POKOLJ HRVATSKIH VOJNIKA U ODESI

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi je bio ratni zločin koji je dugo bio prešućivan u povijesnoj znanosti za vrijeme postojanja Jugoslavijâ.

Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju. O tome je Miroslav Krleža pisao:
Wikicitati „U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...“
(Miroslav Krleža)
Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).



Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.
Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.
Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.
Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela. Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova Grozote u Odesi.
Izvor: WIKIPEDIJA


KRONIKA KOMUNISTIČKO-ČETNIČKOGA ZLOSILJA

TKO JE ČUVAO STRAŽU ZA “ĐENERALA” DRAŽU?

Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni. Sravnili su ih sa zemljom i ubili 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću Titovi su partizani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu selu.

Dana 18. kolovoza 1941. četnici su zauzeli Srebrenicu i tijekom nekoliko tjedana okupacije ubili preko 1000 stanovnika. U gradu i okrugu Višegradu Mihajlovićevi su “junaci” pobili 1941. preko 6 tisuća civila. Dana 28.11.1941. četnici su u bosanskom selu Koraj zaklali preko 200 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovijedi. U Foči je od dana pada tog grada u srpske ruke, 5. prosinca, do Božića 1941. zaklano preko 500 stanovnika, među njima djeca i žene. U Foči je prvi dan okupacije strijeljano 60 zarobljenih hrvatskih branitelja oružanih snaga NDH. O masovnom pokolju u Goraždu 1941. od strane četnika svjedočio je Srbin Vlado Milanović. U selu Rudo, u kojemu je osnovana partizanska 1. proleterska brigada četnici su nakon odlaska partizana silovali sve zatečene djevojke i žene. Nakon što su partizani od četnika preuzeli Vlasenicu u istočnoj Bosni oko 500 muslimanskih seljaka pobjeglo je u Foču. (Kada su četnici zauzeli Foču, prvo su pobili zarobljene hrvatske vojnike, i izbjeglice iz Vlasenice.) Postavlja se pitanje je li Titova “narodna. vlast” bila narodna ili protunarodna kada pred "narodnom vlašću” ljudi bježe glavom bez obzira.

O partizanskom teroru u Derventi tijekom prve polovine 1942. svjedočila je srpska partizanka Mara Došen iz Sanskog Mosta koja je svoje svjedočanstvo predočila u Prijedoru 24.7.1942. pred sudsko-liječničkim povjerenstvom iz Zagreba: skupine od po 40 do 60 zarobljenih uglednih građana hrvatske nacionalnosti (i katoličke vjere) iz Dervente partizanske su okupacijske vlasti odvodile u srpsko selo Kamenica kraj Dervente i masovno strijeljale. Po istom obrascu su srpski partizani s Kozare strijeljali tijekom svibnja 1942. 400 građana Prijedora, muslimana i katolika, i bacili ih u četiri unaprijed iskopane masovne grobnice. Dvije masovne grobnice ostale su “neiskorištene”, jer partizani uslijed oslobodilačke akcije hrvatske vojske nisu uspjeli grobnice popuniti nevinim žrtvama. Bitka na Kozari u lipnju 1942. uslijedila je između hrvatskih i jugoslavenskih snaga nakon što je Tito iz Srbije i Crne Gore u zapadnu Bosnu ubacio pet partizanskih proleterskih brigada, koje su potom potpuno i razbijene, ali su se spasile bijegom prema Grahovu jer oružane snage NDH nisu smjele stupiti na teritorij u zoni pod kontrolom fašističke talijanske okupacijske II. armije, koja je u Dalmaciji hranila i naoružavala srpske četnike i partizane.
(PROČITATI ŠTIVO U CIJELOSTI)

Izvor: HRVATSKO SLOVO (18. o2. 2005.)