Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

srijeda, 28.02.2007.

Kako proslaviti dječji rođendan

U vrijeme dok je vaša Nymph bila bezbrižna i bezobiteljna, jedna od glavnih razonoda bili su mi tulumi. Mislim, voljela sam ja zaružiti i po klubovima. Ali su mi ipak bili najdraži hoummejd partiji. Znala sam još tada da će mi se jednoga dana osvetiti sve one tugaljive gitare, alkohol, razmrdani stereo uređaji, mračni kutići po sobama, stari rasklimani kauči i mamina ljekovita juha s rezancima sljedeći dan. Znala sam, ali nisam marila. Sve dok nisam postala mama. A tek sam na početku tog staža.
Budući da je poznato da ja uvijek svoje postove počinjem trabunjanjem, ne obazirite se. Proći će. Čim načnete prvih nekoliko redaka.

Elem, prije desetak dana kćer mi je proslavila svoj osmi rođendan. Čovjek se, tj. žena, a osobito kad je majka, sjeti svojih godina obično u takvim prigodama. Ne razmišljate o svojim kukama na svoj rođendan, niti za obljetnicu braka a bome još manje oko novogodišnje noći, nego baš onda kad vaši vlastiti klinci pušu svoje svjećice na torti. Dok teturate pokušavajući u objektiv ugurati najljepšu i najpametniju slavljenicu sa svojom sedam kila teškom tortom i svih osam svjećica te dvadesetoro klinaca pride, obično se u žaru one jedne svjećice što se nikako ne želi ugasiti i vama upali lampica. Điizss, starim!!
Avaj, jao i pomagaj.
Potom, dok gulite skorene ostatke torte s tanjurića i zatvarate perilicu za suđe, osjećate onu neku toplu ugodu koja vam kaže da je još jedan iza vas. Rođendan. Tulum i proslava. Uzdah olakšanja traje kratko, svega 365 dana. Ili kraće, imate li u kući dvoje ili više djece.
Znate, kad ste roditelj jednog mališe onda vam ne ginu proslave rođendana. Bili vi alternativac, trendi, fensi šmensi ili posljednji seljo beljo, dječji se rođendan mora proslaviti i amen. U suprotnom će vas nasred vašeg dnevnog boravka jamačno pregaziti jureća parna lokomotiva. A s krova dotične će vam se ceriti vlastito dijete i još pola rodbine, s ucviljenim bakama u prvom planu.

Dakle, što vam preostaje nego se prihvatiti posla i organizacije?

Lako je prvih nekoliko godina dok klinac još nije pravo svjestan što mu se događa. Lako je brinuti o flekama od čokolade na majici ili prokopanoj torti koju je vaše nejače željelo probati odmah i sad dok vi još niti niste upalili svjećice i dok fotić mahnito škljoca. Lako je kuhati goveđu juhu za bake koje su kuhanje izučile kod svjetskih kuhara i trideset, četrdeset godina se školovale na televizijskim Karapanđama, Mirekima, kruškama, jabukama a bome i raznim Anama i Bakalovićima.

Prilično je jednostavno, iako ne baš i jeftino organizirati i rođendane za vrtićance. Počinje se natanane običnim mekdonaldsima. Imate sat i pol mira popiti kavu u društvu drugih roditelja od kojih ste najmanje pola vidjeli taj put i više nikad. Za to vrijeme slavljenik/-ca dobije pileće krokete u umaku i hrpu malih igračaka mejd in čajna koje poslije mjesecima nastojite baciti u smeće.

Nakon toga slijedi još skuplja varijanta koja se zove privatna igraonica i muke po rezervacijama. Najmanje dva mjeseca unaprijed je potrebno rezervirati mjesto koje će vam otrovati klince polupečenom pizzom i mlakim sirupom za razrjeđivanje uz tetu animatoricu s kojom igraju lovice po igraonici ili pjevaju karaoke na neidentificiranu mjuzu. I to sve za sitnih 1000 kunica. Teta jamči i za fotografije te silne sreće i užitka. Malo je nezgodno, doduše, poslije djetetu objasniti kako to da njega nema niti na jednoj fotki ili da mu se, u najboljem slučaju, vidi samo pola glave ili noga. Blurane fotke još možete objasniti nekom art doskočicom.

Kad iscrpite sve navedene uobičajene opcije, preostaje vam naravno i ona kojoj smo u nuždi pribjegli i mi ove godine.
Rođendanski tulum možete organizirati u vašem domu. Diže vam se kosa na glavi? Čekajte, najbolje tek slijedi.

Dakle, samo planiranje, iako relativno bezbolno, trajalo je gotovo pet puta duže od same proslave. Nažalost, ne živim u dvorcu s desetak spavaćih soba, tri gostinjske, šest plesnih i dvanaest primaćih dvorana. Imam jedan jedini dnevni boravak, a dijete mi ima samo 24 najbolja prijatelja. Hvala gripi što ih je pokosila četvero. Inače bi nas u kući bilo ni više ni manje nego 26. S tim da je najmanji dobio izgon k baki i dedi.
Tako smo darling i ja danima planirali sve potrebno kako bismo spriječili da nam dvadesetak malih hahara u 'najnježnijim' godinama demolira kuću.
A to uključuje nekoliko vrlo važnih detalja:
- ispravan odabir glazbe!
- mudar odabir igara
- beskompromisan odabir i pripremu hrane i pića!

Glazba je, pogađate, bila najveći problem. Neuspješno smo kopali po ladici s cedejima u potrazi za nečim prikladnim. Prikladno bi u ovim uvjetima bilo sve što dječicu neće potaknuti da skaču s kauča, vješaju se po lusteru ili upotrijebe fikus umjesto gitare. Jeste li čuli za Shakiru? Osmogodišnjaci pomiješani s devetogodišnjacima uglavnom slušaju Shakiru i Pink. Slušaju oni i one neke stvari za koje nemaju pojma niti tko ih izvodi niti kako se zovu. Što je, kad malo bolje razmislite, pravi izazov. A imaju i frendicu koja se 'fura' na 'Štiklu'. Onu Severininu, dakako. Nisam neki alternativac, ali u mojem je glazbenom ukusu dozvoljeno malo svratiti do Pink, možda malo protresti bokovima i na Šakiru, ali na štiklu… njome jedino mogu nabadati po asfaltu. Slobodno to shvatite bukvalno

Mudro odabrati igre je bilo već nešto teže, ali smo pritom upotrijebili čistu empiriju. Sve smo testirali na kćeri a njen izraz lica bio nam je dovoljan za minus ili kvačicu pored prijedloga. Ili nama svima razumljivijim rječnikom: smješka ili bljuvka.

Beskompromisan odabir hrane i pića značio je u stvari da sam ja objavila jelovnik uz napomenu da mi ne pada na pamet uvažavati ičije prijedloge ili kritike. Imat ćete to i to i to i šlus. Demokracija je jedna lijepa riječ, nije li?

Moram reći i to da smo dragi i ja dva i pol sata glumili pajace i to u najboljoj maniri vrhunskih cirkusanata. Mi smo bili i Klaun Jura i Mađioničar Kiki i deset malih crnčića i tasmanijske nemani, Pervan i Tarik u kombinaciji s Barbarom Kolar i Oliverom Mlakarom i sva ona čuda koja su sposobna zadržati na uzdi dvadeset malih čudovišta.

Tema rođendana bila je prigodna, fašnička: Gusari i Petar Pan. Iako je među dvadesetero klinaca bilo samo dva dječaka, svi su došli odjeveni u gusare. Nekoliko je, ružičasto uštramplenih djevojčica, posramljeno zamolilo da im svežem gusarske marame oko glave jer da su svoje zaboravile kod kuće. Tako je propala moja ideja da poslužujem damske kanapejiće i ružičaste vodice. Mali su Gusari i Gusarice ispijali Gusarski rum (aka kolu) i Krv neprijatelja (sok od crvene naranče), a unutar lisnatih roščića su ih dočekali odsječeni prsti izdajica (mini hrenovke) i krvave pite (pizza sa šunkom i sirom).
Iako smo u pripremi imali skafandere za detoksikaciju i raskuživanje, dvoslojne gumene rukavice za skupljanje razbijena stakla, iako smo uklonili sve tepihe i prekrili kauč perivom navlakom, pospremili smo i većinu biljaka na vrh ormara i poduzeli sve ostale mjere predostrožnosti, jedine krhotine koje je moj forenzički usisivač poslije pronašao bile su one od čipsa i slanih štapića. Iako smo imali u zasjedi i posebno biokemijsko oružje za napad na mrlje od sokova, na moju iskrenu žalost nije se ukazala niti jedna vrijedna spomena.
Čak su i tortu pojeli, gotovo do zadnje mrvice. Neka su djeca tražila i repete. Neki su oblizali tanjure. A jedan je malac pojeo i jabuku. Predviđam mu makrobiotičku budućnost.

Ako vas još nisam uvjerila, upamtite da je posljednja varijanta, proslava rođendana u kući, ipak najjeftinija. Barem za džep.

ponedjeljak, 05.02.2007.

Kako je Nymph skoro otišla Svetom Petru na kavu...

Ili čaj. Štogod taj gore uopće pije. Doduše, on vjerojatno ne pije, ali, pije li On??
Vjerojatno si sad mislite da sam prolupala. Malo i jesam. Nešto još pri rođenju, ili u onim prvim nježnim godinama (prve tri su najvažnije!), a nešto i u subotu. Naime, dobri poznavatelji ove i ovakve Nymph dobro znaju da ona neće ni na kakvu kavu niti pićence s nekim Svetim ovim ili onim jer ona jednostavno nije iz tog filma. No, to su sad neke ozbiljne stvari i teške teme, a ja bih vam rado ispričala kako sam skoro poginula. Jer je to ipak lakše ispripovijedati, nego objasniti ima li ili nema Svevišnjega.

Daklem, subotnji smiraj na autoputu s dvoje djece na stražnjem sjedalu relativno novog auta znači da se vraćamo iz posjeta Punici i Puncu te ostalom dijelu "mile" mi svojte. Ako mislite da je tema o Bogu teška, kako onda okvalificirati temu muževe obitelji?? Mega-hiper-super teškom kategorijom. No, dakle, prigoda vraćanja u beli Zagreb grad je vesela. Obično netko nešto pjeva ili recitira ili viče u autu, a najčešće sve troje istovremeno. Kakofonija je znak da nismo pozaspali te da je netko neizbježno gladan. Njam, njam je novo ime za Guzonju koji se ponaša poput termita i proždire sve što mu je u vidokrugu.
Ima li netko od vas filing da ja odugovlačim? Pa, dobar vam je filing.

Dakle, vozimo se mi tako autoputom i prošli smo čak i onaj grozan 'logor' za nezakonite strance u Ježevu kad naš dragi autek koji voli samo presti, a osobito dobro to radi na 130 km na sat, odjednom počne brundati. Kao nezadovoljni medo. Kao međed kojemu ste ukrali zadnje trule kruške u vrijeme hibernacije, a proljeća niti blizu. Dakle, brunda. Pa se propne poput prpošne kobile i ubrza na 180km/h. Odjednom, bez upozorenja i intervencije. Potpuno samovoljno, a bome i bijesno urlajući. Obrtomjerna kazaljka je pobjegla u crveno polje a dragi je Niki Lauda/Schumacher/odaberislavnogvozačaFormuleJedan manevrom auto uspio skrenuti u zaustavni trak i isključiti ga.

Srećom, u blizini, niti pored nas nije bilo drugog auta. Srećom, iza nas nije kaskao neki šleper iz Turske, Crne Gore, Makedonije... Srećom, nije bilo luđaka koji se po autoputu igraju igrice "Moj je auto brži od tvog, nananananana!" Srećom, nitko od nas nije počeo paničariti, niti vikati. Srećom, svi smo bili vezani. Srećom, auto je stabilan pa nije počeo voziti slalom po autoputu i zaustavio se ravno i bez oklijevanja čim mu je uskraćen kontakt ključem. Srećom... preživjeli smo sa svim vlasima na glavi i dlakama na tijelu.

Slijedi drugi dio noćne more koji govori o tome da po auto-cestama lunjaju lešinari aka vučne službe bez repa i glave, odazivaju se na telefonski broj HAK-a, žute su boje i nose rotirke na vrhu vozačeve kabine. Tako da, nazovete li HAK, velike su vam šanse da će po vas doći Štef Kuruzni koji ima frenda koji se u HAK-u samo javlja na telefon pa si je kompiću proslijedio poziv ne bi li vas on oteglio i stavio lovu u džep. Pritom se izlažete opasnosti da vas nazove i onaj striček iz HAK-a koji je, bajdvej, isto samo privatnik kojega rečeni autoklub unajmljuje i opsuje vam nedavno posjećenu mater, svu rodbinu do 16. koljena unazad i sve svece s neba zato kaj niste čekali njega. I još, dok čekate Štefa ili onoga iz haka, doći će i Jura i ponuditi da vas ON odšlepa samo da odveze ovoga koji mu je već natovaren na kamion do Kutine. Ako se strpite samo pola do sat vremena, on će vam naplatiti 50 kuna manje od ove prve dvojice. Ako ga odbijete, i on će vam se spomenuti sve one prošle i buduće rodbine na razne kamasutra načine. Pritom, naravno, vaša osmogodišnja kćer na stražnjem sjedalu nezainteresirano gricka štapiće i žuri se doma na seriju, a jednoipolgodišnji sin od dosade zaspi s glavom među ramenima.

Kad šleper napokon natovari vašu limenu pastimater krntiju koja vas je iznevjerila baš u najkritičnijem trenutku, ljubezni vozač koji se fura na HAKera će vas potrpati u svoju 'prostranu' kabinu u kojoj malo dijete pritiskom prsta otvori pretinac za rukavice koji vam skoro odvali nos, koljenom ćete vjerojatno promijeniti radio stanicu barem pet puta (što i nije tako loše budući da nas je dočekao neki narodnjački falset), a javljanje na mobitel postaje mišn imposibl osim ako niste u rodu s nekim fakirom.

I, kad već spominjemo te dosadne napravice, u opisanoj situaciji će vas obuzeti nagon da je zdrobite petom ili zavitlate u obližnju močvaru, mlaku ili gustiš. Štogod vam je već pri ruci. Tj. pri autoputu. Jer, naravno, bake su već u nesvijesti od straha i panike proširile vijest na svu rodbinu, kumove, prijatelje, poznanike, susjede, putnike namjernike i trgovačke predstavnike, agentice za avon/oriflejm/jakobs kavu i šlag u tubi. A tada vas svi, naravno, ludi od brige, počnu zvati i histerizirati. Kao da vam i bez svih njih žuč ne radi prekovremeno, crijeva vam se frču, hladno vam je, gladni ste i žedni, a još imate i dvoje poluzaspale djece koje treba dopremiti doma. A u podlozi svira Milo Hrnić*.

Na put smo krenuli oko 6. Prosječno stignemo do doma za sat i pol. Deset minuta manje ili više. Tajming je važan jer svekrva zove točno kad pijesak iscuri u njenom pješćanom satu koji se zove Djeca stižu kući. Ako se njen telefon ne oglasi točno u sekundu kad iscuri i posljednje zrno pijeska, ona alarmira Gorsku službu spašavanja, pse tragače, vojsku, ročnike na civilnom služenju vojnog roka, lječničku ekipu i lokalnu PU.
Dakle, na put smo krenuli oko 6. Na kućni prag nas je istovario moj tata koji je propustio pečenog odojka na rođendanskoj proslavi i napravio krug oko Ivanića, oko deset, slovima 22h.

Što se zapravo dogodilo s autom?? Baš ništa. Na servisu su utvrdili da imamo neposlušan tepih na vozačkom mjestu koji je ispao iz 'folca' i sam stisnuo papučicu gasa. Ja sam mu se svečano zaprijetila da ću ga isijeći na rezance i od njega skuhati napoj. A dragi mu je prikratio muke bacivši ga u kantu za smeće.
Ako je nekome ovaj moj tekst konfuzan, bolujem od PTSP-a.
Kad smo napokon stigli doma, a klinci (ponovno) pozaspali, meni je u glavi počeo film "Kako se učinkovito spičkati na auto-cesti nadomak Zagrebu". Skjuz maj frenč. U tom filmu pritom na obližnjem humku zavija vuk na pun mjesec, s niti jedne strane ceste nema niti K od kuće, ali zato ima pun K trave, vode, grmlja, blata i mraka. U tom filmu ima i hitne pomoći, traume i svih onih stvari o kojima sad više ne želim razmišljati, a vjerujte mi, nisu nimalo smiješne.

*Milo Hrnić je ovdje slučajno. Može to biti bilo koja glazbena ljiga koja vama osobno ide na živac ili vam se od nje/njega želudac vrti na 800 obrtaja. Na primjer, kao mašina za veš kad pere tepihe.

Tak, idem sad popit šaku Persena i glumiti Zen.

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)