I. Marijačić: Želi li Karamarko uopće dobiti ove izbore?

Objavljeno: 18. listopada 2015.


Predizborne teme

Redoviti suradnik i veliki naš prijatelj i prijatelj Hrvatskoga tjednika, dr. Slaven Letica, napisao je sjajan članak na temu predstojećih izbora za Hrvatski sabor osvrnuvši se pomalo defetistički na malu vjerojatnost da se išta u hrvatskoj političkoj močvari može promijeniti, neovisno o tomu koga budemo birali. To je, po mišljenju Slavena Letice, izbor između Scile i Haribde. On citira našega drugog novinara i suradnika Tomislava Jelića koji se u slobodnome razgovoru izjasnio da je izbor između SDP-ove koalicije “Hrvatska raste” i HDZ-ove Domoljubne koalicije zapravo izbor između kuge i kolere. Najpogođenija rečenica u Letičinoj analizi, po mome mišljenju, ona je u kojoj kaže da se izbor svodi između dokazano nesposobne Milanovićeve vlasti i vjerojatno nesposobne Karamarkove.

Dr. Letica je psihološko-političku poziciju običnoga građanina, prosječnoga birača, začinio legendarnom Buridanovom prispodobom o magarcu između dvaju stogova sijena. Dragom Slavenu odgovorio sam da ću mu tekst objaviti u sljedećem broju Hrvatskoga tjednika s obzirom na to da sam ovotjedni već tada bio praktički popunio. Stoga i čitatelje upućujem na sjajan Letičin tekst o izborima u sljedećemu broju.

Rekao sam Slavenu da sam u najvećemu dijelu suglasan s njegovim tezama, ali da ipak izbor, kako je sam rekao, između dokazano nesposobne i vjerojatne nesposobne ekipe nije isto. Druga situacija nudi kakvu takvu nadu, a prva, dakle Milanovićeva koalicija, ne nudi ništa. Po mome mišljenju, a to sam mu i napisao, u nacionalnome je interesu promjena vlasti. Već sama promjena može predstavljati nekakav pomak, a ta promjena ne mora biti, na kraju krajeva, kako misle stereotipni umovi, HDZ, premda objektivno nema druge tako jake snage koja bi mogla svrgnuti SDP-ovu vlast koja četiri godine proizvodi agoniju. Nismo posve u poziciji Buridanova magarca, odgovorio sam Slavenu. Dodatno sam mu objasnio kako mislim da je Milanovićeva vlast dala dovoljno, na žalost i .previše razloga da ju se “otkanta” za sva vremena. Ti su razlozi i politički, svjetonazorsko-ideološki, vrjednosni, a i ekonomski.
Bleiburg

Ljudi su zaboravljivi, to je, izgleda, u Hrvatskoj konstanta, a zaborav je idealna prigoda da postanu tijesto koje će političari mijesiti i modelirati po vlastitoj volji. Da je bilo, primjerice, moguće provesti poštenu anketu ili referendum kad je Milanovićeva vlast u Hrvatskome saboru prije nekoliko godina ukinula pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, siguran sam da bi više od 80 posto građana taj čin ocijenilo sramotnim i teškom uvredom za hrvatski narod. Danas je to zaboravljeno kao i štošta drugo čime je predsjednik SDP-a i predsjednik Vlade RH vrijeđao i ponižavao vlastiti narod.

Po mome mišljenju, onaj tko je ukinuo pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, neovisno o tomu kako se zove i kojoj stranci pripada, ne zaslužuje ni jedan glas hrvatskoga čovjeka. Isto tako, onaj tko je nasilno provodio ćirilicu u Vukovaru ne zaslužuje ni jedan glas Hrvata koji ima minimum samopoštovanja. Onaj tko je srušio hrvatski pravni sustav u namjeri da zaštiti ubojice Hrvata u inozemstvu kao što je učinio Milanović s famoznim lex Perković, od srama se nikad ne bi uopće smio kandidirati na izborima, a onaj tko je naš narod proglasio nazadnim Bizatincima zato što su na referendumu branili prirodnu definiciju braka, ne bi se smio uopće pojaviti u hrvatskoj politici.

Iskreno, smatrao sam u vrijeme tih sramnih stajališta i ispada da je Milanović već tada izgubio izbore. Rejting toga političara i te stranke doista je padao iz tjedna u tjedan i nisu ga spašavale montirane ankete režimskih agencija. Ni one nisu mogle toliko baš lagati da mu daju prednost nad HDZ-om. Kad je, pak, HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu države Kolinda Grabar Kitarović prije deset mjeseci pobijedila naširoko favoriziranoga SDP-ova kandidata Ivu Josipovića, rejting te jugoslavizirane komunističke ljevice koju predvodi Milanović bio je na minimumu u zadnjih petnaest godina, pao je i po njihovim kontroliranim agencijama na 15-ak posto. SDP, Zoran Milanović i njegovi sateliti bili su u izgubljenoj poziciji, na koljenima, a Karamarko je praktički već imao dobivene izbore.

Što se dogodilo u tih deset mjeseci u kojima se Milanović, po svim istraživanjima, iz izgubljene pozicije vratio u ravnopravnu utrku s neizvjesnim ishodom. Znamo da je Milanović angažirao američkoga savjetnika koji mu je sugerirao da na nekoliko mjeseci glumi patriota i preuzme dio HDZ-ove koreografije. Ovaj je to prihvatio, dakako iz makijavelističkih, a ne spoznajnih razloga. Međutim, čini se da to nije jedini razlog Milanovićeve političke reanimacije, nego i u promjeni samoga predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Nemušte gospodarske teze

Žestoko napadan svih mjeseci u režimskim medijima zbog ideja o lustraciji, Karamarko je čini se pokleknuo pod tim pritiskom i već mjesecima on svome konkurentu Zoranu Milanoviću uopće ne spominje ni Bleiburg, ni ćirilicu, ni obranu udbaša, ni uvrede izrečene prema hrvatskome narodu u povodu tzv. bračnoga referenduma. Tamo gdje je Milanović najtanji i gdje nema civiliziranoga odgovora, tamo ga Karamarko uopće ne podsjeća, ne napada, ne ubada, pa se postavlja pitanje želi li Karamarko uopće dobiti ove izbore. Kada bi i pokušao objašnjavati svoj primitivni čin ukidanja pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, Milanović bi se zapleo u svoje laži o pojavama ustaša u Bleiburgu čime bi još više iziritirao hrvatske građane kojih je ove godine bilo čak 65 tisuća u Bleiburgu. No Milanović se, izgleda, ne mora brinuti jer ga nitko iz HDZ-a ne će dovoditi u te neugodne situacije.

Umjesto da udara protivnika tamo gdje je najslabiji, HDZ je posve okrenuo priču i u predizbornu utrku krenuo s nemuštim gospodarskim tezama i obećanjima koje su podložne različitim interpretacijama i manipulacijama Josipa Rimacstatistikom i koje na šire biračko tijelo ne ostavljaju apsolutno nikakav trag. Čemu jumbo plakati s obećanjima o održivome razvoju. S njima HDZ sasvim sigurno ne će dobiti ni jedan jedini glas. Uz to, na opće čuđenje pristaša HDZ-a i javnosti koja je sklona toj stranci, vrh stranke u prve redove izborne bitke gura osobe koje su pod istragom zbog koruptivno-kriminalnih radnji, ili su čak bile u zatvoru zbog gospodarskoga kriminala. Skandalozno bi bilo za svaku stranku takve osobe nuditi biračima kao nove zvijezde na političkome hrvatskom nebu.

Čime je to, primjerice, gradonačelnica Knina Josipa Rimac zaslužila status zvijezde? Ona u svojim intervjuima poručuje Milanoviću da ne voli Hrvatsku i to je sav domet izborne šefice HDZ-a. Prvo, to da netko voli ili ne voli Hrvatsku potrošena je ispraznica koja iritira, a ne motivira birače. To je politički anakronizam koji HDZ-u može samo štetiti, a da pritom ostaju neiskorišteni svi tragični propusti i promašaji Milanovićeve vlasti koje su HDZ-ovci ili zaboravili ili ih nisu spoznali kao što očito nisu spoznali da domet Josipe Rimac ne seže dalje od kninske tvrđave.

Mnogi HDZ-ovci u čudu se i potajno pitaju što se to događa ako jedan takav nesposobni, lažljivi, bahati i mentalno više nego problematični Milanović sustiže Karamarka i HDZ. Oni očekuju odgovore od Karamarka, a Karamarko očekuje isto od njih. U toj zbunjenosti, kao nož u leđa doživljavaju istupe pojedinih javnih osoba poput prošlotjednih izjava bivše nogometne zvijezde Zvonimira Bobana. On je izjavio, nikome drugome negoli Miljenku Jergoviću, deklariranome apologetu Draže Mihailovića, da mu se ne da glasovati za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju i da će svoj glas dati Zoranu Milanoviću.

Prošlo je 14 godina otkada sam u Milanu radio veliki politički intervju sa Zvonimirom Bobanom za Slobodnu Dalmaciju. Bobanu je tada HDZ, nakon Tuđmana, bio previše lijevo pa je podržavao desniji HIP Tuđmanova sina dr. Miroslava Tuđmana. Popularni Zvone se, međutim, kasnije mijenjao. Od sada omražene mu desnice dobio je 90-ih ekskluzivne ugostiteljske lokale u Zagrebu, mediji su kasnije objavljivali da obitelj duguje velik novac državi za porez, a on je svakim istupom odavao jednu vrstu osobnih frustracija i nekih nerealiziranih ambicija i ciljeva. Posve je shvatljivo da mnogi dosljedni konzervativci i desničari ne mogu prihvatiti Karamarka kao lidera desnice zbog njegovih tereta iz prošlosti, napuštanja Tuđmana i odlaska s Mesićem i Manolićem 1994. godine. Nitko im nema pravo zamjeriti na tom animozitetu prema Karamarku, pa tako ni Zvonimiru Bobanu. Ali zbog toga prikloniti se Zoranu Milanoviću, čovjeku koji je pljunuo na žrtvu Bleiburga i žrtvu Vukovara, e to je najniži mogući pad jednoga Hrvata, ma kakve on zasluge prije toga imao.

Ako se Bobanu ne da glasovati za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju, normalnome čovjeku isto tako ne da se baš slijediti izmanipulirane koji manipuliraju. Zato mislim da se Zvone Boban, zbog ovoga drugoga dijela svoga istupa, na koji on, dakako, ima pravo, treba stidjeti svojih predaka i svojih potomaka. No Boban nije, koliko znamo, član HDZ-a, ta ga stranka i njezin predsjednik ni na što ne obvezuju. HDZ-ovcima bi bolje bilo da umjesto što oštrice bijesa usmjeravaju prema Bobanu, razmisle koliko je vodstvo stranke odgovorno jer prakitčki već dobivenu pobjedu na parlamentarnim izborima dovode u pitanje.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjrdnik, 18.10.15.