U stoljeću nekom,
prošlom,
jedna avetinja
jaši na konju bijelomu...

Drug na čelu kolone.

Sve jame treba
napuniti
hrvatskim mesom i očima.

I sva korita
uz mučenički put
vodom i staklenom prašinom.

Ima li krikova
il' vapaja,
uvježbavati
bacanje bomba.
Do potpune tišine.

Prohujaše godine
u strahu.
Nakon prosijavanja kroz sita i rašeta
osta nas nešto na dlanovima raskrvavljene zemlje.

Neki novi dripac,
ne na bijelomu konju,
ali u bijeloj košulji,
pretvara Hrvatsku
u promenade
odvratnih trbuha i trbuščića,
bucmastih i bubuljičavih obraza,
čvrstih kajiševa
i buljookih praznih čela.

Sve bi bilo svečano,
odmjereno i nenamješteno,
kad bjelokošuljaš
ne bi dirkao svojim mramornim dlanom
ramena,
pleća,
čak i prsa,
ucviljenih,
siromašnih,
izgubljenih,
nesnalažljivih
ratara
koji,
znojnih košulja,
boje zemlje,
ne znaju
u kojoj se to palači
skriva Bog.

"Ako vas nitko ne ljubi,
ja vas dodirujem.
Oprezno."

Bjelokošuljni šetač
odlazi
provjeriti je li mu sjeo
cash
za današnji naporni
izlazak.

Ču se u zraku šum (s nevidljiva bijelca):
"Dok je mene,
bit će još više
gladnih
i beznadnih Hrvata."