Bila sam u šumi a i pored.
U šumi ima kestenja. Ima ih i u mom želucu, a bome i u kanti na balkonu. Čekaju na kuhanje.
U šumi i po puteljcima se šareni lišće ispod kojega se skriva blato. Blato sjedi u zasjedi i jedva čeka da se dobrohotni izletnik (čitaj izletnica - Mama Nymphea) posklizne i zafleka rit, da prostite!
Među tim se lišćem onda, jasno, nađe i pokoja bodljikava kućica od onih kestena s početka priče. Upute za vađenje bodljica iz dlanova i prstiju su slične onima za vađenje bodlji morskih ježeva. ;-) Ako znate na što mislim.
U šumi ima i puno buba, cvrkutavih pernatih zvijeri što prhuću oko krošnji i kakofoniraju vam u uho milozvučne napjeve koje je teško transkribirati. U šumi ima i mnogo onih "zvijeri" skrivenih po dupljama, brlozima, jamama i sličnim tvorevinama malih životinjskih šapa, ali mi niti jednu od tih nemani nismo vidjeli. Pametnica je prerasla priče o tome kako se na lokalni potok dođe napojiti onaj Zeko što je zimus izgubio svoj potočić, a Guzonja istu tužaljku sluša uz veselo pljeskanje i smješkove, kao da se radi o pjevnoj humoreski. Bojim se što će biti kad shvati da je pjesmica zapravo srcolomna. Vjerojatno će mi reći da se razočarao u mene.
U šumi ima i jedan Mir Nebeski. Ozdravljujući. Preplavljujući. Okrepljujući. Ima nekih mirisa što ih ne biste potrpali u parfemske bočice, ali biste rado da ih nekako možete skriti u džep pa nositi sa sobom i po potrebi pomirisati. Ima nekih boja i tekstura koje vam se lijepe za dlanove i kožu. Onih nekih aroma koje vam je žao isprati tušem iz kose jer ne mirišu na citruse ili orijentalno cvijeće. Ima i mirisa zemlje. A on me iz nekog razloga uvijek podsjeti na onih Marquesovih Sto godina samoće.
Ovo je bio ozbiljni dio. Tu mu je i kraj ;-)
Gljiva u šumi nema. Svi vi koji uokolo širite gnjusne i prepredene laži da gljive rastu u i oko šume, u najmanju ruku nemate pojma. Ja, naime, niti jednu vidjela nisam. Istinaibog, ja bih lakše pronašla glistu skrivenu ispod lista nego polmetarski klobuk od gljive kod panja nakon kiše, ali to je samo zato što mi se gliste nevjerojatno gade i užasavam ih se, pa ih onda vidim i tamo gdje ih nema. A gljive volim. Doduše, u kuhanom obliku. No, mislim da je mudrije prepustiti branje istih nekom iskusnijem. Budući da sam vizualni tip, ja bih nam vjerojatno nabrala svih onih krasnih šarenih i nadasve otrovnih, ali baš slatkih i simpatično dizajniranih gljivica.
E, da. Još nešto.
Blizu šume ima jedna kućica. U kućici živi moja baka. Ja nisam Crvenkapica, ali znam baki ponekad donijeti kolača. Ili barem kupovnih čokoladnih bombona. Vukova nema. Čak niti pasa. Ima nešto krasnih mačaka i pokoja Koka Zlatnooka (recitacija koju je moja kćer morala nabubati napamet za školu!). A budući da nema vukova, nema niti lovaca.
Kad budem imala vremena, ispričat ću vam priču o tome kako je ova vaša Nymphea alias Šumsko stvorenje učila raditi liker na bazi vina.
Je, ali sad moram šljakati. Dragi moji bljogeri, do skorog čitanja!
Post je objavljen 16.10.2006. u 09:48 sati.