Poštovani gospodine Pupovac,

S uvažavanjem sam pročitala Vaše pismo, u kojemu ste izrazili zabrinutost zbog narastanja „atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim etničkim i drugim manjinama u našoj zemlji“.

U vrijeme svoje službe u državnoj upravi, a posebno u vrijeme dok sam bila ministrica u Vladi Republike Hrvatske, sudjelovala sam u nastojanjima izgradnje hrvatskog društva na temeljima snošljivosti, odnosno tolerancije, čemu ste i Vi davali svoj doprinos. Bila sam tada uključena u zajedničke napore da manjinama u hrvatskom društvu osiguramo i promičemo najviša ustavna jamstva njihovih prava. Izražavam zadovoljstvo što smo time Republiku Hrvatsku učinili primjernom državom u zaštiti manjinskih nacionalnih, vjerskih i drugih prava na europskoj i svjetskoj razini. Uvjerena sam i danas da je to dobar put kako bismo hrvatsko društvo učinili prostorom snošljivosti i suživota kao aktivnog dioništva svih u nastojanju za promicanjem ljudskih prava, općega dobra i, kako navodite, priznavanja „političkih i identitetskih razlika“.

Uvelike sam suglasna s Vama u tvrdnji da je u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost. Posebno snažno osjetila sam to odmah nakon povratka u Hrvatsku u rujnu 2014. godine, nakon šestogodišnjeg izbivanja radi diplomatskih dužnosti, koliko god sam tijekom godina rada izvan Hrvatske bila povezana s Domovinom. Ipak, vrativši se u Zagreb, osjetila sam tada ogromno razočaranje i brigu jer je Hrvatska očito otišla unatrag kad je riječ o međusobnom uvažavanju i poštovanju. Bila sam vrlo neugodno iznenađena sveopćim pesimizmom i vrlo niskom razinom političke komunikacije, kao i neprimjerenim i nadasve neodgovornim etiketiranjem.

Imala sam potrebu i tada to javno isticati. Nažalost, takvo ozračje nesnošljivosti drastično sam doživjela upravo u izbornoj noći nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora, kada je bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske izrekao rečenicu „ili mi ili oni“.

Moj program bio je, i danas je, zajedništvo, pa je moje zaprepaštenje bilo tim veće što sam od onih koji formalno prisežu na toleranciju doživjela isključivost i poziv na radikalizaciju političkih razlika, sve do poziva na neku vrstu društvene eliminacije. Želimo li, dakle, govoriti o uzrocima koji su potaknuli „narastanje netolerancije i jačanje poruka mržnje“, ne možemo mimoići takve radikalizirajuće poruke i ne upitati se koliko su one ohrabrivale istomišljenike, kao i neistomišljenike, na slične postupke. Samim time, poštovani gospodine Pupovac, u suglasju s Vama da je u Hrvatskoj porasla nesnošljivost, ipak moram jasno kazati da taj proces nije započeo „nakon formiranja i izbora nove Vlade“, nego mnogo prije. Nažalost, u toj retorici se ustrajava, pa predsjednik sada vodeće oporbene stranke u Hrvatskoj ističe drskost i bezobrazluk kao navodno jedini jezik koji “neki” razumiju, i obećava “pokazat ćemo im što je pakao” (“We'll give them hell!”). Stoga je neizbježno upitati se nisu li naposljetku i Vaša osobna negativna iskustava bar djelomice posljedica takvog višegodišnjeg, namjernog ili nenamjernog, stvaranja ideoloških i svjetonazorskih napetosti? Dakako, isto tako želim istaknuti neprihvatljivost bilo kojeg zaoštravanja javnoga diskursa od drugih aktera na političkoj sceni. U tome smislu posebice smatram potpuno neprihvatljivim izvikavanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske.

U svome pismu spomenuli ste kao žrtve „prijetnje i izljeva govora mržnje“ više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. To nikako ne navodim kao opravdanje vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim nedopustivim. Smatram međutim kako u prosudbi neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirale na takva izrugivanja i provokacije, treba biti objektivan.

Kao hrvatska predsjednica dužna sam štititi dostojanstvo svih građana, svih manjina, no vjerujem da ćete se složiti, i dostojanstvo hrvatskog naroda i vrjednote na kojima je stvorena hrvatska država. Utoliko, kada već, premda izvan potrebnog kritičkog konteksta, navodite spomenute osobe kao one koje su - zaključiti je prema Vašem mišljenju - zadužile hrvatsko društvo, a ipak su izvrgnute prijetnjama i uvredama, što, ponavljam, ne opravdavam, bilo bi jednako potrebno navesti bar neke osobe koje su doživjele uvrede, poniženja, pa i represiju samo zato što su kao hrvatski branitelji, pripadnici drukčije političke opcije ili jednostavno kao hrvatski državljani izražavali svoje mišljenje ili uvjerenje. Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj’ i dobaci mu „ustašo!“? Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi „tolerancija“ i „suživot“? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.

Želim biti vrlo jasna: onako kako treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu. Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati „performansima“, „novinarskim“ ili „umjetničkim slobodama“ ili „satirom“. U potpunosti podržavam slobodu govora i umjetničke slobode, uključujući i satiru. Isto tako međutim držim da sloboda izražavanja pretpostavlja odgovornost i da nikada ne smijemo prijeći granicu nakon koje javna riječ postaje sredstvom uvrede drugoga. Kada je jedan hrvatski tjednik u vrijeme dok sam još bila ministrica prenio karikature proroka Muhameda objavljene u stranom tisku, rekla sam tada da se ne slažem s njihovim objavljivanjem jer sloboda izražavanja mora znati razlučiti granicu kada prelazi u vrijeđanje drugih. Isto tako gledam i na uvredljiv tekst u „Novostima“, tjedniku koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a financiraju ga hrvatski porezni obveznici, u kojemu se izruguje hrvatska himna. Zar je to, kako njegovo izlaženje opravdava glavni urednik lista, doista „satira“? Podsjetit ću još samo na istovrsnu „satiričku“ zluradost u spomenutom tjedniku zbog pada dvaju Migova HRZ-a, a sve bez reakcije izdavača i nadležnih državnih tijela unatoč evidentnom vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda. Nisu li i to događaji koji itekako stvaraju kontekst “atmosfere netolerancije”, na koju opravdano upozoravate? Koliko mi je poznato, takvi postupci nisu osuđeni ni od jednog pojedinca ili organizacije koje ste u svom pismu naveli kao žrtve „prijetnje i govora mržnje“, kao ni od jedne druge organizacije ili pojedinca koji se samozvano smatraju čuvarima demokracije i tolerancije.

U svojem pismu napisali ste da se nedavno u Zagrebu u „najgoroj totalitarnoj (fašističkoj) maniri“ ubacivalo letke neprimjerena sadržaja u poštanske sandučiće. Smatram to sasvim neprihvatljivim, ali dužna sam upitati zar je „totalitarna manira“ samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je on ne manje od fašizma nastao i održavao se raznim oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to desetljećima? Slijedom toga, jednako se postupa kada je riječ o kvalificiranju zločina tijekom i nakon drugoga svjetskoga rata. Ako se, naime, nedjela jedne ratne strane opravdano nazivaju fašističkim zločinima, jer oni to jesu, i ne mogu se ničim opravdati, dok se međutim ratni i poratni zločini druge strane opravdavaju osvetom ili floskulom da „svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu nije sudskim procesom dokazana krivnja“, kako smo nedavno mogli čuti od jedne saborske zastupnice, onda je to vrlo zabrinjavajuće i štetno za društveni mir i narodno zajedništvo. Kada se dakle govori o stvaranju atmosfere „mržnje, straha i potencijalnog nasilja“, onda valja imati na umu da izjave poput spomenute ne samo obezvrjeđuju načelo presumpcije nevinosti nego vrijeđaju desetke tisuća hrvatskih, i ne samo hrvatskih obitelji, čiji su članovi mučeni i ubijeni nakon završetka drugog svjetskoga rata. To je okolnost koja tim zločinima daje dodatnu težinu. Moji nona i nono, koji su bili pripadnici partizanskog pokreta, znali su me, srećom, poučiti da razlikujem domoljubni antifašizam, koji jest naša povijesna vrjednota, od mržnje, nasilja i osvete. Treba li podsjetiti na to da za te zločine nitko nije osuđen unatoč brojnim spoznajama o njihovim naredbodavcima i počiniteljima? Nažalost, upravo se to razdoblje hrvatske prošlosti, kako sam pokazala, često zlorabi za jednostrana etiketiranja. Podsjetit ću samo koliko je u proizvodnji ozračja ideološke isključivosti iskorištavana „svastika“ na Poljudu, a da počinitelji, i samim time ni motivi, nisu utvrđeni. Najlakše je lijepiti etikete i diskreditirati i diskvalificirati ljude, ali to nije prihvatljivo i tome ću se usprotiviti.

Kako sam spomenula, moja politička platforma, na kojoj sam dobila izbore, jest zajedništvo, a ne razdor. Želim da svi Republiku Hrvatsku osjećaju kao svoju domovinu i svoju državu, da u njoj mogu ostvariti svoje životne težnje u ozračju građanske ravnopravnosti, snošljivosti i mira. Međutim, isto tako očekujem da tom ozračju svi hrvatski državljani daju dužan prinos, pri čemu posebice smatram odgovornim ljude koji po naravi svoje javne službe imaju veće mogućnosti utjecati na stvaranje javnoga ozračja. Suglasna sam stoga s Vama da posebnu odgovornost u tome imaju i „politički čuvari ustavnosti i zakonitosti“. Očekujem od svih, a posebice od apostrofiranih, da primjenjuju jednaka mjerila u svojim javnim istupima. Očekujem od svih, a posebice od apostrofiranih, da se usprotive provokacijama i iritacijama svih vrsta, jednako onima koje vrijeđaju bilo koju manjinu, kao i bilo koju većinu. Snošljivost i izgradnja suživota stvar je uzajamnog uvažavanja, a ne beskrajnog jednostranog „popuštanja radi mira u kući“ i voluntarističkog ideološkog arbitriranja.

Želim da hrvatsko društvo na temelju istinske snošljivosti, uvažavanja i otvorenosti istini prevlada razdiobe koje ga opterećuju. Vjerujem stoga da bi otvoren dijalog u političkim i znanstvenim forumima o tim pitanjima i prijeporima pridonio, ako ne jedinstvenim odgovorima, a ono svakako umanjivanju napetosti i širenju demokratske kulture i uvažavanju različitosti. Osobno, rado ću sudjelovati na tematskom okruglom stolu koji bi organizirao Klub zastupnika nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora, a koji bi uključio sve koji su zainteresirani za unaprjeđenje ozračja dijaloga, uvažavanja i suživota u duhu državljanskog zajedništva u našoj Domovini. Nadam se da u takvu nastojanju imam Vašu potporu.

S poštovanjem,

Kolinda Grabar-Kitarović

HASANBEGOVIĆEV TEKST KOJI UZBUĐUJE KOMUNISTE
By Vladimir velj. 12, 2016

Zdenko Lozo: Što je pisao Hasanbegović i zašto ga mrze Stazić, Markovina, Puhovski i Milanović

NADAJUĆI se da im je – nakon nepotrebnog skandala s Mijom Crnojom – sljedeći „slastan zalogaj“ hrvatski ministar dr. Zlatan Hasanbegović – lešinari pokreću protiv njega hajku primjerenu vremenima Titovih olovnih godina, a ne demokratskom i slobodnom društvu.

Osim što je ovaj izdanak slavnog plemstva hrvatskog, preživjelog unatoč sječi raznih omer paša latasa – tijekom krvave prošlosti hrvatskog naroda, poglavito onog iz Bosne, ostao prvinom hrvatske povijesne misli, etike i borbe za sretniju budućnost svih hrvatskih građana

Od potvrde nove Vlade RH u hrvatskom državnom Saboru ne prestaje komunistički verbalni rat protiv iste, u intezitetu i mržnji ništa manji od obračuna njihovih „slavnih“ predaka s poraženom hrvatskom državom – njenom vojskom i civilnim stanovništvom, podjednako katoličke i muslimanske vjeroispovijesti.

Ozbiljnije analitičare nimalo ne čude ovi staljinistički postupci i retorika koja ih prati – naravno ne samo zbog najave njihova vođe da će novoj Vladi priuštiti pakao, svim sredstvima, sve do istrebljenja u kojem ostaju: „oni ili mi“. Osim patološke mržnje prema vlastitoj državi koju bez eufemizma on naziva slučajnom i koju „smatraju naopakom i promašenom“, njih vode sasvim pragmatični razlozi.

Naime, svjesni da silaskom s vlasti – gube desetke tisuća izmišljenih radnih mjesta, sinekura i privilegija te mogućih postavljanja pitanja njihovog uništenja države i pljačke neviđene, a ponajvećima konačnog otvaranja arhiva, oni orkestrirano iz svih svojih središta moći – ponajprije potpune medijske kontrole, zavijaju poput predaka im, koji su vlastiti narod stjerali u četverored i krvave orgije nad njim izvodili od Teznog, preko Kočevskog Roga, Hude Jame pa sve do nebrojenih stratišta (njih više od tisuću diljem Hrvatske i BiH) pa do Gevgelije, Subotice i Ulcinja.

Nadajući se da je (nakon nepotrebnog eksperimenta s Mijom Crnojom) sljedeći „slastan zalogaj“ hrvatski ministar Zlatan Hasanbegović lešinari pokreću protiv njega hajku neprimjerenu vremenima Titovih olovnih godina, a ne demokratskog i slobodarskog društvenog poretka. Osim što je ovaj izdanak slavnog plemstva hrvatskog, preživjelog unatoč sječi raznih omer paša latasa tijekom krvave prošlosti hrvatskog naroda, poglavito onog iz Bosne ponosne, postao prvinom hrvatske povijesne misli, etike i borbe za sretniju budućnost svih hrvatskih građana, on to i dalje neustrašivo svjedoči.

Ispravno dijagnosticirajući njegovu odluku o čiščenju hrvatskih kulturnih institucija od strašnih parazita i hrvatofoba rika jugoslovena postaje nepodnošljiva.

Najgrlatiji u ovoj gromoglasnoj rici su: profesionalni narikač za Jugoslavijom i dobro plaćeni dugodišnji zastupnik u Saboru Nenad Stazić, njegov camarad u mržnji i capo u partiji Zoran Milanović, svjedok na staljinističkim procesima zagrebačkim sveučilištarcima imena Žarko Puhovski, zanimanja dežurnog eksperta za maglu ili historičari poput stanovitog Dragana Markovine ili još problematičnijeg Hrvoja Klasića.
Najviše za što se ta staljinistička vrhuška zakvačila sljedeći je ulomak iz Hasanbegovićeva teksta:

Tisuće mrtvih, ranjenih i osakaćenih, srušeni gradovi, mostovi i bogomolje, mržnja i užas, te svekoliki poremećaj stoljećima izgradjivanog i bogomdanog katoličko-muslimanskog prožimanja i snošljivosti, današnja je slika naše sirotice i krasotice Bosne ponosne i kršne Hercegovine, živih svjedoka pokušaja diobe nečega što se podieliti ne može.

Ta i takova apokaliptična stvarnost konačni je rezultat diabolične politike onoga i onih koji u svome beskrajnom cinizmu rekoše da su baštinici i Starčevićeve političke, narodne i državno-pravne misli, onih koji u svojoj paklenoj nakani nisu prezali ni od zlorabljenja časnih simbola i imena ustaških heroja čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše, pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici.

Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora. (…)


Izgovoriti ovo u doba sasvim nepotrebne hrvatske i bošnjačke politike, sasvim nepotrebnog bratoubilačkog rata i u vremenu pogibelji hrvatske političke misli prema BiH mogao je samo iznimno hrabar i „lud“ čovjek. Raznim „istoričarima“ klasnićima samo jedna paralela.

Blaženi kardinal Stepinac, nakon krvavog iskustva života u Karđorđevskoj satrapiji, izgovorio je na staljinističkom procesu sljedeće riječi:
“Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.”

Međutim, usred pokorene i dvjema sotonskim ideologijama podijeljene Europe naš svetac se nije libio kazati šo misli o ustaškom režimu i nepotrebnim „u Nebo vapijućem oprostom“ za zločine toga režima i njegova nalogodavca iz Berlina.

Boreći se u, nekoć nacionalnim interesima i ispravnom političkom mišlju prožetom tjedniku, 7Dnevno s dijelom današnjih Hasanbegovićevih progonitelja i krvnika zapisao sam neke anticipirajuće misli i pokoju o tim „antifašistima“ – koji usput čine sve da ne bude Hrvatske i bilo kakve Slobode u njoj, kako slijedi:

O Milanoviću

– On, birajući između glavnog arhitekta stvaranja baš ove Hrvatske – u kojoj od samog njenog nastanka, bez iti malo doprinosa, uživa iznimne blagodati, visoko plaćeno neradništvo novcem građana ove države i slično – i svjetskog zločinca, najvećeg krvnika hrvatskog naroda, bez trunke stida kaže: “Tito!”.

Na stranu njegovo ideološko opredjeljenje i mržnja prema svemu hrvatskom. Kriminal i pljačka koje je počinila njegova Vlada premašili su sve opačine svih dosadašnjih vlada zajedno, uključujući i one Sanaderovu i Račanovu. Samo na strahotnom Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, u vjetar je otišlo 30 tisuća solidnih radnih mjesta, država je opljačkana za desetke milijardi kuna (ne milijuna kao u slučaju Sanadera – dakle red veličina tisuću puta veći) – dok su oni koji su svemu tome kumovali, poput prijatelja mu Nina Pavića izgradili nedodirljive privatne feude. Njemu, koji ništa ne razumije, koji u životu ništa nije radio jer ništa od toga ne zna…

O Pupovcu

– Dvadeset i nešto godina nakon ratnih događaja, ne pijani četnički koljač, već intelektualac Pupovac pokušava sve njih – dakle ratna zvjerstva potpuno srbiziranog JNA naoružanog do punine prisvojenim oružjem nekad jugovojske i oružjem teritorijalnih obrana pojedinih republika, među njima i Hrvatske, s paravojnim formacijama šešeljevaca i arkanovaca ojačanih postrojbama regularnih srbijanskih policijskih i specijalnih policijskih snaga, s petom kolonom u vitalnim institucijama RH i tako redom – svesti na građanski rat. Nasuprot toj sili stajao je jedan narod kojemu je uskraćeno (često i od vlastitih izroda, raznih buda i markovića) elementarno pravo na obranu golog života, vlastitih obitelji, imovine i svetinja koje mu pripadaju.

Kad je ta razularena banda raznih martićevaca, vučurevićevaca i hadžićevaca – u koje se ubrajaju i braća i rođaci Milorada Pupovca – doživjela svoj logični finale i snagom hrvatske ratničke časti, viteštva i junaštva naslutila Oluju s Dinare, uz već teški šok munjevitog Bljeska, zaputila se u prijestolnice svojih političkih i intelektualnih vođa – akademika, đenerala i vojskovođa tipa Karadžić i Milošević.

I ovaj put taj nesretni i izmanipulirani puk po iznimno organiziranom scenariju iz Beograda zaputio se, donekle osviješćen vlastitom sudbinom, ne u mir i spokoj već u novu avanturu seoba i prvine srpstva – naseliti vekovno srpsko Kosovo i odigrati do kraja rolu svojeg svetosavskog poslanja u stvaranju Srbije od Jadrana do bugarske i rumunjske granice.

Dragan Markovina o sebi – TV zapis u razgovoru za Documentu

Na popisu 1991. godine moj tata i ja smo se izjasnili Hrvatima, a majka i stariji brat Jugoslavenima. Makar se otac osjećao Hrvatom, kada bi igrala reprezentacija Jugoslavije, svi smo se ustajali na himnu Hej Sloveni. Danas, kad čujem Lijepu našu, molim Boga da Hrvatska izgubi – meni Hrvatska ništa ne predstavlja. Naprosto ne zato što nešto mrzim, nego što smatram da je ona nešto naopako, promašeno… Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga, a u mojoj obitelji uvijek smo svi bili ateisti.

Samo otvorena sučeljavanja poput onog u Otvorenom na HRT-u od 11. veljače gdje je hrvatski povjesničar dr. Ivo Lučić, pljuvaču i jugoistoričaru održao lekciju, dovode do konačne povijesne higijene i valorizacije povijesnih događaja u punini svjetla i istine, ma kome to bilo krivo.

Izvor: MaxPortal

Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojega zločinačkoga režima, bio to ustaški režim ili komunistički režim. Dapače, iz svojih javnih nastupa i radova jasno sam isticao da su ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već da predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda, čija sjena i zloduh do danas stoji nad hrvatskim narodom. Protivnik sam svakog totalitarizma, i fašističkoga i komunističkoga, pripadam Vladi i stranci koja jasno stoji na zasadama demokratskog antifašizma, antikomunizma i antitotalitarizma i koja je predana demokratskim vrijednostima i parlamentarnoj vladavini. To je moje ljudsko, građansko, političkog, moralno i, ako hoćete, znanstveno stajalište.
Koristiti selektivno potpuno periferne izjave izvađene izvan konteksta prije više od 20 godina iz mog mladenačkog i studentskog razdoblja predstavlja najobičniju političku manipulaciju. Kao znanstvenik i povjesničar afirmirao sam se u javnom životu, moji radovi su prošli znanstvenu verifikaciju najvećih historiografskih autoriteta koji se ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s apologijom bilo kojeg zločinačkog režima, Dapače, mislim da se moje ministarsko djelovanje treba suditi po mom radu, a ne preko selektivne manipulacije činjenicama iz davne prošlosti. Savjest mi je čista i u ljudskom, i u moralnom, i u političkom smislu. Sve ostale detalje svima koji su zainteresirani spreman sam objašnjavati u svako doba dana i u svakom trenutku, u mirnom ozračju, u intelektualnoj raspravi, a ne u ozračju linča, javnoga progona koji u mom slučaju poprima elemente i stanovitog ludila.

11. veljače 2016............................................Zlatko Hasanbegović


DVA KOMENTARA

Simonetta Vespucci Četvrtak, 11.02.2016. u 21:10

Ova političko-medijska hajka usmjerena protiv aktualnog ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića pokazuje licemjerje hrvatske "ljevice" koja si voli tepati da je progresivna i tolerantna. Zanimljivo je kako dežurni dušebrižnici i profesionalni antifašisti nisu ovako reagirali kada je bivši predsjednik Stjepan Mesić veličao ustaški režim ili kad su Ante Kotromanović i Fred Matić pjevali ustašku budnicu "Jure i Boban", što znači da su tvrdnje o fašizaciji ili ustašizaciji hrvatskoga društva zapravo paravan iza kojeg se kriju napadi čiji je pravi cilj kazniti ministra zbog uskraćivanja novčane potpore neprofitnim medijima. Ovo je njihov odgovor na njegove poteze i oni neće prestati sve dok Hasanbegović ne bude igrao po njihovim pravilima.

ZAuvijek Četvrtak, 11.02.2016. u 20:52

Današnjoj kampanji uvod nije osmišljen jučer, nije ni nazad deset godina, ni početkom stvaranja samostalne Republike Hrvatske. Kampanja kojoj svjedočimo osmišljena je već u završnim mjesecima Drugoga svjetskoga rata, realizirana njegovim završetkom i pokoljima nad hrvatskim narodom, trajala do devedesete kao službena politika komunističkog jugoslavenskog režima, a kasnije nastavljena kao koordinirana specijalno-ratovska, obavještajna, parapolitička i politička kampanja udruženih antihrvatskih snaga u Hrvatskoj i svijetu, do današnjega dana.


Zbog toga se od te kampanje jedino može braniti radikalnim suprotstavljanjem i nemilosrdnim udarima sa svih pozicija po njezinim nakaznim nositeljima. Pod pojmom “radikalni” ne mislim na stil Bujica i igrokaze s četničkim kapama, ponekad vrlo potreban i blagotvoran, jer razina na kojoj se treba obračunavati s ovom današnjom agresijom mora biti – radikalno pametna i umna. A upravo je tako djelovao danas Zlatko Hasanbegović. Razorno.

Izvor: 24sata





'Pitanju ustaškog pokreta i vremenu NDH i nakon NDH moralo bi se znanstveno pristupiti'

Zlatko Hasanbegović 1996. godine bio je predsjednik mladeži HČSP-a. Tada je stranku vodio Ivan Gabelica.


- Ne znam ništa o toj fotografiji. Njega znam kao mladića, od prije 20 godina. Pamtim ga kao protivnika svakog nasilja i kao hrvatskog domoljuba. I protivnika svih totalitarizma - nacionalsocijalizma, fašizma, komunizma i jugoslavenstva - kaže Ivan Gabelica.

Pitanju ustaškog pokreta i vremenu NDH i nakon NDH, dodaje Ivan Gabelica, moralo bi se znanstveno pristupiti i sve znanstveno raspraviti jer je to jedini put da se neke teme “završe”.

- Tim bi temama trebalo hladno i znanstveno pristupiti, bez političkih strasti. Mnogi izazivaju tenzije, možda ne zlonamjerno, čak i iz neznanja. Mi o tom periodu povijesti nemamo kritičko znanstveno djelo. U Jugoslaviji se takvo nije niti smjelo pisati, nije se moglo objektivno pisati. No sada bi trebalo smireno pristupiti nekim temama - smatra Ivan Gabelica, nekoć zastupnik i odvjetnik koji se bavi poviješću. I dodaje: - Odgovorno tvrdim da Ustaški pokret nije bio fašistički pokret - kaže Gabelica.

Izvor: Jutarnji, 12. 2. 16.

hhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh

Hrvati, imamo svoju državu! Treću po redu.
Treća-sreća!

I ne dajmo da nam crvenokmerske pijančine skidaju hrvatske kape i hrvatske glave i prpaju po hrvatskomu mozgu!

Heroj Hrvat

TRI BIKA HRVATA I VUK

Bila jednom tri bika Hrvata. Njih trojica su uvijek pasli na istoj livadi. Jedan vuk je češće dolazio i napao bi nekog od njih, ali nije mu mogao ništa zato što su druga dvojica bila tu.

Jednom se dogodi da je najstariji HRVAT 1. malo udaljen bio od ova dva prijatelja, i vuk ode kod njih dvojice i poče im govoriti o tome kako je za njih bolje da mu ne pomognu i da ne idu kod njega i kako im je bolje napustiti HRVATA 1., tako će za njih biti više trave. HRVAT 2. i HRVAT 3. počeše razmišljati “Ma jest, on više od nas jede, nije mu to fer. Ipak mi želimo preživjeti, i ako on tako nastavi, možda mi ne ćemo imati dostatno”…

Tako se odlučiše ne pomoći svom HRVATU 1.Vuk ga pojede.

Nekoliko dana kasnije gladni vuk došulja se do HRVATA 2. i poče pričati s njim: “Hajde, ne pomaži svom prijatelju HRVATU 3., bolje ti je i njega se rijesiti, pa je sve tvoje”..

Kako HRVAT 2. ne bijaše spreman na to, reče mu lav:” HRVAT 3. ce i tebe izdati, zato ti je bolje biti živ, a njega pusti umrijeti”. HRVAT 2. povjerova u to I. dok je lav klao HRVATA 2., HRVAT 3. mu nije pomagao.

Nekoliko dana kasnije vuk, kad je opet postao gladan, dođe kod HRVATA 3., kojem bje jasno da je bio već “pojeden” kad je zaklan HRVAT 1.


Aktulizirao i prilagodio Heroj Hrvat

(nastavlja se

Što je to? Što je to?

Plitka, a bez dna.
Drži vodu
i kad majstori odu.

WWWWWWWWWWWWWWWWWWWW

Stotinu odijela poderati,
a nju nikada.

Heroj Hrvat

(nastavlja se)

(nastavlja se)

Zlatko Hasanbegović: Naš čovjek!

Posted on 5. Veljača 2016



“Bleiburg nije mjesto žalovanja za Nezavisnom Državom Hrvatskom već za nevinim žrtvama, gospodine Milanoviću.
Kao predsjednik počasnog voda Bleiburga, Ministar neće tolerirati izrugivanja žrtve Bleiburga. Mi nemamo za čim žaliti, jer Hrvatsku imamo i danas, Nezavisnu Državu, na krvlju stvorenu!”

…

A vi gospodo?

Zlatko Hasanbegović

IZVOR: Stric Ivan
Hrvatsko obrambeno štivo