Marketing
Kako proslaviti dječji rođendan 
U vrijeme dok je vaša Nymph bila bezbrižna i bezobiteljna, jedna od glavnih razonoda bili su mi tulumi. Mislim, voljela sam ja zaružiti i po klubovima. Ali su mi ipak bili najdraži hoummejd partiji. Znala sam još tada da će mi se jednoga dana osvetiti sve one tugaljive gitare, alkohol, razmrdani stereo uređaji, mračni kutići po sobama, stari rasklimani kauči i mamina ljekovita juha s rezancima sljedeći dan. Znala sam, ali nisam marila. Sve dok nisam postala mama. A tek sam na početku tog staža.
Budući da je poznato da ja uvijek svoje postove počinjem trabunjanjem, ne obazirite se. Proći će. Čim načnete prvih nekoliko redaka.
Elem, prije desetak dana kćer mi je proslavila svoj osmi rođendan. Čovjek se, tj. žena, a osobito kad je majka, sjeti svojih godina obično u takvim prigodama. Ne razmišljate o svojim kukama na svoj rođendan, niti za obljetnicu braka a bome još manje oko novogodišnje noći, nego baš onda kad vaši vlastiti klinci pušu svoje svjećice na torti. Dok teturate pokušavajući u objektiv ugurati najljepšu i najpametniju slavljenicu sa svojom sedam kila teškom tortom i svih osam svjećica te dvadesetoro klinaca pride, obično se u žaru one jedne svjećice što se nikako ne želi ugasiti i vama upali lampica. Điizss, starim!!
Avaj, jao i pomagaj.
Potom, dok gulite skorene ostatke torte s tanjurića i zatvarate perilicu za suđe, osjećate onu neku toplu ugodu koja vam kaže da je još jedan iza vas. Rođendan. Tulum i proslava. Uzdah olakšanja traje kratko, svega 365 dana. Ili kraće, imate li u kući dvoje ili više djece.
Znate, kad ste roditelj jednog mališe onda vam ne ginu proslave rođendana. Bili vi alternativac, trendi, fensi šmensi ili posljednji seljo beljo, dječji se rođendan mora proslaviti i amen. U suprotnom će vas nasred vašeg dnevnog boravka jamačno pregaziti jureća parna lokomotiva. A s krova dotične će vam se ceriti vlastito dijete i još pola rodbine, s ucviljenim bakama u prvom planu.
Dakle, što vam preostaje nego se prihvatiti posla i organizacije?
Lako je prvih nekoliko godina dok klinac još nije pravo svjestan što mu se događa. Lako je brinuti o flekama od čokolade na majici ili prokopanoj torti koju je vaše nejače željelo probati odmah i sad dok vi još niti niste upalili svjećice i dok fotić mahnito škljoca. Lako je kuhati goveđu juhu za bake koje su kuhanje izučile kod svjetskih kuhara i trideset, četrdeset godina se školovale na televizijskim Karapanđama, Mirekima, kruškama, jabukama a bome i raznim Anama i Bakalovićima.
Prilično je jednostavno, iako ne baš i jeftino organizirati i rođendane za vrtićance. Počinje se natanane običnim mekdonaldsima. Imate sat i pol mira popiti kavu u društvu drugih roditelja od kojih ste najmanje pola vidjeli taj put i više nikad. Za to vrijeme slavljenik/-ca dobije pileće krokete u umaku i hrpu malih igračaka mejd in čajna koje poslije mjesecima nastojite baciti u smeće.
Nakon toga slijedi još skuplja varijanta koja se zove privatna igraonica i muke po rezervacijama. Najmanje dva mjeseca unaprijed je potrebno rezervirati mjesto koje će vam otrovati klince polupečenom pizzom i mlakim sirupom za razrjeđivanje uz tetu animatoricu s kojom igraju lovice po igraonici ili pjevaju karaoke na neidentificiranu mjuzu. I to sve za sitnih 1000 kunica. Teta jamči i za fotografije te silne sreće i užitka. Malo je nezgodno, doduše, poslije djetetu objasniti kako to da njega nema niti na jednoj fotki ili da mu se, u najboljem slučaju, vidi samo pola glave ili noga. Blurane fotke još možete objasniti nekom art doskočicom.
Kad iscrpite sve navedene uobičajene opcije, preostaje vam naravno i ona kojoj smo u nuždi pribjegli i mi ove godine.
Rođendanski tulum možete organizirati u vašem domu. Diže vam se kosa na glavi? Čekajte, najbolje tek slijedi.
Dakle, samo planiranje, iako relativno bezbolno, trajalo je gotovo pet puta duže od same proslave. Nažalost, ne živim u dvorcu s desetak spavaćih soba, tri gostinjske, šest plesnih i dvanaest primaćih dvorana. Imam jedan jedini dnevni boravak, a dijete mi ima samo 24 najbolja prijatelja. Hvala gripi što ih je pokosila četvero. Inače bi nas u kući bilo ni više ni manje nego 26. S tim da je najmanji dobio izgon k baki i dedi.
Tako smo darling i ja danima planirali sve potrebno kako bismo spriječili da nam dvadesetak malih hahara u 'najnježnijim' godinama demolira kuću.
A to uključuje nekoliko vrlo važnih detalja:
- ispravan odabir glazbe!
- mudar odabir igara
- beskompromisan odabir i pripremu hrane i pića!
Glazba je, pogađate, bila najveći problem. Neuspješno smo kopali po ladici s cedejima u potrazi za nečim prikladnim. Prikladno bi u ovim uvjetima bilo sve što dječicu neće potaknuti da skaču s kauča, vješaju se po lusteru ili upotrijebe fikus umjesto gitare. Jeste li čuli za Shakiru? Osmogodišnjaci pomiješani s devetogodišnjacima uglavnom slušaju Shakiru i Pink. Slušaju oni i one neke stvari za koje nemaju pojma niti tko ih izvodi niti kako se zovu. Što je, kad malo bolje razmislite, pravi izazov. A imaju i frendicu koja se 'fura' na 'Štiklu'. Onu Severininu, dakako. Nisam neki alternativac, ali u mojem je glazbenom ukusu dozvoljeno malo svratiti do Pink, možda malo protresti bokovima i na Šakiru, ali na štiklu… njome jedino mogu nabadati po asfaltu. Slobodno to shvatite bukvalno 
Mudro odabrati igre je bilo već nešto teže, ali smo pritom upotrijebili čistu empiriju. Sve smo testirali na kćeri a njen izraz lica bio nam je dovoljan za minus ili kvačicu pored prijedloga. Ili nama svima razumljivijim rječnikom: smješka ili bljuvka.
Beskompromisan odabir hrane i pića značio je u stvari da sam ja objavila jelovnik uz napomenu da mi ne pada na pamet uvažavati ičije prijedloge ili kritike. Imat ćete to i to i to i šlus. Demokracija je jedna lijepa riječ, nije li?
Moram reći i to da smo dragi i ja dva i pol sata glumili pajace i to u najboljoj maniri vrhunskih cirkusanata. Mi smo bili i Klaun Jura i Mađioničar Kiki i deset malih crnčića i tasmanijske nemani, Pervan i Tarik u kombinaciji s Barbarom Kolar i Oliverom Mlakarom i sva ona čuda koja su sposobna zadržati na uzdi dvadeset malih čudovišta.
Tema rođendana bila je prigodna, fašnička: Gusari i Petar Pan. Iako je među dvadesetero klinaca bilo samo dva dječaka, svi su došli odjeveni u gusare. Nekoliko je, ružičasto uštramplenih djevojčica, posramljeno zamolilo da im svežem gusarske marame oko glave jer da su svoje zaboravile kod kuće. Tako je propala moja ideja da poslužujem damske kanapejiće i ružičaste vodice. Mali su Gusari i Gusarice ispijali Gusarski rum (aka kolu) i Krv neprijatelja (sok od crvene naranče), a unutar lisnatih roščića su ih dočekali odsječeni prsti izdajica (mini hrenovke) i krvave pite (pizza sa šunkom i sirom).
Iako smo u pripremi imali skafandere za detoksikaciju i raskuživanje, dvoslojne gumene rukavice za skupljanje razbijena stakla, iako smo uklonili sve tepihe i prekrili kauč perivom navlakom, pospremili smo i većinu biljaka na vrh ormara i poduzeli sve ostale mjere predostrožnosti, jedine krhotine koje je moj forenzički usisivač poslije pronašao bile su one od čipsa i slanih štapića. Iako smo imali u zasjedi i posebno biokemijsko oružje za napad na mrlje od sokova, na moju iskrenu žalost nije se ukazala niti jedna vrijedna spomena.
Čak su i tortu pojeli, gotovo do zadnje mrvice. Neka su djeca tražila i repete. Neki su oblizali tanjure. A jedan je malac pojeo i jabuku. Predviđam mu makrobiotičku budućnost.
Ako vas još nisam uvjerila, upamtite da je posljednja varijanta, proslava rođendana u kući, ipak najjeftinija. Barem za džep.
Post je objavljen 28.02.2007. u 08:29 sati.