Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

ponedjeljak, 16.10.2006.

Iz šume...

Bila sam u šumi a i pored.

U šumi ima kestenja. Ima ih i u mom želucu, a bome i u kanti na balkonu. Čekaju na kuhanje.
U šumi i po puteljcima se šareni lišće ispod kojega se skriva blato. Blato sjedi u zasjedi i jedva čeka da se dobrohotni izletnik (čitaj izletnica - Mama Nymphea) posklizne i zafleka rit, da prostite!
Među tim se lišćem onda, jasno, nađe i pokoja bodljikava kućica od onih kestena s početka priče. Upute za vađenje bodljica iz dlanova i prstiju su slične onima za vađenje bodlji morskih ježeva. ;-) Ako znate na što mislim.

U šumi ima i puno buba, cvrkutavih pernatih zvijeri što prhuću oko krošnji i kakofoniraju vam u uho milozvučne napjeve koje je teško transkribirati. U šumi ima i mnogo onih "zvijeri" skrivenih po dupljama, brlozima, jamama i sličnim tvorevinama malih životinjskih šapa, ali mi niti jednu od tih nemani nismo vidjeli. Pametnica je prerasla priče o tome kako se na lokalni potok dođe napojiti onaj Zeko što je zimus izgubio svoj potočić, a Guzonja istu tužaljku sluša uz veselo pljeskanje i smješkove, kao da se radi o pjevnoj humoreski. Bojim se što će biti kad shvati da je pjesmica zapravo srcolomna. Vjerojatno će mi reći da se razočarao u mene.

U šumi ima i jedan Mir Nebeski. Ozdravljujući. Preplavljujući. Okrepljujući. Ima nekih mirisa što ih ne biste potrpali u parfemske bočice, ali biste rado da ih nekako možete skriti u džep pa nositi sa sobom i po potrebi pomirisati. Ima nekih boja i tekstura koje vam se lijepe za dlanove i kožu. Onih nekih aroma koje vam je žao isprati tušem iz kose jer ne mirišu na citruse ili orijentalno cvijeće. Ima i mirisa zemlje. A on me iz nekog razloga uvijek podsjeti na onih Marquesovih Sto godina samoće.

Ovo je bio ozbiljni dio. Tu mu je i kraj ;-)

Gljiva u šumi nema. Svi vi koji uokolo širite gnjusne i prepredene laži da gljive rastu u i oko šume, u najmanju ruku nemate pojma. Ja, naime, niti jednu vidjela nisam. Istinaibog, ja bih lakše pronašla glistu skrivenu ispod lista nego polmetarski klobuk od gljive kod panja nakon kiše, ali to je samo zato što mi se gliste nevjerojatno gade i užasavam ih se, pa ih onda vidim i tamo gdje ih nema. A gljive volim. Doduše, u kuhanom obliku. No, mislim da je mudrije prepustiti branje istih nekom iskusnijem. Budući da sam vizualni tip, ja bih nam vjerojatno nabrala svih onih krasnih šarenih i nadasve otrovnih, ali baš slatkih i simpatično dizajniranih gljivica.

E, da. Još nešto.
Blizu šume ima jedna kućica. U kućici živi moja baka. Ja nisam Crvenkapica, ali znam baki ponekad donijeti kolača. Ili barem kupovnih čokoladnih bombona. Vukova nema. Čak niti pasa. Ima nešto krasnih mačaka i pokoja Koka Zlatnooka (recitacija koju je moja kćer morala nabubati napamet za školu!). A budući da nema vukova, nema niti lovaca.

Kad budem imala vremena, ispričat ću vam priču o tome kako je ova vaša Nymphea alias Šumsko stvorenje učila raditi liker na bazi vina.
Je, ali sad moram šljakati. Dragi moji bljogeri, do skorog čitanja!

četvrtak, 12.10.2006.

Apdejt ;-)

Evo, uspješno smo odradili i drugi sat francuskog. Klinke su kao hodajuće spužvice. Kazić još uvijek šljaka. Naučili smo pola jedne cijele pjesmice, pozdravljati se i reći svoje ime i još svašta nešto i sve to u šarenim bojama i s mnogo papira.
Upravo sam u fazi smišljanja francuskih alijasa koje ću im podijeliti sljedeći put. Jednom tjedno će moje tri male učenice biti male francuske djevojčice.
Mama B se jučer nije pojavila. Poslala je tatu B. On je pak, s mojim dragim otišao na kavu i trač. Mama A je zamolila da bi i ona htjela jedno francusko ime, makar samo nadimak.

Stanje duha:

Pitanje uredništvu: koga vraga ste mi nakeljili ove arhive sa strane??

I još za kraj: naprosto je nevjerojatno da mi je post stao u svega... brojim... dvanaest redaka.

Aj bok! Odoh ja u šumu, po preporuci stričeka doktora, E.P.-a!

petak, 06.10.2006.

Apel za pomoć!

Ja ponekad imam jako tanke živce. Ne bi mi čovjek rekao. Budući da sam ugodno zaokružena s čim uglavnom povezuju konjske nerve i strpljivost, toleranciju i općenito mekani karakter suzdržanosti, mirne tolerancije i trpeljivosti, moja eksplozivnost se čini gotovo pa u suprotnosti s mojim outlookom. Tako bar kažu. A kažu i da iz Mire tri vraga vire. Tako se nekako to može reći i za moj slučaj. Iako se ne zovem Mira, niti slično. A u vraga ionako ne vjerujem, pa jel…

Za početak, ispričat ću vam priču. A onda slijedi i apel za pomoć.

Bila jednom jedna profesorica francuskog jezika (i to s diplomom i nešto godina iskustva u poučavanju). Imala ona dvoje djece. Jedno Jako Nejače od godinu dana i zamalo dva mjeseca i jednu Prepametnu Pametnicu od skoro osam ljeta.
Pametnica, znatiželjna, vrckava, željna znanja i svega novoga, zamoli mamu da je uči francuski. Mama, koja ima beskonačni broj zanimacija preko dana, i doduše malo slobodna vremena, odluči poučavati Pametnicu. Nabavila mama didaktičkijeh materijala, šarenih olovaka, sličica i rečenica za izrezivanje, cedejeve s pjesmicama, daunloudala mama s neta brojalice i riječi dječjih pjesmica, bojanke, križaljke, igrice, labirinte… ukratko, čuda kakvih se niti Aladinova špilja ne bi posramila. Kako i ne bi. Mamu veseli učenje s djecom, mama voli svoju Pametnicu. Mama će rado mijenjati 30 minuta televizije/kave/šopinga za igru na francuskom. (Uputa za čitatelja: ovdje nema ironije niti sarkazma.)

Počele tako Mama Marsovanka i Pametnica učiti francuski ali im stalno nešto odvlači pažnju. Te ono nejače, te televizijske emisije, te igra na zraku, crveni bicikl parkiran u dvorištu i novi reketi za badminton.

Padne dakle, Mami Marsovanki (u daljnjem tekstu MM) na um spasonosna ideja. Slijedi ilustracija teške bolesti koja zahvaća Marsovance: idealizam, altruizam, pozitivizam i nešto optimizma. Sami -izmi. (Veeerice, dušo, imaš li lijek protiv kroničnih Izamatisa? Pliz, hitno mi treba. Iako se bojim da je slučaj terminalan :-D)

Dakle ovako: predloži MM svojoj kćeri da dovede na francuski jednu ili dvije svoje frendice iz razreda. Neka ih pita tko želi učiti, ona će se dogovoriti s njihovim roditeljima i to je to. Besplatno. For free. Tek zato da se održi kontinuitet.
Kriza selekcije: riješena.
Bodovni prag: utvrđen.
Lista sastavljena.
Brojevi telefona mame A i mame B: nabavljeni.
Mama M uzima u ruke slušalicu. Telefonsku.
Obrađivanje Mame A. Mama A pristaje u oduševljenju, kalkulirajući kako će pomaknuti sat baleta kako bi njena kćer mogla dolaziti na francuski fajv oklok ti.
Obrađivanje Mame B. Mama B uzrokuje glavobolju Mami M, a zatim hunjavicu. Posljedično je boli grlo i probada u prsima. Mama M vjeruje da će dobiti infarkt ili barem fršlok. (Mislim da mi opet treba ljekarna! Veeeerooooo!)
Mama B desetak minuta pokušava uvjeriti MM da bi joj bilo bolje ići u šoping nego poučavati deriščad. U nevjerici se pita ima li to MM viška vremena s kojim, eto ti vraga, ne zna što učiniti. I zašto, o zašto, kako je moguće, pače, da MM nije palo na pamet da se tih tridesetak minuta izležava ili srče kavicu pretresajući detalje najnovijeg mobitelnog uratka s malom Mare.

Mama B igra na kartu: iscrpi neprijatelja nevjericom i sumnjičavošću. Mama B usađuje crva sumnje u prsa i mozak Mame M. Mama M hropće, stenje, oko joj je otečeno, ali se hrabro bori. Pada. Previja se na podu od udaraca. Kroz maglu čuje suca kako broji: četiri… pet… šest… sedam… krv curi. Koprca se. Pod je sklizak. Mama B je ubacila i koru od banane. Osam… Mama M skače na noge. Neš ti majci!! Gotovo ju je natjerala da se pita nema li neki skriveni motiv, neki hiden ađenda?? Slijeće jedan ubojiti aperkat i Mama B pada na koljena, a zatim i na nos. Čini se da je u nesvijesti.

Daljnji razvoj događaja:
Dječica su se pojavila u točno dogovoreno vrijeme. S bilježnicama, mirišljavim gumicama i puno one dječje čarobne prašine što smo joj nadjenuli veleučeno ime entuzijazam. Punih trideset minuta MM, Pametnica i djevojčice su se zabavljale. Slagale su puzzle od riječi, učile jednu pjesmicu i na kraju su se ispozdravljale na francuskom. Zajedno s Mamom A. Mama B je došla u kontrolu, punih 6 minuta prije kraja. Stajala je podozrivo motreći pjevušenje oko stola uz mali plavi kazić. (Vragmater i paklenim strojevima!)

Mama M je zadovoljna. Klinke su se sljedeći dan u školi pozdravljale na francuskom. Misija je za prvi put izvršena. Pametnica uokolo hoda i viče Žmapel… Otac je proveo vrijeme u igri sa sinom. Mejl bonding.

I sad na kraju: Molim moje drage blogere, duši mi mile kolege po mediju, udijelite Mami M koji savjet, mišljenje, kritiku.
Pomognite njenim dobrim namjerama da ne nasjedne na sitne provokacije tipa: plati pa uživaj. Skupo je jedino dobro. Besplatno je podvala. I sl.

Ima li načina da Mama M uvjeri Mamu B da se ne priprema otmica malih djevojčica i njihovo slanje u kineske sweat shopove gdje će šivati majice sa šaljivim natpisima? Postoji li koji trik koji bi Mamu B uvjerio da joj Mama M ne prodaje muda pod bubrege (iako, ruku na srce, ova potonja baš i nije stručnjak za anatomiju i građu organa!) i da uopće nije loše što joj dijete želi učiti još jedan strani jezik. Kako ih uvjeriti da ništa nisu dužne, da nije potrebno uplaćivati nikakav novac, nema uplata u fond za nezbrinute paukove ili prehlađene ukućane, na žiro račun Mame M. Nema kupovine skupih knjiga od koje će ista nekim čudom ubirati postotak.
Nema… ništa čudnoga, nepoštenoga, lošega. Baš ništa. Fakin za nevjerovat!

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osoba i više je nego namjerna, isplanirana i isprovocirana.

srijeda, 04.10.2006.

Kako dobiti batine od djeteta. U četiri koraka.

A može i: kako (ne)uspješno uspavati jednogodišnjaka

Moj jednogodišnji Guzonja je jedno jako prefrigano i slatko djetešce. Ova dva epiteta, kad je o mališama riječ, zapravo čine sintagmu. Nerazdvojni su. Ako je jako slatko onda je i jako prefrigano. Pa da vam malo i objasnim.

Naime, spavanje kod bebača je inače jedan osjetljiv i kompliciran proces koji se razlikuje doslovno kod svakog djeteta, pa onda i ovisno o njegovoj dobi, o atmosferskim previranjima, stanju u Vladi, roditeljskom raspoloženju, zvjezdanim konstelacijama, zagorenom ručku i krkljanju u vodovodnim cijevima. Postoje knjige, priručnici, dobronamjerni savjeti i nacionalsocijalističke metode, bakini recepti i prabakine mudre pošalice. Ipak, najčešće u cijeloj priči stradaju mame. Jer, baš zbog uvriježenog: Mama ipak zna najbolje; koje je načelno i točno, isti ti mameki iskilave postajući majstori raznih vještina, poput masiranja, pjevanja, recitiranja, ljuljuškanja, uspavljivanja...
E, kod nas to ide nekako ovako.
Guzonja s noćnim spavanjem načelno nema problema. Ne voli baš onaj odlučujući trenutak kad ga sprašim u krevet iako već oko osam naveliko trlja okice i zijeva kao nilski konj. A i oni njegovi rijetki zubići baš sliče hipopotamovim. Dakle, kad ga ubacim u krevetić, ugasim noćnu lampicu i dodam mu njegovu dududu, tek što sam se okrenula na peti, čujem urlik. Nije to pravi plač. Znaju to svi oni koji doma imaju jednogodišnjake ili su nedavno još imali. To je više onako kao neko iritantno cviljenje zbog kojega vam namah dođe želja iščupati si kosu, bubnjić iz ušiju ili zazidati vrata na dječjoj sobi. Ili iskočiti kroz prozor. Taj krik je toliko prodoran da vas istoga trena natjera da onaj okret na peti izvedete u obratnom smjeru, onome za vraćanje prema krevetiću i pospanom malcu. Ja sam naravno od onih mama koje vole red, rad i disciplinu i to sve odmah i sad i ni sekundu kasnije, pa se ja lijepo vratim i izvodim večernji ritual uspavljivanja koji se sastoji od redom: maženja po kosi, blagog masiranja leđa, laganog masiranja stopala, pa onda sve lijepo ponoviti ali obratnim redom. To ne potraje dugo, kojih desetak minuta, nagnuta nad njega u nepomičnom položaju. Taman dok mi se kralježnica spiga i počne me probadati u križima. Zatim mu se trepavice počinju sve više spuštati prema obrazima i kad se kapci napokon sklope, to je to! Čas posla, kajn problem. Lijepo, lagano i brzo.

Aaali, popodnevno zaspivanje je zato cijela saga. Prvo odemo u krevet. Zatim dobije dudu. Nakon toga se digne u sjedeći položaj i počne veselo cvrkutati. Ja se pravim Englez. I to onaj kojega drže na aparatima za disanje, u komi. Žmirim i usporeno dišem. Lice mi je kameno. Ne odajem emocije. Mhm!!

Korak prvi: Guzonja se podiže na nogice i pronalazi nekakvu dasku iza kreveta. Prstićem čeprka po dasci ne bi li je pomaknuo, natjerao da poleti, nagovorio je da propriča ili već nešto slično. Nezadovoljan izostankom daskine reakcije, ljutito joj istrese par ružnih i glasnih rečenica i stropošta se nazad na krevet. Ako pritom zapne nosom za uzglavlje od kreveta, sljedećih pet minuta se tješimo i brišemo suze i nos. Tj. ono što je iz njega iscurilo u svim smjerovima.

Korak drugi: Pogledom zaokruži po sobi. Naginje se prema prozoru i hvata lančić kojim se podiže i spušta roleta. Mlati njime u svim smjerovima, vičući i pjeneći se jer ga (još) ne može iščupati. Dohvaća plastičnu kockicu. Promjera cca 5 cm. Vještim ležećim skokovima približava se šatrousnuloj roditeljici. Sveudilj maše onom kockicom koja je, uskoro ću to saznati, načinjena od vrlo tvrde plastike. Žbooonjg! Dobila sam prvi udarac. Obično negdje posred čela. Nevjerojatno je precizan taj malac. Ako dohvati gumeni kolut onda imam malo više sreće. Mlatne me po nosu i iako to neizmjerno jače boli ipak ne ostane crvena fleka sred lica.

Korak treći: počinje pljeskanje. Sad očekuje da ću mu pjevati. Ja se još uvijek tješim da sam veća mustra od njega i dalje se pravim da spavam. Počne se smijati i gugutati, coktati jezikom onako kako oponašamo konja iz njegove slikovnice i uglavnom izvoditi sva čuda koja inače kod mame pekmezice izmame jedan: bravo, zlato mamino! Doduše, ja to nikada baš tako ne kažem, nego se rastopim kao maslac na suncu i obaspem ga cijelim šaržerom pohvala i divljenja. Još uvijek se ne predajem iako mi srce prijeti prsnuti jer se suzdržavam od smijeha.

Korak četvrti: kad skuži da me perfidni načini neće natjerati da mu se pridružim u igri i glupiranju, prihvaća se konkretnijih mjera. Prvo mi gura prste u nos. Pažljivo i s mnogo žara. Počnem mahati rukama i otresati se, kao utopljenik. Nakon toga, prelazi na oči. Čupka mi trepavice, a onda pokušava kažiprst ugurati u očnu duplju. Mislim da mi on samo želi otvoriti kapke. Zlato mamino!

Elem, ako izdržim cijelu ovu torturu i uspijem ga natjerati da napokon legne uz mene, obično zaspi kratko nakon faze kopanja očiju. S mojim prstom u svojoj ruci. Neodgriženim ali oglodanim.

Ah, da, u međuvremenu još popije barem bočicu vode ili soka i tri puta zavitla dudu u najskriveniji kutak sobe. Ja onda otkrivam da mi ispod kreveta žive mucaste životinje, te da je dudu, doduše moguće ubaciti između zida i ormara, ali ju je faking nevjerojatno komplicirano izvući van.
Kad pogledam to malo lišce nakon što usne, usudim se reći da izgleda kao da su od njega isklonirali Kerubine. Plave loknice mu se tako šarmantno zafrčkaju oko uha i po čelu, rekli biste oličenje spokoja. No, zato imam krasno ogledalo u hodniku: crvena fleka na čelu, ogrebotine po nosu i prokopane trepavice me podsjete na to da bih skoro mogli imati i većih problema.
Reći ću samo da bi svaki dan mogao prohodati… a tu već čujem „vesele“ uvodne note iz Zone sumraka.

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)