31.03.2009., utorak
Toplina za umiranje
U nedjelju sam poslije Bogoslužja navratio do prijatelja . Pozove me svaki put kad dođem u njegovo mjesto, gotovo mi neugodno svaki put da se odazovem. I tako sjedimo , pričamo , lijepo me počastili on i njegova žena ; kad u jednom trenutku iz nekog razloga , njegova žena mi pokaže na teglicu , koja mi čitavo vrijeme ' pred nosom '. Tu su joj iznikle biljčice rajčice , što im je posadila kćerka ; već su velike i morat će ih negdje presaditi. Pitam kad je to otprilike kćerka posadila , i nakon računanja da je to bilo i nešto prije nego je mala otišla u bolnicu ( bila je operirati krajnike ) , shvatim da je zasađeno u isto vrijeme kad i moje biljčice. A ovo su već iznikle i izrasle sadnice , a moje još nisu ni iznikle !?
Gdje sam pogriješio ? Možda je sjeme krivo. Možda se smrzlo tijekom zime , jer ga imam još od prošle godine , ili je od previše vlage i zalijevanja istrulo ? Loše sjeme ?
Pitam ih još nešto oko tih biljčica, i na kraju se pokaže da je ta teglica , cijelo vrijeme u kući , da je još nisu iznosili van - cijelo vrijeme je u toplom !
Odem kući i posude s mojim nasadom stavim unutra , u toplo, stavim u prozor , na simsu , i evo i one danas proklijaše i sad rastu na očigled ! Trebalo im je topline , više nago vlage i dobre zemlje .
U ovoj fazi im je toplina najvažnija . Da bi sjemenke umrle dolje u zemlji , presudni faktor bila je toplina. Bez toga nisu htjele ni mogle proklijati !
Nije li tako i sa nama dušama ? Da bi mogli 'umrijeti sebi ' , treba nam ljubavi , treba nam sigurnost da nas Bog voli i da ono što zahtjeva od nas zahtjeva zato što nas voli, i zato što je to za naše dobro !?
|
- 21:46 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
24.03.2009., utorak
Možda zato ?
Prije desetak dana , stavio sam sjeme u zemlju. Zasadio sam rasadu. Neki vrsni vrtlar ili baštovan bi možda rekao da je to kasno i da sam trebao ranije zasaditi . Možda sam trebao još zimus , tamo odmah poslije Nove ( ili još prije Božića , zajedno sa božićnim žitom , …) zasaditi, i onda grijati to sjeme i zalijevati sve unutra , a tek ga sa prvim suncem iznijeti van. Možda ću tako nagodinu , no evo ovog proljeća sam tako bio potaknut ( nadahnut ?) , da posadim tu rasadu .
I nisam ja neki baštovan ( bar ne do sada ) . Volio sam doći na gotovo , i onda iz susjednog , ujakovog vrta , uzeti plodova ( naravno uz njegovo dopuštenje ili bar znanje ). Ma , tko ne voli doći u berbu ? Ove godine , je to možda po prvi put da sam kod sebe , u stanu i na balkonu , zasadio rasadu. Kaže žena , da je bolje kupiti već gotovu rasadu na pijaci , ako mislim ozbiljnije držati bašču ove godine. I kad bolje razmislim - u pravu je. Ta rasada na placu je već čvrsta i iznikla , a nije ni skupa. Pa, zašto se onda mučim, ili igram , što li to radim već , s tim sjemenkama u zemlji, a sve to u nekom plastičnom saću za klijanje i rasadu ? Do danas nisam ni sam bio siguran zašto . No gledajući program na satelitskom kanalu ' God ' – Europe , sinulo mi je nakon večerašnje propovjedi Rod Parsleya . Sva ta zabava sa sjemenjem je da bi mi se opet , svježe urezala slijedeća duhovna istina;
Da bi sjeme donijelo ploda , mora umrijeti; da bi sjemenke iznikle moraju u zemljici , umrijeti , raspasti se , pustiti korijenje i krenuti ka svjetlu. Sjeme koje na taj način ne umre , neće živjeti i neće donijeti život. Duša koja na sličan način ne umre , neće imati ni ploda ni života.
Nisu li odricanja za vrijeme korizme od nečega, nisu li ta odricanja od naših želja i volje , lagano umiranje , da bi se u nama javila i ojačala jedna druga Volja , za koju i molimo? Nisu li ? Trebala bi biti , jer tu je puni smisao tih odricanja ! Naše želje koje umiru , kao sjeme u zemlji, da bi proklijali i krenuli ka svjetlu i ispunjenju svoje sudbine u jednoj većoj Volji! Nije li to cilj svake discipline i samodiscipline ? A ovdje je to najuzvišeniji cilj ! Koji cilj ! Koji smisao !
|
- 00:36 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
18.03.2009., srijeda
Zašto ? Zbog vjere !
Vjera počinje kad se potpuno prepustimo Božjoj skrbi, ali naša vjera mora biti aktivna, ne pasivna.
Moramo imati potpuno povjerenje da Bog može i hoće učiniti nemoguće. Isus je rekao: "Bogu je sve moguće" (Mt 19,26). "Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37). Ukratko, vjera kaže: "Bog je dovoljan!"
Gospodin je stvarao Abrama čovjekom vjere odvodeći ga u nemoguću situaciju. On je htio čuti svoga slugu kako kaže: "Oče, ti si me doveo ovamo i ti znaš najbolje. Ja ću, dakle, mirno stajati i vjerovati ti da činiš nemoguće. Svoj ću život staviti u tvoje ruke, potpuno se pouzdajući da nećeš dopustiti da ja ili obitelji gladujemo. Znam da ćemo biti sačuvani jer si obećao da ću imati potomka!"
Naša vjera nije s namjerom da nas izvede iz teškog položaja ili da promijeni naše bolno stanje. Naprotiv, ona je s namjerom da nam otkrije Božju vjernost usred naše strašne situacije. Bog povremeno mijenja naše mučne prilike, ali češće ne – jer želi promijeniti nas!
Mi se jednostavno ne možemo u potpunosti pouzdati u Božju silu dok je ne iskusimo usred naše krize. To je bio slučaj s trojicom hebrejskih mladića. Oni su vidjeli Krista tek kad su bili u užarenoj peći. I Daniel je iskusio Božju silu i milost kad je bio bačen u lavovsku jamu. Da su iznenada bili istrgnuti iz svojih situacija, nikada ne bi upoznali potpunu milost Božje čudotvorne sile. I Gospodin ne bi bio uzveličan pred bezbožnima.
Mi mislimo da smo svjedoci velikih čuda kad Bog završava naše oluje i krize. Ali u takva vremena vrlo lako promašimo lekciju vjere – lekciju koja kaže da će nam Bog ostati vjeran kroz naša teška vremena. On nas po vjeri želi podići iznad naših kušnji, tako da možemo reći: "Moj Bog može učiniti nemoguće. On je izbavitelj i on će me kroz sve provesti."
Kad je Abram silazio u Egipat, u biti je govorio Bogu: "Gospodine, tu ću uspjeti." Pretpostavljao je da je pogriješio, da je čuo pogrešan glas – i da sam mora ispraviti stvari. Tu je Abram napustio put vjere. Skupio je svoje potomstvo i rekao: "Ne znam gdje sam podbacio, ali ovdje ne možemo uspjeti. Idemo u Egipat."
Dobra vijest je da nas naši neuspjesi često vode da razvijemo jaku vjeru. Ipak, suočavamo se s posljedicama , kad god ostavljamo put vjere.
( Iz dnevnih propovijedi Davida Wilkersona )
|
- 12:44 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
09.03.2009., ponedjeljak
Korizma ?
Korizma
Vrijeme je korizme. To , nadam se , ne treba pretjerano podsjećati. I vjerojatno je većina nas odlučila nečeg se odreći tijekom te iste - korizme. Ako ništa drugo na brzinu smo nešto odgovorili , možda i bez imalo razmišljanja , na nečije pitanje :
„ Čega si se ti odrekao u korizmi '?
Zašto se bilo čega odreći u korizmi ? To je ključno pitanje ovoga posta ; ne 'da li ' već 'zašto ' ! Čak ne kažem da se nužno treba nečega odreći, no takva je kultura , utjecaji , pa je pretpostaviti da ćemo se nečega ' odreći '. Ključno je pitanje - zašto ! ? Samo zato da nekima možemo odgovoriti da smo se i mi nečega odrekli ? Pa možemo slagati, zar ne ? Koliko se puta služimo tim tzv. bijelim ili situacijskim ili , kako ih ja volim zvati ' obrambenim lažima '!? Možda netko i to napravi - kaže , na upit , da se nečega odrekao, a zapravo je to šala, ili ' bijela laža ' ! Opet ostaje to pitanje , na jednoj većoj dubini - ako smo se nečega stvarno odrekli - zašto ?
|
- 11:55 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|