U nedjelju sam poslije Bogoslužja navratio do prijatelja . Pozove me svaki put kad dođem u njegovo mjesto, gotovo mi neugodno svaki put da se odazovem. I tako sjedimo , pričamo , lijepo me počastili on i njegova žena ; kad u jednom trenutku iz nekog razloga , njegova žena mi pokaže na teglicu , koja mi čitavo vrijeme ' pred nosom '. Tu su joj iznikle biljčice rajčice , što im je posadila kćerka ; već su velike i morat će ih negdje presaditi. Pitam kad je to otprilike kćerka posadila , i nakon računanja da je to bilo i nešto prije nego je mala otišla u bolnicu ( bila je operirati krajnike ) , shvatim da je zasađeno u isto vrijeme kad i moje biljčice. A ovo su već iznikle i izrasle sadnice , a moje još nisu ni iznikle !?
Gdje sam pogriješio ? Možda je sjeme krivo. Možda se smrzlo tijekom zime , jer ga imam još od prošle godine , ili je od previše vlage i zalijevanja istrulo ? Loše sjeme ?
Pitam ih još nešto oko tih biljčica, i na kraju se pokaže da je ta teglica , cijelo vrijeme u kući , da je još nisu iznosili van - cijelo vrijeme je u toplom !
Odem kući i posude s mojim nasadom stavim unutra , u toplo, stavim u prozor , na simsu , i evo i one danas proklijaše i sad rastu na očigled ! Trebalo im je topline , više nago vlage i dobre zemlje .
U ovoj fazi im je toplina najvažnija . Da bi sjemenke umrle dolje u zemlji , presudni faktor bila je toplina. Bez toga nisu htjele ni mogle proklijati !
Nije li tako i sa nama dušama ? Da bi mogli 'umrijeti sebi ' , treba nam ljubavi , treba nam sigurnost da nas Bog voli i da ono što zahtjeva od nas zahtjeva zato što nas voli, i zato što je to za naše dobro !?
Post je objavljen 31.03.2009. u 21:46 sati.