XVI.



(nastavlja se)

Dugopoljce svi ubijali, daleko najviše partizani

Kreirano, srijeda, 13. srpnja 2011. 11:14 | Objavljeno, petak, 15. srpnja 2011. 01:00
Objavljen Dugopoljski žrtvoslov tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata

Knjiga Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), autora dipl. povjesničarke prof. Blanke Matković i dr. sc. don Josipa Dukića predstavljena je u Domu kulture u Dugopolju. Knjigu su uz nastup Ženske vokalne skupine Kraljice Jelene i klape Murtela iz Dugopolja predstavili dr. sc. don Slavko Kovačić, načelnik općine Zlatko Ževrnja, Josip Dukić i prof. Stanko Balić. Riječ je o prvoj knjizi u nizu samostalnoga istraživačkog projekta 'Hrvatska povijest 1941.-1948. sa cjelovitim popisom svih žrtava jedne općine u Drugome svjetskom ratu koja na 190 stranica, podijeljenih u pet cjelina, donosi različite dokumente o događajima koji su pogodili Dugopolje i Dugopoljce u nesretnom ratnom vihoru 1941.-1945., kao i stradanja u poslijeratnom razdoblju.

Središnji dio knjige obuhvaća popis svih ratnih žrtava Dugopolja i njegova analiza. Na osnovi prikupljenih dokumenata i svjedočenja o stradanjima Dugopoljaca u Drugome svjetskom ratu kao i poslijeratnom razdoblju autori su došli do 445 poginulih. Za svaku osobu na popisu navedena su imena i prezimena, datum rođenja, ime roditelja, narodnost, vjera, bračno stanje, zanimanje, je li civil ili vojnik, mjesto stradanja i na kraju mjesto ukopa. Ukratko, tijekom rata život stanovnika Dugopolja bio je obilježen sukobima suprotstavljenih strana. Stradali su u ratnim sukobima i izvan njih, od bolesti, gladi, mina, raznih drugih nedaća kao i pod drugim i nerazjašnjenim okolnostima. Brojni su stradali od četnika, i od talijanskih, ustaških, domobranskih i njemačkih postrojbi. Tako, primjerice, samo od nekih masovnih stradanja, talijanski vojnici su 26. siječnja 1942. popalili u selu nekoliko kuća i strijeljali 7 civila. Četnici i pripadnici talijanskih postrojbi su 2. i 4. listopada 1942., likvidirali 35 civila, poglavito djece i staraca.

Najveći masovni pokolj izvršili u pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ koji su u dva dana, 28. i 29. rujna 1943., strijeljali, zaklali i zapalili 40 stanovnika, uglavnom djece i staraca. Najviše pojedinačnih likvidacija počinili su pripadnici partizanskih postroji, od kojih izdvajamo dvije likvidacije. Najveći broj stanovnika Dugopolja stradao je od partizanskih postrojbi, sveukupno njih 131. Među njima je dugopoljski župnik don Šimun Karaman, kojega su u Mosoru 3. na 4. travnja 1942. bez saslušanja i suđenja ubili pripadnici Mosorskoga partizanskog odreda a njegovu kuću zatim opljačkali Talijani, kao i ubojstvo Dugopoljca don Joipa Čulina, ispred crkve u obližnjem Vojniću, 20. rujna 1942. Najviše Dugopoljaca partizani su ubili zadnjih godina rata, čak njih 56, a likvidacija je bilo i nakon prestanka rata. Zbog svega navedenog, ova se knjiga nipošto ne tiče samo Dugopoljaca. Riječ je o svjedočanstvu jednog vremena zasnovanom isključivo na dokumentima.

HRVATSKI FOKUS

Ivica Luetić

XV.



(nastavlja se)

XIV.



(nastavlja se)

1578.

Naselje Gvozdansko imalo je starohrvatsku utvrdu koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola III. Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ova utvrda se u 16. stoljeću postavila kao brana pred turske osvajače i njihove vlaške sluge s istoka.

Kad je 1556. g. pala pod Osmanlije utvrda Novigrad, današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je došlo na udar, budući da se nalazilo na strateški važnom putu u meki trbuh Hrvatskog Kraljevstva. Dolinom potoka Žirovnice na zapad išao je stari put koji je padom Novigrada postao nebranjen i otvoren za turske provale.

Već 1561. godine zloglasni poturica Malkoč-beg u dva je navrata opsjeo utvrdu, no oba je puta napadač odbijen.

Bosanski sandžak-beg Ferhat paša počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. (kad je poginuo Herbert von Auersperg-Turjak) pa 1577. zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladušu, Ostrožac, a Zrin 20. listopada 1577. (dosta posjeda obitelji Zrinskih).

...................................................

Opsada je počela 3. listopada 1577. godine. Za razliku od prethodnih, bila je znatno bolje pripremljena.

Turske snage od 10 tisuća utaborile su se zajedno s vlaškim četama podno grada. Hrvatske su snage bile odsječene od slobodnog dijela Hrvatskog Kraljevstva. Logistika je bila u očajnom stanju. Pomoć u ljudstvu nije nikako stigla tijekom opsade, niti u hrani, dok su zalihe bile sve potrošene. Te osjetljive informacije znao je turski osvajač.

Ferhad-paša nastupio je suprotno dotadašnjem načinu ratovanja. Nije čekao proljetnu sezonu, kad bi narasla trava kojom se hranilo konje i vučnu stoku, odnosno nije se je povukao zbog zime kada više nije bilo hrane za životinje i kad su se se vojske obično povlačile u zimovnike sve do novog proljeća. Odlučio je po svaku cijenu zauzeti Gvozdansko, što je zateklo branitelje koji nisu bili spremni za zimsku opsadu.

Zima je bila iznimno hladna. Od hladnoće u gvozdanskim šumama drveće je pucalo od hladnoće, a konji na otvorenom su ugibali od studeni.

Ferhad-paša je na Božić 25. prosinca 1577. uputio braniteljima ponudu da se predaju. Nakon što je odbijena, osmanske snage topovima tuku tvrđavu, znatno prorijedivši braniteljske redove. Posada je i nadalje odbijala turske ultimatume. Zbog nedostatka hrane, prisiljeni su bili jesti pse-čuvare.

9. siječnja 1578. posada je ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa. Pozvao je posadu neka se preda, no odbili su odgovorivši da će radije umrijeti nego se sramno predati.

U zapisima stoji: "Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu."

Sljedeća tri dana organizirao je tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Ta tri dana žestokih borba preživjelo je još samo tridesetak branitelja, koji su ostali bez strjeljiva. Tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu i više se nije čulo ni glasa.[2] Misleći kako je posrijedi ratna varka Ferhad-beg odgodio je napad do zore.[2] 13. siječnja osmanske su snage izvršile topničku pripremu te krenule u juriš. No s druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave, ne naišavši na otpor, i ostali su osupnuti prizorom.[2] Zatekli su grad pun ruševina u kojem su bila na svojim borbenim položajima mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i mrazom koji su svjesno pošli u smrt.[2] U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva.

Prizor je potresao osmanskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovijedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.

Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi, jedino su trebali izdvajati 400 dukata danka godišnje za obranu.

(Wikip.)

1941.

Junačka obrana utvrde Gvozdansko gotovo je izostavljena iz hrvatske povijesti, no začudo ostavlja trag u književnosti. Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva. Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. g. ispjevao je najdulji hrvatski ep Gvozdansko, sastavljen od 21.406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Autor je želio očistiti hrvatsku povijest od laži i izopačivanja. Tresić završava svoj ep mišlju da nijedan narod nije prolio toliko krvi za obranu kulturnih stečevina čovječanstva kao hrvatski. Ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj 2000. g., ali ni do danas nije dobio dostojnu pozornost.


Poviše sela uz cestu Glina - Dvor, na strmom brijegu još uvijek strše ruševine utvrde Gvozdansko. Hrvati katolici preživjeli su turska osvajanja što potvrđuje i crkva Sv. Filipa i Jakova, ponovno izgrađena 1796. g. Ipak se stradanja Hrvata u Gvozdanskom nastavljaju. Za Božić 1941. pokolj Hrvata čine oni čiji su vlaški preci prije nekoliko stoljeća pomagali Turcima. Selo su napali četnici, Hrvate su poubijali i protjerali, kuće opustošili i na kraju zapalili zajedno s crkvom. Istu su sudbinu 9. rujna 1943. doživjeli i stanovnici Zrina, koji se nikada kasnije nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Crkva u Gvozdanskom obnovljena je tek 1963., a zatim ponovno srušena 1991.g. Tada su se dogodili novi zločini. Zaklani su Mate Grabarević sa suprugom Anom i Boško Šesto, te su zajedno s kućom zapaljeni. U svibnju 1999. g. podignut je spomenik s imenima 58 četničkih žrtava. Podiglo ga je Društvo prijatelja Zrina na ruševinama rodne kuće Martina Grabarevića u kojoj su mu 1941. Srbi ubili oca. Martin, povratnik iz Kanade, otkrio je spomenik. U Kanadi je 1982. g. napisao knjigu Kalvarija hrvatskog vojnika (obnovljeno izdanje, Zagreb, 1993.) u kojoj je opisao svoj životni put, kao i stradanja mještana Gvozdanskog u 2. svjetskom ratu.


U Gvozdanskom danas nema ni oznaka, ni povjesnice s opisom junačkih događaja. Nema ni mostića preko potoka Žirovnice, kojim bi se lakše stiglo do ostataka sablasne utvrde. U utvrdu je teško ući, čak i zimi, jer je sva obrasla trnjem i gustim raslinjem. Arheološka istraživanja nisu nikada provedena, iako se spominje da su branitelji pokopani podno zidina. Napunila se 431. obljetnica junačke obrane Gvozdanskog, mediji šute, ne istražuju, o tom hrvatskom junaštvu ne uči se ni u školama. No političari ipak nešto znaju. Obećano je da će se ceste do utvrda Zrin i Gvozdansko urediti još 2006. g. i da će započeti restauratorski radovi u koje će Ministarstvo kulture uložiti 2 milijuna kuna. Nakon toga Gvozdansko se trebalo proglasiti hrvatskim vojnim svetištem, uz podizanje cijelog projekta na nacionalnu razinu. Sve su to obećali vrhovni zapovjednik oružanih snaga i predsjednik RH Stjepan Mesić, na sastanku s izaslanstvom Društva prijatelja Zrina, održanom 21. studenoga 2005. g. u Zagrebu. No ništa od obećanog nije učinjeno!


U Gvozdanskom nema tragova nikakvih radova. Je li to možda zbog zločina koji su se tu događali od 1941. do 1945., a koji se lažno predstavljaju kao antifašistička borba? Hoće li se obećani projekt hrvatskog vojnog svetišta u Gvozdanskom ipak ostvariti? Hrvatima je ipak nužna preobrazba povijesnog sjećanja, ali i srca i duše.


Piše Damir Borovčak

XIII.



(nastavlja se)

XII.



HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

Aktualno prijepodne

Matić: Hvala braniteljima što u dućan idem sa specijalcima.
Đakić: Zašijte si usta da ne budete bezobrazni

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
.......
o, izdajničke stranke jednom zaobiđite nas
ne u progonstvu, ovdje, doma nam je spas
kao ranjeni Isusek sto posto znamo
od Heroda do Juda zbog vas ukrug lutamo
.......
pred vratima mrtvoga ministarstva
gori vatra branitelja Hrvata
Boga moli stado bez pastira
nebeska pravda u srcu im svira

BOŽIĆ U SAVSKOJ ŠEZDESET I ŠEST (N. Piskač)

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

TUŽNA OBLJETNICA UNIŠTENA ZRINA: GRAD KOJI ŽIVI U SJEĆANJIMA SVOJIH STANOVNIKA I NJIHOVIH POTOMAKA

Ponedjeljak, 24. kolovoza 2009.


Zagreb, 24. kolovoza 2009. (Darko Sagrak / Vjesnik – 9. rujna 2003.) – Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.
Napad je bio tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli niti skloniti u svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim jutarnjim satima pucnjavu i u panici mnogi su ostavili stoku na pašnjacima. Zrakom su fijukali naboji iz mnogih vrsta oružja. U kratko vrijeme partizani su poubijali dvadesetak mještana. Među njima bili su pretežno žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u Staru kulu na vrh sela.
Neki su mještani imali i oružje, no bile su to poglavito stare puške maniker i mauzer, te pokoja lovačka puška duplonka i štucovka. Nitko nije imao u Zrinu nijednu strojnu pušku, bacač ili slično ozbiljnije oružje. Partizani su, pak, napadali topništvom, minobacačima i strojnicama.
Neravnopravna borba s daleko nadmoćnijim i do zuba naoružanim partizanskim odredima nije mogla dugo trajati. Neprijatelj nije znao da su mnogi Zrinjani potražili zaklon u srednjovjekovnoj i već oronuloj kuli. Po njoj su tukli teškom topovskom vatrom, no još se nisu usudili ući u pješački okršaj. Mještani su, pak, shvatili da se ne mogu braniti od mnogo jačeg neprijatelja i počeli su bježati iz Kule. U tome metežu smrtno je stradalo nekoliko desetaka mještana. Tako su već u prvom naletu partizanskih odreda žitelji Zrina bili desetkovani. Preostali su se sklonili u crkvu Sv. Križa i školu. Kula je pala u partizanske ruke.
Oko crkve je improviziran rov iz kojeg su muškarci pružali grčevit otpor partizanskim nasrtajima, očekujući pomoć domobranskih ili ustaških vojnika. Nu, pomoć nije dolazila niotkuda. Partizani su se pak utaborili u Kuli iz koje su tukli po gotovo nezaštićenim Zrinjanima. Na brzinu je donijeta odluka da preostalo pučanstvo pokuša proboj do prvog idućeg hrvatskog sela Divuše, udaljenog dvanaest kilometara. Međutim, odustalo se od toga, jer je bilo malo mogućnosti da na tom dugačkom putu itko sačuva živu glavu.
Za borbu sposobnih muškaraca bilo je malo, ali i ti su već bili bez streljiva. Pala je nova odluka da se svi povuku u zaselak Strana iznad sela. Strana je pružala razmjerno dobru zaštitu, jer je bila obrasla gustim grmljem. Ipak, tijekom noći nekoliko se skupina mještana uspjelo prebaciti do Divuše i ti su se većinom spasili. Stariji stanovnici koji su ostali u svojim kućama većinom su nastradali. Bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bacani u vatru. Kuće su najprije opljačkane, pa zapaljene.
Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski »osloboditelji« nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Žrtvom je pao čak i retardirani mladić Stevo Zorbaz (27 godina). Idućeg ranog jutra poubijani su preostali živi muškarci koji nisu imali sreću izbjeći agoniju prethodnog dana i noći i pobjeći.
Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na Križnom putu, a tih, prema iskazima preživjelih, ima 67 – doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika.
Među preostalim stanovnicima Zrina vladala je nakon apokaliptičkih događaja u rujnu 1943. takva ugroza da je u mjestu zamro gotovo sav život. Partizani su držali pod okupacijom Zrin gotovo čitavo vrijeme do početka svibnja 1945.
U vrijeme »oslobođenja« Hrvatske »oslobođeni« su i stanovnici Zrina. Njihovo oslobođenje bilo je jamačno specifično. Naime, svi su utrpani u tzv. G kola (vagone za prijevoz stoke) i deportirani u Drenje (Slavonija) u napuštene i devastirane kuće hrvatskih Volksdeutschera, koji su dotad gotovo svi poubijani.
Zrin je postao pusto mjesto s porušenim kućama u obliku zgarišta obraslog korovom, grmljem i travom. Povrh Zrina naziru se ostatci Stare kule koja podsjeća na nekada slavne borbe protiv Osmanlija, ali i na krvave dane Drugoga svjetskog rata u komu je nad civilnim hrvatskim pučanstvom učinjen (u razmjeru prema broju stanovnika) jedan od najstravičnijih genocida i masovno istrebljenje cjelokupnog pučanstva.
Zrin, uz Borićevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde.
Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi.
Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog pučanstva u NDH. U isto vrijeme opetovano su se potencirale srpske žrtve, nekad i do apsurdnih brojki. Rabili se izmišljeni podatci i izvori, a sve u svrhu da se dokaže genocidnost hrvatskog naroda. Do kakvih je apsurda dovodila ta smišljena politika dirigirana iz najviših vrhova komunističkih vlasti novoustrojene Titove Jugoslavije, pokazuje jedna dosada nepoznata podrobnost baš iz sudbine stanovnika Zrina. Riječ je o presudi Kotarskog narodnog suda (broj 1-2/46 od 27. veljače 1946.), koja predstavlja vjerojatno jedinstven primjer presude iz koje krivnja svakog stanovnika Zrina proizlazi isključivo iz činjenice da je Zrinjanin, a ne da je konkretno počinio neko kažnjivo djelo.
Naime, ta prvostupanjska ali i izvršna presuda polazi od »presumpcije juris« (!) da su svi stanovnici zločinci, jer su se odupirali i borili se protiv NOV-a (koja u Zrin nije dolazila u drugoj nakani nego da pobije jedno hrvatsko mjesto okruženo isključivo srpskim selima). Činjenica da u tom mjestu uopće nije bilo vojske niti ratnih djelovanja, nije uopće utjecala na namjere tzv. antifašističkih snaga.
Danas su Zrinjani raseljeni na raznim stranama svijeta, ali većina je našla svoj dom u Drenju. Integrirani su u novu sredinu i odlično prihvaćeni. Međutim, čak i treći naraštaj u zbjegu njeguje sjećanje na rodni grad svojih predaka. O tomu posebnu skrb vodi Društvo prijatelja Zrina.
Šteta da se o tome u Hrvatskoj malo zna. Odgovornost leži na medijima koji tom događaju posvećuju minimalni publicitet.
Da je povijesna znanost komunističke Jugoslavije prešućivala i zatajivala tragediju, ugrozu i genocid nad pučanstvom Zrina može se shvatiti, no da to čini i suvremena hrvatska povjesnica u posljednjih dvanaest godina teško je shvatljivo.
Međutim, činjenica je da se o sudbini Zrina u Drugom svjetskom ratu (kao i mnogim sličnim tragedijama hrvatskog naroda i u prvoj i drugoj Jugoslaviji) još nerado uči i piše. Ako se ponekad i progovori, onda je to obično vrlo stidljivo i nedovoljno definirano, a u pravilu se izbjegava decidirano nazvati počinitelje tih zločina.
Primjera ima više (neki udžbenici povijesti za osnovne i srednje škole, leksikoni, knjige o novijoj hrvatskoj povijesti). Nu, još više ima primjera posvemašnjeg prešućivanja događaja u svezi sa Zrinom.
Slično je, npr., i s pokoljima na Macelju. Vjerojatno treba pričekati s povijesnom istinom dok ne umre i posljednji zločinac koji je naređivao i izvršavao ta zlodjela.
Državni odvjetnik bi trebao znati da u Zagrebu i Krapini ima živih koji su izravno osumnjičeni za zločine na Macelju, jer se o tomu više puta javno pisalo i govorilo.
Vjerojatno su znani i krivci za stradanja Zrinjana, ako i nisu, istraga bi vjerojatno dala rezultate, jer još ima živih svjedoka. Ali izgleda da za takve slučajeve još vrijedi nekada aktualna sintagma – »ne talasati«! Jer ako bi se sada »talasalo« moglo bi se naškoditi »suživotu« u zapadnobalkanskom toru, u kojem se ne smije uznemiravati nikoga – osim, dakako, Hrvate.
I spomenimo na kraju, jednu žalosnu montažu vezanu uz 60. obljetnicu zrinske tragedije. Riječ je o prilogu na Dnevniku HTV-a emitiranom 6. rujna u 19.30. Novinarka Jasmina Smolčić objavila je vijest da je ministar Vujić posjetio Zrin »u povodu 60. godišnjice stradanja«, te obišao ruševine zrinske kule i crkve Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća, građene u gotskom slogu. Međutim, tko je razrušio staru zrinsku branič-kulu i prekrasnu gotsku crkvu, tko je poubijao (i zašto!) gotovo polovinu mještana Zrina, čija je to bila vojska i kakav znak je nosila na svojim »titovkama«, o tomu nismo u vijesti čuli niti riječi.
Iz te televizijske vijesti moglo se zaključiti da su te spomenike hrvatske kulturne baštine srušili, recimo, domobrani ili ustaše, koji su dežurni krivci za sva zla Drugoga svjetskog rata. O pobijenim civilima Zrina novinarka ionako nije ništa ni spomenula. Možemo pretpostaviti dvoje – ili ništa ne zna, ili se pravi da ne zna – jer ne treba »talasati«.
A što su gledatelji (a ima ih najmanje milijun samo u Hrvatskoj) i opet ostali izmanipulirani, ionako nije važno, jer nije to ni prvi ni zadnji put.



Tražio i prenio: K. H.

XI.



HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

CRKVA U HRVATA (Slob, Dalm., 22.11.2014.), U 07:11 2481

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.Misu i sprovodne obrede predvodio je banjolučki

biskup Franjo Komarica / FOTO IKA




‘Ustanici’ su izdvojili Hrvate koji su se vraćali s hodočašća iz Knina i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu, starce i župnika

Banjolučki biskup Franjo Komarica zatražio je još prije nekoliko godina istragu o ubijenim hodočasnicima iz Drvara 1941. Ovih je dana Tužiteljstvo BiH napokon potvrdilo da je obavljena ekshumacija u masovnoj grobnici Trubar kraj Bihaća, odakle su izvađeni posmrtni ostaci. Utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima civila hrvatske nacionalnosti ubijenih u srpnju 1941. Posmrtni ostaci su na molbu Banjolučke biskupije pohranjeni u svećeničku grobnicu na katoličkom groblju “Sveti Marko” u Banjoj Luci.

Masakr se dogodio 27. srpnja 1941. godine, istog dana koji se u vrijeme socijalističke Jugoslavije slavio kao Dan ustanka koji je počeo upravo u Drvaru. Još je kontroverznije to što se i danas taj datum u obližnjem Srbu obilježava kao Dan ustanka. Oni koji to slave tvrde kako se toga dana u Srbu digao narod protiv ustaškoga klanja, dok njihovi protivnici navode kako se nije digao narod, nego su četnici pokrenuli svoj krvavi pohod protiv Hrvata toga kraja.
Bez milosti i kajanja

Nepobitno je utvrđeno da se zločin zbio kada su se drvarski hodočasnici Svetoj Ani kod Knina vraćali doma. “Ustanici” su izdvojili Hrvate i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu i starce, a među njima i drvarskog župnika Waldemara Maximiliana Nestora. Waldemar Maximilian Nestor je bio prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije. Ovaj bivši redovnik trapist, po narodnosti Nijemac, doselio se za vrijeme austrougarske uprave s roditeljima u okolicu Banje Luke. Školovanje je nastavio kod trapista u samostanu Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke.

Točan broj ubijenih Hrvata još nije poznat. Tada su preostali Hrvati pobjegli, kuće su im spaljene, a nakon rata srušena je i katolička crkva u Drvaru. Tako je to mjesto ostalo bez Hrvata i katolika. Nakon Domovinskog rata tu se naselilo par tisuća hrvatskih izbjeglica iz Bosne, ali još nisu uspjeli vratiti crkveno zemljište koje su posjedovali, niti sagraditi crkvu.

Istoga su dana četnici i komunisti počinili i masakr nad Hrvatima u Grahovu. Popalili su sve kuće, ubili 568 Hrvata u selima Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crni Lug. Župnika crkve u Obljaju Jurja Gospodnetića su nakon mučenja ispekli na ražnju pred majkom.

U Grahovu ima mnogo spaljenih srpskih kuća iz Domovinskog rata, ali i ruševina hrvatskih kuća iz Drugog svjetskog rata. Tu sam prije rata upoznao Matu i Mandu Vulić iz Korita, dvoje jedinih Hrvata u općini. Mate mi je kazao kako je čitavo selo njegovo. Naime, tu su živjeli samo Hrvati, što nije pobijeno, odselilo se, odselio se i Mate u Vojvodinu, ali nije se mogao obiknuti. Pa se vratio i tada držao 400 ovaca i četiri konja. Mate mi je ispričao nekoliko priča o tim strahotnim godinama, koje tada nisam smio napisati. Pa sam nešto zabilježio nakon Matine i Mandine pogibije 1992., kada su četnici zaklali to dvoje staraca koji su imali po 81 godinu života.

Četnici u partizane

Uz proslave Dana ustanka nikada nije spomenuto ni stradanje Hrvata iz Krnjeuše. Na isti su način pobijeni, kuće im spaljene, a preživjeli pobjegli. Za samo nekoliko dana četnici su, prema istraživanju Josipa Jurjevića i Ane Došen, ubili 240 Hrvata, od toga 35 djece u dobi do sedam godina i 14 u dobi do dvanaest godina, 72 žene i 119 ostalih, među kojima su župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika. Bačeni su u jame Golubnjača i Kaluđerica.

Pobjednici pišu povijest. Budući da su partizani bili pobjednici, čudno je da nikada u vrijeme socijalističke Jugoslavije nije spomenuto stradanje nevinih hrvatskih civila. Cinično je slaviti Dan ustanka na dan kada su pobijeni toliki nevini ljudi, pa čak žene i ubijenu djecu svrstati u ustaše da im pojača statistiku. Moglo bi biti da su se četnički kolovođe prebacili u partizane, pa nametnuli zakon šutnje.

PIŠE: ŠETAR MILOŠ

1. 'Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti'

Novoizabrana predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izjavila je u intervjuu koji će sljedeći tjedan emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1 kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer sve smatra Hrvatima a istodobno je pojasnila svoja stajališta o trećem entitetu u BiH dok je Srbiju pozvala da se suoči s realnošću i prizna Kosovo kao neovisnu državu.

"Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina", kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz intervjua koji se mogu vidjeti od četvrtka.

Kazala je i kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu.

"Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu", opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila.


2. I KIM JONG-UN POSLAO ČESTITKU 'Kolindi želimo uspjeh u ostvarenju narodnog prosperiteta'


3. TOMISLAV KARAMARKO 'Možda je Milanoviću trebalo vremena da shvati da su izgubili izbore...'

Jut. (15.1.15.)

MILANOVIĆ O KOLINDI 'Pozivam ju na razgovor, a selidba s Pantovčaka može početi odmah'

"Bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću koji je po mišljenju svih nas časno i na uzor obavljao dužnost predsjednika Republike Hrvatske još jednom izražavamo svoju zahvalnost, a novoj predsjednici želimo dobrodošlicu i s njom ćemo surađivati u okviru zakona, kao i do sada. Na tome smo striktni, tako funkcioniramo i tako će biti ubuduće", rekao je Milanović.

(Jutarnji list, 15.1.15.)

Bože, daj pameti i razboritosti onima koji ih nemaju, a ne oduzmi ih onima koji ih imaju!
Amen.

OBITELJ I DOMOVINA
Svoju obitelj beskrajno volim – supruga Jakova, svoju djecu Katarinu i Luku. Obitelj je uvijek na prvom mjestu, i kada govorim o svojim najbližima, ali i u kontekstu društvenih vrijednosti. Ona je temelj svega! U svoju djecu ulažem iznimno puno ljubavi i truda. Unatoč svim njihovim ili mojim životnim ambicijama, najvažnije je da sazriju u odgovorne, tolerantne i dobre ljude.

Domovina je sidro koje me držalo da nikada ne odem, a da se ne vratim! Koliko god bila zauzeta mnogobrojnim obvezama i aktivnostima, moje su misli bile usmjerene na nju. Obitelj je uvijek bila uz mene pa smo za vrijeme moje dužnosti veleposlanice u SAD-u običavali zajedno sudjelovati u brojnim aktivnostima hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem Amerike koje brižno njeguju hrvatsku riječ i običaje. Tako i na kraju svijeta kucaju srca Domovine. U našem se domu od Washingtona do Brusellesa govorilo isključivo hrvatskim jezikom kako bi djeca odrastala u domaćem okruženju. Materinji jezik govore savršeno, spremni su za povratak u Zagreb.

Bez obitelji svi smo mi maleni, prolazni ljudi.

PONOSIM SE
Pogled unatrag ispunjava me ponosom, pogled unaprijed nadom!

Ponosim se svojom obitelji, svojim majčinstvom, ali i načinom na koji uspijevam uskladiti sve svoje životne obveze. Snagu crpim iz naših zajedničkih uspjeha na svakom planu.

Ponosim se što sam žena i što sam usprkos, ili baš zahvaljujući tomu, ono što jesam. Svako sam svoje životno iskustvo stjecala strpljivo i korak po korak, ostajući tako u dobrim odnosima sa svim ljudima, a ponajviše u miru sama sa sobom.

Ponosim se činjenicom što sam bila jedna od karika u lancu onih iz Hrvatske koji su poveli ovu zemlju tamo gdje oduvijek i stvarno pripada – u Europu. Drago mi je što sam bila prva žena na poziciji koju sam obnašala u NATO-u, pomoćnica glavnog tajnika za javnu diplomaciju.

Volim svoju Hrvatsku i ponosim se njezinim uspjesima, iako joj još moramo osigurati mjesto koje joj doista pripada u Europi i svijetu. Ponosim se hrvatskim čovjekom, bez razlika, koji je kroz povijest dokazao da i u najtežim okolnostima može stvarati i opstati. Domovinski rat i žrtve naših branitelja temelj su na kojem želim nastaviti graditi bolju Hrvatsku!

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

1. Zamislite svijet u kojem kokoši i pilice kukuriču, a pijetli i pjetlići kokodaču.
Ni pjesme, ni jaja, ni mesa, ni juhe!

2.Može li Hrvatsku voditi koji se za njenu slobodu nije borio i koji Hrvate ne mogu ni žive ni mrtve vidjeti?

3. PRAVI PUT (p)osta drum i busija.

4. "MI SMO DRŽAVA, A ONI SU HAJDUČIJA!"

Puna drobina, puno grlo, puni džepovi...
"Polako se Božja kola voze".

5. Bahati, nekulturni, neodgojeni, samosvidljivi dripac - Milojko hrvatski.

6.. Komu je bitan stisak balave i nesigurne ruke?

7. KOMDIP-KOMDRP umanjuje snagu i odlučnost hrvatskoga naroda i obezvrjeđuje hrvatsku dušu.
I hrvatsku pobjedu. Pamtiti, ne zaboraviti!

8. I u I. krugu Kolinda je u velikom postotku pobijedila, a u II. krugu veličanstveno!
Čemu igre? Ja znam. A vi?

9. Može li hrvatska povijest zatrpana biti?
Naša hrvatska predsjednica Kolinda kaže: NE!

K. H.

Kolinda Grabar Kitarović prva hrvatska predsjednica!
na dužnost stupa 19. veljače
Hrvatska dobiva prvu ženu predsjednicu: 'Neću se odmaknuti od naroda, bit ću među vama!'

Prevela knjigu, pisala omiljeno štivo Tuđmana, smijenio je Ivo
Kolinda Grabar Kitarović bila je ministrica vanjskih poslova, zastupnica u Saboru, veleposlanica u SAD-u. Kći je domaćice i mesara iz mjesta Lubarska na Grobinšćin

priznao poraz
Josipović: Čestitam na pobjedi Kolindi Grabar Kitarović!

reakcija
Milanović: Ovo je bila sektaška kampanja.

znak podrške
Slavlje u šatoru: Branitelji slave uz vatromet

Vatromet se vidio i čuo u bližoj okolici, sve do Trešnjevačkoga trga.

SLAVLJE U ŠATORU
FOTO: ODMAH NAKON PROGLAŠENE IZBORNE POBJEDE Kolinda posjetila branitelje u Savskoj ulici

U ŠATORU
Kolinda nakon pobjede posjetila branitelje: 'Nitko neće Domovinski rat zvati građanskim'

predsjednički izbori
Split i županija dali podršku Grabar-Kitarović, Josipović izgubio i u svojim Brelima.

REKORDNI BROJ
ČAK 60.000 NEVAŽEĆIH GLASOVA Svaki peti Sinčićev birač poslušao ga i poništio svoj listić

PODIJELJENA HRVATSKA
Tijesna pobjeda: Bez glasova iz inozemstva razlika u korist Kolinde Grabar Kitarović bila (bi samo 1.989 glasova

Objavljeno 12.01.2015. u 08:53
KOLINDI 50,74 POSTO
Obrađeno 99,98 posto biračkih mjesta: razlika 32.435 glasova

Kolinda: Hrvatska će biti jedna od najrazvijenijih zemalja EU!
Kolinda Grabar Kitarović zahvalila je i svim protukandidatima. Na spomen Ive Josipovića, u stožeru su počeli negodovati, no ona ih je zamolila da prestanu.

Evo što je obećala prije izbora: Tražit ću odmah nove izbore
Odmah ću inicirati sazivanje sjednice Vlade i zatražiti izvješće od premijera o gospodarskom i socijalnom stanju u Hrvatskoj, kako bi se Hrvatska izvukla iz krize.

IMA LI POMIRBE S PODMUKLACIMA?

HOĆE LI HRVATSKI PRVAK IKADA PUSTITI SUZU ZBOG POBIJENIH HRVATA
ILI ĆE I DALJE PARADIRATI SVIJETOM?

HRVATSKA ZASTAVA NA ČELU HRVATSKE PREDSJEDNICE I U HRVATSKOJ JOJ DUŠI!

SVJETLO NADE ILI TLAPNJA?
SVJETLO NADE!
NADE!
HRVATSKE NADE!

X.

Ivo Omrčanin:
HRVATSKA KRUNA



HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

Skupljamo za političare


U Zagrebu gužva. Svi automobili stoje. Jednom tipu netko kuca na prozor.

Ovaj otvara prozor: "Šta je ovo bilo?

"Ma, ne pitaj, teroristi oteli sve političare iz Vlade i Sabora.

Traže 10 milijuna eura ili će ih politi benzinom i zapaliti pa skupljamo priloge."

"OK, dat ću, nije problem. A koliko se daje otprilike?"

"Pa, tako ... koliko ko može , litru-dvije..."

Ivica moli Boga


Mali Ivica je strašno želio 100 eura. Svaki je dan molio Boga da mu ih pošalje, ani nikako da dođu. Odluči on poslati pismo, no u pošti nisu znali što da bi s pismom upućenim Bogu pa su ga poslali u Vladu.

Milanovića je dirnulo pismo i odlučio je poslati Ivici 5 eura jer što će malom Ivici toliki novac. I dobio Ivica 5 eura, oduševio se odgovorom i odlučio poslati pismo zahvalnosti:
- Dragi Bože, puno ti hvala kas si poslal lovu. Samo nemoj više slati preko Vlade jer su lopine maznule 95 eura. Tvoj Ivica.

Partizani


Dojde mali Štefek iz škole i sav je v brigama.
- Kaje Štefek? Kaj si tak stiha?, pita babica.
- Ma nikaj, dobil sam zadaću v školi, ali mi vi babica tu nemrete pomoći.
- Zakaj ne? Pa pitaj!
- Moramo napisati kakva je razlika između seksa, grupnog seksa i ljubavi...
Grunta malo babica i veli:
- Ma slušaj ti mene Štefek, ve ti bum ja sve objasnila!
- Slušam!
- Za vreme rata, da sam jos bila mlada i dobrodržeća, jen dan sam kopala
kuruzu i došel je jen Švabo. Otprl je šlic i pokazal da bi on štel onu
stvar delati... Kak je bil rat i ja sam bila strahu, ja sam mu dala.
Švabo je svoje napravil i još mi je platil. To ti je bil seks.
- Aha... Dobro.... A kaj je onda bil grupni seks??
- Je, drugi dan se je Švabo vrnul, s pet-šest kolegi... I ja sam opet
bila u strahu i tak su svi napravili svoje. I svi su pošteno platili. I to
ti je bil grupni seks.
- Aha, dobro... A kaj je onda ljubav?, pita Štefek.
- Ma to su ti posle partizani zmislili da nebi morali platiti....

Majka zna


- Uči sine, da ne bi radio.
Govorila mi majka svaki dan.
I evo, završio osnovnu, srednju, fakultet.
Bila je u pravu. Sad ne radim ništa!

Prenio: K. H.

IX.

Ivo Omrčanin:

HRVATSKA KRUNA



HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

1. Objavljeno 05.01.2015. u 21:19
HRVATSKO KUKAVIČJE GNIJEZDO
Nevladine udruge prijavile državu Ujedinjenim narodima: Zdrave zatvaraju u ludnicu da ne smetaju moćnicima!

Prisilne hospitalizacije

2008.
MIRJANA PUKANIĆ – Nevladine udruge upozoravale su da su prigodom njezina zatvaranja u Vrapču ovlasti višestruko prekršili policija i liječnici, a sve pod utjecajem moćnog supruga

2009.
DRAGUTIN POCRNIĆ – iznio saznanja o lancu maloljetničke prostitucije djevojaka iz Doma u Osijeku; istraga trajala jedan dan, a on uhićen pod optužbom da je pokušao ucjenjivati moćnike u Osijeku; u samo pet minuta psihijatar procijenio da je psihički bolestan

2011.
TONČI MAJIĆ – splitski aktivist uhićen jer je upozoravao na sporost pravosuđa na način da je svaki mjesec slao poderanu hrvatsku zastavu predsjedniku RH i glavnom državnom odvjetniku nezadovoljan jer se slučaj njegove prometne nesreće rješava 30-ak godina; nakon što je odbio procjenu svoga duševnog stanja u bolnici Jankomir u Zagrebu, pušten za jedan dan

2013.
PUKOVNIK HV-a BRANKO KAKARIĆ – prije 10 godina prijavio moćnike policiji i DORH-u za kriminalne radnje i korupciju prigodom humanitarnog razminiranja; namjeravao štrajk glađu ispred sjedišta EK u Bruxellesu, a navodno jer je prijetio samoubojstvom i po nalogu Vlade RH zatvoren u Vrapče iako nije imao psihičkih problema; pušten nakon tri dana

ZDENKA KVESIĆ – supruga osječkog suca prisilno hospitalizirana jer je u obiteljskoj razmirici pljusnula sina; iz Osijeka potajno prevezana u Vrapče, provela 24 dana mimo svoje volje u dvjema zdravstvenim ustanovama

MARKO FRANCIŠKOVIĆ – esejist i antiglobalist, pritvoren u zatvorskoj bolnici u Zagrebu gdje mu je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija; proveo devet mjeseci u različitim psihijatrijskim jedinicama, pušten bez ikakve dijagnoze kao potpuno zdrava osoba; procedura pokrenuta nakon što je na Facebooku objavio status kako je sanjao da je ministar policije obješen o drvo.
(isječci)
Slob. Dalmacija

2. HOĆE LI BOG IKADA ISPRAVITI I KAZNITI KOMUNISTIČKE NEPRAVDE I KOMUNISTIČKKA ZLOSILJA, UČINJENA HRVATSKOM NARODU?

3. OD 28. PROSINCA HRVATSKA IMA PREDSJEDNICU! KADA ĆE DIP-DRP U REMETINEC?

VIII.

Piše:Ivo Omrčanin

HRVATSKA KRUNA

Povijest u Hrvata nije još postigla onaj stupanj proučavanja kao što povijest to uživa barem kod nekih naroda. Kažem nekih naroda, jer, na pr., pisanje povijesti nije isto što je u Beču, a što je u Berlinu. Nijemci rade na tome da se konačno napiše njemačka povijest, ali eto još se nisu ni dogovorili da to urade i tako pisanje povijesti U Njemačkoj ostaje i dalje kao i prije. A da ne spominjemo pisanje i učenje povijesti u SAD, gdje su protestanti naturili naciji pisanje svoje povijesti, pa običan Amerikanac zna manje povijesti, one prave, nepatvorene povijesti svoje zemlje, nego li običan stranac, gdje se povijest barem donekle podučava, uči i piše prema povijesnoj znanosti.
Pisanje povijesti u Hrvata već stoljećima se piše onako kako to gazda stranac Hrvatima nalaže ili piše. Prije toga pak, malo ima pisanog iz naše povijesti. Ili nije bilo pisano uopće ili je propalo. Ja sam spreman vjerovati da je propalo.

Novu znanost u hrvatsku povijest je u moderno vrijeme najprije unio Stjepan Sakač, a onda Dominik Mandić. Ja sam nastavio građenje hrvatske povijesti na znanosti o. Sakača i o. Mandića. Od toga se u ovaj čas zaustavljam na pitanju kralja u Hrvata. Od kada u Hrvata kralj? Povodom toga jest slavljenje godišnjice prvoga kralja u Hrvata, onako, kako se to spominjalo prošle godine na raznim stranama gdje Hrvati žive. Ali neposredan povod daje mi pisanje dr. Marka Tarle. Dr. Tarle piše u HG, god. 47., br. 1-2 (5,-12; 1. 1977.) kako slijedi:

"Povijesne povelje kažu, kao i kronike onoga doba, da je godine 925. dotadanji kralj Tomislav bio--na Duvanjskom polju--,okružen od velikog mnoštva naroda i velmoža, proglašen i okrunjen za hrvatskog kralja."

Kako dr. Tarle ne kaže koje su to povelje i kronike, teško je znati što on to misli, ali današnja povijesna znanost to ne kaže. Povijesna znanost nije to nikada ni kazala. Pojedinci su to govorili, pisali, a onda je Akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu proglasila 1925. kao tisućugodišnjicu krunjenja krunjenja prvoga hrvatskog kralja i, dakako, to se onda tako u glavnom kod Hrvata i govori. Ali povijesna znanost danas zna drugačije.
Pogledajmo.

Nigdje i nitko ne kaže da je Tomislav okrunjen za kralja. Tomislav se spominje u spisima Papa, Ivana VIII., i kronikama kao kralj. Zna se točno što je u njima. Na temelju toga je D. Mandić došao do zaključka da je Tomislav okrunjen 923. godine, vjerojatno na Duvanjskom polju, i to jednom bizantskom krunom.

Nu, i opet. Nitko ne kaže da je Tomislav krunjen 923. godine. Njega tada samo nazivaju kraljem. A nitko i ne kaže da je kruna bila bizantska. Bio je D. Mandić koji je dokazao da je prvo krunjenje hrvatskog kralja obavljeno 753. godine. Na Duvanjskom polju, početkom rujna. Krunidba sv. Budimira (oko 740. do oko 780.) je bila obavljena isto onako kako je bio okrunjen franački kralj Pipin Mali 751. godine. To je bilo prvo krunjenje jednog kralja po obredima Crkve, a to je značilo ponajprije sveto pomazanje (ruku), kao što se to radilo s crkvenim osobama i od onda svi kraljevi Europe su dobili sakralni karakter. Iza toga je obavljeno krunjenje. Pipina je najprije okrunio 751. sv. Bonifacije, a iza toga sam papa Stjepan II. (III.).

Ljetopis Popa Dukljanina označuje lijepo i točno da su Papini izaslanici, koji su okrunili kralja Budimira, našli kralja na Duvanjskom Polju:

"Došavši tako kardinal i biskupi, nadju Kralja na Duvanjskom Polju...Tada kralj naredi da se na istom polju Duvna sakupe svi narodi njegove zemlje i kraljevstva...Od mjesta Duvna, gdje je tada boravio Kralj, i održao se sabor."

Po istom Ljetopisu znamo da se taj Duvanjski Sabor održao za pape Stjepana i bizantinskog cara Mihajla. To je bio papa Stjepan II. (III.) (752.-757.), a bizantinski car je bio Komstantin V. (741.-775.). Papa je poslao kao svoje legate (izaslanike, poklisare) kardinala Honorija i dva biskupa. U takvim slučajevima Papa nikada ne šalje veće izaslansrvo, pa se vidi da su Pape u Rimu krunjenje hrvatskog kralja 753. g. smatrali velikim događajem. Svakako, to je najsvečanije papinsko izaslanstvo koje je ikada koji Papa poslao u Hrvatsku. Znamo kako je to bilo za krunjenje kralja Zvonimira, a ipak se i to smatra velikim događajem.

HRVATSKA 1941.-1945. (Uvod: STARA POVIJEST)

(nastavlja se)

SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA SRETNIJU I HRVATSKIJU HRVATSKU!
BEZ KOMFAŠA,
BEZ SRBOČETNIKA, BEZ HRVATOČETNIKA,
BEZ PLJAČKAŠA...

U...2015.!