Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

VI. DIO


Sada jedno za krležoljupce blasfemično pitanje, smije li standardni književni hrvatski jezik sebi dopustiti da mu uzor bude Krležin jezik?

Još od druge polovice 1950-ih godina u člancima Ljudevita Jonkea pojavljuje se „pravilo“: „Piši kao što dobri pisci pišu.“ To je načelo trebalo biti protuteža vukovskoj maksimi: „Piši kao što narod govori.“ Pisati kao dobri pisci ne znači da pritom treba nekoga oponašati ma kako god on bio velik književnik i imao dobar jezik. To vrijedi za sve književnike pa i za Krležu. Jonkeova preporuka je bila rezultat potrage za normativnim uzorom hrvatskomu književnom jeziku i sigurno je imala pozitivna utjecaja na razvijanje svijesti o posebnosti književnoga jezika.

Koliko je briga za hrvatski jezik u NDH pridonijela osamostaljenju hrvatskoga jezika i na kraju omogućila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika?

Ne vidim izravne veze između Deklaracije i jezične politike u vrijeme NDH. Dok su rezultati te politike savjesno uklanjani od svibnja 1945, Deklaracija je izrasla iz za hrvatski jezik krajnje nepovoljnih jugoslavenskih sociolingvističkih prilika poteklih iz primjene novosadskih zaključaka i ustava iz 1963.

Glede jezične politike i jezičnog stanja u vrijeme NDH, sve što sam našao od članaka razasutih po raznim novinama do zakonskih odredaba i provedbenih naredaba, objavljeno je u dostupnim knjigama. Tako smo danas u znatnoj prednosti u poredbi sa stanjem između 1945. i 1990. kad nije mogao biti ponovno objavljen ni jedan članak o hrvatskome jeziku i njegovu pravopisu nastao u vrijeme NDH. O tom vremenu moglo se pisati koješta, pa i to da je stvaran neki novi hrvatski jezik.

Nije izmišljan nov hrvatski jezik?

To je beogradska priča koju su na pragu četrdesetih godina prošloga stoljeća, za Banovine Hrvatske, proširili srpski jezikoslovci Miloš Moskovljević i Aleksandar Belić, a drugi su je vješto nakon 1945. retroaktivno protegnuli i na NDH. O kakvome novom jeziku se tu radi kad ni broj stvarno novih riječi ne prelazi pedesetak? Niti su izmišljane nove riječi, niti se proganjalo sve što je bilo srpsko. Nije izmišljan novi jezik nego se podupirao povratak vlastitoj bogatoj jezičnoj baštini i korijenima, kajkavskom i čakavskom narječju, revitaliziranju hrvatske jezične tradicije.

Ali i danas imamo lektora koji će upotrijebljenu čakavsku ili kajkavsku riječ, koja izvrsno odgovara nekom kontekstu, proglasiti provincijalizmom.

Tome se ne možemo čuditi s obzirom na to da je praksa micanja svega što je moglo smetati željenom jugojedinstvu trajala predugo, provođena uporno i nije ostala bez rezultata. I to je jedna od potvrda tvrdnji da će iz komunizma u postkomunizam najduže voziti mentalitetni vlak.

Je li Novosadski dogovor, koji je pod velikim utjecajem A. Belića, potaknuo osvješćivanje i osamostaljenje hrvatskog jezika?

Uznemireno „izvesnim“, pobliže neodređenim pojavama uredništvo Letopisa Matice srpske u proljeće 1953. na niz je adresa poslalo dopis u kojem obrazlaže zašto bi bilo korisno provesti anketu o srpskohrvatskome jeziku. Anketu je slijedio novosadski sastanak, a na njem su doneseni zaključci oko čije je provedbe od početka bilo velikih nesporazuma i polemika. Ta je provedba uglavnom išla na štetu jezičnih navika i prava hrvatske jezične zajednice. Usto je stalno postojao dojam da sve to potiče i štiti netko vrlo utjecajan.

Mislite na Rankovića?

Mogao bi biti baš drug Leka, već tada dovoljno moćan i pripravan za još jedan snažan udarac Hrvatima preko jezika. Ako pak nije on, ostat će vječnom zagonetkom koje su to netom spomenute „izvesne pojave u razvoju srpskohrvatskoga jezika“ i koga bile tako snažno uznemirile u proljeće 1953. Premda su zaključci Novosadskog dogovora nastali kompromisima, natezanjima, nametanjima itd., to je pridonijelo podizanju svijesti o jezika u Hrvata. Nezadovoljstvo je potaknulo nastanak Deklaracije.

Unatoč samostalnosti Hrvatske i samostalnosti hrvatskoga jezika nije li današnji hrvatski manje hrvatski nego u Jugoslaviji?

Možda smo imali prevelika očekivanja o jeziku, ali teško bi se moglo reći da se govori lošiji hrvatski nego u Jugoslaviji. Prije bi se moglo reći da se ne govori onako dobro kako smo se nadali da će se govoriti u samostalnoj Hrvatskoj. Pogotovo da će stanje jezične kulture biti bolje. Tomu bi jamačno pridonijela osmišljena nacionalna jezična politika.

Zašto nije?

Možda zato što su se izbjegavale duboke podjele koje u hrvatskome društvu postoje oko jezika i pravopisa, ali i zbog ispolitizirana pristupa jeziku. Čim nešto kažete o jeziku ili pravopisu, mnogi ne žale truda kako bi vas svrstali na neku od (političkih) strana.

Bi li se što promijenilo kad bi se donio zakon koji bi obvezivao govornike i korisnike hrvatskog jezika?

Ako mislite na Zakon o jeziku, i tu također postoje podjele. Upravo zato nije uspio ni jedan od dva takva ranija pokušaja. Treći, prijedlog Matice hrvatske još je na raspravi, a kakva će mu biti sudbina, vidjet ćemo. Međutim, sámo donošenje zakona, ma kako god bio kvalitetan, malo bi toga riješilo bez dosljedne provedbe. Pored toga, ima nešto i u poznatoj pravnoj maksimi Ubi lex, ibi poena.

Bez zakona će biti u pravu lingvisti koji misle da govorni jezik ima prednost pred standardnim.

Svaki takav pristup negira u potpunosti sve sociolingivističke spoznaje. Kad pogledate koliko se naših lingvista, književnika i brojnih drugih trudilo da stvori opći, iznadregionalni, tip jezika – upravo zato da bi se prevladale razgovorne i ostale razlike – ne možete reći da su to radili uzalud. Postojanje standardnoga jezika, kao svjesno odricanje od spontanoga, nikako ne isključuje postojanje razgovornoga jezika, ali s jasnim funkcionalnim razgraničenjem po crti službeno : privatno. Oni koji odbacuju sociolingvističke spoznaje i s prijezirom govore o jezičnoj politici i planiranju jezika, najčešće nisu iskreni. Usto, jezik je po svojoj naravi društvena pojava i tko misli da je nekada postojalo djevičansko stanje jezika neovisno od utjecaja društva, namjerno zanemaruje da jezik uvijek ovisi od svojih govornika.

Kad je riječ o govornicima koliko hrvatskoj nepismenosti pridonose i različiti pravopisi?

Nejedinstvo oko jednoga pravopisnog priručnika izrasla je iz neusklađenosti sveukupnog hrvatskog društva i izostanka sustavne jezične politike. Inače je ironija da se postojeći pravopisni priručnici razlikuju u tako malo pravila da bi se razlike između njih mogle ukloniti s malo dobre volje i još manje stručnih napora.

Svojedobno je Slavko Goldstein, koji se bavi i jezikoslovljem, izjavio kako treba dopustiti više pravopisa pa koji demokratski pobijedi.

Kad je posrijedi pravopis, teško da je moguć demokratski izbor na osnovi učestalosti primjene u pisanoj praksi. Izbor pravopisnoga priručnika na referendumu je zamisliv, ali teško provediv.

Hipotetičko pitanje, da su i Srbi i Hrvati pravoslavni ili katolički narod, bi li bilo prijepora o jeziku?

To pitanje implicira veliku ulogu dviju Crkava, katoličke i pravoslavne, kod tih naroda. Što se Hrvata tiče, Katolička je crkva stoljećima bila njegovateljica i braniteljica hrvatskoga jezika što posvjedočuje bogato hrvatsko kršćansko nazivlje, ali i niz riječi nastalih tijekom stoljeća za potrebe crkvenih prijevoda bez kojih bi hrvatsko rječničko bogatstvo bilo neusporedivo skromnije i siromašnije. Tako je, pretpostavljam, bilo i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, oslonjenom na staroslavenski i grčki jezik, što također potvrđuje srpsko kršćansko nazivlje koje se podosta razlikuje od katoličkoga. Da su dakle Hrvati i Srbi došli u okrilje istoga kršćanstva, zapadnoga ili istočnoga, nekih razlika u kršćanskome nazivlju vjerojatno ne bi bilo, a o ostalome možemo samo dokono spekulirati.

U Rječniku svako slovo počinje s nekom crticom iz srpske povijesti ili jezikoslovlja, što afirmira srpsku kulturu, a što dušobrižnici nisu uočili. Zašto?

Čuvarima bratstva i jedinstva za oko su zapele samo dvije: ona o delijama i o četniku. Prvoj zamjeraju što sam napisao da je spomenutu navijačku skupinu svojedobno vodio suradnik službe sigurnosti i kasniji ratni zločinac jer da netom spomenutu tvrdnju nije potvrdio nikakav sud. Kao da sam ja kriv što je metak bio brži od suda. A što se tiče fotografije četnika, obećavam da ću u drugom izdanju, ako ga bude, staviti ljepšu fotografiju četnika. Možda nekog od onih svjetski poznatih kanibalski raspjevanih četnika na ulazu u Vukovar. Na primjer onoga koji, navodno, i danas radi u hrvatskoj policiji.

(završetak razgovora)

VIJENAC (569.-570.)