Pitanja i odgovori o Bibliji

Bitno je napomenuti da je Bog stvorio Dan odmora prilikom samog stvaranja svijeta. To je bio sedmi dan.

U četvrtoj (negdje trećoj) Božjoj zapovjedi koja govori o Danu odmora, Bog kaže da kao što je on odmarao u taj dan prilikom stvaranja svijeta očekuje i od onih koji vjeruju u Njega da čine isto.

Isus Krist utjelovljeni Bog objašnjava da je Dan odmora stvoren radi čovjeka (nije stvoren zato da bi se dao samo Židovima), i govori o njemu kao o danu posvećenom Stvoritelju, za razliku od ostalih šest radnih dana kada se može raditi uobičajene poslove. Isus Krist upravo na taj dan čini najviše čudesa, iscjeljuje najviše ljudi i propovjeda radosnu vijest o kraljevstvu, čime nam daje dobar primjer.

Iako su ga Židovi optuživali da krši Dan odmora on im svaki put odgovara citirajući Pismo i objašnjavajući im da je Dan odmora dan radi samog čovjeka, a ne da je čovjek stvoren radi Dana odmora. Samim time, dobra djela prema bližnjima, pomoć siromašnima, lječenje bolesnih i oslobađanje zarobljenih trebali bi biti središnji dio službe Bogu toga Dana.

Dakle ne trgovanje dionicama i sirovinama, postavljanje TK kabela, plinskih instalacija, zidarskih radova, gradnje brodova, financijskih transakcija i sličnih poslova usmjerenih zgrtanju novca i materijalnih dobara, nego služba Bogu i bližnjima stvarni je smisao toga Dana.

Dan odmora bio je dio Božjeg zakona i prije nego su izraelci dobili Deset Zapovijedi, upravo preko te zapovijedi Bog je htjeo provjeriti njihovu poslušnost Njegovom Zakonu (Izlazak 16,4).

Zapovijed o Danu odmora moralne je naravi, zato jer je Dan odmora stvoren prije, a ne poslje pada u grijeh.

Doduše, u knjizi Postanka ne spominje se izričito ta zapovijed, ali niti jedna druga iz Dekaloga, iako je sasvim jasno da je grijeh, a samim time i Zakon (jer je grijeh prekršaj Zakona) morao postojati prije nego je Bog na kamenim pločama ponovio svoj sveti, vječni i nepromjenjivi Zakon.

Nemoguće je zamisliti Stvoritelja koji se odmara u sedmi dan stvaranja (koji je istovremeno posvetio i blagoslovio), tj. odredio za svetu službu, a da o tome odmoru ne kaže ništa prvome čovjeku s kojim je imao izravnu i blisku zajednicu. Pogotovo zato jer je Bog stvorio dan odmora upravo radi njega.

U današnjem užurbanom svijetu gdje lijudi nemaju vremena nizašto, a ponajmanje za Boga i Njegovu riječ, Dan odmora je bogomdana prilika za prisnu zajednicu sa Stvoriteljem.

Dan odmora svetkovao se za vrijeme Izraelskih sudaca, kraljeva i proroka, svetkovao se i u Isusovo vrijeme, a i u vrijeme apostola. Dan odmora svetkovati će se in novom nebu i novoj zemlji, koju Bog sprema za nas (Izaija 66,22.23).

Ako će se subota svetkovati i na nebu iz toga je očito, da ta zapovjed nije vremenski ograničena na neko prošlo vrijeme, za razliku od mnogobrojnih godišnjih praznika (tzv. godišnjih subota) i žrtvovnog sustava koji je ukazivao na Krista i našao ispunjenje u Njemu.

Zato se zapovijed o Danu odmora prihvaća u cijelome svijetu u većini kršćanskih Crkava, kao jedna od Deset Božjih zapovijedi, tj. kao dio Božjeg Zakona kojeg je on sam napisao na kamene ploče.

Deset Božjih zapovijedi otkrivaju moralna načela kojih bi se trebali pridržavati svi koji žele biti spašeni, ne zato da bi se spasili, nego zato da bi pokazači svoju ljubav i vjernost prema Stvoritelju koji ih je i dao.

Deset Zapovijedi prihvaća kao moralno mjerilo najveći savez baptističkih Crkva na svijetu čijim je dijelom bio i danas pokojni svjetski poznati evanđelista dr. Billy Graham. Razgovor sa njim na temu Deset Zapovijedi možete vidjeti ovdje!

Deset zapovijedi, skupa za zapovijedi o Danu odmora prihvaća i katolička crkva, kao i pravoslavna, anglikanska, luteranska, kalvinska, prezbeterijanska adventistička i skoro sve ostale kršćanske crkve koje broje više od nekolicine vjernika.

Ipak zapovijed o Danu odmora osporavaju neke sekte poput Jehovinih svjedoka koji tvrde da je Isus smrću na križu oslobodio ljude poslušnosti Božjem Zakonu (Deset zapovijedi), a samim time i Zapvijedi o Danu odmora.

Doduše bitno je i naglasiti da većina kršćana kao Dan odmora svetkuje nedjelju, prvi dan tjedna (vjerojatni dan Isusova uskrsnuća), iako je Bog u svojoj zapovijedi rekao da je Dan odmora subota, sedmi dan tjedna. Tvrdnja da je novozavjetna Crkva običavala svetkovati nedjelju također nema biblijske potpore.

Također bitno je naglasiti i da u Bibliji nigdje ne piše da je nedjelja posvećena ili blagoslovljena, da se nedjeljom nebi smjelo raditi ili da bi ju trebalo svetkovati.

Više o biblijskom sedmom danu, tj. o Danu odmora možete vidjeti ovdje!

Oni koji osporavaju zapovijed o Danu odmora zapravo pobijaju i samu Božju zapovjed, te u biti tvrde da bi trebalo živjeti po 9/10 zapovijedi koje je dao sam Stvoritelj. Takvo razummijevanje Božjeg Zakona nepoznato je kako Svetom Pismu, tako i Crkvenoj tradiciji.

Na to ih je navelo krivo razumijevanje Božjih Zapovjedi, oni kažu da je:

"Židovski šabat ukinut je na križu, gdje Krist „izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna“ (Kološanima 2,14)." (link)

Ipak Isus Krist na križu niti je izbrisao Deset Božjih zapovijedi, niti su te zapovjedi nama protivne (uključujući zapovijed o Danu odmora), one su dane za naše dobro. Lista zadužnica o kojoj se ovdje govori odnosi se na zapis o našim grijesima zbog kojih je on razapet i umro na križu.

Doduše u jednom svom drugom članku oni priznaju tu činjenicu, tako da isti stih (kojim tvrde da je 4. Božja zapovjed ukinuta) koriste da bi tvrdili malo jedno, malo drugo, ili kako lječnici kažu, prema potrebi:

[Kološanima 2,13 i 14 potvrđuju ovu činjenicu: »Vas koji ste zbog prekršaja i neobrezanja svoga tijela bili mrtvi, (Bog) oživi zajedno s njim (Kristom); oprosti nam dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križ.« Bog je »oprostio nam dobrohotno sve prekršaje…«. Ne samo grijehe iz prošlosti, nego sve grijehe. Oni su prikucani na križ i uklonjeni. (link)]

Vrlo neobično, ista web stranica "gotquestions.org" i dva potpuno različita tumačenja istog stiha. I to toliko različita da u jednom kažu da tekst iz Kološana govori o ukidanju Božje zapovjedi, a na drugom kažu da je iz toga teksta očito da su na križ pribijeni naši grijesi.

Potom tvrde da je zapovijed o Danu odmora isključivo Židovska ustanova namjenjena samo Izraelcima, iako je iz riječi samoga Stvoritelja, ujedno i najboljeg tumača Zakona više nego jasno da je ona stvorena radi ljudi i upravo njima namjenjena (Marko 2,27).

Također tvrde i da: "Bog Izraelu šabat nije dao kao podsjetnik na stvaranje, nego kako bi se sjećali svoga ropstva u Egiptu i Jahvina izbavljenja.", iako u samom Dekalogu Stvoritelj kaže:

"Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.".

Potom navode da se navodno "Od Djela apostolskih do Otkrivenja šabat spominje isključivo u evangelizacijske svrhe sa Židovima, a pozadina je obično sinagoga", iako samo Sveto Pismo kaže da se subotom evanđelje propovjedalo i poganima: "A u dan subotni izađosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da je bogomolja. Sjedosmo i govorismo ženama, koje su se bile, skupile. A sIušala je jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, prodavačica skerleta iz grada Tijatire. I Gospodin otvori srce njezino, da pazi na riječi Pavlove" (Djela 16,13-14). U tom tekstu ne spominju se niti Židovi, niti sinagoga.

Potom tvrde "da ideja o nedjelji kao „kršćanskom šabatu“ nije utemeljena na Bibliji", ne shvačajući smisao Dana odmora i kategorički ga odbacujući kao Božju ustanovu.

A onda uzevši jedan stih iz konteksta „Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje!“ (Rimljaima 14,5)

Tvrde da u biti svatko može svetkovati koji god Dan on želi, iako ako pročitate cijelo poglavlje uopće nema spomena o suboti, Danu odmora, počinku ili nešto slično, već se radi o postu u koji su prakticirali kršćani u Rimu. Od kojih su jedni mislili da je bitnije imati post u jedan dan, a drugi u drugi.

U Rimljanima 14, Pavao govori o hrani, o jelu i piću, je li moguće da on priča o tome, onda odjedanput u jednom stihu skoći na subotu, pa se vraća nazad na hranu, a da samu subotu istovremeno uopće ne spominje?

Na kraju zaključuju da: "Boga trebamo štovati svaki dan, a ne samo subotom ili nedjeljom.", ne shvačajući pritom smisao ili narav Dana odmora. Te da se ne radi o pitanju da li treba štovati Boga svaki dan, nego trebamo li ga štovati na način da budemo poslušni Njegovim zapovijedima uključujući i onu četvrtu.

Prije svega bitno je napomenuti da je Isus znao tko su oni, a i oni su znali tko je Isus. Prilikom susreta sa opsjednutim Isus je iskazao svoju silu, ali prije toga potrebno je napraviti uvod u cijelu tu priču.

Opsjednuti je bio u nezavidnoj situaciji, demoni su vladali njime tako da je činio zlo samome sebi i drugima. Kada je vidio Osloboditelja, potrčao je prema njemu, ipak nije to bila laka odluka jer demoni koji su ga zauzeli vjerojatno su htjeli ići u suprotnom smjeru.

U trenutku kada dolazi do Isusa, on otvara usta i želi zamoliti za milost, ali umjesto njega progovori demon iz njega, i pita Isusa "Što ja imam s tobom posla, Isuse, Sine Boga, Svevišnjega zaklinjem te Bogom, ne muči me!"

Kada bi demoni došli do Isusa u pravilu bi ga pitali "Što mi imamo s tobom, Sine Božji! Jesi li došao ovamo, da nas mučiš/uništiš prije vremena?"

Drugim riječima oni su raztumjeli Njegovu ulogu i znali su da ne mogu učiniti ništa, tj. da su bespomoćni jer se nalazte u susretu sa "Bogom Silnim" (Izaija 9,6).

Razlog iz kojeg je Isus ušao u razgovor sa njima, bio je čisto zato da bi osvjedočio svoje učenike o neprijatelju protiv koga će se uskoro i oni sami morati boriti. Isus je znao i tko su oni i koliko ih je. Isusovo pitanje bilo je radi učenika, a ne radi njega samoga.

Ipak u tome kraju bilo je Židova koji su uzgajali svinje (nečiste životinje) radi profita, to je pred Bogom bila gnusoba, zato se u jednom mahu obračunao i sa demonima i sa svinjama.

Iako je imao moć da ih istjera sve od jednom, imao je i stroljenja da ih istjera jednog po jednog. On je bio onaj koji je definirao dužinu, smjer i završetak ovog razgovora.

Kada će se Njegovi pravi sljedbenici (kršćani) naći u susretu sa demonima, oni neće morati razgovarati sa njima, jer već znaju narav te ekipe, neće biti potrebno niti cjenkanje niti dugo nagovaranje. Ekipa će morati ići van htjeli nehtjeli ODMAH!

I to ne zato jer smo mi sami veće face od demona, nego zato jer je onaj koji je u nama jači od njih. To je bit cijele priče, ne istjerujemo ih mi nego sam Bog. Zato nema straha od neuspijeha, neprijatelj je već poražen, budemo li mu vjerni do kraja i mi ćemo biti pobjednici!

Demoni su djelovali u Isusovo vrijeme, isto tako djeluju i danas, i kako vrijeme odmiče, njihovo djelovanje je sve izraženije. Bezakonje uzima maha, a život bez Boga postao je praksa večine ljudi.

Bitno je zapaziti da Sotona rijetko kada želi sebe eksponirati, ali ponekad želi napraviti "cirkus", i doslovce obuzeti ljude da bi pokazao svoju snagu i moć.

Ipak Sotona ne može opsjednuti ljude koji hodaju sa Bogom, zato jer se ti ljudi nalaze pod izravnom zaštitom najjače sile u Svemiru - Stvoritelja.

Ljudi koji se predaju pornografiji, muzici koja veliča Sotonu, spiritizmu, vračarenjem, homoseksualizmu i sličnim nastranostima i gnusobama, Đavao ima otvoren prilaz.

No prijeđimo na samo pitanje, tko sve može izgoniti demone...?

Poželjno je da oni koji izgone demone imaju čvrstu vjeru u Gospodina, naime u Bibliji postoji zapisan slučaj kada je demon preko opsjednutog doslovce nadvladao malovjerne izgonitelje:

"Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda." To činjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće." (Djela 19, 13-16)

Mogu ih izgoniti i oni koji žive u grijehu (bezakonju), iako u biti od toga nemaju ništa, štoviše na kraju vremena biti će mnogo onih koji će reći Isusu Kristu: "Gospodine, Gospodine, zar nismo, pomoću tvoga imena. prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili? Tada će im kazati: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!" (Matej 7:21-23)

Iz tih stihova jasno je da i oni koji žive u bezakonju mogu izgoniti đavole, ali činjenica da ih mogu izgoniti nije sama po sebi uzrok radosti:

"Vratiše se zatim sedamdesetorica radosni govoreći: "Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!" A on im reće: "Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima." (Luka 10, 17-20)

Spasenje ljudi i njihov vječni život uvijek moraju biti smisao, povod i uzrok radosti tih ljudi, jer da bi smo izgubili vječni život, dovoljno je ne prihvatiti Isusa kao Gospodina, a ne nužno biti opsjednut demonima.

Ako opsjednuti, a potom egzorcirani ne prihvati Isusa kao Spasitelja nakon egzorcizma, u konačnici nema ništa od toga, a postoji i sljedeća opasnost, na koju Isus upozorava:

"Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku."

Štoviše čak i oni koji nisu na strani Boga mogu "primiriti demona", naime ako vas muče demoni, možete otiči kod nekog vračara (koji je u zajednici sa demonima), date mu lovu, a ovaj kaže demonu da se primiri na neko vrijeme. Štoviše vjerojatno mogu i nagovoriti demona da izađe iz te osobe, jer on može kako je ušao slično tome i izači. Ipak time nije riješen niti problem opsjednutoga niti medija koji komunicira sa demonima, jer i jedan i drugi na kraju vremena idu u ognjeno jezero.

Želja mi je napomenuti i da su obuzimanja demonima vrlo rijetka, ako se nađete na nekome mjestu gdje vidite kako tamo ima hrpa opsjednutih, i da svakoga dana novi bivaju zaposjedani, gdje se gotovo "kao na traci" tjeraju đavoli, udaljite se od tog mjesta jer to nisu čista posla, to je samo jedan show koji đavli priređuju u suradnji sa "egozrcistom".

Smisao oslobođenja od demona je spasenje opsjesnutih, a ne puko oslobađanje trenutne nevolje koja na kraju ne proizvodi spasonosnu vjeru u oslobođenoj osobi.

I da, ako ste kršćanin poželjno je to raditi sa osobom koja IMA iskustva u tome, tako da ne bude iznenađenja kada posao krene!

Ono što radi Linić na svojim "duhovnim obnovama", to što ruši ljude u trans (iskustvo padanja u duhu) i slično, to je sve cirkus, bježite od toga dok ima vremena. Imam naime iskustvo iz druge ruke osobe koja je otišla na takav seminar i vratila se opsjednuta, oslobođenje je dobila tek nakon što je odlučila služiti Bogu u Duhu i Istini. U njezinom slučaju opsjednutost je izazvala pozitivan efekt, prestala je ići u Babilon (RKC) tek kada je shvatila da Babilon (Otk 18,2) vrvi od demona, zato se i golema većina egzorcizama vrši upravo tamo.

Događaj iz 7. poglavlja Jošuine knjige vrlo je zanimljiv. Naime ono o čemu biblijski pisac izvještava jest da je zbog pohlepe nekolicine (stih 13 i 19) nevolja došla na cijeli narod.

"I zato Izraelci ne mogu izdržati pred svojim neprijateljima, okreću leđa pred protivnicima jer su postali ukleti. Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete." (Jošua 7,12)

Bog je u retku prije objasnio zašto su postali prokleti:

"Izrael je sagriješio: prekršili su Savez kojim sam ih vezao. Zaista, uzeše ukleto, porobiše, posakrivaše i prisvojiše." (11. stih)

Jošua je vjerojatno u revnosti za Boga odlučio pobiti one koji su učinili zlo, ali i sve što im pripada, njihove obitleji, pa čak i njihove životinje, iako Bog to vjerojatno nije izričito tražio.

Zašto? Zato da postupak prema ljudima zbog kojih je nevolja došla na Božji narod bude primjer i za sve ostale koji bi se polakomili i tako opet izazivali Boga. Na taj način Jošua je barem zakratko uspio ponovno uvesti red u Izraelskom narodu i zadržati ga u Božjoj zaštiti.

Vrlo sličan događaj nalazimo i u "knjizi o Brojevima" u 16. poglavlju.

Tamo naime Bog izvještava o pobuni gupe ljudi na čeli sa bezbožnim Korahom (stih 1), koji su optužili Mojsija i Arona ne samo za to da se uzvisuju iznad cijele zajednice (stih 2), već i za to da ih želi sve pobiti u pustinji i nasilu zagospodariti nad njima (stih 13).

Nakon kraće prepirke između Korahovih ljudi i Mojsija , Bog zapovjeda Mojsiju i Aronu:

"Odvojite se od te zajednice da je odmah satrem!" (stih 21), na te riječi Mojsije je zavapio Bogu riječima "Bože! Bože životnog duha u svakome tijelu! Zar ćeš se razgnjeviti na svu zajednicu kad je samo jedan sagriješio!" (stih 22).

Bog potom kaže Mojsiju: "Reci toj zajednici: 'Uklonite se iz okolice prebivališta Koraha, Datana i Abirama!" (stih 24), Mojsije to čini te potom objašnjava kako će narod moći provjeriti da li on govori sam od sebe ili u ime Boga.

"Po ovom ćete vidjeti", reče Mojsije, "da me Jahve poslao da vršim sva ova djela, a da ih ne činim sam od sebe: ako ovi ljudi umru kao što umru i svi ljudi; ako ih pohodi sudbina kakva pohodi sve ljude, onda me Jahve nije poslao. Ali ako Jahve učini nečuveno: ako zemlja rastvori svoje ralje i proguta ih sa svim što je njihovo te živi siđu u Šeol (Podzemlje ili grob), onda znajte da su ovi ljudi prezreli Jahvu." A kad on završi sve te riječi, tlo se pod njima raspukne; zemlja rastvori svoje ralje i proguta ih s njihovim domovima, sa svim Korahovim ljudima i svim njihovim imanjem. Živi siđu u Šeol, oni i sve njihovo. Onda se nad njima zemlja zatvori i oni iščeznu iz zbora." (stihovi 28-33).

Dakako, uspavana ekipa koja je u tek u tom trenutku shvatila ozbiljnost Mojsijevih riječi i da Mojsije "ne govori sam od sebe", počela je bježati uz riječi "Da i nas zemlja ne proguta!" (stih 34), ipak Božja je kazna bila do kraja izvršena nad tim "opakim ljudima".

"Ali sukne oganj od Jahve te proždre dvjesta i pedeset ljudi koji su prinosili tamjan." (stih 35).

Bog je u ovom slučaju djelovao na način da je ne samo izvršio pravdu, već im je dao i pouku tako da shvate da ako će se buniti protiv njega, nastradati će ne samo oni nego i njihove obitelji, na kraju u zadnjem stihu Bog na nadnaravan način ubija i one koji su mislili da mogu pobjeći od kazne iako su imali udjela u pobuni protiv Tvorca.

Ovaj događaj imao je izniman učinak na cijelu Zajednicu (tj. na Izraelski narod), tako da je Mojsije, kao i u Jošuinom slučaju, barem na neko vrijeme uspio uvesti red u Izraelski tabor.

Pouka za nas je sljedeća:

1. Bog je ozbiljan i kada nešto kaže to i učini
2. Neposluhom i pobunom protiv Boga možemo naštetiti ne samo sebi nego i našim bližnjima
3. Boga treba shvatiti ozbiljno, poslušati ono što kaže i vršiti ono što zapovjeda bez prepirke, opiranja, mrmljanja i izvrtanja njegovih riječi.

Žalosna je činjenica da će na samome kraju vremena većina ljudi završtiti kao i "dvjesta i pedeset ljudi koji su prinosili tamjan", o tome možemo čitati u Otkrivenju 20,9.

"Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta.".

Bog Starog Zavjeta i Novog Zavjeta isti je Bog. Bog koji se objavio Mojsiju i prorocima, isti je Bog koji se objavio apostlima. Bitno je napomenuti da će Bog na kraju vremena izvršiti pravdu i napokon završiti pobunu koja na zemlji traje već 6000 godina, nad svima onima koji su se opirali njegovom autoritetu i bili mu neposlušni, uključujući i one koji su mislili da mogu izbjeći njegovoj pravdi i pravednom Sudu.