(nastavlja se)

(nastavlja se)

Tko nam to svakodnevno trubi: "Ljubite neprijatelja svoga..."

Crvenokmerska krmad pokla naš narod i priskrbi svom narodu svako ovozemaljsko blago.
Ja plačem i čekan novu zoru.
Može li se ostvariti jutro bez mržnje i osvete?
I Bog je nekada mrzio i kažnjavao zlo.
Ali ga ne iskorijeni!

Zašto nam kotači uvijek zapinju u rupama?

Djeca poklanih Hrvata uče tuđu, podmetnutu povijest.
Ironija i sarkazam na cestama bez revolucija...

H. H.

Zločini Srbije koji se kriju!

stric



U tragičnim događanjima na tlu Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo je poznato da je Srbija bila prva veća zemlja u Europi u kojoj je progonom ili likvidacijom riješeno tzv. židovsko pitanje.

Na današnji dan 9. svibnja 1941. dovedeni su u logore u Beogradu prvi Židovi, a nakon nešto više od godine dana Beograd je proglašen kao prvi veliki grad u Europi „judenfrei“.

U sklopu Drugog svjetskog rata u kojem su veliki dijelom dominirale totalitarne ideologije, posebno mjesto u kolektivnom pamćenju europskih naroda ima – holokaust. On označava genocid koji je izvršen nad židovskim narodom od strane nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera i njegovih zemalja saveznica.

U okviru tih tragičnih događanja, nacizam je pustio u opticaj jedan zastrašujući naziv – „judenfrei“ , što na hrvatski prevedeno znači „slobodan od Židova“. To je bio nacistički izraz za područje očišćeno od Židova u vrijeme holokaust

Link:

Slijepa, nijema, gluha!



Prvi veliki grad u Europi koji je bio proglašen „judenfrei“ bio je glavni grad Srbije Beograd.
Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio:“Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“

Šutnja o tragediji Židova u Srbiji

Jugoslavenska i velikosrbijanska promidžba dugo je krila ovu tragičnu činjenicu i genocid izvršen u Srbiji nad pripadnicima židovskog naroda, kao i činjenicu da je Srbija tokom cijelog Drugog svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

Za razliku od ostalih jugoslavenskih zemalja, u Srbiji nije postojao organizirani otpor nacistima, a posebno ne masovni, dok je Beograd oslobodila 3. Sovjetska armija sastavljena od Ukrajinaca.

Već od svibnja 1941. njemačke vlasti objavile su naredbu po kojoj se “Jevreji imaju prijaviti srpskim policijskim vlastima”, “ne mogu biti javni službenici, njihovo uklanjanje moraju odmah da izvrše srpske vlasti”, pa im se dalje zabranjuje vršenje niza slobodnih profesija, posjećivanje kazališta i kina itd., a srbijanske vlasti su tom uredbom postale “odgovorne za izvršenje naredjenja”, što su one odmah savjesno i izvršile, uz likovanje odnašnjeg tiska: “Jevreji nikad više neće biti lekari, apotekari, advokati, sudije u Srbiji. Srbima su se, najzad, otvorile oči”.
Nedićev “Ministarski savet” jednom svojom uredbom je objavio: “Imovina Jevreja koji su 15. aprila 1941. bili državljani bivše Kraljevine Jugoslavije, ako se nalazi na srpskom području, pripada Srbiji bez ikakve naknade”.

Fizička likvidacija srpskih Židova počela je odmah u proljeće 1941. Do jeseni ubijeni su skoro svi muškarci, a žene i djeca, kao i preostali muškarci, likvidirani su početkom svibnja 1942. godine. Točan broj ubijenih ne daju ni židovski izvori.

Ipak, po nekim podacima povjesničar Jasa Romano došao je do spoznaje kako je od ukupnog broja srpskih Židova stradalo njih 88 %. Medjutim, srbijanski povjesničar Sretenije Zrokić kaže da je od 11.870 beogradskih Židova rat preživjelo svega 1.115, što čini samo nešto više od 9 %.

Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali samo Nijemci, nego i srbijanska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici.

Većina srpskih Židova ubijena je u logorima Banjica i Sajmište.


Stric Ivan (Hrvatsko obr.št.)

Poruke i poslanice
Bleiburg, 15. svibanj 2016.
Propovijed biskupa Komarice na Misnom slavlju u prigodi komemoracije 71. obljetnice Bleiburške tragedije

Pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, središnja komemoracija u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije održana je u subotu, 14. svibnja 2016. na Bleiburškom polju u Austriji. Komemoracija je počela molitvom odrješenja na groblju Unterloibach s koga je krenula procesija prema bogoslužnom prostoru na Bleiburškom polju. Misno slavlje u koncelebraciji sedamdesetak svećenika predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica čiju propovijed prenosimo u cijelosti:
(Mak 12, 43-45; Dj 1, 15-17, 20-26; Iv 3, 16--21)

Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici,
poštovani vjernici muslimani, cijenjeni prijatelji!

1. Liturgijsko obilježavanje današnjeg blagdana svetog Matije, apostola i mučenika, nije glavni razlog našeg današnjeg molitvenog zborovanja na ovom mjestu, koje zavrjeđuje pamćenje i poštovanje svakog humanog bića.

Glavni razlog je tužna ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi, koji su bili djeca istoga Boga Stvoritelja koji je stvorio i svakoga od nas. Ove godine se navršava 71 godina od toga dramatičnog vremena kada su oni – izdani od tadašnjih „Juda“, i osuđeni od tadašnjih „Pilata“ – završili nasilno svoj ovozemaljski život i došli pred lice svoga Stvoritelja.

U kakvom su stanju bili u tome – za svakog čovjeka – presudnom času, kada su se našli „oči u oči“ sa svojim Stvoriteljem, Otkupiteljem i Sucem – to nitko od nas nezna. Objavljena, vječna Božja istina koju smo čuli danas u odlomku Ivanova Evanđelja glasi da Bog „ne želi (vječne) smrti nikoga koji umire“ (Ez 18, 32), nego da je On „dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu (...) U ovome se sastoji sud. Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela“ (Iv 3, 16-17; 19-20).

Dakle, Božja istina glasi da Bog ljubi - neograničeno i bezuvjetno - sve ljude, cijeli svijet i da je njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno cijelom svijetu.
Tu istinu smo mi ljudi pozvani vjerom prihvatiti, kao predragocjeno svjetlo na našim zemaljskim životnim stazama. Nažalost, temeljem naše ljudske krhkosti i nesavršenosti te zavodljivosti od strane Zloduha na nevjeru i na činjenje zla, mi smo ljudi kadri jedni drugima činiti zlo – sve do uništavanja tuđeg života. Od te mogućnosti nitko nije posvema pošteđen, ali nije ni prisiljen da se tom mogućnošću mora poslužiti.

To nam tumači isti Isusov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici, kada piše ovako: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan; oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1Iv 1, 8-9).

Priznanje vlastitih grijeha bitan je preduvjet za čovjeka da bude spašen od vječne smrti. Tko to odbija, taj „mrzi Svjetlo“ tj. Isusa i ne prihvaća njegovu istinu da smo svi mi ljudi Božja ljubljena stvorenja. Sam Isus za takvoga čovjeka tvrdi da su njegova „djela zla“ (Iv 3,19). Ali to ne znači da – prije ili kasnije - njegova zla djela protiv Božjih stvorenja, osobito protiv čovjeka kao bogolikog stvorenja, neće doći na vidjelo, da neće biti i od ljudi otkrivena. Pred Bogom seničija zla djela ne mogu sakriti.

2. Izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskog kontinenta, koji je imao osobiti privilegij upoznati Božju objavljenu istinu i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom biću, došla je do punog izražaja u prošlom, visoko civiliziranom 20. stoljeću, najkrvavijem stoljeću od kada se piše povijest ljudskog roda. Među desetinama milijuna ljudskih bića, kojima su brutalno pogazili njihovo ljudsko dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića – praveći se gospodarima tuđih života i sudbina – našle su se također i mnoge desetine pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka – mladih i starih,muškaraca, žena, djevojaka i djece – Hrvata. Mnogi od njih su bili članovi iste Kristove Crkve, kojoj i mnogi od nas pripadamo ili pak članoviIslamske ili koje druge zajednice ili etničke skupine. Ogromna većina njih je bez osobne dokazane im krivice, čak i bez ikakvog suđenja – samo zato što je pripadala hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi, odn. svojoj vjerskoj zajednici – bestijalno mučena i likvidirana, počevši od ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznanih stratišta na svojevrsnom dramatičnom „križnom putu“, dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im smrtni ostaci. Kao baštinici europske uljudbe naši roditelji i preci znali su da je – osobito za vjerujućeg čovjeka – sveta dužnost i djelo milosrđa „mrtve pokopati“ i to onako kako to dolikuje njihovom ljudskom dostojanstvu i vjerskom uvjerenju dotičnih pokojnika i njihove najbliže rodbine. Još u praksi naroda Starog Zavjeta – kako čitamo u knjizi proroka Jeremije (usp. Jer 16, 4) – ne moći biti pokopan i sahranjen značilo je sramotu i kaznu. Postojao je kod Židova i strogi propis da se i strance i one na smrt osuđene mora dolično sahraniti (usp. Pnz 21, 22).
A u kršćanstvu je još od najranijih vremena pokapanje mrtvih i molitva za mrtve bila sveta dužnost, koju se trebalo obaviti čak i u slučaju opasnosti po vlastiti život.

3. Mi, danas ovdje okupljeni kao vjernici i – ili kao civilizirani humanisti – na ovoj zajedničkoj molitvenoj komemoraciji – htjeli ne htjeli – pokazujemo svoje pravo lice pred svim onim žrtvama, ali i jedni pred drugima – pa ako hoćete i pred cijelom javnosti, ne samo iz zemalja odakle nas je većina došla – iz Hrvatske i BiH, nego i pred cijelom Europom pa i šire!

Dragovoljno smo došli da svoju vjerničku, zajedničku molitvu uputimo jedinom Gospodaru svakog ljudskog života i svakog naroda na kugli zemaljskoj za duše naših sunarodnjaka – Hrvata, ubijenih i nestalih prije 70 godina i više, ali i za nas same i druge naše sunarodnjake, sugrađane i suvremenike.

S pravom se očekuje od nas – kao vjerujućih ljudi – da znamo za opravdanost naše molitve milosrdnom Gospodaru svakog ljudskog bića za duše naše preminule braće i sestara u vjeri, kao i svih drugih tada poubijanih i nestalih. Kao članovi ljudskog roda, a osobito kao članovi Božjeg vjerujućega naroda, mi se osjećamo svi međusobno povezani i to na razne načine, uključujući i isprepletenost krivnje i grijeha. Zato kršćanska liturgija omogućuje da u ovakvoj prigodi čujemo i svetopisamsku poruku, kakva je bila i ona iz današnjeg 1. čitanja, iz 2. knjige o Makabejcima (2Mak 13, 43-46). I taj tekst nas osobito potiče na molitvu i zadovoljštinu za pokojne – kao znak naše povezanosti s njima i naše nade u vječni život. Da mi – slično kao i „plemeniti Juda Makabejac“ – ne vjerujemo da će naša pobijena braća i sestre uskrsnuti, bili bismo ludi što molimo za mrtve. Ali, mi znamo da je znak naše kršćanske vjerodostojnosti moliti i prinositi „žrtvu naknadnicu“ – Kristovu žrtvu – u svetoj misi – da se svima pokojnima, kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo – „oproste grijesi“ (r. 46).

Mi, kršćani, u službenom ispovijedanju svoje vjere, također ispovijedamo kako je „utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist“, „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ – između ostalog „umro i bio pokopan“ i da je „sišao nad pakao“, te da je „treći dan uskrsnuo“. Time je svim ljudima – od postanka svijeta do Sudnjeg dana – otvoren put u sretnu vječnost, za koju je i stvoren svaki čovjek, svaki od nas. To je učinila za sve nas Kristova predragocjena prolivena krv.

6. Koliko je nevine ljudske krvi proliveno tijekom proteklog 20. stoljeća u Europi i na cijeloj zemaljskoj kugli jer su ljudi prezreli neizmjernu vrijednost Kristove prolivene Krvi; jer su se pojedini državnici, političari i društveni sistemi bili fatalno udaljili od sadržaja Kristove Radosne vijesti i kršćanskih načela, koja omogućuju među ljudima i narodima uspostavu i vladavinu pravednog mira za sve!

Ovo znakovito mjesto i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan je od najizražajnijih simbola posljedica totalitarizam
, ideologij
koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti.

7. Na ovom potresnom mjestu, koje simbolizira mnoge stotine znanih i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, osobito na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon Drugog svjetskograta, iz naših srdaca bi se morala vinuti usrdna molitva: Bože, daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova niti prijevremenih grobova!

Jednako tako, opravdano se – konačno – mora čuti naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogolikost i njegovo dostojanstvo!

Ako bismo i dalje šutjeli, onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir kojega Stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svôj svojoj djeci!
Ako budemo i dalje šutjeli, tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnje represalijama, egoizmom i ratom umrtviti će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja!
Ako budemo i dalje šutjeli, ugasit ćemo dragocjeno nam Svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog, univerzalnog Kralja mira.
Kristov mir tada neće doći u naša srca. A kako mislimo postići istinski mir u svojim srcima i izgraditi željeni mir u svojim obiteljima, narodu i zemlji, ako nam Bog, Tvorac toga željkovanog mira, zbog našeg duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije, taj svoj mir ne može dati?!

Nismo li, nažalost, i danas svjedoci, da nezaliječene brojne rane iz užasnog Drugog svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde, te nemogućnosti i nedovoljne spremnosti za uspostavljanje prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja i pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja, izrodiše i u ovo naše vrijeme nove gorke smrtonosne plodove uništavanja i iskorjenjivanja ne samo pojedinaca ili manjih skupina, nego i velikog dijela našeg hrvatskog naroda, naroda zbog čijih smo se nekadašnjih brojnih i neprebolnih žrtava danas ovdje sabrali?

8. Svima vama je, vjerujem, poznato, da – kao bratu vjeri mnogima od vas i kao član istog hrvatskog naroda kome pripada i najveći broj vas ovdje okupljenih, dolazim iz svog rodnog krajai svoje Domovine Bosne i Hercegovine, iz koje su nasilno neki suvremeni samozvani bogovi tijekom nastavka Prvog i Drugog svjetskog rata u Domovinskom ratu fatalno i bezrazložno iskorijenili i naš narod i Kristovu Crkvu s njime.

Mi smo sami doživjeli, vidjeli i još uvijek gledamo:
- kako se mirotvorac godinama ismijava i odbacuje;
- kako se bratstvo među ljudima izruguje;
- kako se jedinstvo ljudi, naroda i cijele ljudske obitelji omalovažava;
- kako se milosrđe, istina i pravednost preziru.

A mnogi naš sunarodnjak i sugrađanin s pravom čezne za istinom i pravdom!

Istinski pomoći čovjeku i spasiti ga – to nije samo ne likvidirati ga, ne osakatiti ga, ne mučiti ga. To nužno uključuje omogućiti mu da zadovolji svoju opravdanu, legitimnu žeđ i glad za pravdom, koju mu je netko drugi bezočno uskratio! To je naša zadaća – kao ljudskih bića, a pogotovo kao Kristovih vjernika i suradnika u izgradnji civilizacije, istine, pravednosti, milosrđa, ljubavi i mira.

Crkva ne može ne slušati i ne čuti jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma i vapaj tolikih obespravljenih i u svom dostojanstvu zgaženih, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost.

I vodstvo i svi članovi Crkve su u savjesti pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i životnom okruženju toliko obespravljenih, prognanih, zapostavljenih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih na duši i tijelu! Valja nam svima pred Bogom i jedni pred drugima moliti za oproštenje i sami jedni drugima opraštati, za učinjene propuste glede dužne pomoći svim tim potrebitima!

Za razliku od onog prvog „Bleiburga“ i „Križnog puta“, koji su se dogodili prije nego smo se mnogi – ovdje nazočni – bili i rodili, u protekla dva i pol desetljeća, dogodili su pred mojim i Vašim očima novi „Bleiburg“ i novi „Križni put“ na kojem su za svoj rodni kraj i za svoje stoljetne korijene nestale nove stotine tisuća naših sunarodnjaka – Hrvata i drugih – i članova iste Kristove zajednice. Svima njima zapravo je ubijen njihov identitet jer im je oduzeto pravo na njihovo rodno mjesto. oni se de facto živi mrtvaci! Strašno! Uzalud su bili upereni brojni njihovi tužni pogledi i upućeni još tužniji vapaji za pomoć. Našli su se opet – kao i prije 70 godina – neke lažne vođe s katastrofalnim političkim odlukama, neki novi „Jude“, neki novi „Herodi“ i „Pilati“, neki suvremeni izrugivači humanitarnog prava, i s njima novi bezočni dželati. Opet su brojni nevini nastradali – ne zbog njihove osobne krivice, nego samo zato što su se – prema sudu moćnika – našli na krivom mjestu, i što su bili ono i ondje što i gdje im je njihov Stvoritelj odredio! A brojni domaći i svjetski „humanisti“ su to ne samo gledali i šutke odobravali, nego i sudjelovali u tom zločinu protiv čovječnosti.

Uzalud su bili brojni apeli najvećih moralnih autoriteta svijeta, nasljednik
prvaka apostolskog zbora – rimskih biskup
, među kojima su osobito snažni bili oni svetog pape Ivana Pavla II., koje je upućivao državnicima i političarima. A i nas biskupe je bodrio i zaduživao. U jednom od svojih obraćanja, 15. siječnja 1999. poratne godine, rekao nam je, između ostalog: „Poznato mi je zalaganje Vaših Crkava u pružanju pomoći svemu puku da počne ponovno živjeti redovitim životom. Nastavite i dalje braniti neotuđivo pravo svake osobe i svakog naroda, kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba, koji je iza sebe ostavio mržnju i nepovjerenje, mrtvace i izbjeglice, te s cijelih područja uklonio pučanstva, koja su tamo živjela stoljećima.Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika prepolovio?“ – zavapio je papa te je onda rekao i ovo: „Upoznat sam sa zaprekama na koje nailazi katoličko pučanstvo na području Središnje Bosne, na banjolučkom području i u Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta ... Ono što se traži za katolike vrijedi također i za pripadnike drugih vjerskih zajednica i etničkih skupina, na cijelom području BiH, bez podupiranja jednih na štetu drugih. Svima se moraju jamčiti temeljna prava. Svima se moraju pružati iste mogućnosti“(...)„Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja Evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskoga ...“. A onda je nadodao i ovo: „U Mariji Bistrici 3. listopada 1998 (tj. kada je proglasio blaženim nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca) podsjetio da „oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zaraze, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo nadvladati dobrim“ (usp. Rim 12, 21).

Jesmo li voljni i kadri ove riječi suvremenog Božjeg proroka i našeg istinskog prijatelja, sada i zagovornika pred Božjim licem –primiti ozbiljno k srcu i nastojati ih odlučno provoditi u djelo – svjesni da tome nema alternative?

Ne bez razloga upozorava i sadašnji papa Franjo na pogubnu opasnost po današnjeg čovjeka i čovječanstvo sve raširenije „globalizacije ravnodušnosti“ čime se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje. U svojoj svečanoj poslanici proglašenja izvanrednog Jubileja milosrđa,(br. 20). Papa govori i o odnosu između pravde i milosrđa. Naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari, nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razvija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva, u kojemu u normalnim okolnostima , postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada.“

Na ovom, za naš hrvatski narod povijesnom mjestu, na kojem se nalazi spomen obilježje i ovaj bogoslužni, dostojno uređeni prostor, ovako uređen i održavan tijekom poratnih decenija s ljubavlju, voljom i ne malim žrtvama mnogih rodoljuba i domoljuba, te drugih plemenitih ljudi, svi mi smo danas svjedoci činjenice, da ljudi uvijek iznova smognu snage otkloniti ruševine, koje žele nasilno sakrivati istinu, te da su sposobni zajednički izgrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela.

Ako je to tako, onda smo svi mi danas ovdje okupljeni – pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju dobrohotno pratite posredstvom Hrvatske televizije – hodočasnici i prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira.

Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija slobodarskog, kulturnog i civiliziranog europskog naroda – našeg hrvatskog naroda iz RH i BiH, da konačno i oni – poput mnogih svojih kolega iz drugih europskih naroda – odbace pritisak dosadašnje višedecenijske javne šutnje i započnu trezveno, odlučno i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata, neposrednog poraća ali i iz vremena samoga Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i njegovih – za dio našeg naroda u BiH – fatalnih posljedica.
Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka i članova naše Crkve i dalje ne nađu svoj pokoj, kao što se to s njima događalo tijekom proteklih 7 decenija, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara dosadašnjih službenih političkih i državnih predstavnika držav
u kojima smo živjeli ili danas živimo.

Molim dobroga i milosrdnoga Boga da nam svima podari svoga Svetog Duha, kako bismo svi mogli shvatiti i prihvatiti da se jedno pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem.

Neka i ovaj naš današnji susret, s Isusom Kristom, koji je nas sve ljude pomirio sa svojim i našim nebeskim Ocem, i kojem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnog puta i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove, zajedničke poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima, sugrađanima i suvremenicima.

Po zagovoru Presvete Djevice i Bogorodice Marije, Tješiteljice žalosnih i Pomoćnice kršćana, te svetog apostola Matije, blaženog Alojzija Stepinca i svih drugih naših svetaca i blaženika, omogućio nam Gospodin takve međusobne odnose bez kojih ne može biti mirnog zajedničkog života. Amen.

U ZDRAVU TIJELU ZDRAV DUH




Nadalje, Šimunić se pita kakve veze cijeli proces ima s pravom: 'Žele li reći da su svi ti mladi ljudi koji su poginuli u Domovinskom ratu, a nosili su na rukavima znak 'Za dom spremni' poginuli zbog rasističke ideologije, prijezira prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti ili su poginuli u obrani domovine od srpskog agresora?'

No Šimunić ni tu ne staje, već nastavlja po medijima, tužiteljstvu i sudu: 'Mogu još samo reći da ako je ovo istina što su se mediji raspisali, tužiteljstvo i sud moraju pregledati svoju dioptriju jer ja nisam uzviknuo tri, već sam uzviknuo četiri puta 'za dom' što svatko kome oči služe za gledanje može provjeriti. Kakva je razlika uzviknuti četiri ili tri puta ja doista ne znam i zašto njima odgovara da sam uzviknuo tri puta, iako to nije točno.'

Jut., 11.5.16.

Drage Hrvatice i Hrvati u domovini i iseljeništvu, pripadnici svih manjina, okrenimo se budućnosti i zajedno gradimo našu jedinu i vječnu Hrvatsku!"



Autor:
Vecernji.hr

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović obratila se javnosti u povodu eskalacije netolerancije, govora mržnje i zločinačkih režima te podjela u hrvatskom društvu. Osudila je kako ustaški, tako i jugoslavenski komunistički režim te naglasila da moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana.

Obraćanje u cijelosti prenosimo u nastavku:

– Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani,

Obraćam vam se odavde, iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske, s mjesta gdje su donošene najvažnije odluke o stvaranju moderne hrvatske države. Svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države i očuvanje temeljnih vrijednosti Ustava, odlučila sam na ovaj način obratiti se svima vama, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost.

U posljednje vrijeme svjedoci smo eskalacije netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima. Hrvatska javnost zasuta je podjelama koje razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države. Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile.

I ovog puta jasno i glasno ću reći: ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom. Isto tako, moramo strogo odvojiti antifašizam, kao vrednotu moderne Europe, i moderne Hrvatske, zapisanu u našem Ustavu, od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava.

Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana. Da smo 1991. godine bili ovako razjedinjeni, zasigurno ne bismo, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ostvarili san o slobodnoj hrvatskoj državi.

I zato, drage sugrađanke i sugrađani, duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države, pozivam vas da ne dopustite da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti. Ne dopustimo da našu mladost truju klicama razdora i mržnje.

Hrvatskoj Vladi i svim državnim institucijama postavljam pitanje: “Jeste li svjesni da nam svakodnevno autobusi mladih ljudi odlaze iz zemlje, ne samo zbog nedostatka posla nego i zbog neizdržive atmosfere zagađenosti javnog prostora mržnjom i netolerancijom?“

TRGNITE SE!

Zaustavite međusobne svađe i uhvatite se posla! Hrvatska traži odlučno i jako vodstvo i zajedništvo koje će osigurati porast zapošljavanja i investicija, zaustavljanje odljeva mladih i hitne demografske mjere. Kad se to počne događati i kad ljudi osjete pozitivne pomake, ideološke podjele otići će na margine društva i postati predmetom akademskih rasprava. U suprotnom, ova spirala nadmetanja u opravdavanju režima koji ne zaslužuju opravdanje, eskalirat će na ulici, u tramvaju, na stadionu... A onda više nema popravnoga. Svjesna sam da ću se ovim svojim istupom zamjeriti i krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici. Ali, moja je savjest mirna. Jer sigurna sam da je ovo što sam rekla jedini pravi put za Hrvatsku. Nikada nisam odstupila, niti ću odstupiti, od svojih osnovnih načela, a to je bolja Hrvatska! A ona je moguća samo ako nam prošlost bude pouka, ako se svim žrtvama poklonimo dostojanstveno u miru i tišini, a glasno i javno vodimo rasprave o boljem životu naših ljudi.

I zato, drage Hrvatice i Hrvati u domovini i iseljeništvu, pripadnici svih manjina, okrenimo se budućnosti i zajedno gradimo našu jedinu i vječnu Hrvatsku! – poručila je predsjednica u obraćanju.

KKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKK

Štovana i draga nam Predsjednice!

Na sva usta govorite o NDH i ustaškom režimu koji je, prema vašem naučenom i popabirčenom znanju,
ponuđenom od srbočetnika i udbaša, poklao sav svijet kugle zemaljske...
Usputno spominjete "zločinački jugoslavenski komunistički režim pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava. "

A radi se o STOTINAMA TISUĆA HRVATA koje je taj bestijalni režim tamanio i prije 1. i 2. svjetsko rata, poslije (u t.zv. miru), u Domovinskomu hrvatskomu obrambenom ratu, a sada jednako uporno i žestoko.

Nema u Hrvatskoj USTAŠTVA! Ima samo ČETNIŠTVA koje se uvuklo u hrvatsku utrobu i ne da nam mira ni pokoja.
I svako malo vremena servira Vam "afere", izmišlja "hrvatske ustaške zmije", a vi šaljete POSLANICE, nikako ne gađajuću "u sridu", dok se uhodani četnički scenariji cere i zvižde iz svakoraznih zviždaljaka.

Nije nam četništvo samo u susjedstvu, ono je u svim porama hrvatskoga života i životarenja.

Moje rodno selo je poklano i porušeno. Ni ptičice više u njemu ne pjevaju. Samo mrtvi u makijama samuju.

Treba rušiti četništvo i četničke spomenike, treba zatvarati i osuđivati silovatelje, ubojice i pljačkaše nesretne nam DOMOVINE HRVATSKE.

Nije Vam lako. Nije nam lako. Tko može preko noći iskorijeniti zlo!?

Imamo hrvatsku vojsku. Ali trebamo imati i hrvatsku policiju i hrvatsko sudstvo, a ne srbočetničko! Od EU i NATO nikakve koristi. Sve su to sile potomaka konkvistadora koji pobiše i popljačkaše stare civilizacije, ni znaka im nema više.
Samo se vlastitim rukama uspješmo gradi vlastiti svijet!

GENOCID nad hrvatskim narodom se nastavlja, teče nekažnjeno, a mladi i stari Hrvati bježe u tuđinu pred isukanom koljačkom četničkom kamom i od gladi na neizoranim ledinama.

"TRGNITE SE", hrvatska Vlado, hrvatska vlasti, hrvatska Predsjednice, hrvatski Puče...

H.H.

FOTO: VELIKO MNOŠTVO NA TRGU MARŠALA TITA Tražili da se preimenuje u Kazališni trg



Građanska inicijativa Krug za Trg organizirala je deseti put javni skup na kojem je ponovila zahtjev za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg, čime se, kako su kazali, ispunjava rezolucija Hrvatskog sabora o uklanjanju tragova totalitarnih režima.

Brojni sljedbenici Udruge okupili su se danas u Zagrebu na sjevernom platou ispred Hrvatskog narodnog kazališta, noseći zastave i transparente poput "Tito, masovni ubojica i terorist", "Tito na vrhu liste svjetskih zločinaca", "Zločinci i zatirači ljudskih prava nisu zaslužili imena trgova" , te pjevali budnice poput "Ustani bane".

Koordinator Kruga za Trg Ante Beljo rekao je da iza takvog imena trga stoji jugoslavenski totalitarizam, koji je u Hrvatskoj danas na djelu.

"Oni sebe zovu antifašisti, ali među njima su u dosta slučajeva objedinjeni četnici, udbaši, orjunaši i nevladine organizacije," rekao je Beljo i dodao da domoljubi neće dati hrvatsku državu koju su stvorili nakon 800 godina.

"Nećemo vas više plaćati i žalite se koliko god hoćete", kazao je Beljo za nevladine udruge te poručio: "Naša se generacija mora riješiti tereta naših mitologija, koje ne smijemo ostaviti djeci".

Predsjednik Hrvatskog vijeća za toleranciju i pomirenje Vladimir Gredelj ocijenio je da najveći problemi hrvatskog društva proizlaze iz njegove duboke podijeljenosti, koja se ne može prevladati bez odricanja od totalitarnog naslijeđa.

Gredelj je pozvao SDP, koji je, rekao je, pravni sljednik komunista, da se ispriča zbog zločina komunizma i odrekne toga naslijeđa.

Predsjednik Udruge Huda jama iz Ljubljane Roman Leljak rekao je da su nacizam i komunizam dva najveća zla 20. stoljeća i da oba treba osuditi, te se zauzeo da trg nosi ime Trg hrvatskih dragovoljaca, jer su, istaknuo je, dragovoljci stvarali Hrvatsku.

Milan Kovač iz Kluba utemeljitelja HDZ-a podsjetio je na Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine iz 2006. koja je „gurnuta pod tepih“ i zatražio njezino ispunjavanje, odnosno javno uklanjanje tragova totalitarističkih režima.


Ako dođe do „preslagivanja“ u Gradu Zagrebu, prvi zadatak bit će brisanje Trg maršala Tita i imenovanje Kazališnog trga, rekao je Kovač i dodao da će vrlo brzo biti donesen zakon o arhivskoj građi koji će svu arhivsku građu Saveza komunista Hrvatske učiniti dostupnom, „da hrvatski narod zna šta se radilo“.

Beljo je pozvao građane da podrže inicijativu za potporu ministru Zlatku Hasanbegoviću, te da potpišu peticiju protiv kandidature Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a.

Damjan Tadić (Večernji, 7.5.16.)
HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH

"UKLONITI IME ZLOČINCA..."
...DA NE TRUJE VIŠE HRVATSKU POVIJEST I SVIJEST.

H.H.

OSTAJE PRI SVOME
Svećenik koji brani NDH: 'Bila je legalna i međunarodno priznata država, neovisna kao i ova'




SPLIT - Svećenik Luka Prcela, koji je u nedjelju uzburkao javnost kada je u propovijedi na misi u Splitu rekao kako ne može oprostiti predsjednici države izjavu da NDH nije bila nezavisna i da je bila zločinačka, popodne je u razgovoru za Hinu kazao da mu nije žao što je to rekao te da je samo propovijedao evanđelje.

Rekao je da mu nikada neće biti žao i unatoč tome što mu je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odgovorila kako mu oprašta, on dodaje da njoj nema što oprostiti jer to nije smjela reći.

Predsjednica mu je na facebook profilu odgovorila da ona njemu njegovu izjavu oprašta te da se treba okrenuti budućnosti.

Hrvatska dominikanska provincija priopćila je popodne da je propovijed koju je prior dominikanskoga samostana u Splitu o. Luka Prcela izrekao na misi njegovo osobno razmišljanje i nije stajalište dominikanske provincije. Svećenik, podsjeća se, izgovara svoju propovijed prema savjesti i nitko njemu nadređeni ne može određivati niti kontrolirati što će u pojedinoj propovijedi izreći.

Provincijal Anto Gavrić istaknuo je da je stajalište Hrvatske dominikanske provincije da se u propovijedima u crkvi tumači Božja riječ, poziva na pomirenje i zajedništvo te da oltar ne smije služiti za politička razračunavanja bilo koje vrste.

"Što je to toliko uznemirilo sve moguće ljude čitavoga svijeta? Zovu, viču, galame, a ja ni kriv ni dužan. Ja sam samo propovijedao evanđelje", kazao je na početku razgovora za Hinu Luka Prcela. Na pitanje stoji li u evanđelju političko prozivanje predsjednice republike ili je to njegov osobni stav, odgovorio je kako ga nitko nema pravo udarati po obrazu i da ima pravo braniti svoje dostojanstvo.

"Ja branim dostojanstvo, ne samo svoje, nego dostojanstvo svoga naroda, svoje majke, oca, braće i sestara. Tako mene zove moj provincijal i pita me kako to danas ima veze sa ičim. Pa kako nema veze? Ima! To je izazov da govorim o stvarnosti. Mi moramo pratiti znakove vremena. Jer Bog je moj sišao na zemlju, među ljude. Provincijal nije slušao ni gledao propovijed, pa kako onda može išta govoriti", izjavio je Prcela.

Po njegovim riječima, vjernici na misi danas su odlično reagirali i mnogi su mu dolazili čestitati. Kaže da je većina vjernika inače zadovoljna njegovim propovijedima zbog čega često doživljava njihove pozitivne komentare.

"To što se nađu neki koji su lijevo orijentirani i koji ne vide dalje dva prsta od nosa to je njihov problem. To nije moj problem. Ja znam i kada su neki vjernici, katolici i veliki Hrvati plakali za razbojnikom Titom", dometnuo je.

Na činjenicu da se dio splitskih dominikanaca u današnjem razgovoru za Hinu nije složio s njegovim takvim "naukom Crkve", L. Prcela je rekao da se ne slažu zato što je dobro govorio i zato što ljudima ne smetaju ljudske mane nego vrline.

Nastavio je i rekao da je tijekom mise isto tako kazao kako mu je drago i zahvaljuje dragom Bogu da su se stopostotni invalidi, koji su prosvjedovali u šatoru ispred Ministarstva branitelja, vratili u svoje kuće i što ga slušaju i gledaju ispred malih ekrana. Kazao je da su ti invalidi 550 dana bili izvan svojih kuća i da vrlo dobro zna kako im je bilo jer je i on sam bio u zatvoru tri godine, pa zna kako su se osjećali.

Kao svećenik Luka Prcela je bio proganjan u prošlom totalitarnom režimu. "U zatvoru sam bio od 1983. do 1986. godine i to samo zato jer sam govorio istinu. Bio sam prvo zatvoren na Katalinića brigu u Splitu, pa potom u Makarskoj, te na kraju u Požegi", rekao je.

Za NDH je kazao kako smatra da je to bila "legalna i međunarodno priznata država, te jednako neovisna kao i ova današnja". Upitan misli li kako je u redu da svećenik s propovijedaonice govori takve stvari kaže da to ne bi tako govorio da ne misli na taj način. "Mene ne zanima Ante Pavelić, mene zanima nezavisna država Hrvatska. Ja nikada ne bi prihvatio hrvatsku državu u kojoj bi Mesić i Josipović bili predsjednici države", rekao je Luka Prcela.

Za mise koje je tijekom Domovinskog rata počeo održavati za Antu Pavelića je izjavio da je to sada davno prošlo-svršeno vrijeme, te da se "novinari-strvinari stalno na to vraćaju". Nastavio je da ima pravo držati misu za Antu Pavelića jer je bio vjernik koji je obavio sve vjerničke dužnosti od krštenja do crkvenog pokopa, a takve mise više ne drži zbog "nekih koji se prema tome glupo odnose".

Zadnju takvu misu je održao prije 12 godina i smeta mu kada se o tome još uvijek govori kao da se i dalje događa, a posebno što se pri tom spominje samo on iako ih ima još koji sada drže takve mise.

HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH

Iskrena hrabrost svećenika Luke Prcele i licemjerje i sitost Hrvatske dominikanske provincije..

H.H.

POVJERENIK ZA LJUDSKA PRAVA VIJEĆA EUROPE
OŠTRA KRITIKA EUROPE STIGLA NA ADRESU HRVATSKE VLADE ‘Zabrinuti smo, raste govor mržnje i pritisak na medije'


Što vidi Nils?

Nils Muižnieks (u krugu)

EPH, Jur., 30.5.16.
nnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnnn

Glava u ruskom krugu.
Čija mržnja raste?
Hrvatska ili srbočetnička (crvenokmerska)?
Manjinska nad većinskom.
H.H.

POTRESNO PISMO TRUDNE ŽENE nerođenom djetetu prije nego što su je partizani bacili u Hudu jamu

Autor: M. Berić Ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

Ubijena trudna žena, Slovenka Ivanka Novak Škrabec, prije nego što je bila bačena u Hudu jamu, od strane partizana, napisala je potresno pismo svom nerođenom djetetu. Do pisma je došla njezina sestra koja je s njome bila u koloni, ali se uspjela spasiti. Krvavo pismo u tajnosti čuvala je godinama, do pisma je došao slovenski publicist Roman Leljak, poznat po svom obračunavanju s UDBA-om i razotkrivanju njihovih zločina.

”Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu…

Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada neću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi nećeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje. Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.

Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.

Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, skupa ćemo k Bogu.

Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.

Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu.

Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele; ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O mama’.


Izvor: Međugorje.info

Autor: M. Berić Ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ 'Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački!'

Večernji, 11.4.16.

hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh



ANGAŽIRANI AKTIVISTI ZVIŽDALI PREDSJEDNICI: ”Razočarana sam, oni nisu iskreni zagovornici slobode govora”

Konferencija je putem video linka organizirana u prostorijama HND-a, a u suradnji s Veleposlanstvom SAD-a.

”Razočarana sam što su me upravo oni, koji se navodno zalažu za slobodu govora i medija, prekinuli za vrijeme govora u Novinarskom domu. Ne dopuštajući mi iznošenje mišljenja pokazali su kako nisu iskreni zagovornici slobode govora, već očito angažirani aktivisti."

hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh


Gospođo Kolinda, nije dostatno biti samo fizički lijep i samosvidljiv. Treba biti iskreno zaljubljen
u vlastiti narod, ne samo ovaj živući i koračajući, već i onaj pobijen i bačen u jame, pod beton i razasut
po bezpućima.
Popljuvati najmanju kapljicu hrvatske povijesti, kao što vi učiniste pred američkim gundevaljem
i svekolikom hrvatskom i svjetskom javnošću, znači odreći se povijesti, pravde i vlastitoga temelja
i ulagivati se komunističkim aktivistima i agentima koji su spremni i Vas i hrvatski narod u svakom
trenutku baciti na koljena i pucati u zatiljak, u čemu imaju iskustvenu snagu.

Niti ste dorasli sadašnjosti, niti poznate hrvatsku (i svjetsku) povijest, niti vidite budućnost. Vi lebdite
u magli pamučnoj ponad zvonika i puka hrvatskoga.

A neprijatelji hrvatskoga bića vam se smiju kao lutkici od vune.
I svima nama, hrvatskim patnicima, koji nemamo nikoga, ni mater, ni ćaću, ni brata, ni sestru, ni sina, ni kćer,
ni kuću, ni prag.

Trgnite se i budite hrabra Hrvatica, ispunjena povijestnim znanjima i sigurnim vizijama.
Vi ste hrvatska Predsjednica i samo Vas hrvatski narod može voljeti i čuvati.

Heroj Hrvat..

Budimo već jednom realni: četnička i paračetnička vlast u Srbiji se nakon izbora učvrstila i u tom smislu je zadnji tren da pogledamo istini u oči. Imali smo najprije desetak godina Miloševićevog fašizma, pa potom onaj mandat pritajenog četništva Vojislava Koštunice. Onda je došao Boris Tadić, zapravo najopasniji lik, jer je bio pitak, školovan, uglađen i pristojan, ali tko ima dilema o stvarnim Tadićevim vanjskopolitičkim ciljevima neka se prisjeti kako je izgledao njegov posjet Vukovaru i kako je Josipoviću od svih umjetnina vratio tek jednu srpsku ikonu kako bi Srbima poslao dimne signale da se srpstvo ponovno vraća u Podunavlje.

Osim toga, tobože pristojna i uglađena Tadićeva Srbija niti nam je do kraja vratila oteto kulturno blago, niti je dopustila da se na logoru Stajićevo postavi ploča gdje bi stajala povijesna istina o tome da je 30 tisuća hrvatskih zarobljenika prošlo kroz srbijanske logore. Jer i to je bila Tadićeva Srbija!

Šešeljeva kabanica

Fantastično je kako mediji ne pamte da nam unatoč obećanju nikada nije vratio čak ni dokumentaciju vukovarske bolnice. A, kao, to je bio vrhunski srbijanski demokrat, tobože sušta suprotnost Miloševiću i Koštunici! Najbolje što Srbija ima!

Nakon ovih izbora Srbija se otvoreno vratila svom prostodušnom velikosrpstvu, s tim da ovaj put još i bere plodove velikosrpstva! Aleksandar Vučić, taj nekadašnji četnik-početnik što je za srpske agresije virio ispod Šešeljeve kabanice, te držao vatrene ratne govore po Hrvatskoj, o čemu mediji ustrajno šute, osvojio je komotnu vlast na ovim izborima.

Osim toga on će prvi put vladati i Vojvodinom i to je taj povijesni ceh velikosrpstva ostvarenog u Titovoj Jugoslaviji, u čijim kamatama sada četnička Srbija uživa. Vojvodina je naime kroz povijest bila vezana i uz Hrvatsku, Srbi tamo nikad nisu bili većina, da bi onda Titovi partizani nakon rata protjerali iz Vojvodine i Slavonije nešto manje od pola milijuna Nijemaca i na tisuće Mađara.

Nakon te operacije čišćenja, slijedila je operacija naseljavanja upravo hrvatskih Srba u Vojvodinu, kako bi se ta pokrajina što bolje srbizirala. Nakon toga je, na kraju tog procesa, bilo dovoljno ovog rata da se Šešeljevi radikali pod punom ratnom spremom prošetaju po Vojvodini i od jedne do druge hrvatske kuće pokucaju na vrata, one koji su pružili otpor odmah likvidiraju, a drugima najave pokolj ako se u roku od 24 sata Hrvati masovno ne isele.
Iako je, dakle, vojvođanska povijest tu pokrajinu stotinama godinama vezala uz Austro-Ugarsku, posredno i uz Hrvatsku, današnji ceh velikosrpske politike je takav da srbiziranom Vojvodinom vladaju Vučićevi četnici bez brade.

Tako to rade Srbi, a u Hrvatskoj uvijek ima onih koji će na taj praktični srpski fašizam šutjeti, a eklatantne dokaze tog neofašizma gurati pod tepih. Tako primjerice kad god se u javnosti pojavi bilo koji Hrvat koji je makar samo i osumnjičen za ratne zločine, nema medija koji neće konstatirati kako se tu i tu pojavio optuženi (ili osuđeni) ratni zločinac.

To redovito rade Merčepu, Glavašu, i kad god mogu generalu Norcu. Taj detalj ne propušta navesti Milorad Pupovac, kao i legija drugih hrvatskih jugoslavenskih nacionalista. Ali, kad usred Beograda jedan od osnivača genocidne Republike Srpske, Momčilo Krajišnik, organizira promociju svoje nove knjige, a glavni promotor mu je dogradonačelnik Beograda, inače Vučićev politički partner, onda o tome ovdašnji jugoslavenski nacionalisti u Hrvatskoj šute.

Promocija ratnih zločinaca

Naime, Beograd, ah, taj slobodarski Beograd, Momčilu Krajišniku, osuđenom srpskom ratnom zločincu, desnoj ruci Radovana Karadžića, dao je ni manje ni više negoli Dom omladine Beograda za promociju njegove knjige "Kako se rađala Republika Srpska". Da ne bi ispalo da se radi o marginalijama, valja reći da je upotrebu tog prostora odobrila de facto beogradska skupština. Da stvar bude jasnija, treba reći da je Krajišnikovu promociju organizirala Samostalna demokratska stranka Srbije koja je u koaliciji s velikim pobjednikom ovih parlamentarnih izbora, Vučićevim SNS-om.

Nešto ranije je bivši ministar kulture i sadašnji savjetnik srbijanskog predsjednika Nikolića, izvjesni Bratislav Petković, ne samo ustupio prostor za promociju knjige notornog srpskog zločinaca Milana Lukića, nego je i sam sudjelovao na toj promociji. Milan Lukić je bio jedan od najvećih srpskih zločinaca, koji se osobito istaknuo u pokoljima u Višegradu, a u Haagu je bio osuđen na doživotnu robiju.

Tijekom likvidacije 22 Bošnjaka u Višegradu, kako se moglo čuti na suđenju u Haagu, skupina njegovih vojnika je nekolicini uhićenih izvadila bubrege, dok su ostali bili svezani za automobile te tako vučeni po cesti. Kao vođa "Belih orlova" zbog mučenja i ubojstava više od stotinu žena, djece i staraca, doživotna robija mu je na sudu potvrđena. I sad tom liku bivši srbijanski ministar kulture govori na promociji njegove knjige! Dok je ljudožder u Haagu!

To je prava slika Srbije koju ovdašnji jugoslavenski nacionalisti skrivaju kao zmija noge. Beograd je bio domaćin i promociji knjige Biljane Plavšić, memoarima Duška Tadića, ali i Veselinu Šljivančaninu, dakle plejadi srpskih ratnih zlikovaca. I sad je na red došao i Momčilo Krajišnik, čovjek koji je zbog zločina u Haagu osuđen na dvadeset godina robije. Tu je promociju organizirala Samostalna demokratska stranka Srbije koja je u čvrstoj koaliciji s Vučićem u beogradskoj skupštini. Njen lider, izvjesni Mladenović, danas je zamjenik gradonačelnika, a prije toga je bio glasnogovornik Vojislava Koštunice, i on se osobito angažirao oko te promocije.

Incident u dvorani

Treba reći i to da je nekoliko nevladinih udruga protestiralo protiv te sramote, u prvom redu srbijanski Helsinški odbor, kao i još neke nevladine udruge i kada su se oni u dvorani pojavili s transparentima, nitko drugi nego spomenuti zamjenik beogradskoga gradonačelnika je naredio osiguranju da ih ne puste u dvoranu. Dvije aktivistikinje su ipak uspjele ući u dvoranu i počele su glasno negodovati, da bi ih onda i publika i osiguranje zajedničkim snagama izbacili van.

Ne zaboravimo i to da je u Srbiji, i Tadićevoj i Vučićevoj, rehabilitiran Draža Mihailović, a upravo se sprema rehabilitacija generala Nedića, čovjeka za čije su vlasti uvedeni rasni zakoni šest mjeseci prije negoli je Njemačka u proljeće 1941. srušila Jugoslaviju, pa je Nedić među prvima Hitleru slao depešu da je Srbija jugenfrei! Tom i takvom Nediću, Vučićeva tobože europska Srbija upravo sprema rehabilitaciju! O toj autentičnoj današnjoj Srbiji o kojoj bi se trebalo pisati i govoriti da ne bi imali nekih iluzija, hrvatski mediji uglavnom šute onom starom, prokletom hrvatskom šutnjom.

TIHOMIR DUJMOVIĆ, Dalmacija, 30. 4. 16.