novigradsko 2008

Po glavi mi se mota kraj Damirovog teksta o jednom završetku Novigradskog proljeća s jednim dodatkom u zagradi.

I dok zadnji dan razmišljam i vrtim se u krug (pred hotelom), dolazi jedan mali i zapitkuje:
“Zar su to svi koji su ostali?”

“Da,” – odgovaram, “ali vratit će se idućeg proljeća.”

Moram se prisjetiti i Matije:

Kad sam došla ovdje, zapravo uopće nisam znala koja će biti moja uloga u cijeloj priči. Očekivala sam nekakav rad s djecom po radionicama. Kad su mi objasnili da pripadam stručnom timu koji ...
malo me zaskočilo, valja sam imala osjećaj neke odgovornosti (i mogu li ja to!). (I: “To su sve ljudi koji rade u praksi, što ja tu radim i što ako me budu pitali: “Što misliš dalje nakon faxa?” A ja ???).

A od nje su i drugi "odrasli" počeli prepisivati rečenicu koju su djeca koristila gotovo trideset godina:
POZOVITE ME OPET

Padanje dogovora je, kako vidim iz naslova, vrlo dvosmisleno.
Dogovorili smo se da internet stranice Novigradskog proljeća sadrže sve potrebne informacije već od početka siječnja.
Nadam se da dogovor neće pasti nego da će se ostvariti.
I treba urediti stranice koje se odnose na prethodna Proljeća.
I staviti Zbornik na stranice.

Na stranicama Novigradsko proljeće http://www.novigradsko-proljece.com/ bit će uskoro promjena.

A i Davorka je bila na svečanom otvorenju, kao uostalom, svaki put.
Tako i treba.

Ovo su svečani i otmjeni detalji sa svečanog otvorenja Novigradskog proljeća 2004.
Nadam se da će takvih detalja biti i na svečano svečanom otvorenju svečarskog i svečanog 30-obljetničkog Novigradskog proljeća u travnju 2005. godine.

Uvijek postoji povod, ali znamo da on ne mora biti svaki puta i uzrok.

Za mene je povod 26. Škola pedagoga održana u Šibeniku, a uzrok je osobno bavljenje darovitima, nadarenima, bistrima i odlikašima, jasno, sve je to vezano uz Novigradsko proljeće. Na zatvaranju škole pedagoga htio sam izreći jednu rečenicu, no kako na kraju svakog stručnog skupa uvijek preostaje premalo vremena, ja sam papir, na kojem sam zapisao ideju, ponio u džepu i donio ga u svoju osnovnu školu. A ta je rečenica čekala stručne suradnike osnovnih i srednjih škola naše županije do danas.

A rečenica glasi:

SVI SU UČENICI POTENCIJALNO DAROVITI.

To sam zapisao i to sam htio reći sudionicima skupa o darovitima. Oni koji su bili 21., 22. i 23. ožujka u turističkom naselju Solaris znaju da se u organizaciji Hrvatskog prosvjetno-pedagoškog zbora govorilo o darovitima, nadarenima, bistrima i odlikašima, da su prezentacije iz vrtića pokazale da se s «bistrićima» bave i odgojiteljice i stručni suradnici, da je radionica o darovitim učenicima u osnovnim školama privukla najveći broj učesnika, a da su srednje škole i domovi učenika imali vrlo zanimljive primjere rada s darovitima.

A današnje izlaganje pod naslovom «Daroviti učenik – dijete s posebnim potrebama» završio sam čitanjem svojih rečenica koje su mi zvučale kao da ih je napisao netko drugi.
(Svidjele su mi se.)

Kada govorimo ovdje i sada, onda je važno naglasiti da se bistro dijete može otkriti u vrtiću, da možemo uočiti nadareno dijete u bilo kojem razredu osmogodišnje škole, ali da je darovito dijete moguće prvi put vidjeti u nekom od razreda srednje škole. Ovdje i sada u našem odgojno-obrazovnom sustavu još ne postoji sustavno otkrivanje i praćenje darovite djece, pa svaki učitelj može u svom razredu otkriti neki novi, «začahureni» ili već pomalo obrađen kristal ili prirodni biser.

BOGATSTVO JE PRED NAŠIM OČIMA. Treba ga samo prepoznati ili uočiti.

Što trebamo učiniti da blago postane dostupno svima, a na najveću radost onih koji ga nose u sebi? Recept je vrlo jednostavan. Svako dijete ima pravo na najbolje moguće uvjete za razvoj svoje osobnosti i svojih kapaciteta. Mi u školama možemo ponuditi raznovrsne sadržaje i metode rada u okviru nastavnog programa, a još više u širokom izboru aktivnosti za sve učenike. Poštujući individualnost, raznolikost i posebne potrebe svakog djeteta, stvaramo prave uvjete da se bistro, darovito ili nadareno dijete razvije u produktivnog kreativca, a time u uspješnog i zadovoljnog pojedinca. Ne smijemo u tom radu biti samozatajni i tu se krije jednostavnost i učinkovitost recepta. Trebamo tražiti informacije ali još je važnije da ih dajemo drugima. Tako stvaramo ozračje u kojem postaje vidljivo da nismo sami u bavljenju posebnom djecom i povećavamo broj dostupnih primjera dobre prakse.

A dobra praksa uvijek daje dobre rezultate.

Tako je završilo izlaganje, onda sam zaspao i zakasnio na susret s «vlakićem».
Lenči i Karla nisu mi zamjerile. Hvala.

TEMA:

Iz dubina put visina

"Neka bude svjetlost! I bi svjetlost!
I vidje Bog da je svjetlost dobra i rastavi
svjetlost
od
tame."
I bi sunce, i mjesec, i zvijezde,
more sunaca, more mjeseca, more zvijezda
do u visinu bezmeđa
do u dubinu beskraja.

……

"I reče Bog:'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična"
Neka bude Čovjek kojem će sve darovati;
Čovjek kojeg se neće nikada zastidjeti
Stvoritelj!
Neka bude Čovjek koji će znati cijeniti:
i zemlju, i nebo, i sunce i zvijezde!
………
I bi čovjek postavljen na zemlju,
obasjan suncem, mjesecom natkriljen,
ovjenčan zvijezdama.
…………


Bi Čovjek predodređen
da štuje Zemlju,
da žudi Nebu
da ljubi Čovjeka.
……
No davno bi se smračilo, i davno bi se survalo
nestalo u ništavilo
sve što je dobro stvoreno,
da se nad Zemlju nije nadvila
šarena duga Saveza
iz kala, ljubav procvala..
…….
Mi ćemo poput Ikara do samog sunca krenuti,
mi ćemo poput Ikara do samog sunca vinuti,
mirno i posve sigurni:
raskriljena krila ljubavi
stotine sunaca najražarenijih
ne mogu krila spržiti.

(ulomci iz poeme: Pa makar Ikar)


Poštovana djeco,
cijenjeni voditelji i učitelji,
i svi drugi,
prijatelji Škole stvaralaštva,
svi vi (mi) kojima je zajednički nazivnik darivanje darovitosti,
vijest šaljemo s radošću za obilje radosti-
Evo teme za jubilarnu
tridesetu obljetnicu
rada darovitih učenika i učitelja
od Novalje do Novigrada,
od "Listopada"
do "Proljeća" :

"Iz dubina, put visina!"

Dakle,
idemo
i dalje stvaralački duboko,
no, ovog "Proljeća" visoko!
Visoko,
više,
najviše!

Idemo
od stopala na više.
Prva visina Čovjek s veliko Č !
To je najviše.

Zatim u vrhove jablana,
u sam vrh svih krošnji na svijetu,
u planinske visove,
na jarbole,
na dimnjake,
u oblake;
idemo na sam vršak žirafama,
na neosedlana pleća vrancima,
u sva ptičja jata,
na luk labudova vrata…

Idemo u visine od stopala
do iznad zvijezda.

U visinama toliko toga ima
da ćemo skoro morati
ovogodišnju Školu stvaralaštva
produžiti u nedogled godina.

Srdačan pozdrav
svuda i svima!
Do viđenja u
Novigradu!

A jesam li rekao kad se vidimo u Novigradu?
Početkom travnja.

Ne mogu vjerovati.
Izgubio sam tekst. Ne mogu reći da sam bio zadovoljan ali trudio sam se.

I da bude zanimljivije, opet sam ga izgubio nakon što sam pokušao upozoriti samog sebe:

Važna napomena za čuvanje tekstova odnosi se na spremanje prije bilo kakve radnje.

Pokušajmo ponovno (Nova prijava jedan - četvrti put)

Javio sam se Sigurnosti.
Netko će biti u školi.
Ines i Hana su predložile da se izmijeni prijava za učenike i učitelje.
Davorka je rekla da je već trebala sve poslati i dodala: "Čekam samo tebe!"
Zamolio sam je još u četvrtak da pričeka petak, a ona je bila ultimativna: "Imaš vremena još ovaj vikend, a u ponedjeljak šaljem ono staro ako ne napraviš novo!" Govorila je sasvim ozbiljno. Sasvim ozbiljno sam je i shvatio. Ali nikako se nisam mogao sjetiti što su Ines i Hana predlagale da se promijeni. Nisam se mogao ni sjetiti da li je to negdje napisano. I krenuo sam u potragu. Sasvim uzaludnu. Ono što tražiš ne možeš naći. No, našao sam ono što nisam tražio.

Davorka je na svom stolu pred svojim računalom ostavila papir na kojem je pisalo: "Milane, to je to!", pa sam ja nadopisao: "Davorka, i to je to za NP 2005". A promijenio sam samo datume i radionice i malo uredio podatke, tek tako da mogu reći: "Napravio sam novu prijavu."

A u starim papirima i starim datotekama (neki bi rekli "fajlovima", drugi "file-ovima", a ostalima bi bilo sasvim svejedno) bilo je puno toga o početku i prvim doživljajima.

(U prvoj verziji teksta "Napravio sam novu prijavu" mučio sam se s onim što sada znam. "Kopi paste" radi savršeno, a tekstove s papira ću prepisati.)

Ines je ove godine započela prvi put:

Došla sam ovdje prije 15 dana kao član stručnog tima na «Novigradskom proljeću», pri tome misleći da je Novigrad u Dalmaciji, nemajuć pojma šta je Novigradsko proljeće (nikad čula do tad), a kamoli šta ću raditi. Upute su bile: «Bit ćete dio stručnog tima, sve se radi i dogovara u hodu, uzmite sportsku robu, snađite se za prijevoz a osigurani su vam smještaj i hrana...». Zašto ne???
I tako sam stigla u Novigrad u Istri, u super hotel (jednokrevetna soba:), hrana još bolja, upoznala suradnike (simpa ljudi), al još uvijek nam niko nije reko kog vraga mi ovdje radimo? Tri dana pokušavali smo odgonetnuti...

I Hana je bila prvi put i njen je tekst započeo ovako:

Evo, trebam napisat par riječi, a ja nemam baš neku inspiraciju jer je 21:48, u srijedu navečer, 12.05.2004 i umorna sam od cjelodnevog gledanja u kompjuter i napornog radaJ Pa ovako, za početak, moram istaknut da mi je na Novigradskom proljeću bilo FULL (J) super, upoznala sam divne ljude, vidjela kako funkcionira jedan veliki sistem (barem što se tiče administracije nakon selekcijeJ), jela tartufe (njami) i vidjela Novigrad. Nažalost nisam odigrala stolni tenis, ali ne mogu dobit baš sve J.

Nisam spominjao Sinišu ali i on je bio početnik:

Evo i od mene par riječi. Za «Novigradsko proljeće» čuo sam i ranije. Govorili su kako je super, kako djeca stvaraju i druže se. Kada su me pozvali da sudjelujem na «Novigradskom proljeću» kao član stručnog tima oduševio sam se.
Prvi dan kada sam došao organiziran je sastanak na kojemu su bili svi voditelji radionica i organizatori. Pričalo se je o programu «Novigradskog proljeća» i o organizaciji rada. U svemu tome nigdje nisam vidio svoju ulogu kao člana stručnog tima. Prva dva dana nije mi nimalo bilo jasno, što ja trebam raditi i zašto sam ja ovdje. Svi su mi govorili da pričekam početak rada u radionicama i da će mi onda sve biti jasno.

A priča koju trebam prepisivati je Damirova. Neka. Veseli me. Neka. Zanimljivo je. I poučno. Ili ...

Dakle, Mrki i ja smo definitivno odlučili ići u Novigrad. Nakon što su nas iz Poglavarstva grada Rijeke poslali u Rektorat gdje su nam također bespomoćno slijegali ramenima i širili ruke, nakon što smo obišli neke riječke firme gdje su nam rekli: "Nema se novaca!", uslijedila je varijanta B.
U ponedjeljak, 03.05.2004. godine, dvojica studenata četvrte godine razredne nastave krenula su iz studentskog naselja u Rijeci prema Novigradu (otvorenje Škole stvaralaštva se dogodilo dan ranije). Osim šatora i dvije vreće za spavanje ponesli smo i pribor za higijenu, posudu za kuhanje kave, žličice, pslatične čaše, šećer, kekse, twix, sendvič, kavu, čaj, desetak vrećica neskafea, po tri majice dugih i pet majci kratkih rukava, po troje hlače, donji veš, čarape, šlape, kuhinjsku krpu, ručnike, kupaće, bateriju, nož i brus za oštrenje, sedam komada svijeća, upaljače, uže, kape, jakne za kišu, torbe, karte za belu, mobitele i punjače, toaletni papir, maramice, kajdanke, pisala, dokumente, 600 kuna, trzalicu i cd sa pjesmama Kaladont i Baka.

Moreninog izvještaja sjećao sam se zbog druge rečenice, ali sada vidim da je i ona imala prijedlog:

Mislim da bi se morale doraditi prijavnice.

A da ne pišem hvalospjeve za ostale kolegice koje neću spomenuti jednu po jednu, zato što žurim (dok pišem usput pečem kolače i stalno gledam na sat).

Njeni takmičarski kolači su mi ostali u sjećanju, ali dorada prijavnice nije.
Prijava ili prijavnica?

Nisam se javio Sigurnosti da sam otišao.
Odoh.

Ne mogu vjerovati.
Nigdje ne vidim "Davorka, napravio sam novu prijavu".

Sve mi se činilo tako jednostavno.
I "kopi paste" ali nema više ničega.

Novigradsko je počelo s traženjem i gubljenjem.

A čak sam kvačicu uz Proslijedi tekst uredništvu, nakon dva čitanja upitnika, ipak postavio.

I trebalo je biti ...
Ma, možda će ipak trebati krenuti od početka.

Od Sigurnosti.