novigradsko 2008
01.02.2005., utorak
Dnevnik D.T. - nedjelja 09.05.
Jutro je i ispijam kavu u hotelskom baru. Sređujem bilješke, a okolo mene graja. U predvorju hotela sa spakiranim stvarima, mnoštvo djece se pozdravlja i kreće prema svojim domovima, roditeljima i matičnim školama. Još nisam ni otišao a komadić sjete već je u srcu. Uronio sam u sebe onoliko koliko sam uspio, mislim da nisam otišao daleko od plićaka. Dubok i nepregledan prostor skriva se u svakom od nas. Još je toliko neiskorištenosti u nama i pitam se kada će sve savršeno sjesti na svoje mjesto. Vjerojatno nikad, ali ja sam optimist. Ponekad mi se veličina svemira čini smiješna prema moći ljudske gluposti.
I dok tako razmišljama i vrtim se u krug, dolazi jedan mali i pita: "Zar su to svi koji su ostali?" "Da," - odgovaram, "ali vratit će se idućeg proljeća." P.S. U Rijeku smo se mislili vratiti stopom, ali jedna osoba nam je velikodušno ponudila prijevoz. Hoće li vam biti jasnije ako vam kažem da joj prijevozno sredstvo počinje na slovo Ž? |
