Danas sam sa mlađom ćerom izašao. Zvao sam i ostale ukućane al'-na kraju nas dvoje na utakmici rukometa. Naši su izgubili jednim golom, u zadnjoj minuti. Učio sam moju malu, da se tu smije vikati, skakati, pljeskati i da te nitko neće utišavati...ali uzalud –izgubismo !
A i nisu se borili ! Taktički neke stvari nisu dobro odradili; imali prednost i nisu je sačuvali; riječju –zasluženo izgubili.
U tom klubu sam i ja trenirao i igrao. Tad se nije zvao ' Osijek', al- to je to. Prije desetak godina sam prestao aktivno , pa i rekreativno trenirati. To mi jedna od grešaka u životu; trebao sam zadržati neki nivo treninga. No počele ozljede i odmah prestah sa bilo kakvim treningom. Igrao sam i sa Zdenkom Kordijem i Silvijom Ivandijom ( ako ste čuli za njih); upoznao i Zovka, Jovića, Saračevića; pa i mlađe :Šprema, Džombu ( za njih ste valjda čuli !?)...i naglo prekinio s tim. Prenaglo. I danas mi žao što makar nisam ostao kao neki trenerčić s kadetima ili sl.; što nisam zadržao neku vezu s tim sportom i tim ljudima.
A nedostaje mi i druženja s ljudima u ekipi, taj osjećaj pripadnosti; i tjelu mi nedostaje vježbe. Nedostaje mi natjecanja i borbe za neki cilj; znoja i fokusa na neki zadatak, nedostaje mi te doze bitke i ratništva ! Borbe i viteštva !
Jer život je borba, zar ne? Treba se znati boriti u životu! Treba znati odabrati cilj , nanišaniti ga i pogoditi ! Boriti se za ostvarenje izabranog cilja.
U Aikidu vidim neku zamjenu za sve to. Ovaj mjesec , dvadeset petog, punim 45 godina, i nisu za mene više preteški treninzi . Dva puta tjedno po sat- sat i po - dovoljno. A ima dovoljno fizičkog razgibavanja, napora...
No , što mi je najvažnije; održava i razvija tu svijest o borbi, napadu, obrani. Održava i duh i dušu u tom stanju; svijesti o borbi i stupnju borbenosti.
Jer , život je borba, zar ne ?
|
