TKO JE POKLAO, POKLAO...

ponedjeljak , 18.04.2016.

Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945., gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?!

Slavko Goldstein, Večernji list, 17. 4. 16.

GOSPODINE SLAVKO, SRBOČETNIČKI PARTIZANI NIKADA NISU
VODILI ZAPISE O SVOJIM ZLOČINIMA. NJIMA JE BILO BITNO
POKLATI SVE HTVATE, DO POTPUNOG ZATIRANJA. ZNATE LI,
KAO POVJESNIČAR, TO?


PROČITAJTE SLJEDEĆE ZAPIS:



"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"


POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (PRVI DIO)

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (DRUGI DIO)


KAKVA JE TA LIČKA DIVIZIJA

U gračanskom stožeru VI. ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili Hrvati. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se isticao veliki broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba.

Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" koljača VI. ličke divizije na gračanskom području su sljedeća:
Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1.184 civila Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su:
Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenak, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija), i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9.150 ljudu, isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 - 12 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfenkciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice." Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovalom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAV I ŠUTNJA, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15.000 nedužnih ljudi, raspuštena je u kolovozu 1945.Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.