Izvor: 7 D, 26. kolovoza 2016.

"Agresija je uvijek znak slabosti, znak da imate neki problem pa ga pokušavate izkazati manipulacijama, neistinama, difamacijama, a to neće proći kod mene i u HDZ-u.

PLENKOVIĆ

Ljevici su pred Beogradom uvijek klecale noge: i 45. kad je trebalo ići Hebrangovimputem i 71. kad je trebalo jedinstveno slijediti Savku, iznad svega 91. kad su pobjegli iz Sabora dok se Beogradu poručivalo da je bilo dosta! Danas pak vidimo da ni današnja tzv. desnica nije puno bolja pa i kad proturječi beogradskim četnicima, jer čim Njemačka, a pogotovo Washington, povuku uzicu, i na desnici zavlada muk, čak i kad nam Beograd hapsi nasred ceste naše državljane.

Ništa ne pomaže: ni mitski lički korijeni našeg premijera, ta bajka po kojoj su kod njegova dolaska i prve prezentacije najjeftinijom demagogijom skupljane simpatije kod desnog biračkog tijela. Sjećate se onog medijskog zaglupljivanja: doduše ne zna hrvatski, ali to je tvrdi Ličanin, isklesan u kanadskoj emigraciji, ma Hrvat sa dna kace!

Ali, dok mu Srbi uhićuju branitelje nasred ceste, od njega nema ni glasa! Ili je nakon Rijeke i Hvara pronašao još neki arhivski komunistički ljetnikovac budući da meteorolozi najavljuju povratak ljeta?

Novi balvani

Kako bilo da bilo, vidimo da ništa nije dovoljno da bi se odlučno stalo pred nove četničke balvane! Naime, nakon svega što su nam beogradske vlasti priredile, pogotovo nakon zadnjih rasprava, sastanaka i dogovora, usuditi se uhititi nasred ceste ponovno jednog našeg branitelja, provocira samo jedan naš potez: protjerivanje srbijanskog veleposlanika. Pa kad se naučite redu, onda ćemo razgovarati!

Paralelno s time trebalo je s naše strane uslijediti pokretanje novih optužnica za ratna zvjerstva, uključujući optužnicu protiv srbijanskog predsjednika Nikolića zbog sudjelovanja u ratu po Slavoniji, te premijera Vučića zbog sudjelovanja u ratu kod Gline. Mislite da bi Srbi prešutjeli da je Oreškovićratovao kod Čačka, a Miro Kovač snimljen ovog rata s vatrenim izjavama kod Smedereva?

Ali, čim u Berlinu i u Buzinu nema zelenog svjetla, šuti naša slavna desnica, čak i kad se po Dvoru na Uni javno šeću stare četničke šubare. Inače, svako ljeto bilježimo "šoancirfest " srpskih šajkača po bivšoj tzv. krajini. Čak i POA javno u ovogodišnjem izvješću ističe povećanje četništva naročito neđu mladima! Besramno.

Prvi je svakako razočarao ministar Kovač koji je pokleknuo već kod prve večere u Berlinu, jer je, kako sad jasno vidimo, bez bilo kakvih jamstava podignuo ruku za srbijanski nastavak pregovora. Nažalost, nikakve srčanosti na ovu temu nismo čuli ni od Plenkovića. Čak ni kad nam ponovno uhićuju branitelje!

Kokodače nešto Milanović, ali na to se odavno nitko ne osvrće. U riječ, dok hrvatskoj ljevici klecaju koljena pred Beogradom, i to i jučer i danas, a bojim se i sutra, hrvatska desnica se ukoči kad ih Berlin ili Washington pogledaju mrkim pogledom. I tako Srbija uvijek prosperira.

Ustaše? Ma nema ni domobrana...

Je li se nakon Tuđmana napokon rodio netko i koliko je takav daleko od Banskih dvora, koji bi napokon Beogradu rekao sve što mu treba reći, netko tko bi prekinuo ovu perverznu igru u kojoj prva liga srbijanskih četnika, ljudi koji su godinama bili desna ruka Šešelju, dakle Nikolić i Vučić, sadistički muče Hrvatsku fantazirajući o ustaštvu u zemlji u kojoj je sve teže pronaći i boljeg domobrana? Pa Nikolić i Vučić bili su glavni zagovornici Draže Mihailovića i oni su ga zapravo rehabilitirali.

Oni su rukovodili operacijom sudske rehabilitacije i bili logistika luđacima što su Draži podigli spomenik. U planu je i muzej! A sada aktualni ministar srpske policije sve radi ne bi li se podignuo spomenik Miloševiću i tako otpočelo s njegovom rehabilitacijom. Ali i s Dačićevom rehabilitacijom jer je bio bliski Miloševićev suradnik. Zvali su ga "mali Slobo"! I oni će danas pričati o fašizmu?

Svašta! Naime, ovo što nama Srbija danas radi, združena je akcija starih pajdaša iz Srba: tamošnjih četnika i ovdašnjih jugoslavena! Onda su spalili Boričevac i lokalnog župnika živog pekli na ražnju, danas hapse ljude na granici, šetaju sa četničkim kapama po Dvoru na Uni i optužuju Hrvatsku za ustaštvo!

Da je ova vlast nacionalno odgovorna, ona bi nakon uhićenja našeg branitelja na samoj granici uistinu iz Zagreba protjerala srpskog veleposlanika. A naš ministar vanjskih poslova dao bi ostavku jer je dopustio nastavak srbijanskih pregovora s Unijom, obećavši naciji da može biti mirna i spokojna, što se pokazalo kao prijesna laž.

Jedva koji tjedan nakon što nam je Kovač obećao spokoj, jer da mi imamo jamstva za taj spokoj, Srbija ne da nije povukla zakon, nego aktivno hapsi po tom zakonu. I najavljuje nove progone.

No, ni kod Kovača ni kod Oreškovića nema osnovnog državotvornog ponosa koji bi naložio povlačenje našeg ili protjerivanje srbijanskog veleposlanika, te poslao poruku Vučiću da u Dubrovniku ne samo da nije dobrodošao, nego da će čim prekorači granicu, zbog sudjelovanja u četničkim formacijama kod Gline, biti uhićen!

Zemlja bez boje i mirisa


Šešelja ćemo hapsiti, kaže Orešković, ali Vučića koji mu je bio desna ruka u istom ratu - nećemo! Zašto? Zbog Berlina i Buzina! Jer oni pokušavaju iz ruskog zagrljaja istrgnuti Srbiju i spremni su u tom cilju žrtvovati zadnji komad našeg ponosa, nacionalnog i vjerskog. O.K., njihov motiv je jasan, ali gdje je u tom kupleraju Hrvatska?

A joj, vi stalno o Hrvatskoj i o hrvatskim nacionalnim interesima! Naši političari i kad nešto progovore na ovu temu, isključivo govore iz vizure Bruxellesa, ne iz zagrebačke perspektive. I to je ono što iritira. Jeste li vi hrvatski dužnosnici ili bruxelleski službenici?

Naime, Kovačeva, nažalost i Plenkovićeva, poruka Beogradu bila je tipična bruxelleska poruka. Rekli su im ono što bi im u najboljem slučaju rekao i kakav dežurni službenik u Bruxellesu. Ni mrvicu više. Postoji li onda hrvatska vanjska politika?

Jesmo li uopće država ili smo bezlični komad Europe bez okusa, boje i mirisa. Pogledajte Mađarsku kako se bori, pogledajte Sloveniju kako se borila protiv nas, njihov je parlament, ne zaboravimo, jednoglasno zaustavio naše pregovore s Unijom, jednoglasno, pogledajte Poljsku i Slovačku kako se tuku za srce svoje vanjskopolitičke, a onda i unutarpolitičke samostalnost. A mi? Pa mi nismo država.

Iz Ureda predsjednice je svojedobno u medije procurila informacija da je naš veleposlanik u Beogradu za jednog 5. kolovoza zatražio instrukcije što da radi, jer da u Beogradu niz veleposlanstava planira zbog srpskih žrtava u Oluji staviti taj dan zastavu na pola koplja.

Traže se instrukcije pa da čovjek zna da li da i on spusti hrvatsku zastavu u Beogradu na pola koplja!!! I to bi trebao biti veleposlanik "ustaške vlasti"? Kojeg, nota bene, ni Orešković ni Kovač nisu mijenjali, kao ni plejadu Pusićkinih kadrova od Goldsteina u Parizu, Grubiše u Rimu ili Para u Washingtonu. Sve "ustaša" do "ustaše", zar ne?

Pa hrvatski ministar vanjskih poslova je prije koji tjedan Srbiji poručio da neka gleda svoja posla i neka nas pusti na miru. Kao "iš", "iš", maknite se. To je razina hrvatske politike koja je izvrgnuta političkoj i diplomatskoj srbijanskoj agresiji u kojoj samo nema oružja?

To je vrhunac pameti države koja ima diplomaciju, tajne službe, Vladu, ministarstva i sav državni pogon? To da u jeku jedne diplomatske agresije velite "iš", "iš", makni se od mene?! Srbija trenutno igra veliku igru.

Ponovnim histeriziranjem o milijun žrtava Jasenovca, Jadovna i drugih stratišta ona želi stati uz bok najvećim svjetskim žrtvama holokausta. Oni su realno uspjeli baš na tom tragu zaustaviti i proglašenje svetim Alojzija Stepinca, i tu je i Katolička crkva zakazala jer ne razumije svu širinu srpske akcije.

Židovi, Armenci i mi Srbi najveće smo žrtve fašizama zadnjih stotinu godina na kugli zemaljskoj, to je prava poruka ove diplomatske agresije i te ćete teze sve češće pronaći po srbijanskom tisku. A mi smo od svih mogućih akcija izabrali strategiju "iš", "iš", pusti me na miru!

Nama su zapravo u mozak upisali da je svaka odgovorna nacionalna politika - ustaška politika i dok se tog kompleksa ne riješimo, dok se te podvale ne riješimo, dok se naših domaćih zagovornika te teze ne riješimo, nama će noge klecati kad god bude trebalo povući bilo koji državotvorno odgovoran potez.

Pa nama je Savka bila tobožnja mjera šovinizma! Kad se pojavio Tuđman, za najveći dio naše inteligencije i medija bio je "na pozicijama NDH". Danas je na taj križ pribijen Hasanbegović. No, dok mi ne shvatimo i kao nacija ne prihvatimo da nacionalno odgovorna politika nije ustaštvo, nećemo se koraka odnaknuti od "iš", "iš" strategije.

Tihomir Dujmović, Slob. Dalm. (27.8.16.)

Zašto se stalno
saginješ?
I kamen hvataš.

A sebe ne čistiš.

Heroj Hrvat

Sva dobra i sve ljepote tih dobara
u trenu,
na žalost,
mogu biti srušena
od osobe s kojom si je stvarao.

Jer Sotona je vladar
na Zemlji.
A Bog? A Bog'
Stravično daleko.
U nedomaku.

Heroj Hrvat

"BILO JE OPASNO VJEROVATI U HRVATSKU I VOLJETI JE!"


NIKOLA ŠTEDUL PREŽIVIO ATENTAT UDBINOG UBOJICE VINKA SINDIČIĆA (DORH je štitio Perkovića koji me htio ubiti)

.......................................................................
Sindičića se jako dobro sjećam. Vidio sam ga kad sam prišao automobilu… Sagnuo sam se da vidim što čovjek želi, mislio sam da se izgubio u prometu i da me hoće pitati gdje je, u kojoj ulici… Ispalio je dva hica u mene… Iz prigušivača… Sjećam se da je dva puta bljesnulo, a nakon toga sam pao i izgubio svijest na pola minute… Više nisam mogao vidjeti što se događa… Ubrzo sam opet došao k sebi i on je nastavio pucati dok sam ležao na podu, ispraznio je cijeli okvir!
........................................................................
Nikola Štedul je po prvi put javno iznio svoje iskustva s Žarkom Puhovskim, koji mu je radio probleme kod nostrifikacije diplome. Naime, Štedul je u Škotskoj diplomirao filozofiju i politologiju, a kad se vratio u Hrvatsku i oko toga su mu radili probleme:
........................................................................
Oni priznaju kad netko prepiše, a ne kad ima široko znanje! Puhovski mi je radio problem, zato što nisam pripadao tom jugoslavenskom, komunističkom klanu. Udba je ubijala hrvatske intelektualce, a jugo-profesori nisu nam htjeli priznati status koji smo imali na Zapadu.
.........................................................................
Štedul je opisao i kako je „hrvatsko“ pravosuđe štitilo organizatore pokušaja njegova ubojstva, na čelu s Joispom Perkovićem.

.........................................................................
Znao sam da će biti problema oko integriranja različitih ideja kod stvaranja Hrvatske. No, nadao sam se da će se to s vremenom riješiti. Smatrao sam da će oni koji su se uključili u borbu za hrvatsku samostalnost, na kraju shvatiti da je jugoslavensko vrijeme prošlo i da će prihvatiti demokraciju, no to se nije dogodilo! Izborili smo se samo za prvo poluvrijeme – do Oluje, dok su branitelji bili na položajima i porazli agresora. Nakon Oluje stiglo je drugo poluvrijeme u kojem se Hrvatska trebala i politički osloboditi, no to se nije dogodilo do danas. Zato ćemo – izgleda, pucati penale – rekao je na kraju Nikola Štedul.
.........................................................................

Štedul: Naša je Hrvatska još uvijek samo na pola država

Dinko Dedić: NIKOLA ŠTEDUL ODLIKOVAN KAO ANTIKOMUNIST

Objavio
Ivona B
-


Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo a ne antikomunizam. Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Konačno da i HDP, preko svog predsjednika Nikole Štedula dobije nekakvo priznanje ali način na koji su to glasila u Hrvatskoj objavila, pokazuje koliko je zakrabuljena politička istina u Hrvatskoj.

“Večernji list” i “Dnevno” obajvljuju posthumno odlikovanje Ljubomira Drndića i Nikole Štedula pod naslovom “Predsjednica odlikovala antifašista Ljubomira Drndića i antikomunista Nikolu Štedula”. Imajući u vidu postojeći “antifašizam” aktualan u Hrvatskoj danas, samo što nisu napisali ““Predsjednica odlikovala antifašistu Ljubomira Drndića i fašistu Nikolu Štedula”.

Moglo je doduše stajati i ovako “Predsjednica odlikovala komunistu Ljubomira Drndića i antikomunistu Nikolu Štedula”, ili da je bilo po karakteristici po kojoj se HDP i Štedula mogu najbolje identificirati “Predsjednica odlikovala jugoslavena Ljubomira Drndića i antijugoslavena Nikolu Štedula”.

Nije da hoću nešto reći o Drndiću, za kojeg priznajem da sam sada prvi put čuo (neka mi oproste Istrijanci). Vidim po kartici da je 1945. bio “Oblasni JNOF, Prop-odjel” što god to značilo a kasnije jugoslavenski diplomat u Švedskoj i Sudanu te Savezni podsekretar za turizam.

Hoću reći da Nikolu Štedula poznajem jako dobro, jer je uz njega bio vezan veliki dio mog antijugoslavenskog rada i kad ga se nazove antikumunistom, kao njegovom osnovnom karakteristikom, pomišljam da je po toj deskripciji mogao biti i jugoslavenski rojalist, zaklet srušiti komunizam i reinstalirati Krađorđevića na Dedidnje.

HDP s Nikolom Štedulom na čelu je bio eksluzivno i isključivo antijugoslavenska organzacija s ciljem rušenja Jugoslavije, svake Jugoslavije, komunističke, antikomunističke, demokratske, pro-zapadne, pro-ruske, svake moguće, bez obzira na državno ili političko uređenje, do granica da se ne bi prezali, kad bi bilo komunista koji bi ju bili spremni rušiti da bi se udružili i s njima.

Naravno da Štedul nije bio komunist niti je imao simpatija za komunizam, ali ako je orden dobio za antikomunizam a ne za antijugoslavenstvo, bojim se da ga nije zaslužio, jer smo kroz sve godine Jugoslavije najviše sukoba imali sa zapadnim kapitalizmom koji je bio glavni čuvar Jugoslavije i skoro nikakvih s Rusima ili Waršavskim paktom.

Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo a ne antikomunizam. Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.

Podijeli s prijateljima:

ČUVAJ SE

Čuvaj se razfratnjenoga hrvatića, kad ode u politiku, kao od
zaražene kurvanjske pičkurine. (H.H.)


TRENUTAK INTIME

Crvenokmerac Zelenko Milanovski ,
zirkajući se u zrcalu.
bljuje u wc školjku. /Heroj Hrvat)


GENOCID


SRAMOTNA DRKAĆA PRAKSA
sprema veliki rujanski politički pljačkaški genocid
nad hrvatskim narodom. (H.H.)


KRVAVA SLOBODA

"Nema slobode bez krvavih gaća." (Stipe Javor)


PAMET I SREĆA

Ako imaš sreće, dobro ti i pamet dođe. (H.H.)


KRUNA

Ne čini kruna kraljicu. (H.H.)


ŠTO ĆU SADA, OČE?

Mladi fratar, tek zafratnjen, obrati se svom starijem bratu-fratru:
"Što ću sada, oče? Ja bih želio završiti nešto više."

Odgovori mu stariji brat-fratar:
"Oženi se, prijatelju moj u Isusu,
imaj ženu i dicu...i vidit ćeš šta je to život." (H.H.)

Jelena Andrea Barešić prvi put govori o odrastanju u obitelji hrvatskog domoljuba, viteza Mire Barešića kojem je nedavno u Dragama podignut spomenik.

Jelena Andrea Barešić u modnom biznisu poznata je zbog revija, naslovnica svjetskih magazina te glazbenih spotova i filmova u kojima je dobivala manje uloge. No u Hrvatskoj je poznatija kao kći pokojnog hrvatskog emigranta i velikog domoljuba, viteza Mire Barešića.

Njezin je otac 1971. godine u neuspjelom je pokušaju otmice u Stockholmu ubio veleposlanika bivše SFRJ Vladimira Rolovića. U toj zemlji postao je i član Hrvatskog narodnog otpora koju je utemeljio Maks Luburić.

Najmlađa i medijski najeksponiranija kći Jelena odlučila je progovoriti o ocu i dvojbama koje ju prate cijeli život zbog mnogih pitanja na koja još nije uspjela pronaći pravi odgovor, s Jelenom Barešić razgovarala je Paula Bobanović, a intervju za express.hr prenosimo u cijelosti:

Express: Nikad niste upoznali oca, poginuo je kad ste imali sedam mjeseci i o njemu ste samo mogli saznati iz priča koje su vam ispričali drugi. Što vam je o njemu ispričala majka Slavica?

Moja majka mi je uvijek govorila samo da je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj. Žao mi je što su ljudi zatrovani informacijama iz medija i informacijama koje nisu istinite, pa bih htjela reći konačno tko je moj otac.

On je bio domoljub, koji je volio narod i svoju zelju više nego išta na svijetu. Završio je na Golom otoku već kao maloljetnik, a razlog je bio banalan. Potukao se sa sinom jednog vojnog lica, narodnog heroja, koji je tatinu tadašnju djevojku uhvatio za stražnjicu. Da bi obranio njezinu čast, a kako je bio sportaš i trenirao borilačke vještine, istukao je tog dečka, ali je zato završio šest mjeseci na Golom otoku kad je imao samo 16 godina.

Od tortura i teških fizičkih poslova su ga spasili politički zatvorenici koji su se pobrinuli da dobije posao u kuhinji. Tu je i upoznao hrvatske domoljube, pa se po izlasku pridružio emigrantskoj grupi Stjepana Mikulića i Brune Bušića.

Express: Tko vam je još pričao o vašem ocu i što još znate o njemu?

Njegovi najbliži prijatelji, koji su bili također osumnjičeni da su ubili mog oca. Svi oni podnijeli su veliku žrtvu zbog toga, ali su bili uz nas i ja sam im na tome zahvalna.

Kad sam navršila 18, i od njih sam tražila da mi ispričaju sve što znaju o ocu.

Express: Jeste li ikad pročitali nešto o atentatu na ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića 1971. godine i o tome da je vaš otac ubio tog čovjeka?

Mnogo laži je napisano i nadam se da će se i o tom događaju jednom saznati istinita verzija. Moj otac nije terorist ni ubojica, kako se to mnogo puta dosad ponavlja, jer on nije planirao nikoga ubiti.

On i Anđelko Brajković htjeli su ga zatočiti i njegovo puštanje uvjetovati oslobađanjem 20 hrvatskih logoraša s Golog otoka, među kojima je bilo još maloljetnika. Ambasadora je pogodio metak iz njegova pištolja dok su se on i moj otac hrvali. U tom natezanju Rolovićev pištolj je opalio i pogodio ga, ali od toga nije smrtno stradao. Moj otac je to napravio u samoobrani.

Express: Da, ali nekoliko je verzija, od kojih jedna kaže da je Rolović naknadno preminuo u bolnici, druga da je vaš otac u njega ispalio još nekoliko hitaca, a i ona da je i Brajković pucao Roloviću u usta…

Ponavljaju se laži koje su plasirane u lažnom dokumentarcu koji su snimili Srbi i Crnogorci.

Express: Kako znate da su to lažni podaci i da je vaša verzija priče točna? Tko vam je to ispričao?

Zato što su neke stvari naknadno otkrivene. Neke službe su odradile svoj posao, a moj otac je bio šef osiguranja u paragvajskoj ambasadi u Washingtonu, gdje je bio iznimno cijenjen. Voljela bih da se jednog dana sazna i o tome istina.

Express: Osuđen je u Švedskoj na doživotni zatvor, ali je izašao nakon što su njegovi prijatelji oteli avion i tražili njegovo puštanje. Preko Španjolske je završio u Paragvaju, a onda opet u švedskom zatvoru. Jeste li i o tome pričali s majkom?

Da, u Paragvaju je slučajno naletio na pokušaj otmice i spasio nekog dečka. Saznalo se da je to sin paragvajskoga generala, koji mu je u znak zahvalnsti omogućio da upiše vojnu akademiju. Znao je borilačke vještine i postao je tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

Dobio je lažno ime Toni Šarić, pod kojim je sudjelovao na natjecanju u karateu u Oklahoma Cityju 1978. godine i tamo pobijedio odvjetnika Antu Nobila. Tata je nastupio pod hrvatskom zastavom i svirala je hrvatska himna, zbog čega je Nobilo ostao konsterniran.

Nakon tog natjecanja otkrio se tatin pravi identitet, pa je ubrzo vraćen u švedski zatvor. Opet su ga strpali u samicu i držali ga kao neku životinju, pa je počeo štrajk glađu koji je trajao 54 dana. Tek tad su mu doživotni zatvor preinačili na zatvorsku kaznu od 18 godina i, kad je prvi put izašao, vjenčao se s mojom mamom 10. rujna 1985.

Express: Nakon toga obitelj je ponovno završila u Paragvaju. Što vam je rekla majka, zašto niste tamo ostali?

U Švedskoj se rodila najprije moja sestra Vera Viktorija, a zatim i stariji brat Ivan. Jedino sam se ja rodila u Paragvaju, gdje su moji počeli živjeti normalnim obiteljskim životom. Tata je otvorio školu za borilačke sportove i paragvajsku vojsku podučavao borilačkim vještinama, a onda je izbio rat u Hrvatskoj. Molili su nas da ostanemo, mogao je živjeti u Paragvaju kao kralj, ali sve je to odbio jer, kako je rekao, ne može ostati dok njegov narod pati.

Inače, u to vrijeme, dok je mama bila sa mnom u šestome mjesecu trudnoće, neki čovjek, vjerojatno agent Udbe, izbacio ju je iz jurećeg autobusa. Završila je s teškom ozljedom pa su joj liječnici savjetovali da prekine trudnoću. Odbila je i ja sam se ipak rodila, ali je ona godinu dana nepokretna ležala u bolnici i zbog ozljede je ostala bez sluha na lijevo uho.

Tata je doputovao u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a ubijen je 31. srpnja, kad sam ja imala jedva sedam mjeseci. Tek 1992. smo mama i mi djeca dobili papire i došli živjeti u Hrvatsku.

Dvije godine nisu nam dali pokopati oca prema naredbi koja je došla s vrha pod izgovorom da vojsci ne padne moral, a zapravo mislim da su samo htjeli zataškati izdaju.

Express: Muči li vas činjenica da se još ne zna kako je poginuo?

To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje.

Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima.

Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili.

Express: Kako si objašnjavate akciju u kojoj su na spomeniku vašeg oca njegovu ruku obojili u crveno?

Očekujem da policija odradi svoj posao i da pronađe one koji su to učinili, a učinili su zato što ne znaju tko je doista bio moj otac i da nije nikoga mrzio, kao što je i mene i moju braću mama učila da nikog ne mrzimo.

Proputovala sam pola zemaljske kugle, družila se s ljudima svih nacionalnosti. Cimerice su mi bile djevojke iz Srbije i jednu od njih, Milenu Milojević iz Novog Sada, zovem svojom mlađom sekom. Ona i još dvije moje drage prijateljice iz Srbije – Ana i Snežana – kod mene će provesti odmor.

Express: Biste li bili sretniji da ste ostali u inozemstvu?

Radim puno vani jer želim stvoriti svoju obitelj i želim vratiti mami dio onoga što je ona propatila kao samohrana majka troje djece, ali sebe vidim samo u Dalmaciji. Tu živi i moja starija sestra s obitelji, a u Zagrebu živi brat, koji čeka prvog sina, koji bi se trebao roditi na tatin rođendan.

Zbog svega što smo prošli za mene je moja mama najveći heroj jer se lavovski borila za nas. Samo želim da ta žena proživi život u miru, ali od 1991. do danas naša je obitelj svako toliko izložena izljevima mržnje.

Izvor: kamenjar.com

Evo dokumenata, u njima je istina o ubojstvu Mira Barešića!

Piše Ivica Neveščanin



- Evo, ovo je naša dokumentacija. Ovo su naši dokazi koji potvrđuju da je Miro Barešić ubijen u smišljenoj zavjeri od svojih suboraca, s leđa, jednim hicem, onako kako je to za "Slobodnu" ispričao njegov brat Joško. Ovdje su naši dokazi koji potkrepljuju našu kaznenu prijavu podnijetu 2012. za ratni zločin i ubojstvo Barešića protiv Tvrtka Pašalića, Antonija Lekića,Nikole Krište, Ivana Derviša i Zrinka Šarića.



- Ovo su naši dokazi da državni odvjetnik Ivan Galović ne govori istinu kada kaže da ne postoji osnovana sumnja da je počnjeno kazneno djelo ubojstva Mira Barešića. Ovo su naši dokazi i stavljamo ih na raspolaganju istražiteljima u svrhu dolaska do pune istine. Istine koje se mnogi još boje, jer četiri godine od podnošenja naše kaznene prijave nitko iz Državnog odvjetništva nije nas pozvao na razgovor, niti zatražio ovu dokumentaciju, iako odgovorni za Barešićevu smrt i dalje žive među nama.

Na ovaj dramatičan istup za Slobodnu Dalmaciju dragovoljci Domovinskog rata Marijo Barišić i Stipe Jukić odlučili su se nakon što smo u četvrtak 18. kolovoza objavili tekst o službenoj verziji smrti Mira Barešića 31. srpnja 1991. godine. U njemu je bivši predsjednik, a danas zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zadru Ivan Galović, iznio rezultate istrage provedene temeljem kaznene prijave koje su Barišić i Jukić podnijeli 2012.

Iz rezultata istrage Galović je nedvojbeno zaključio da je Barešić poginuo u diverzantskoj akciji na tada okupiranom teritoriju u sukobu s neprijateljskim oružanim formacijama. Što više, Galović je iznio saznanja da je Barešića ubio izvjesni P.K. iz Ceranja koji je u njega tijekom akcije kod Miranja Donjih ispalio cijeli okvir metaka.

Falsifikati

Nalazima Galovićeve istrage suprotstavio se umirovljeni časnik HV-a Ivica Bačić, koautor knjige "Metak u leđa za Mira Barešića", tvrdeći da je bivši županijski državni odvjetnik zaključke donio na temelju podmetnutih i falsificiranih iskaza, te da je Barešić ubijen jednim hicem iz neposredne blizine, s leđa, od strane svojih suboraca.

Bivši pripadnik specijalne policije MUP-a Marijo Barišić i bivši djelatnik SIS-a Stipe Jukić iz Šibenika su potegnuli do Zadra s 40-ak kilograma dokumenata kako bi nas uvjerili da su Bačić i njegovi koautori knjige,Darko Petričić i Ante Belak, zapravo prepisali njihovu knjigu "Hrvatski vojnik Miro Barešić" zbog čega su protiv sve trojice u travnju 2014. podnijeli kaznenu prijavu za krađu intelektualnog vlasništva, a nakon toga i tužbu za naknadu štete u visini 100 tisuća kuna, zbog plagiranja njihovog rada. Postupak se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu i u tijeku je vještačenje koje bi trebalo pokazati jesu li Bačić, Petričić i Belak plagirali 120 stranica Barišićeve i Jukićeve knjige.

- Mi smo kao prozvane osobe u članku mogli reagirati pismeno, ali nismo htjeli. Htjeli smo doći do vas kako bismo vam pokazali dokumentaciju koju smo zadnjih 15 godina prikupili istražujući ubojstvo Mira Barešića. Sve što govorimo o slučaju Barešić, govorimo na temelju ove dokumentacije. Nitko nije toliko istraživao taj slučaj, niti ima toliko informacija o njemu kao nas dvojica i sve smo to objavili u našoj knjizi. Dva mjeseca nakon naše objave izašla je knjiga spomenute trojice koji su potpuno prepisali 120 stranica naše knjige, uključujući i dokumente. Ali samo mi imamo orginalne registratore Štaba teritorijalne obrane iz Benkovca na koje se poziva Bačić. I mi vam ih predočujemo da se u to osobno uvjerite, kaže Marijo Barišić uz pojašnjenje da je Petričić, na prijedlog Bačića, trebao biti angažiran kao lektor na njihovoj knjizi, ali do suradnje na kraju nije došlo.

Dezinformacije

- Galović, na žalost, svjesno ili ne, već godinama dezinformira javnost. Nije istina da su Mira Barešića i njegovu grupu dočekali srpski specijalci predvođeni Goranom Opačićem i ubili. Ako državni odvjetnik daje takve izjave to samo govori o tome da se ne smije govoriti istina iz straha, jer su i on i Mladen Bajić, njegov bivši šef, nekada radili kao vojni tužitelji. Zašto Galović nije iznio u javnost ono što su mu u istrazi rekli Mirovi suborci koji su još uvijek živi, a koji tvrde, kao i on, da je Miro izdan i da je upao u srpsku zasjedu? Tvrtko Pašalić zna istinu, on je još 1996. podnio kaznenu prijavu protiv nepoznate osobe za ubojstvo Barešića, ali ne želi je reći bez potvrde službenih institucija. I mi mislimo da je krajnje vrijeme da se pravna država probudi i istraga pokrene. Mi imamo dokumentaciju i stojimo na raspolaganju, kažu Barišić i Jukić.

Barišić u tom kontekstu podsjeća na Galovićevu izjavu danu Zadarskom regionalu 2002. godine da vojnom tužiteljstvu u Splitu sve do kraja 1998. nitko nije podnio kaznenu prijavu za ubojstvo Barešića, pa čak ni anonimnu, te da to nije napravio nitko sve do kolovoza 2002. kada prijavu podnosi švedski novinar Nikola Majstrović. "A kome je onda podnio prijavu Tvrtko Pašalić 1996.", pita se Barišić podsjećajući da je i Mirova supruga Slavica 1991. ponijela kaznenu prijavu za ubojstvo svoga muža, ali protiv Josipa Perkovića.

Mučitelji iz Lore

- Želimo ukazati na neke činjenice od kojih javnost bježi, a to je da su na sličan način, kao i Miro, tih godina likvidirani i Blaž Kraljević, Ludvig Pavlović, Ante Paradžik, Tomislav Matić... Svi su oni, kao i pokojni Miro, "odskakali" od sustava kojeg su kroz rat kontrolirale bivše tajne službe s naše i srpske strane. Na to ukazuje i tzv. Budimpeštanski dokument kojeg smo objavili u našoj knjizi, a kojeg je 1992. sastavio Josip Perković i uputio svojim kolegama u Srbiji. On govori o suradnji bivših udbaških struktura tijekom rata s naše i njihove strane. Ti ljudi, uključujući Mira, likvidirani su jer su znali tko su udbaši u emigraciji i tko se vratio u Hrvatsku i glumio velike Hrvate. Takvi su morali nestati, tvrde Barišić i Jukić podsjećajući da je i Mladen Mustać, jedan od Mirovih suboraca i sudionika akcije kod Miranja, poginuo nakon mjesec dana u vrlo čudnoj prometnoj nesreći.

On je, tvrde Barišić i Jukić, bio svjedok Mirova ubojstva, vidio je tko mu je od suboraca pucao u leđa.

- Ljudi koji su ga poznavali rekli su nam da Mustać nakon akcije kod Miranja nije više bio svoj, skroz se bio promijenio. Nikola Majstrović, autor dokumentarnog filma o Miru Barešiću, razgovarao je s medicinskom sestrom koja je Mustaća primila na patologiji nakon prometne nesreće. Ona mu je rekla da je imao rupu u potiljku, kaže Barišić.

Sva svoja saznanja o toj i drugim sumnjivim smrtima, potkrijepljena isključivo dokumentima, Barišić i Jukić namjeravaju uskoro objaviti u novim knjigama koje pripremaju o ubojstvu Bruna Bušića te o mučiteljima u Lori i Kulinama. U svim tim pričama o mračnim mjestima naše nedavne prošlosti, uvijek se spominju ista imena, a to nikako ne može biti slučajno, ističu Marijo Barišić i Stipe Jukić.

Srbi nisu znali

Kao dokaze da je srpska strana znala da je u akciji kod Miranja Donjih ubila Mira Barešića Ivan Galović uzima izjave bivših srpskih milicajaca koji su svjedočili da se već 1. kolovoza 1991. Goran Opačić hvalio po Benkovcu kako su ubili "ubojicu veleposlanika Rolovića".

Međutim, Barišić i Jukić ustupili su nam izvorni dokument Štaba TO iz Benkovca od 5. kolovoza 1991. iz kojeg je očito da su oni toga dana otkrili leš u Miranjama Donjim, ali da nisu znali o kome se radi. Ovo bi trebalo ukazivati na činjenicu da je srpska strana najmanje tjedan dana nakon Mirove pogibije otkrila njegov identitet, što dovodi u pitanje vjerodostojnost svjedočenja koja je Galović prikupio tijekom istrage o okolnostima Barešićeve pogibije.

Međutim, među Galovićevim "svjedocima" jedan ipak kaže da je srpska strana za Barešićevu smrt saznala tek nakon 15-ak dana...

Halo, Budimpešta

Barišić i Jukić: 'Budimpeštanski dokument' kojeg je 1992. sastavio Josip Perković i uputio svojim kolegama u Srbiji - a mi ga imamo - govori o suradnji bivših udbaških struktura tijekom rata s naše i njihove strane.

Slobodna, 21. kolovoza 2016.

HRVATSKA HIJENA

a) "Brexit bi mogao osnažiti ustaše koje smo poklali."

b) Hrvatska hijena glasom, stasom i pesnicom otkriva ustaše po Nevijorki.


POLITIČARI

Političari čine moguće nemogućim za svoj narod,
a nemoguće mogućim za svoj džep.


TAKO JE TO

Tko god je krvario i tko god krvari za Hrvatsku, preziran je.
Tako je to u komunističkofašističkoantifašističkom govnarskom, pljačkaškom
i silovateljskom miljeu.


PITANJE

Tko hapsi, tuče i procesuira Hosovce i "Za dom spremni", a trostrukim milicijskim
obručima čuva laži srbočetničke od 'revizionista'?
(Orepina)


'VRLINE' ČETNIKA

U četnika samo je nož--oštar.


ČETNICI NA VLASTI

Četnici na vlasti--euromeđunarodno priznat politički čimbenik.


HASANBEGOVIĆ I KUKAVICE

Hasanbegović, veličajni hrvatski ministar kulture, okružen hrvatskim karijeristima, političkim kukavicama
i posrbljencima.


HRVATSKA

S istoka noževi,
sa zapada žilet-žice.

(nastavlja se)

Grmoja ( kao iz grma):

"JA i moji petrovci smo bezgrješni, stvaratelji nove Hrvatske!"


Primjedba: možda, dok ne dođu blizu KASE. /H.H./

KAKO SE ČETNICI ČASTE U SKUPŠTINI

1. Na Šešeljevo pitanje, koliko ekspoze ima strana, Vučić je rekao da ima 250-260 strana, ali i da će deo toga ispričati iz glave, kao i da mu neće biti teško da satima stoji i da govori.


BIRA SE VLADA: Vučić izlaže plan

Vučić je u jednom trenutku konstatovao da je za sat vremena prešao osam odsto ekspozea, Šešelj je nešto dobacio, a Vučić mu odgovorio da će možda njemu biti potrebne "pampers" pelene.

"Možda su vama pampers pelene potrebne, ali meni nisu... Neću da sedim, ja ću da stojim", rekao je Vučić koji se ipak zahvalio Šešelju što prati njegovo obraćanje iz poslaničke klupe, ali je kritikovao deo opozicije koja je napustila sednicu.

Vučić je još jednom istakao da nema šanse da u pristojno vreme završi čitanje ekspozea, a Šešelj je dobacio da je spreman da sedi u parlamentu i dva dana ako treba, na šta je Vučić rekao "znam, stižu pelene".
...............................

- Imam većih fizičkih mana nego što su klempave uši, ali mislim da nečije znanje, moral, odgovornost, marljivost vrede mnogo više od toga kakav mu je nos i uši. Plašim se da ćete vi to teško da savladate - poručio je Vučić šešelju, a potom se izvinio poslanicima što odgovara na dobacivanja.

Šešelju je Vučić poručio da ne zloupotrebljava njegovu dobru volju.

- Obezbediću vam i kafu i burek, znam da vam je to potrebno - rekao je Vučić.


VUKOVI I JANJAD

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić razgovarao je danas sa patrijarhom srpskim Irinejem o posledicama mogućeg proglašenja Alojza Stepinca za sveca.

U razgovoru je konstatovana neophodnost usaglašavanja zajedničkog delovanja u zaštiti nacionalnih interesa i sprečavanju potencijalnih katastrofalnih istorijskih nepravdi kakva bi bila proglašenje Alozija Stepinca za sveca, navodi se u saopštenju Pres službe predsednika Srbije.

Ta nepravda ne bi, kako se ističe, pogodila samo srpski narod, već i čitavo čovečanstvo, konstatovali su predsednik Nikolić i patrijarh Irinej.


SERVILNOST ili NE ĆE VAS TETA KOLINDA


Poručila je da to nije prijetnja ni za koga. „Nitko ne treba osjećati ugroženim. Ovo nije prijetnja ni za koga jer ovo nisu agresivne namjere, kao što se u dijelu susjedstva prikazuje


PUPOVAC I KNIN ili LISICA I GROŽĐE (EZOP)


Tamo ne bi trebao biti nitko kome je stalo do ove zemlje, nitko pristojan, nitko kome je stalo do Ustava Republike Hrvatske i do zakona i do čestitih ljudi i njihovoga doprinosa borbi, miru i slobodi u Hrvatskoj, izjavio je Pupovac. (Pupovac o proslavi u Kninu ili Lisica i grožđe)




OPASNO JE TO ŠTO RADIŠ, MILORADE!

Unaprijed isprika čitateljima, ako slika na tekstu nije originalna, jer wordpress, ponekad sam odabere onu koju treba plasirati!

Danima šutim, čitam i ne vjerujem, toliko mržnje u jednom intelektualcu obrazovanom u Hrvatskoj. Djetinjstvo, mladost, školovanje cijeli život živiš u zemlji koju toliko mrziš. Što to ima u tebi da toliko mrziš zemlju u kojoj lagodno živiš. Što ti toliko smeta sam spomen blaženog Alojzija Stepinca, Mire Barešića, niti si živio niti znaš što o njima, istina po tvojim nastupima literatura mi je poznata Dobrica Ćosić je tebi pravi uzor.

Ali da ne idem u prošlost tebi smetaju i hrvatski Branitelji a da ne govorim pravoslavci koji su ginuli i branili svoju jedinu Domovinu Hrvatsku. Smeta vam Oluja, smeta vam što Knin nije u krajini, ma smeta vama sve pa i sam spomen hrvatskog, ma i to razumijem, ali ne razumijem kad toliko mrzite domovinu Hrvatsku što jednostavno ne odete u otadžbinu pa tamo s vašim istomišljenicima ne živite san velike Srbije koliko god mala bila.

Što ne ostavite srpsku nacionalnu manjinu da žive u njima jedinoj domovini Hrvatskoj. Opasne igre igrate, ali ako želite igru igrat ćemo se, no ovoga puta će te sigurni budite-izgubiti. Vučić i Nikolić deklarirani četnici sigurno neće biti ti koji će krojiti politiku, što kad smijemo pjevati pričati i raditi. Isto tako se nadam da će hrvatski političari shvatiti da vi jako dobro profitirate od tih tema i da vama ništa osim hrvatskih kuna nije sveto, koje vam izdašno uplaćuju iz hrvatskog proračuna. Čudno, kuna vam “ne smeta”, Starčević još “manje”. Naravno ovo je poruka i svim pripadnicima srpske nac. manjine da jednom kažu glasno tom čovjeku opasnih namjera da je dosta i njega i njegove velikosrpske politike. Ima nas koji ćemo vam se suprotstaviti i ne dozvoliti da širite mržnju i ideju o ugroženosti. Došlo je vrijeme da to shvatite i odete s političke scene jednom za uvijek.

Čini se kako Milorad pokušava ubrzati suđenje i procesuiranje Hrvata Domoljuba i Dragovoljaca iz Domovinskog rata. Namjera mu je, ukloniti sve postojeće svjedoke, te sudionike iz rata!

Izvor: HRV. OBRAMB. ŠTIVO

Povjesničar: Ivo Omrčanin

7D, 28.srpnja 16.

Nisu Perković i Mustač usamljeni. Što je s preživjelom jugooligarhijom koja je popunila mnoge fotelje?

U Hrvatskoj je već godinama jasno da ne postoji politička volja da se razriješe i procesuiraju komunistički zločini i zločinci!

Nisu Perković i Mustač usamljeni. Što je s preživjelom jugooligarhijom koja je do danas ostala elitistička i popunila mnoge fotelje nove države? Hrvatsku neraščišćeni odnosi s ostacima bivšeg režima guše godinama i na političkom i na gospodarskom i na svakom drugom polju. Ima li Hrvatska dovoljno snage da se konačno otrgne iz tih ralja? Vrijeme će ubrzo pokazati. S profesionalne, znanstvene strane, ovaj je slučaj omogućio otvaranje svih arhiva, i dostupnost sačuvanim dokumentima za sve povjesničare koji se bave ili će se baviti ovom i sličnim tematikama. Pravda je često spora, ali ipak i dostižna! U ovim slučajevima je nemoguće procesuirati sve zločince i odgovorne za zločine, ali je najveći dobitak da se dozna što punija istina, da se s njome svi suočimo, i da ona bude upotrijebljena u toliko nužno ozdravljenje hrvatskog društva!

Večernji

Nakon presude Perkoviću i Mustaču u sudnici se čulo 'Za dom spremni!'

Slobodna