Pljačkaju i viču: "Drž'te lopova!"

Četnikuju i zavijaju: "Ustaše! Ustaše!"

Moju Hrvatsku razgrađuju horde silovatelja, pijančina, ubojica...s istoka.

Mojoj Hrvatskoj ne osiguravaju miran život i normalni rast ni EU ni NATO.
Pa, kome su oni zalog sigurnosti u pravednosti?!

Kad su crvenokmerci, crvenopetokračni mannijaci napojili hrvatski puk kad je bio žedan?
Nikada!
Ta, oni žele očistiti Hrvatsku od Hrvata i plandovati s banditima s istoka i sa zapada.

Četnik, još uvijek, može biti četnik, partizan i "narodnjak"...
Ustaša čak ni Ustaša.
Ustaši grob. Četniku vlast i kama.
Hrvatska stvarnost.
Još malo!

Za hrvatske i ine boljševičke razvratnike ne postoji hrvatski narod.
Samo Ustaše!
A ja sam uvijek s ponosom kliktao (i klikćem) poput sokola, kako volim svoj
hrvatski narod.
Došlo vrijeme drugačije kliktati!

Hrvat se još nije ni rodio, a crvenokmerčad i krmad veli: "Rodit će se Ustaša. Na putu još jedan Ustaša!"

Hrvatska ima oba svijetla obraza: obraze HRVATSKIH RATNIKA.
Od kojih strepe i miševi, i krtice, i sablje, i kame, i divlja paščad...

Posrbice i prisrbice imaju nezasitnu guzicu i mutne oči.

A TI sanjaš svijetlu zoru, o, Hrvatska moja!


Autor. Heroj Hrvat

HRVATSKI STAV

Ove godine i George Clooney je pozvao svijet da tragediju iz 1915. nazove genocidom, a Barack Obama navukao je bijes mnogih izostavivši zlokobnu riječ na obilježavanju pokolja

Među 15.000 prosvjednika koji su u Erevanu prosvjedom obilježili 101. godišnjicu pokolja 1,5 milijuna Armenaca u Otomanskom carstvu, bio je i glumac George Clooney koji je pozvao cijeli svijet da prizna da je tada bila riječ o genocidu. Prvom u 20. stoljeću i do danas jednom od najgorih u ljudskoj povijesti.

Za obljetnicu genocida uzima se 24. travnja jer su tadašnje otomanske vlasti tog dana uhitile i potom pogubile 200 armenskih intelektualaca. Armenski muzej o genocidu navodi da su vlasti potom razoružale 60.000 armenskih muškaraca koje su prethodno pozvale u vojsku, jer bio je Prvi svjetski rat, i potom pobile i njih. Uslijedili su tzv marševi smrti 1,5 milijuna ljudi, neselektivno pokupljenih, dakle i žena i djece i staraca, na kojima su ljudi umirali bez vode i hrane ili uslijed iscrpljenosti po Sirijskoj pustinji, a nekad i u usputnim ubijanjima.

Američki predsjednik Barack Obama na sebe je ove godine navukao bijes mnogih kad je, obraćajući se javnosti povodom pokolja, nazvao to "prvim masovnim zločinom u 20. stoljeću". Riječ "genocid", međutim, nije izrekao, čime je iznevjerio obećanje koje je dao u predizbornoj kampanji 2008.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ove je godine također obilježio stradavanje Armenaca, ali samo do te mjere da je izrazio žaljenje zbog njihovog stradavanja, ne samo izbjegavši to nazvati genocidom, nego se i okomivši na "pokušaje politiziranja povijesti kroz žestoku retoriku mržnje i neprijateljstva" kao i na navodno preuveličavanje broja žrtava. Turska službeno drži da su sve žrtve između 1915. i 1917. pale kao posljedica građanskog rata.

Ipak, činjenica je da je prije tih užasa Armenaca u Turskoj bilo dva milijuna, a da ih je preživjelo samo 400.000. U SAD-u danas taj događaj genocidom smatraju 44 države. U Europi ga genocidom službeno smatraju Francuska, Italija, Poljska, Grčka, Češka, Austrija, Njemačka, Švicarska, Češka, Slovačka, Bugarska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Latvija, Rusija, Španjolska i Velika Britanija.

Hrvatska nije među tim zemljama, iako u svijetu Armenski genocid priznaju i Kanada, skoro cijela Južna Amerika, Australija, Iran, Sirija i Libanon. Praktično jedine dvije zemlje svijeta koje taj genocid potpuno niječu jesu Turska i Azerbejdžan. Danas je očito da je posljednjih mjeseci i EU vrlo oprezan s takvim izrazima, a posebno Njemačka, zato što Turska drži ključeve migrantskog vala prema EU.


Sergej Županić (24 sata, 26. 4. 16.)

Kako su nas ubijali u svibnju 1945.

Objavljeno petak, 22. travnja 2016.
Originalni dokumenti o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima u Hrvatskoj od 1944. do 1946. godine


Hrvatska documenta: Maribor, koncem svibnja 1945.
Radili smo što i jučer:likvidirali
Svibanj 1945. „Prostorija“ Maribor. Akteri: Treći bataljun 6. istočnobosanske brigade, XVII. istočnobosanske divizije III. JA i ostali, ustvari „narodni izdajnici“, njih uokolo najmanje 300.000, vjerojatnije i daleko više. Dvjesto tisuća zarobljenika predala je JA - i samo Saveznička komanda za Korušku, prema depeši generala Arse Jovanovića.

»22. svibnja 1945. Dan je pravi proljetni. Prijepodne sunčano, popodne kiša. Bataljun ima „oficira 4, podoficira 32 i boraca 465.“
„Bataljon ostaje glavnom i dalje na staroj prostoriji sa jednom streljačkom četom i nepokretnim delovima, dok su ostale čete u 24 časa krenule na zadatak pretresanja okolnih sela.
Popodne se avizira pokret koji bataljon vrši u 16 čas. i 30 min. Do na prostoriju sela Nova crkva, odakle se kamionima kao i svi ostali bataljoni naše brigade prebacuje za Maribor.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.“
23. svibnja 1945., vrijeme sunčano, u Mariboru. Sve se zeleni, samo ptice zbog nekog razloga ne pjevaju. Bataljun ima oficira i boraca kao i jučer.
„Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika.
Zbog izvršavanja podstavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana.
Ishrana i zdravstveno stanje bataljona su zadovoljavajući.“
24. svibnja 1945.,prijepodne u Mariboru kišovito, popodne oblačno. Bataljun u istom sastavu kao i jučer.
„Kao i prošloga dana bataljon imao isti zadatak. Ishrana i zdravstveno stanje bataljona zadovoljavajući.“
25. svibnja 1945., vrijeme u Mariboru sunčano. Ptice i dalje ne pjevaju. Bataljun i dalje u istom sastavu i brojnom stanju.
„Kao i prošloga dana bataljon imao isti zadatak. Ishrana i zdravstveno stanje boraca zadovoljavajući.
U bataljon je prekomandovano osam novih boraca. Pred veče bataljon se po svršetku zadatka razmešta u gradu počevši pravi kasarnski život."

U Mariboru se XVII. istočnobosanska divizija našla po „str. Pov. zapovijedi“ Koste Nađa.
Slično tih dana piše u depeši i generalmajor Miki, Rade Hamović. „Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku dana radili smo isto što i juče (likvidaciju). Po naređenju uputili smo jedan voz, sa jednim članom štaba – bat. Da sprovodi zarobljenike za Zagreb., kad se vrate javićemo“. (Rade Hamović, general JA, školovani starojugoslavenski časnik, oženjen Hrvaticom iz Zagreba Durbešić Ljerkom, s kojom je imao sina Vuka danas srbijanskog tajkuna na području energetike koji je planirao uzeti vode Neretve u srpskoj republici za hidro energetski projekt Gornji horizonti čime bi Neretvu u donjem toku ostavio bez vode!)

Svi podatci i svi navodi su iz knjige „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.“, Originalni dokumenti, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Zagreb, 2009., treće izdanje. Riječ je o dokumentu 43. sa 139. stranice iz operacijskog dnevnika ovdje navedenog bataljuna. Hamovićeva depeša iz dokumenta 41., str. 130.
Dodao sam ovdje samo ptice, ustvari ustvrdio kako ih tamo nije bilo.

Finale krvavog pira 25. svibnja

Prema dokumentima iz ove knjige, a i drugih izvora i spoznaja, izgleda da su najmasovnije likvidacije na „prostorijama“ Maribora i Celja završene 25. svibnja, točno na navodni Titin rođendan, kojega je on proslavio u Zagrebu. Inače počele su najvjerojatnije na toj „prostoriji“ već 16. svibnja. Popunjeni su mariborski protutenkovski rovovi i razne druge masovne grobnice, domobrani, civili i nešto ustaša koji nisu bili određeni za tamošnju likvidaciju, već za „put“, Križni put, zaravnali su ih ne vidjevši njihov stvarni sadržaj. Oni od zarobljenika koji su ga vidjeli i sami su tamo završili. Za još žive stizale su depeše: šaljite ih dalje u Vojvodinu, jednu kolonu obvezatno dolinom Save. Neki od njih „posjetit će“ Jasenovac. Koliko njih?

Zabetonirana je Huda jama, vjerojatnije jame, punio se Kočevski rog… Operacijama i likvidacijama zapovijedali su generali Kosta Nađ, III. JA, Koča Popović, I. JA i Peko Dapčević II. JA, južnije (Kočevski rog) je operirala IV. JA pod zapovjedništvom Petra Drapšina, ubrzo, 2. 11. 1945., izvršio samoubojstvo. Tito je bio u blizini, u Zagrebu pa Ljubljani. Valjda je u Celju 26. svibnja bilo manje likvidacija pa se Kosta Nađ mogao toga dana i oženiti. Izabranica bješe Dušanka Jovičić, kapetanica i šefica SKOJ-a Treće armije. To se zove krvava svadba, preciznije: svadba u krvi. Ne znam jesu li mu na svadbi bili braća Jožika, Oskar i Fridrih koje je devetog svibnja 1945. posjetio u Zagrebu, prvu dvojicu u roditeljskoj kući na Črnomercu, a trećega u Frankopanskoj. Obitelj Nađ se naime još 1934. iz Petrovaradina doselila u Zagreb. (Podatci iz knjige Jove Popovića „Rat poslije pobjede“, kazivanje Koste Nađa, Alfa, Zagreb, 1976.) Svi Nađevi živi i zdravi, u srcu NDH dočekali u miru njezin kraj.

Dana 31. svibnja 1945. u Celje je došao i Broz, te je istoga dana obavio i smotru jedinica i u Mariboru, koje su se već „odale“ mirnom „kasarnskom životu“. Prema nekim podatcima ipak je to bilo prvog lipnja, no sad, dan tamo, dan ovamo… Prema fotografijama izgleda je i toga dana u Mariboru bilo sunčano. Ležerno su još u Celju razgovarali o psu generala Löhra, njemačkom ovčaru Luksu, kojega je Nađ „rekvirirao“ i posvojio. Leševi su u međuvremenu polako trunuli. Živi zazidani u Hudoj jami u mukama su izdahnuli...

Postojao i još uvijek postoji i mit o strašnim borbama nakon devetog svibnja 1945. o tzv. „ratu poslije rata“. U brojkama to za III. JA izgleda ovako: od 8. do 23. 5. 1945. poginulo je samo 142 partizana i - 25.000 neprijateljskih im vojnika: 176 puta više! Odnosno partizanske žrtve u ukupnim žrtvama u tim „borbama“ sudjelovale su sa 0,0056 odnosno s 0,56 posto. Svatko tko se imalo razumije u odnos žrtava napadača i branitelja u ratu zna kako se ovdje radilo o umlaćivanju i likvidacijama, što eto svjedoči i mali broj partizanskih žrtava III. JA. Njoj se inače u jednom izvješću izgubilo i osamdeset tisuća „zarobljenih Nijemaca, ustaša i četnika“. Strojopisom napisan podatak o njih 185.000 naknadno je rukom ispravljen na 105.000. 185.000 je vjerojatno daleko točniji jer su samo Britanci u Koruškoj (Bleiburg, Celovec...) predali partizanima 200.000 zarobljenika. 25.000 ubila u „borbama“, 80.000 „zagubila“, pa izgleda kako je samo Treća armija riješila pitanje preko sto tisuća „narodnih izdajnika“, vojnika, civila, žena, djece...

Mato Dretvić Filakov, HRVATSKI FOKUS, 22. lipnja 2016.

IVO OMRČANIN (HRVATSKA 1941.-1945., str. 603.)

Dokle ćemo se sramiti svoje Nezavisne Države Hrvatske!?

Kreirano ponedjeljak, 25. travnja 2011. 16:14 | Objavljeno petak, 29. travnja 2011.

Ustaški pokret nije bio ni nacistički ni fašistički, već osloboditeljski i nacionalistički

Kakvi mi Hrvati jesmo i kakva nam je pozicija u „našoj“ državi vidi se i po tome, što se povijesni Dan državnosti i to okrugla sedamdeseta obljetnica 10. travnja ne smije niti spomenuti – praktički je zabranjena. Rijetki su narodi na svijetu, koji svoje povijesne datume i spomendane milom ili silom ignoriraju, kao mi, a kao dobili smo slobodu i demokraciju. Surova je činjenica da smo formalno dobili državu, koju već zadnjih jedanaest godina „naši“ sustavno i polagano ruše, ali nismo dobili ISTINU i PRAVDU, a bez toga nema istinskog narodnog života, pa ni suživota.

Zaboravlja se da smo mi oklevetani narod i oklevetana država NDH. Osamdeset posto grijeha što se nabacuju na Nezavisnu Državu Hrvatsku čista je laž. To je i logično, jer su nam hrvatsku povijest, povijest „genocidnosti“, četrdeset i pet godina jugokomunizma pisali unutarnji i vanjski neprijatelji. Hrvatski je apsurd, uz sve ostale, da nismo napravili nužnu reviziju hrvatske povijesti i da naša djeca i danas u hrvatskoj državi uče povijest koju su nam pisali neprijatelji. Kompleks krivnje se nastavilo ucjepljivati nama Hrvatima.

Veliki je problem i to da hrvatski intelektualci, povjesničari, novinari, političari i ini imaju jednu bolesnu karakteristiku. Ponašaju se i dalje kao krivci. Da bismo se usudili reći neku istinu o našoj povijesti, bližoj ili daljnjoj i o našim neprijateljima, moramo prvo sebe okriviti barem malo, popljuvati se i posuti pepelom. To je čisti NACIONALMAZOHIZAM. Tako kao država i narod ne ćemo nikad na „zelenu granu“.

Zbog takvog autopljuvačkog ponašanja ne ćemo nikada biti ni cijenjeni, a za nagradu možemo dobiti samo „jugosferu“ i „bratstvo i jedinstvo“. Odricanje od prošlosti ne će nas osloboditi, nego samo istina. Uostalom za povijesne grijehe i „grijehe“ na svim sudovima postoje i obrana i olakotne okolnosti, a mi pristajemo da kao i nakon 1945. i dalje budemo krivci za sve i bez suda.

Ustaški pokret je bio osloboditeljski i nacionalistički pokret

Ustaški se pokret ne mora svakome sviđati, ali treba reći da nije bio ni nacistički ni fašistički, već osloboditeljski i nacionalistički (to se zlonamjerno izjednačuje sa „šovinistički“). Hrvatsko savezništvo s Nijemcima i Talijanima bilo je iz čiste nužde. Ustaški je pokret bio nacistički ili fašistički baš toliko, koliko su na primjer Amerikanci bili komunisti i boljševici zbog ratnog savezništva sa Sovjetskim Savezom. Desetoga travnja je bio ustanak protiv Jugoslavije i beskrvna revolucija, a država je bila istog dana napadnuta od pobijeđene i raspuštene jugoslavenske vojske i četnika, a u lipnju 1941. tek, na nalog iz Sovjetskog Saveza, i od komunista.

Sve se praktički isto dogodilo i 1991. godine. Da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske, jer bi bila i dalje kraljevska ili kakva druga Jugoslavija, a Hrvati bi postali Jugoslaveni. Zato, kad neki dan „hrvatski novinar“ piše o „zloglasnoj NDH“ – to je zloglasno i protuhrvatsko pisanje. O zloglasnoj Jugoslaviji se, jasno, ne piše. No, kad se zločesto piše o „takozvanoj“ NDH, mora se reći da je NDH bila međunarodno priznata država, koja je bila napadnuta i imala se pravo braniti.

„Naši“ komunisti, lažni antifašisti (za razliku od recimo Talijana, koji 1943. nisu rušili talijansku državu, nego režim) nisu rušili režim nego hrvatsku državu i to je čista veleizdaja. Sve su te protuhrvatske floskule, ostatci „ozloglašene“ Jugoslavije ili „takozvane“ SFRJ, koja nije bila ni socijalistička ni federativna ni republika ni Jugoslavija (da budemo u jugostilu), nego zakrabuljena Velika Srbija.

Dok bude HRVATSKOGA NACIONALMAZOHIZMA, očito ne će biti obilježavanja i proslave hrvatskoga spomendana 10. travnja, povijesnoga Dana hrvatske državnosti, koji nas je naučio da imamo državno pravo i da možemo imati Hrvatsku državu, a dr. Ante Starčević reče: „Dok budemo imali nacionalnih izdajnika, imat ćemo i stranih gospodara.“

Goran Ante Blažeković (HRVATSKI FOKUS)

GENOCID POD TEPIHOM (Hrvatsko slovo, petak, 1. siječnja 2007.)




ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo



Dr. Zoran Božić

Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945., gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?!

Slavko Goldstein, Večernji list, 17. 4. 16.

GOSPODINE SLAVKO, SRBOČETNIČKI PARTIZANI NIKADA NISU
VODILI ZAPISE O SVOJIM ZLOČINIMA. NJIMA JE BILO BITNO
POKLATI SVE HTVATE, DO POTPUNOG ZATIRANJA. ZNATE LI,
KAO POVJESNIČAR, TO?


PROČITAJTE SLJEDEĆE ZAPIS:



"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"


POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (PRVI DIO)

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

POSEBAN PRILOG U DVA DIJELA (DRUGI DIO)


KAKVA JE TA LIČKA DIVIZIJA

U gračanskom stožeru VI. ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili Hrvati. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se isticao veliki broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba.

Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" koljača VI. ličke divizije na gračanskom području su sljedeća:
Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1.184 civila Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su:
Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenak, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija), i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9.150 ljudu, isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 - 12 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfenkciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice." Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovalom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAV I ŠUTNJA, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15.000 nedužnih ljudi, raspuštena je u kolovozu 1945.Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža Manolić i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

Dr. Zoran Božić

ISTINU ĆEŠ NAĆI AKO JE BUDEŠ TRAŽIO


Partizani su u Jasenovcu ubili više ljudi nego ustaše.

Povijest treba pisati ponovno.

Totalitarni komunistički režim traje.

Traženje i otkrivanje istine o zločinima nad Hrvatima nije revizija povijesti.
To je pisanje istinske povijesti.

Ne može se knjiga zatvoriti ako je nisi otvorio (za čitanje).

Slavko Goldstein je amater povjesničar.

Sinagoga u Karlovcu srušena je 1952. godine od partizana.
Slavko Goldstein je šutio. I šuti.

Partizansko oskvrnuće židovskih grobova u Karlovcu. Krađa nadgrobnih ploća
sa židovskih grobova za skojevske.

Zašto Židovima poslije 1945. nisu vraćeni stanovi? U Zagrebu i drugdje?

Ne govori se ni o prisiljavanju Izraelaca na "dobrovoljno odricanje" od imovine (poslije 1945.).

Dok imamo trgove i šetališta s imenom Tita, nema sreće.

Perverzno je braniti Tita.

Jergović, Josip Pavičić i slični nemaju ogledalo u stanu.

Bježeći iz Sarajeva, Jergović je ostavio bolesnu majku.

Zašto je Jergović crtao svastiku u Sarajevu?

Kako i koliko Hrvati vole svoga ministra Hasanbegovića, mogli ste vidjeti i čuti
na promociji filma o Jasenovcu.

Komunisti žele trajno nestabilnu Hrvatsku.

Možete svakoga prevariti, ali narod ne možete nikada, hrvatski pogotovo.

Pripremio: H. H.

U OVOJ HRVATSKOJ SAME USTAŠE! A GDE SE NAŠI DENUŠE, BRE?


KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ 'Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački!'

oooooooooo

Bivši SDP-ov ministar Mirando Mrsić,
u najnezgodnijem političkom trenutku za Hrvatsku hladnokrvno optužuje predsjednicu
Kolindu Grabar Kitarović da je, de facto, ona ta koja je prije godinu dana
započela trend ustašizacije zemlje (jer je otišla sama u Jasenovac)...

oooooooooo

'NDH je bila zločinački režim i točka!'

NDH je bila zločinački režim koji je progonio i masovno likvidirao Židove, Rome i Srbe te sve Hrvate koji nisu podržavali ustaški pokret, poručio je Darinko Kosor.

oooooooooo

A BILO BI DOBRO UČITI OD TUĐMANA (1990):

"NDH nije bila samo kvinsliška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”

Brozac
na transparentu.
Za njim trorozi manijaci
u dubini duševne
rastrojenosti,
skupljaju
po šumama i gorama,
po livadama i oranicama,
hrvatske ustaške kape
koje niču
kao gljive poslije kiše.

Kad bi crvenopeterokračni silovatelji i koljači
znali za ljekovitost bilja i ljubavi,
otvorila bi se
sva stratište hrvatske krvi.

oooooooooo



Hrvatske trišnje
cvitaju
i mirišu
do visina hrvatskoga svemira
i do dna hrvatske duše.

U travanjskomu hrvatskomu proliću
nema nesritnoga Hrvata
ni jadne Hrvatice.

oooooooooo



Ponos hrvatske
desnice na hrvatskom
srcu. Hrvatska!

POBJEDNIK

'Drugarice i drugovi, hvala vam. SDP je stijena". (Jutarnji, 3.4.16.)


"Drugarska se pjesma ori..."

"Skupljaju se sa svih strana..."

Umukoše ptice u pjevu.

Pripremio R. S., Zagreb