Gledam te neke razvaline (na televiziji, dakako) duševne i tjelesne, pune strepnje i straha
za ono malo kože što im ostade.
A duše kršćanske nikada nisu ni imali.
Poltroni, izdajice, koljači, riječju, udbaši, nikada i ne imadoše Božji čip.

I Smail-aga Čengić bijaše negda silnik.
A što ostade od njega, pročitajte što napisa Ivan Mažuranić u epskom spjevu "SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA"
od pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).

U polju je stanak pustinjakov,
A u stanku jedna izba mala.
U toj izbi čudno čudo kažu:
Bijesno Ture gdje se krstu klanja.

Stoji Ture odjeveno lijepo
I pod čalmom i pod britkom sabljom,
I pod puškom i pod ljutijem nožem:
Strah te hvata, posjeć će te bijesno.

Al se ne boj, pobratime dragi:
Krotko Ture, posjeći te neće;
Smjerno Ture, uplašit ga lasno.
Udri samo o zemljicu nogom,
Ter ti smjerno obje skršta ruke,
Ruke skršta a prigiba glavu,
A pak desnu pred obraze diže,
I najposlije vrhu čela visi.

Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,
Čija 'e ovo ponosita čalma? -
"To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije."
Čija 'e ovo, pobratime, glava? -
"To je glava age Čengijića,
Ali iz nje tamne oči vire."
Čija 'e ovo okovana sablja? -
"To je sablja age Čengijića,
Al žalosno uz bedricu visi."
Čije 'e ovo zlaćeno oružje? -
"To 'e oružje age Čengijića,
Ali mirno o pojasu hrđa."
Čije 'e ovo zlatno odijelo? -
"To 'e odijelo age Čengijića,
Al od sunca ne odsijeva, jadno!"

KOB (peto pjevanje)

Istaknuo K.H.