuni, ratni profiteri, kriminalci i izdajnici. Čini se da kod nas kao u Alan Fordu vlada lik poput Super Hika, koji otima siromašnima i daje bogatima. Ima dosta tih slučajeva, samo što javnost šuti o tim jezivim ucjenama drž. odvjetništva. Dokaz o tome su ćirilične ploče iz Vukovara, gdje su procesuirani bojovnici, koji su ih razbijali pa i jedna žena među njima imena Zorica Gregurić. Hrvatska nije išla u dobrom pravcu od početka, a polako kompozicija dolazi na slijepi kolosjek. Tko je sve vozio Hrvatsku, dobro pa je na karti još uvijek tu. No što će biti ako kompozicija jednom stane?

Izvor: Stric Ivan (H. O. Š.)

RUDNIK UŽASA HUDA JAMA: POKOLJ SE ZBIO POSLJEDNJE NEDJELJE U SVIBNJU 1945.

Petak, 06. ožujka 2009. | čitanja: 35373
Pošalji članak e-poštom Ispiši članak


Huda jama

Zagreb, 6. ožujka 2009. (Večernji list / Petar Grubišić) – »Tako grozan prizor nisam vidjela u svome životu!« Vidno potresena tim je riječima opisala užas i stravu koje je vidjela i doživjela u jednom od tunela rudnika Barbarin rov u Hudoj jami pokraj Laškog, slovenska državna tužiteljica Barbara Brezigar.

Više od 300 posmrtnih ostataka ubijenih ratnih zarobljenika prekrilo je cijelu jamu, a žica kojom su bili vezani, kosti koje vire iz neraspadnutih vojničkih čizama te položaji pojedinih kostura dokazuju da su oni koji su bili zatrpani u tu jamu imali neopisivo jezivu smrt.

»Vidi se da su leševi bili vezani žicom, a mnogima su i smrskane glave, što upozorava da su neki bili ubijeni na okrutan način. Tijela su žrtava mumificirana, jer su u toj rudarskoj jami, koja je bila zatrpana s 400 kubičnih metara zemlje, postojali uvjeti za to, budući da je bio zapriječen dovod zraka«, kaže Zdravko Brečko koji živi u tom mjestu. Još jedan otkriveni partizanski zločin, koji je bio s uspjehom prikrivan punih 66 godina, šokirao je slovensku javnost. Mještani sela Hude Jame, gdje je rudnik sa zatrpanim žrtvama, nerado govore o njemu.

Nisu smjeli prozboriti
»Rođen sam poslije toga. Ma nitko nije smio ni riječi progovoriti o ovom zločinu. Stariji, koji su u vrijeme zločina u tom selu živjeli, uglavnom su ono što su znali sa sobom ponijeli u grob«, kaže mještanin Planko Karelj.

Zločin u tom rudniku dogodio se posljednje nedjelje u svibnju 1945. Partizani su kamionima dopremali zarobljenike koje su izabrali u logorima koji su postojali u Slovenj Gradecu, Velenju, Kranju i na željezničkoj postaji u Celju.

»U rudniku su pogubljeni slovenski domobrani, pripadnici njemačke i hrvatske vojske«, tvrdi jedan od sugovornika na jednom slovenskom forumu.

To potvrđuje i Jože Dežman, predsjednik slovenske državne komisije za istraživanje prikrivenih grobišta, koji kaže da su zarobljeni hrvatski vojnici na pogubljenje u tu jamu dovedeni sa željezničke postaje u Laškom. Mještani Hude Jame, dok je trajao dovoz i likvidacija zarobljenika, nisu smjeli izići iz svojih kuća. Kažu da su zarobljeni hrvatski vojnici dovedeni pješice, a oni iz Kranja i Slovenj Gradeca kamionima.

»Pri ulasku u jamu zarobljenici su morali kleknuti, a zatim su dobili udarac rudarskim krampom po glavi. Njihova su tjelesa bila poredana u jami, a među njima je bilo i žena«, iznosi pojedinosti zločina lokalni Novi tjednik.

Rudnik krije i puno više žrtava
Još se navodi kako su partizanski krvnici angažirali umirovljene rudare iz sela da im pomognu unositi tijela u jame.

Od pogubljenja žrtava 1945. pa sve do 1992., kada je rudnik napokon zatvoren, tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili pokraj zatrpanih rovova u kojima se još ne zna koliko točno žrtava leži. Rudnik krije mnogo više od do sada 300 nađenih leševa, jer su u još dva navrata zatrpani ubijeni zarobljenici.

Točne brojke nikad ne ćemo doznati
Mr. Martina Grahek-Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest smatra da će rezultati istraživanja ove masovne grobnice biti važan prilog pri određivanju ukupnog broja žrtava. No, kaže da točne brojke nikada ne ćemo doznati. »Međutim, i ova istraživanja potvrđuju dobro znan scenarij koji se primjenjivao pri likvidacijama na brojnim grobištima diljem Slovenije. Nesmiljenost je bila povlastica pobjednika. Obračun sa svim stvarnim i potencijalnim neprijateljima popratila je 60-godišnja šutnja iz koje su izrasli i današnja podijeljenost u javnosti te brojne manipulacije. Jedino se možemo nadati da trenutačan, tako živ interes za ovu temu, ne će ostati samo na razini dnevno-političke rasprave u kojoj se neprestano pokušavaju opravdati određene ideologije ili prema već uhodanu običaju brzo ugasnuti«, napominje ona. (Z. De.)

Svjedoci se još ne odazivaju apelu
»Poslije otkrivanja stravičnih posljedica masovnih ubojstava u oknu Barbarin rov rudnika Huda jama kraj Laškog, slovenskoj se policiji do danas nitko nije javio na javni poziv za svjedočenje u svezi s tim događajima«, izjavila nam je danas glasnogovornica policije Nuška Tavčar. Dodala je da policija zasad o tome ništa ne govori, jer očekuje da ljudima treba vremena. (V. Z.)



Komentari na članak:

Senad Kotromanjic (Utorak, 18. veljače 2014.)
ja znam da je moj djeda Husein Kotromanjc koji je bio u Bosanskoj SS diviziji Zvanoj Handzar Divizija, Pricao da ga je neki Slovenac spasio da ne bih zavrsio kao streljan od partizana ,kad su se povlacili ostaci Hrvastke vojske i Bosanske kroz Sloveniju, On mi je rekao da je vise od stotinu Bosanskih vojnika iz SS handzar Divizije zavrsilo u nekoj Hudoj jami,ja sam mislio da je to on dao naziv nekoj jami sve dok nisam saznao i pogledao da je to mjesto i rudnik u Sloveniji, NEKA JE LAHKA ZEMLJA SVIM PALIM HEROJIMA ZA SLOBODU HRVATSKE I BOSNE,ME ZIVI OSJECAMO VAS BOL I TUGU A I PONOS STO STE STALI NA ODBRANU NASE DOMOVINE SLAVA VAM AMIN

Franjo (Nedjelja, 31. svibnja 2015.)
Meta podivljalih komunista bili su intelektualci , kraljevi oficiri , državni činovnici , ugledni domac
ini , sveštenici i svi drugi za koje se procenjivalo da predstavljaju temelj tradicionalnog društva kakvo je do napada Nemačke postojalo u Kraljevini Jugoslaviji.Izveštaj Državne komisije Republike Srbije kaže, da su partizani posle Drugog svetskog rata likvidirali 416 đaka i studenata,2892 žena domaćica,jer su im muževi bili četnici,72 novinara,857 trgovaca,kafedjija,345 učitelja,77 glumaca i umetnika.Ne zaboravimo i stotine hiljada ubijenih, utamničenih, izbeglih, kojima je oduzeta imovina.Ozna je u Srbiji ubila 55.000 ljudi, čija su imena i prezimena do danas otkrivena. Taj broj nije konačan jer su naređenja i arhive Ozne uništavane. Procene broja žrtava u komunističkim “divljim čišćenjima” kreću se i do 100.000 ubijenih. Jovo Kapičić je u medijskim nastupima sam priznao da je učestvovao u zločinima i da je svoju funkciju obavljao bez zakonskih ograničenja.Šef komunističke policije Aleks0ndar R0nković je u j0vnom izvješt0ju rek0o, d0 je od 1945. do 1950. godine kroz komunističke z0tvore prošlo oko 3,5 milion0 gr0đ0n0 od kojih je polovin0 bil0 nevin0, 0 trećin0 m0loljetn0....„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu.....U Đilasovoj knjizi "Pobuna i vlast" na jednom mestu Đilas piše da je „Jugoslavijom upravljao Izvršni biro CK, koji se uopšte nije sastajao“, a činili su ga: Tito, Ranković, Kardelj i Đilas,a da je ta četvorka donosila sve najvažnije odluke, pa i presude, koga na robiju, a koga likvidirati....

stipe ćurić (Ponedjeljak, 15. veljače 2016.)
tražim posmrtne ostatke svog nestalog strica Jakova Jakiša Ćurić, koji je nestao u vihoru rata. Jeli se možda njegovi zemni ostaci nalaze u nekoj od jama. Možete samo zamisliti kolika mi je želja za utvrđenjem njegove sudbine a sigurno je puno propatio u nečovječnim postupanjima onih zlikovaca koji su odlučivali o njegovoj sudbini. Vjerojatno ti isti zlikovci nisu imali ljudske savjesti kad su činili takva zvjerstva, a sumnjam da im je ikada proradila, a ukoliko ipak je, onda je i ostatak njihova život prošao u neslućenim mukama. LJUDI, NEPONOVILO SE ! ! ! ! ! ! ! ! ! ! !.......................

u hrvatskoj
samo srbočetnici
hrvatski podrepaši
kurvetine
i pljačkaši
slobodno
radosno
i urnebesno
dišu.

Trovanje u Slavoniji, svim mogućim ratnim sredstvima!

Prema informacijama, koje dobijam, u Hrvatskoj su trovani bunari sa cijanidom, i drugim otrovima, a posljedice¸su masovna trovanja djece, stanovništva, a rađaju se djeca sa kancerogenim bolestima, i drugima kojim je teško pronaći lijeka. Tisuće djece su umrle, tako zapanjuje hladnoća naših vlasti. Umrli su poglavito u mukama, i sa znacima oboljenja od svih vrsta raka, dijabetisa, te drugih oboljenja, koja nisu skladu sa natalitetom dobi i statusom stanovništva…Kada bi se bunari zasipali sa klorom, za dezinfekciju. Ponegdje su u bunare ubacivani i leševi ljudi, i životinja, koje su trunile, ili bile mrtve.

Trovale su ekipe iz ABHO te su sa specijalnim vozilima dopremali otrove, laički rečeno. Posljedice su nesagledive, naravno po pučanstvo koje je u vrijeme ratnih zbivanja.

Najviše sumnji dolazi zbog uvoza oružja, koje je bilo ozračeno, radioaktivnim materijalom, i koje je bilo nanijelo previše štete, hrvatskim Bojovnicima kao i civilima. Taj uvoz oružja je odobrio Josip Manolić, i svi veliki dobavljači oružja u Hrvatsku. Sva uvežena oružja nisu u onom ratnom vihoru pregledana, kao niti testirana na radioaktivnost…Posljedice su nesagledive po pučanstvo, od djece rođena starije od 1990 pa nadalje.

Po ovome se može zaključiti da se ne biraju sredstva, od bojnih otrova, konvencionalog oružja, psihološkog rata, medijskog rata, pa sve do ozračenog materijala, a svi skupa čine jednu patološku tvorevinu koja, nikada nije promašila cilj.

Činjenica jeste da je na uvoz materijala utjecao i uvozio ga Arkan sa svojom postrojbom, i da ga je plaćao kako iz svoga đžepa tako i iz đžepa ministarstva financija republike Srbije. Jednako tako, bomba koja je postavljena u Vinkovcima, došla je od strane Arkana i srbočetničkih snaga.

Stric Ivan (H.O.Š.)

NOVI GLOBUS OTKRIVA: NIKAD DRAMATIČNIJIH 48 SATI ZA VLADU Kako je Andrej Plenković očitao lekciju pobunjenoj desnici i odbacio Zlatka Hasanbegovića

03.10.2016. (Sl. Dalm.)

Potresno svjedočanstvo preživjelog u pokolju: Pet sam sati s metkom u leđima ležao pod krvavim tijelima




Piše Sandra Barčot



Čitanjem svih 96 imena, njih 79 iz Gata te ostalih iz Tugara, Duća, Čišle, Ostrvice, Zvečanja, Donjeg Doca, koji su pali kao žrtve krvavog pohoda četničkih i talijanskih postrojbi davne 1942. godine, započelo je obilježavanje sjećanja na taj nemili događaj koji je u samo jednom danu u crno zavio poljički kraj. I danas, 74 godina kasnije, njihovi se potomci 1. listopada sjećaju tog stravičnog događaja kad su, što od noža, što od metka, u jednom jutru stradali i starci i žene i djeca, od kojih je najmlađi bio jednogodišnji Božidar Čović.

– Iako je puno prošlo, cili jedan životni vik je od tog dana kada su me četnici klali, ne smimo, dico, nikad to zaboravit, no oprostit moramo – započeo je priču o tom pokolju danas jedini preživjeli od žrtava, 82-godišnji Andrija Pivčević iz Gata, te nastavio do u detalja opisivati krvavo jutro, čime je izmamio i brojne suze okupljenima koji su prisustvovali svetoj misi, komemoraciji i polaganju vijenaca na spomen-obilježje stradalima u Gatima, ispred mjesne crkve svetog Cirprijana.

– Dico moja, prve su stradale mlikarice, njih sedam koje su na putu prema Omišu četnici popa Đujića sreli. Odmah rano započeli su svoj krvavi pir, ostale su jadne žene na zemlji krvave, prerezanih vratova, uz proliveno mliko – tako je počeo svoje svjedočanstvo Andrija, te 1942. godine 8,5-godišnji dječak koji je samo srećom i, kako on ističe, Božjom voljom ostao živ – s devet ubodnih rana bajunetom i metkom u dnu leđa pet sati ležao je ispod krvavih tijela, te još 500 metara puzao unatoč velikom gubitku krvi. Oporavljao se mjesec dana.

- Dvojica krvnika vodili su četnike, i to Mane Rotkvić i Veljko Ilijić. Ni jedan nije živ dočekao kraj rata. Veljku je tog dana presudila poljička majka kojoj je tija ubit sina, a Manu su Švabe ubile kod Bosanskog Petrovca. To van je sudbina zlotvora, neka se zna – s gropom u grlu nastavio je Pivčević pripovijedati, nizati krvave činjenice i brojke.

– Ubili su 96 ljudi, 175 dice je ostalo bez jednog roditelja, a njih 25 bez oba. Dvadeset nas je bilo ranjeno, sve kuće su zapalili, cilo selo su uništili.

Andriju je tog jutra majka poslala da odnese mlijeko u susjednu kuću, gdje su skoro stigli četnici pa su njega, gazdu i suprugu, te još par susjeda, ukupno njih osam, izveli pod prijetnjom pušaka nekih tristo metara dalje, istočnije od zaseoka.

– Dok smo zamakli, vidija je gazda Mate kako mu kuća gori, i zna je odmah da nam je svima kraj. No ja, dite, nisam baš ni razmišlja o smrti, ali bilo je grubo kada su nam naredili da legnemo uz put. Ovi stariji oko mene su počeli bižati, pa i ja. Pogodilo me u stražnjicu, zapeka je taj metak i pa' sam do File, žene Mate Perišića. Doša je tada do mene jedan četnik, bradonja, i pita me čim će me ubit – puškom ili nožem.

Nevjerojatno uvjerljivo Andrija je opisao događaj koji je obilježio cijelu budućnost jednog mjesta, pa nastavio:

– A što ću mu reći? Kako da me ubije? Krenija je on i sam... Devet puta me bajunetom uboja, u trbuh, criva mi je skoro izvadija, u ruku, u prsa, nema di me nije gađa. A ja ga, onako dičji, molim da me poštedi, da san jedini u matere. On bode, nema taj milosti...

I dok je kazivao o ovom surovom ponašanju, svem zlu koje čovjek može drugom čovjeku napraviti, mnogi su s nevjericom izmjenjivali poglede, slušajući svjedočanstvo iz ne tako daleke prošlosti, iz jednog rata, koji smo, nažalost, opet ne tako davno – ponovili. Lekciju očito nismo usvojili....

– Srce mi je stalo kada se malo dalje od mene, ispod leševa, diga jedna čovik iz Dubrave govoreći mi da idemo. No, ja san bija uporan, pa mu kaza da ostanemo još malo. I pogodija, četnici još nisu otišli iz sela. Tek nakon pet sati smo se digli, da mi je ruku i odveja me dio puta, no čekalo je mene još pesto metara puzanja uz suhozid do kuće. Mijo Očašić me je naša 30 metara od kuće, odnija do konobe di je visija bronzin s mlikom, pa me mlikom okripija. Tri san kaciole popija, a svugdi rane po meni, sve me boli. Stavili su me u konistru, košaru za grožđe, i odnili me u Mosor. Osam dana su mi u planini rane vidali, pa sam zatim bija i deset dana u bolnici u Splitu. Cili misec mi je triba da ozdravim – završio je priču o ratnom bezumlju u kojem mu je ubijen i otac Nikola Andrija Pivčević, danas 82-godišnji umirovljeni skladištar koji se diči sa 60 godina sretnog braka sa svojom Ivkom, kao i s četvero djece, te sedmero unučadi i šestero praunučadi.

Andrija je sa sada pokojnom Marijom Borovac 1946. godine bio u Beogradu i svjedok na suđenju ratnom zločincu Draži Mihailoviću, te je za kraj sve upitao, i mlade i stare:

– Mog su oca ubili četnici, susidovog partizani, drugoga Njemci, trećega Talijani, a u drugom selu su ustaše ubile nečijeg oca, i svima je presuđeno bez suda. U čemu je razlika što je nekog ubija komunista ili fašista? Neka zločincima Bog sudi, a mi ćemo oprostiti...

Majka je spasila nas, a nju su ubili

– Zaklali su tog dana i našu majku Jelicu, 35-godišnju učiteljicu. Ona je tjerala ljude iz sela govoreći im da bježe, pa je nas dvojicu, ja sam ima šest godina, a Davor devet, sa ocem Augustinom poslala u Mosor. Mislila je kako četnici neće ubijati žene. No iz zaseoka Čovići pobili su dvadesetak ljudi, samo je mali Dušan Čović, šestogodišnjak, ostao živ ispod matere, a mještanin Kuvačićje pobjegao sa nožem u grlu. Spasio se i on – ružni nam je dio djetinjstva, dok je stavljao cvijeće na grob svoje majke Jelice koju su 1942. godine ubili četnici, te oca Augustina, kojega su 1944. godine ubili Nijemci, iznio danas 80-godišnji Krunoslav Čović.

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

NINA OBULJEN-KORŽINEK

Tko vjeruje člancima objavljenima ovih dana na našim takozvanim domoljubnim portalima, dr. Nina Obuljen Koržinek već godinama, i javno i potajno, širi četničku propagandu, otima novac hrvatskim generalima, mrzi istinu o Domovinskom ratu, plaća antihrvatske filmove. Uz sve to, pritajena je i javna ljubiteljica komunističkih zločinaca, njihove djece i unuka. Gospođa samo što nije oglašena za glavnog veliko i malo srpskog udbo-globalističkog agenta u hrvatskoj kulturi! Pitanje je samo kako se, pobogu, uspjela toliko infiltrirati u domoljubne strukture da je eto ne samo nitko dosad nije ni pokušao omesti u zločinačkim namjerama, nego joj je, štoviše, Andrej Plenković izgleda odlučio ponuditi dužnost ministrice kulture.

Znači, obmana je savršeno uspjela. Ta kako i ne bi! Jer tko zna još otkad Obuljen djeluje kao velikosrpsko-globalistički spavač. Po svemu sudeći, pripremala se i ranije od rane mladosti. Da bi se što bolje kamuflirala, rodila se u Dubrovniku (nije bez vraga odabrala upravo grad slavne kulture), a zatim je uz osnovnu i srednju školu, ciljano završila i glazbene. Ni poslije nije odustajala od koncepta trajnog isisavanja novca iz tijela i duša poštenih, još i u socijalizmu domoljubnih, poreznih obveznika. Nije joj bilo dosta da završi samo jedan, ionako nekoristan, Filozofski fakultet, gdje je za račun radnih masa diplomirala francuski jezik i nešto što se naziva komparativna književnost, nego je još morala upisati i Muzičku akademiju. Da bude gore, tamo je diplomirala violinu. Kakva kamuflaža. Dakako, studij je iskoristila kao izliku da se preseli u Metropolu. Sad se već našla blizu srca kulture, još načeta od četničko-komunističke propagande, s očitom namjerom da se u njemu ugnijezdi kao trajna zmija u njedrima. Usput je i dalje, puzeći sve bliže tome našem kulturnom srcu, trošila novac poreznih platiša ne bi li se školovala! Prvo je, ne mareći za druge, 2004. magistrirala na Fakultetu političkih znanosti, zagrebačkom leglu neokomunističkih kadrova i vjerojatnom terorističkom gnijezdu velikosrba. U istom je gnijezdu, napokon, više i ne krijući prave namjere, obranila doktorsku radnju, čiji sam naziv kaže dovoljno: “Promjene opsega nacionalnih kulturnih politika pod utjecajem međunarodnih integracijskih procesa”.
(dio)

Tomislav Mamić (Vijesti-Hrvatska, 18.10.16.)

(Ma koliko bio sarkastičan, autor ne uspijeva prikriti istinu. Primjedba: Heroj Hrvat)

(nastavlja se)

U početku smo htjeli povjerovati da je namjerna pogreška u prijevodu malicioznih novinara i urednika, ali nije riječ o tomu. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković doista je njemačkim, pa austrijskim medijima rekao da će protjerati ekstremizam iz HDZ-a. Oni koji su od samoga početka gledali njegovu „instalaciju“ na čelo najmnogoljudnije stranke, komentirali su otprilike s nemalim cinizmom da je zbog toga i doveden, dakle da protjera ekstremizam. Kakav ekstremizam i tko je ekstremist u HDZ-u, konkretno ne razlaže ni on niti bilo tko drugi, ali zna se da misle na nekoliko istaknutih političkih aktivista, prije svega na aktualnoga ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Koliko god je, sa stajališta ove izopačene ljevice, poželjno svakoga dana demonizirati i dehumanizirati ministra Zlatka Hasanbegovića, prilično je logički neizvedivo dokazati da je on ekstremist, kao ni bilo tko u HDZ-u ili na tzv. desnici.

Dakle po čemu je to Hasanbegović ekstremist? Zar po tome što je jedan filočetnički urednik, koji je u to doba veličao Maksa Luburića, HOS-ovu kapu na Hasanbegovićevoj glavi u ratnim godinama proglasio ustaškom? Zar je ekstremist zato što kaže da je jedini rat koji je bio oslobodilački bio .Domovinski rat ili da je hrvatski antifašizam ispraznica? Pa to je velika istina, to znaju i vrapci na grani, to znade svako hrvatsko čeljade, ali ta istina jednostavno boli jugošovinistički talog hrvatskoga društva pa ju ne prihvaća jer prihvaćanje te istine podrazumijeva i rušenje svijeta i lažne povijesti koju grade 70 godina, prihvaćanje te istine podrazumijeva moralnu, političku, kaznenu ili barem mentalnu odgovornost za zločinačku politiku.

Apsolutno nema ništa ekstremističko u pojavi i u istupima Zlatka Hasanbegovića. Da nije prljavih napada na njega, ne bi postao toliko popularan. Hasanbegovićeva je popularnost oblik otpora sramotnoj antihrvatskoj histeriji onih u ustanovama i medijima koji Hrvatsku nikad nisu ni prihvatili ni željeli. Ono što, međutim, zbunjuje jest odnos predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića prema toj histeriji. Neovisno o tomu planira li on zadržati Hasanbegovića na poziciji ministra kulture ili ne, Plenković je bio dužan zaštititi svoga čovjeka od tih neutemeljenih napada. Ne samo zbog činjenice što je Hasanbegović donio HDZ-u dobar broj glasova na prošlim izborima, ne samo zbog toga što ti napadi na njega nemaju veze sa zdravom pameću jer čovjek govori elementarnu istinu o zločinačkoj Jugoslaviji i zločinačkim partizanima, nego makar i zato što bi braneći dostojanstvo čovjeka i znanstvenika Hasanbegovića branio i dostojanstvo HDZ-a, a time dostojanstvo i hrvatskoga naroda koji staje uz HDZ i Hasanbegovića.

Ivica Marijačić, Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (3.10.16.)

AUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAUAU-UH

Iako je A. Plenković jučer postao mandatarom vlade, još prošli tjedan dobio je osnovne smjernice o tome što Partija od njega očekuje.

Portal

General Glasnović u Bujici: Lustracija je potrebna i Hrvatskoj i HDZ-u, a ne bi bilo loše uvesti i porijeklo imovine!

Spec. rat je na vrhuncu. Počelo je zveckanje oružjem!



Savo Štrbac, Dokumenta, Veritas, i druge pročetničke organizacije, traže da se raskroji Hrvatska, i da se skroji nova zemlja Jugoslavija, bez Ustaša, jednim imenom Hrvata, po dinamici, i bez turbulentnih previranja, koje uzrokuju, mladi.
Nakon svega ostaje, samo pitanje, kada će Pupovac i Stanimirović doći do zelenog svjetla za pokretanje akcija četništva. Nije zgorega ni pomisliti, da narod Hrvatske nikada neće, odustati od borbe za nju i da se ne će dogoditi više nikada Bleiburg, Ovčara, Vukovar, Škabrnja, i druga nevesela mjesta, jer nikada nije bilo niti će biti da je Hrvat prvi počinjao i da za sve mora odgovarati, i biti prozivan od strane neljudskih snaga, koje diktiraju svom snagom uništenjem hrvatskog naroda, te s time kane i raditi sva moguća zla, da se smjeli Hrvatski narod uništi u korijenu svog postojanja.

Sa time mislim, još kazati da Hrvat nije Hrvatu vuk, dok nisu komunisti zaigrali, nesebičnu predstavu od poplave u Gunji, pa sve do lažnih objava za bombe u Vinkovcima koja je zapravo bila znak za uzbunu su bile upravo alarm za nešto daleko veće što sam ranije u tekstu naznačio. Dakle slušajte sebe, i ne libite se upustiti u dijalog sa onima koji su mali i neprimjetni. Ima nas svuda. Planiraju agresiju iznova. I to za dvije do tri godine. Za dvije tri godine? Imamo li mi uopće vremena stabilizirati se, kao vojna sila, pobjednička, nakon rasula u SOA, MORH, i drugim institucijama.

Što se događa kad vojna sila poput Hrvatske popusti pred naletom četništva, i veleizdajnika u državnim institucijama. Ovako oslabljeni, i rasparani, načeti iznutra, rastrojeni uz pomoć novca privilegija i bogatih službenika, koji su podvrgnuti kontroli uma. Poglavito kontroli uma, manje inteligentnih ljudi, koji imaju na njih veliki utjecaj, jer ne promišljaju svojom glavom. Ili pak da!?



Elitne ruske postrojbe stižu u Srbiju!

Istočna Slavonija, će ponovo biti napadnuta, od Srbije a svi znaci govore u prilog tome da se okupljanje četnika i komunista, realizira od Dunava do Istre. Stoga Vas ne treba čuditi ovo: budući da je uspješno ostvarena suradnja drž. odvjetništva Hrvatske i Srbije, sa optužnicama se nastavlja svakodnevno, dalje i agresivnije. Naši tulavci od političara nisu nikada niti započeli obranu Hrvatske i Hrvata. Gnjusno do bola. Hrvatska sve slabija, Srbija sve jača, zvecka se oružjem sa druge strane.

Spec. rat je na vrhuncu. Počelo je ostvarivanje drugog dijela plana.

Izvor: HOŠ (Stric Ivan)

…

ZAHVATILA IH EUFORIJA
U HDZ-u GODINAMA NISU BILI OVAKO DOBRO RASPOLOŽENI 'Nitko nikad nije imao takvu podršku kao Plenković, ovo je povijesni trenutak'

AUTOR:

Rozita Vuković, Vanja Nezirović

OBJAVLJENO:

(08.10.2016., Jutarnji)

BRUNA ESIH NA MJESTU JOŠ JEDNOGA STRAŠNOGA KOMUNISTIČKO-PARTIZANSKOG ZLOČINA NAD HRVATIMA U KOŠNICI KOD CELJA






























IZVOR: HRVATSKI TJEDNIK (29. rujna 2016.)

Izvor:H.T. (Želimir Kužatko), 29.9.16.

Marko Curać


Marko Curać


Mirela Pavić



HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH

Autor: Tris.com.hr Objavljeno 24/09/2016.

Umirovljeni general Željko Glasnović, novoizabrani saborski zastupnik, progovorio o pobuni na Filozofiji…



"Osim boljševika, sotonista i skojevki, u Glasnovićevom Facebook komentaru ima još i idiota, titojugenda, razmaženih derišta, recikliranih komunista, kvaziintelektualaca, anarhista, AVNOJ-faca… Tako je novoizabrani nezavisni saborski zastupnik s liste za dijapsoru okarakterizirao studente FFZG-a koji su se pobunili protiv dekana Vlatka Previšića i rektora Damira Borasa. Evo cijelog komentara:

„Poražene političke snage i njihovi korisni idioti započeli su medijski linč profesora Vlatka Previšića na Filozofskom fakultetu. To je već viđeni ofucani scenarij na demonstracijama Radija 101, georgijana na Trgu bana Jelačića.

Taj društveni performans izvode razmažena derišta recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili i kao njihovi roditelji hoće sebi osigurati ugodnu lijenost. Njih vode skojevke neobrijanih nogu koje su dobivale novac za diplomske radove kao npr. Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u.

Ta manjinska banda od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista blokira rad fakulteta i sprječava studij više od 7000 polaznika FF.

To su nasljednici onih koji su trgali križeve s vratova hrvatske djece u osnovnim školama i prebijali one koji su bili pametniji, bogatiji, ljepši. Taj fenotip podivljaloga titojungenda može se lako prepoznati: imaju blijedi ten kao da su robijali u KPD Zenica, vratovi su im kao pet kuna, imaju duge prste od igranja video igara, a glave su im u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine. Kineska poslovica kaže: iza debelog lica kuca tamno srce. Njihove AVNOJ face, ne pokazuju ni najmanji trunak ikakve emocije. Patološki mrze sve što je hrvatsko i žale za izgubljenim privilegijama njihove propale države.

U razvijenim demokracijama kad manjina tlači većinu to se rješava pendrekom i suzavcem. Predlažem osnivanje zaklade koja će omogućiti jednosmjerno, bespovratno putovanje mladih titoista i njihovih vođa sa neobrijanim nogama za Piongjang. Tamo će imati sve vrijeme svijeta uvježbavati vlastitu kvazi demokraciju. Tamo kao njihovi djedovi i bake mogu vječno pjevati: saditi ćemo žito iz neba, dok gladna Amerika i Engleska gleda.“


Izvor: H.T. (29.9.16.)