Ili čaj. Štogod taj gore uopće pije. Doduše, on vjerojatno ne pije, ali, pije li On??
Vjerojatno si sad mislite da sam prolupala. Malo i jesam. Nešto još pri rođenju, ili u onim prvim nježnim godinama (prve tri su najvažnije!), a nešto i u subotu. Naime, dobri poznavatelji ove i ovakve Nymph dobro znaju da ona neće ni na kakvu kavu niti pićence s nekim Svetim ovim ili onim jer ona jednostavno nije iz tog filma. No, to su sad neke ozbiljne stvari i teške teme, a ja bih vam rado ispričala kako sam skoro poginula. Jer je to ipak lakše ispripovijedati, nego objasniti ima li ili nema Svevišnjega.
Daklem, subotnji smiraj na autoputu s dvoje djece na stražnjem sjedalu relativno novog auta znači da se vraćamo iz posjeta Punici i Puncu te ostalom dijelu "mile" mi svojte. Ako mislite da je tema o Bogu teška, kako onda okvalificirati temu muževe obitelji?? Mega-hiper-super teškom kategorijom. No, dakle, prigoda vraćanja u beli Zagreb grad je vesela. Obično netko nešto pjeva ili recitira ili viče u autu, a najčešće sve troje istovremeno. Kakofonija je znak da nismo pozaspali te da je netko neizbježno gladan. Njam, njam je novo ime za Guzonju koji se ponaša poput termita i proždire sve što mu je u vidokrugu.
Ima li netko od vas filing da ja odugovlačim? Pa, dobar vam je filing.
Dakle, vozimo se mi tako autoputom i prošli smo čak i onaj grozan 'logor' za nezakonite strance u Ježevu kad naš dragi autek koji voli samo presti, a osobito dobro to radi na 130 km na sat, odjednom počne brundati. Kao nezadovoljni medo. Kao međed kojemu ste ukrali zadnje trule kruške u vrijeme hibernacije, a proljeća niti blizu. Dakle, brunda. Pa se propne poput prpošne kobile i ubrza na 180km/h. Odjednom, bez upozorenja i intervencije. Potpuno samovoljno, a bome i bijesno urlajući. Obrtomjerna kazaljka je pobjegla u crveno polje a dragi je Niki Lauda/Schumacher/odaberislavnogvozačaFormuleJedan manevrom auto uspio skrenuti u zaustavni trak i isključiti ga.
Srećom, u blizini, niti pored nas nije bilo drugog auta. Srećom, iza nas nije kaskao neki šleper iz Turske, Crne Gore, Makedonije... Srećom, nije bilo luđaka koji se po autoputu igraju igrice "Moj je auto brži od tvog, nananananana!" Srećom, nitko od nas nije počeo paničariti, niti vikati. Srećom, svi smo bili vezani. Srećom, auto je stabilan pa nije počeo voziti slalom po autoputu i zaustavio se ravno i bez oklijevanja čim mu je uskraćen kontakt ključem. Srećom... preživjeli smo sa svim vlasima na glavi i dlakama na tijelu.
Slijedi drugi dio noćne more koji govori o tome da po auto-cestama lunjaju lešinari aka vučne službe bez repa i glave, odazivaju se na telefonski broj HAK-a, žute su boje i nose rotirke na vrhu vozačeve kabine. Tako da, nazovete li HAK, velike su vam šanse da će po vas doći Štef Kuruzni koji ima frenda koji se u HAK-u samo javlja na telefon pa si je kompiću proslijedio poziv ne bi li vas on oteglio i stavio lovu u džep. Pritom se izlažete opasnosti da vas nazove i onaj striček iz HAK-a koji je, bajdvej, isto samo privatnik kojega rečeni autoklub unajmljuje i opsuje vam nedavno posjećenu mater, svu rodbinu do 16. koljena unazad i sve svece s neba zato kaj niste čekali njega. I još, dok čekate Štefa ili onoga iz haka, doći će i Jura i ponuditi da vas ON odšlepa samo da odveze ovoga koji mu je već natovaren na kamion do Kutine. Ako se strpite samo pola do sat vremena, on će vam naplatiti 50 kuna manje od ove prve dvojice. Ako ga odbijete, i on će vam se spomenuti sve one prošle i buduće rodbine na razne kamasutra načine. Pritom, naravno, vaša osmogodišnja kćer na stražnjem sjedalu nezainteresirano gricka štapiće i žuri se doma na seriju, a jednoipolgodišnji sin od dosade zaspi s glavom među ramenima.
Kad šleper napokon natovari vašu limenu pastimater krntiju koja vas je iznevjerila baš u najkritičnijem trenutku, ljubezni vozač koji se fura na HAKera će vas potrpati u svoju 'prostranu' kabinu u kojoj malo dijete pritiskom prsta otvori pretinac za rukavice koji vam skoro odvali nos, koljenom ćete vjerojatno promijeniti radio stanicu barem pet puta (što i nije tako loše budući da nas je dočekao neki narodnjački falset), a javljanje na mobitel postaje mišn imposibl osim ako niste u rodu s nekim fakirom.
I, kad već spominjemo te dosadne napravice, u opisanoj situaciji će vas obuzeti nagon da je zdrobite petom ili zavitlate u obližnju močvaru, mlaku ili gustiš. Štogod vam je već pri ruci. Tj. pri autoputu. Jer, naravno, bake su već u nesvijesti od straha i panike proširile vijest na svu rodbinu, kumove, prijatelje, poznanike, susjede, putnike namjernike i trgovačke predstavnike, agentice za avon/oriflejm/jakobs kavu i šlag u tubi. A tada vas svi, naravno, ludi od brige, počnu zvati i histerizirati. Kao da vam i bez svih njih žuč ne radi prekovremeno, crijeva vam se frču, hladno vam je, gladni ste i žedni, a još imate i dvoje poluzaspale djece koje treba dopremiti doma. A u podlozi svira Milo Hrnić*.
Na put smo krenuli oko 6. Prosječno stignemo do doma za sat i pol. Deset minuta manje ili više. Tajming je važan jer svekrva zove točno kad pijesak iscuri u njenom pješćanom satu koji se zove Djeca stižu kući. Ako se njen telefon ne oglasi točno u sekundu kad iscuri i posljednje zrno pijeska, ona alarmira Gorsku službu spašavanja, pse tragače, vojsku, ročnike na civilnom služenju vojnog roka, lječničku ekipu i lokalnu PU.
Dakle, na put smo krenuli oko 6. Na kućni prag nas je istovario moj tata koji je propustio pečenog odojka na rođendanskoj proslavi i napravio krug oko Ivanića, oko deset, slovima 22h.
Što se zapravo dogodilo s autom?? Baš ništa. Na servisu su utvrdili da imamo neposlušan tepih na vozačkom mjestu koji je ispao iz 'folca' i sam stisnuo papučicu gasa. Ja sam mu se svečano zaprijetila da ću ga isijeći na rezance i od njega skuhati napoj. A dragi mu je prikratio muke bacivši ga u kantu za smeće.
Ako je nekome ovaj moj tekst konfuzan, bolujem od PTSP-a.
Kad smo napokon stigli doma, a klinci (ponovno) pozaspali, meni je u glavi počeo film "Kako se učinkovito spičkati na auto-cesti nadomak Zagrebu". Skjuz maj frenč. U tom filmu pritom na obližnjem humku zavija vuk na pun mjesec, s niti jedne strane ceste nema niti K od kuće, ali zato ima pun K trave, vode, grmlja, blata i mraka. U tom filmu ima i hitne pomoći, traume i svih onih stvari o kojima sad više ne želim razmišljati, a vjerujte mi, nisu nimalo smiješne.
*Milo Hrnić je ovdje slučajno. Može to biti bilo koja glazbena ljiga koja vama osobno ide na živac ili vam se od nje/njega želudac vrti na 800 obrtaja. Na primjer, kao mašina za veš kad pere tepihe.
Tak, idem sad popit šaku Persena i glumiti Zen.
Post je objavljen 05.02.2007. u 12:22 sati.