Nova Vizija

Nije li upravo zanimljivo da na sva ona uistinu važna, vječna i ključna pitanja u životu ne postoje izravni odgovori? Sve ostalo je objašnjeno, proučeno i dostupno u mnogobrojnim enciklopedijama, udžbenicima i priručnicima, sve je poznato i razjašnjeno do najsitnijih detalja, osim onih uistinu temeljnih, suštinskih pitanja koja se tiču našeg identiteta i porijekla. Tko smo mi? Kako je ovaj život uopće nastao? Gdje mu je izvor? Kako se sve to pojavilo oko nas i kojim čudom sve to postoji? Kadgod ih postavimo, nailazimo samo na tišinu i nedorečenost. Čini se kao da nitko ne pokazuje poseban interes za njih. Niti jedan odgovor izvana ne sadrži dovoljno jasnoće, smisla i snage, niti jedno objašnjenje nije dovoljno zadovoljavajuće. Nije nam dovoljno to što je netko drugi navodno pronašao odgovor, nije nam dovoljno samo mentalno znanje o tome. Jednostavno, to je takva vrsta pitanja koja od nas zahtijeva da mi sami pronađemo odgovor za sebe. Izgleda da je jedino neposredna spoznaja uvjet i da za to postoji vrlo dobar razlog jer, kao što će se vidjeti, očigledno, drukčije ne može ni biti.

Ako malo bolje pogledate, mi nikada ne možemo doživjeti svijet i stvarnost očima nekog drugog osim svojih vlastitih. Nikada ne možemo doživjeti život iz centra nekoga drugoga, nego uvijek iz svog vlastitog centra percepcije! To je očigledno svakome ako obratimo pozornost na tu činjenicu. No, mi nekako, cijeloga života iz vida gubimo jednu fascinantnu činjenicu, a to je da se taj život cijelo vrijeme pojavljuje prvenstveno i jedino nama! Jeste li svjesni važnosti i dubine ovog zapažanja? Zastanite na trenutak i posvijestite to. Naravno, sada biste mogli reći: "Da, dobro, pojavljuje se nama jednako kao što se pojavljuje i za preostalih sedam milijardi drugih ljudi na svijetu. Svi jednako doživljavaju svijet. Što je toliko značajno i posebno u tome?" Ali upravo tu leži kvaka! Ono što je toliko značajno i posebno u tome je to da postojanje drugih i njihovih stvarnosti može biti potvrđeno TEK U NAŠOJ PRISUTNOSTI! Shvaćate li? Da bismo mogli potvrditi postojanje bilo kog drugog ili bilo čega drugoga, mi moramo biti tamo prije njih i reći: "Da, oni su tu". Oni se moraju pojaviti nama da bismo ih mi mogli potvrditi! Jedino kad mi jesmo i svi drugi jesu, i svijet jest! Shvaćate? Ovo je uistinu duboka spoznaja koje sam se već površno dotaknuo u jednom od prethodnih postova, ali čija važnost jednostavno zahtijeva da se njome malo dublje pozabavimo i zagrebemo ispod površine.

Samim time, ispada da smo mi doista uvijek u središtu svega što se događa oko nas, i da bi nešto moglo biti stvarno, mi najprije moramo biti tu da bismo tome svjedočili i potvrdili tu stvarnost! Bez nas, ništa od toga nije stvarno!

Međutim, mi smo u svom poimanju života cijelo vrijeme usmjeravani čim dalje od te spoznaje, čak u toj mjeri da smo naviknuli doživljavati sebe kao marginalce u cijeloj toj priči života koji se, eto, nalaze tu na planetu Zemlji zajedno sa ostalih sedam milijardi ljudi i koji žive u svijetu koji ima svoj vlastiti život i vlastite zakonitosti i koji već milenijima postoji neovisno od nas! Naravno, to se nepažljivom oku doista može tako činiti, i s pravom, a premda gotovo nikada ne propitujemo dublje, tu zanimljivu i nadasve uvjerljivu optičko-taktilnu iluziju o neovisnom i autonomnom izvanjskom svijetu prihvaćamo kao nepobitnu i jedinu stvarnost. No, ipak, postoji u svemu tome jedna vrlo zanimljiva naznaka, jedan mistični nagovještaj koji nam ukazuje na to da možda i nije sve to baš tako kako se na prvi pogled čini i da bi možda priroda ovog čvrstog i zadanog svijeta mogla biti mnogo plastičnija i subjektivnija nego što smo to ikada mogli i zamisliti. Jer naime, ostaje jedna nezaobilazna i neosporiva činjenica u cijeloj toj priči, a ta je DA SE MI NE SJEĆAMO SVOG VLASTITOG ROĐENJA!



Nije li to uistinu fascinantno, ako malo bolje pogledate? To je misterij nad misterijima koji je toliko intimno povezan sa nama više od bilo čega drugoga na ovome svijetu, a koji, čini se, gotovo nitko ne propituje! Mi smo samo prihvatili priču da smo rođeni kroz naše roditelje. Ali nitko od nas to ne može potvrditi iz svojeg vlastitog iskustva! Ako pogledate uistinu dubinski i suštinski, u miru i tišini, uvidjet ćete da SVATKO OD NAS MOŽE JEDINO PROMATRATI KAKO SE DRUGI LJUDI RAĐAJU I UMIRU, ALI NEKAKO, NE MOŽEMO VIDJETI SEBE DA SMO SE RODILI, BAŠ KAO ŠTO NE MOŽEMO VIDJETI SEBE NI KAKO UMIREMO! ŠTO SE NAS SAMIH TIČE, ROĐENJE I SMRT SE NIKADA ZAPRAVO NE DOGAĐAJU NAMA, NEGO UVIJEK DRUGIMA! Nije li to zapanjujuće?! Na prvu, zvuči kao besmislica, no ukoliko istinski odvojite vremena da biste malo razmislili o tome na ovakav način, neposredno, koristeći samo vlastito zapažanje, dolazite do iznenađujućeg zaključka da je to doista tako. Sve što možemo uistinu reći o sebi je da smo se jednostavno nekako pojavili i postali samosvjesni i svjesni svog okruženja spontano, sami od sebe. Sve ostalo oko i "prije" našeg rođenja je obavijeno gustim velom tajnovitosti i magle što se nas samih tiče. Ne možemo ući u trag našem izvoru! Kako onda možemo biti sigurni u bilo što drugo ako nismo sigurni kako se ovaj svijet pojavio, kako je ovaj život došao u bivanje i tko smo mi? Kako možemo doista biti sigurni da je sve što smo od rođenja naučili ali što nismo bili u stanju potvrditi neposredno vlastitim iskustvom i zapažanjem, stvarno? Nakon što jednom istinski posvijestimo ovu zapanjujuću činjenicu, nameće nam se jedno neizbježno pitanje: U ŠTO ONDA MOŽEMO UISTINU BITI APSOLUTNO SIGURNI U ŽIVOTU?

Osim toga da "JESMO", osim našeg vlastitog osjećaja bivanja i spoznaje da "je sve oko nas takvo kakvo je", vrlo malo stvari se pokazuje kao izvjesno i neosporivo, zar ne? To je jedina slamka stvarnosti za koju se možemo uhvatiti. No zapanjujuće je da se, usprkos tome što u suštini ne znamo TKO mi jesmo i KAKVA JE PRIRODA OVOG SVIJETA u kojem se nalazimo, ipak bez propitivanja čvrsto držimo naučenog uvjerenja da smo mi zasebne osobe sa čvrsto određenom lokacijom na mapi postojanja. Zapravo, to ni ne čudi previše, jer sve je tako postavljeno, počevši od našeg ranog obrazovanja i ponuđenog nam objašnjenja o svijetu koji nas okružuje i o tome gdje se mi to nalazimo, da nam se jednostavno činilo kao da nemamo drugog izbora nego povjerovati svemu tome, s obzirom da nam se u tom trenutku sa stajališta našeg još mladog uma činilo da ta priča uistinu "drži vodu". I do jedne razine to sve uistinu tako i funkcionira. Mi smo se svojim rođenjem naizgled jednostavno pojavili "usred radnje koja se odvija u vremenu" ali o kojoj ništa nismo znali i koju nismo uopće razumijeli, da bismo o njoj tek onda postupno učili i upoznavali ju. Sukladno tome, prihvatili smo zdravo za gotovo priču da se nalazimo na planetu Zemlji, koji se nalazi u Sunčevom sustavu, koji se, zajedno s milijunima drugih sunčevih sustava nalazi tek na rubu galaksije Mliječni put, a koja je i sama tek jedna od milijardi galaksija koje se sve zajedno nalaze u ogromnom prostranstvu koje se zove Svemir. I nekako, tu sve završava, tu je kraj. Dalje od toga se ne ide! Pitanje "gdje se i unutar čega nalazi taj svemir" se čini tako bespredmetnim i nedokučivim da ga rijetko tko uopće i postavi u cijelom svom životu! Jedino što naš um može reći suočen s tim pitanjem je "ne znam" i tu sve završava. Ali, samim time što je to pitanje nedorečeno i ostavljeno otvorenim, znači da mora postojati netko tko će znati odgovor na njega, ako već um nema odgovora. No općenito se smatra da je "za naše potrebe" dovoljno da jednom kad smo gore spomenutu verziju stvarnosti prihvatili kao takvu da ju više nikada ne propitujemo. Samim time, slika o našem "mjestu u svemiru" kao marginalnom i beznačajnom je zaključana i zacementirana u našem umu i to je to! To je naša početna točka iz koje gradimo svoju životnu priču. Početna točka uvjetovanja na kojoj temeljimo i u skladu s kojom vrednujemo sve druge spoznaje u životu. Donja slika s objašnjenjem "Vi ste ovdje" je nadaleko prepoznatljivi simbol tog uvjerenja.



MEĐUTIM, JE LI TO SVE DOISTA BAŠ TAKO? Jer, treba se uistinu zapitati, tko je to uopće vidio? Tko je vidio sve te galaksije, tko je istražio sve to? Da li bismo svemu tome trebali vjerovati samo na temelju teleskopa i onoga što dolazi do nas u vidu znanstvenih otkrića, izvješća i informacija prezentiranih kroz medije? No, tko je to doista ispitao? Pokušajmo na trenutak gledati izvan okvira naučenoga. Primjerice, prema "službenoj" verziji priče, u našem istraživanju svemira nismo došli dalje od Mjeseca (ako zanemarimo snimanje Marsa robotima i kamerama), a vrlo je veliko pitanje je li uopće itko ikada i bio na Mjesecu, uzmemo li u obzir informacije o studijskom snimanju slijetanja i sve ostale nepravilnosti i nedosljednosti koje se otvoreno kose sa službenom verzijom priče. Što nas dovodi do jednog suštinskog pitanja: KAKO MOŽEMO SA SIGURNOŠĆU BILO ŠTO TVRDITI ILI PRIHVATITI KAO ISTINITO, AKO TO NISMO U STANJU POTVRDITI VLASTITIM ISKUSTVOM? To je uistinu ključno pitanje kojeg bi si uvijek trebali postaviti u životu! Zar samo na temelju toga što je netko drugi rekao da je to tako?

Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da ima toliko mnogo stvari u životu koje samo prihvaćamo zdravo za gotovo a koje zapravo ne možemo nikako potvrditi. Sve su one u imaginarnoj domeni uma! Samo tamo postoje! Obratimo malo bolje pozornost na ovo. Primjerice, tko kaže da na svijetu ima sedam milijardi ljudi? Ja ih nisam osobno prebrojio, a vi? Tko može sa sigurnošću tvrditi da je povijest uopće postojala onakva kakva nam je prezentirana i da traje toliko koliko traje? Tko može potvrditi da je bilo koja povijesna ličnost oko čijeg se života vode žustre polemike uopće i postojala? Sve što znamo dolazi kao tvrdnja nekoga drugoga tko nam je rekao da je to tako a mi smo to onda jednostavno prihvatili bez propitivanja. Ali kako možemo u to biti sigurni ako sami to nismo vidjeli ili doživjeli? Tko može sa sigurnošću tvrditi da je postojalo Rimsko carstvo, da su Egiptom ikada vladali faraoni, ili bilo što drugo a što naše vlastito iskustvo nikako nije u stanju potvrditi? Štoviše, kako možemo biti sigurni da je ukupna povijest sa svim svojim događajima i specifičnim vremenskim razdobljima postojala uopće izvan nas dok je mi sami nismo postali svjesni? To su sve, što se nas samih tiče, u suštini špekulacije na razini "rekla-kazala" koje mogu ali i ne moraju biti istinite, zar ne? Nema načina da mi to neposredno potvrdimo osim kroz prihvaćanje konsenzusnih objašnjenja. Na ovo se opet može javiti naš uvjetovani um i reći: "Pa što je tebi, kako možeš uopće sumnjati u tako nešto, pa pogledaj oko sebe, to je sve u povijesnim knjigama, ljudi su posvetili svoje živote proučavanju drevnih naroda i kultura, tu su ti građevine iz tog doba, to svi znaju, pitaj bilo koga, svi će ti to potvrditi." Ali opet, ostaje činjenica da svi ti drugi koje bih o tome mogao pitati postoje tek kad sam ja svjestan njih, zar ne? Pokušajmo ovdje gledati malo šire. Što se nas samih tiče, dok mi nismo svjesni, u dubokom snu, primjerice, svijet ni ništa u njemu ne postoji! Tek buđenjem i dostupnošću svijesti "Ja jesam" i aktivacijom pamćenja, svijet se uzdiže i ponovo sija u svojem punom sjaju, bogatstvu i raznolikosti.

Ali dobro, čak i pod pretpostavkom da je sve to uistinu tako kako smo uvjetovani i naučeni vjerovati, postavlja se pitanje, KAKVE PRAKTIČNE I STVARNE VEZE TA UDALJENA SVEMIRSKA PROSTRANSTVA ILI PROŠLI DOGAĐAJI I LIČNOSTI IMAJU S NAŠIM NEPOSREDNIM ISKUSTVOM I DOŽIVLJAJEM ŽIVOTA UPRAVO SADA? KAKO CENTAR GALAKSIJE MLIJEČNE STAZE MOŽE IMATI VEĆU VAŽNOST I PRIORITET OD CENTRA MENE KOJI SVJEDOČIM TOJ GALAKSIJI I KOJI NAJPRIJE MORAM BITI TU DA BI TA GALAKSIJA MOGLA POSTOJATI I BITI STVARNA! Jer, uostalom, ona se na kraju krajeva pojavljuje meni a ne ja njoj! Ovo je vrlo korijeniti uvid koji vas, jednom kad ga uistinu postanete svjesni nekako temeljito prodrma iz vašeg sna i otrijezni vas da vam se odjednom otvore oči za jedno sasvim neočekivano i svježe poimanje stvarnosti i života. Na neki mističan i zanimljiv način počinjete shvaćati da ništa uistinu nije važnije od centra vašeg vlastitog bića, usprkos tome što vam svi oduvijek govore da je "žiža" i centar zbivanja "negdje drugdje". No to sada više nije ono što vam vaše vlastito zapažanje govori. U svjetlu ove spoznaje, cijeli svemir i postojanje odjednom dobivaju jedno drukčije, novo, duboko, blisko i sasvim intimno značenje.



Ta je istina cijelog našeg života s nama, leži nam tako bjelodano i otvoreno skrivena ispred vlastitog nosa da ju ni ne primjećujemo! Shvaćate da se sve na neki način uistinu vrti oko nas. No umjesto toga, mi smo cijelo vrijeme usmjereni prema "drugdje", tragajući i pitajući se u čudu gdje je taj Bog i Stvoritelj svega toga, gledamo gore prema nebu, zvijezdama, nesvjesni činjenice da se cijeli taj život, KAKAV GOD ON BIO cijelo vrijeme od samog našeg "rođenja" pojavljuje jedino nama! Evo, ostavimo po strani špekulacije i teorije, ovo je nešto što možete potvrditi odmah sada, pogledajte unatrag na svoj život i sjetite se možete li navesti i jedan jedini primjer ili situaciju kad ste stvarnost doživjeli iz centra nekog drugog? Ne, uvijek ste vi bili u središtu svega toga! MI SMO UVIJEK NA IZVORU SVAKOG OPAŽANJA! Iz našeg "ja jesam" proizlazi sav smisao i cjelokupna stvarnost svemira. Dakle, nije li mnogo važnije od svih tih pojavnih pitanja koje si možemo postaviti tijekom života a koja se tiču ovoga ili onoga, ponajprije istražiti i odgovoriti na osnovno pitanje TKO SAM JA KOME SE TAJ BOG, SVEMIR I SVIJET POJAVLJUJU?

Ovo vrlo lako može nekome djelovati kao najnarcisoidnija izjava ikada, i biti shvaćeno kao davanje povoda našem egu da se još više rasplamsa njegova taština i bahatost, no zapravo, u ovakvom propitivanju nema mjesta egu, (što će uskoro biti objašnjeno dalje u tekstu) s obzirom da ego nije ni u stanju doći u poziciju da postavi ovakva pitanja. Ovo je jednostavno viđenje proizašlo iz neposrednog opažanja oslobođenog općeprihvaćenih normi i dogmi. Za ego nema ničeg interesantnog u tome jer ga pri tome zamjenjuje jedno šire razumijevanje koje ga nadilazi. Ova spoznaja nas jednostavno otvara prema mogućnosti da nije sve baš onako kako se na prvi pogled čini i da je priroda ovog života i svijeta mnogo čudesnija i čarobnija od svega što smo ikada mogli zamisliti! Samo ako smo spremni pogledati sami za sebe, neposredno, intuitivno, kroz vlastitu moć zapažanja, bez korištenja obojenih naočala našeg uvjetovanog uma i obrazovanja, tada ćemo to jasno moći vidjeti. Štoviše, naš um će biti sklon sve ovo čim prije odbaciti kao besmislice. Ovo je vrlo sklizak teren za njega, jer pri ovakvom propitivanju, on gubi svoj oslonac i uspaniči se pri pomisli da ništa od onoga što zna ili što je naučio vjerovati o sebi zapravo nema uporište u stvarnosti! Ali tek tada, kad odbacimo sve ono što smo naučili vjerovati da je stvarno možemo krenuti prema otkrivanju i spoznavanju onoga što je uistinu stvarno.

Mi smo toliko duboko uronjeni u uvjerenje da izvan nas postoji taj jedan samozasebni objektivni svijet koji je neovisan od nas da nikada ne gledamo dublje, ne promatramo pažljivije. I naravno, uzevši u obzir prividnu kompleksnost i razgranatost, širinu, dubinu i opseg ovog pojavnog svijeta naspram našeg tijela koje se i samo pojavljuje u njemu, vrlo je lako povjerovati da smo mi samo djelić tog svijeta, njegov marginalni, beznačajni i periferni dio. Naša osjetila su toliko savršena, moćna, vjerna i zavodljiva da nas vrlo lako zavaraju i odvuku našu pažnju tako da zapravo nikada ne osjetimo potrebu propitivati dublje. Međutim, kada ipak pogledamo dublje i pažljivije, POSTAJE NAM OČIGLEDNO DA JE, GDJE GOD SE MI NALAZILI U BILO KOJEM DANOM TRENUTKU, UPRAVO TO CENTAR SVEMIRA ZA NAS! Dopustite da se ova spoznaja slegne u vašem umu. To je toliko očigledno i neosporivo da je pravo čudo kako nam to neprestano izmiče. Umjesto toga, mi u svom svakodnevnom doživljaju života PRETPOSTAVLJAMO da ostatak svijeta postoji kao stvaran i da se odvija sam od sebe istodobno čak i onda kad ga mi nismo neposredno svjesni, dakle, da sva druga mjesta postoje neovisno od nas, da građevine i ljudi jesu tamo upravo sada onako kako ih pamtimo i da imaju fizičku čvrstoću i "opipljivu stvarnost" UNATOČ tome što mi sami to nikako ne možemo potvrditi vlastitim iskustvom! Ali, što se nas i našeg neposrednog doživljaja života tiče, STVARNO JE SAMO ONO ČEGA SMO SVJESNI UPRAVO SADA, zar ne, dok sve drugo postoji samo u implicitnom stanju, u imaginarnoj domeni uma kao potencijalna mogućnost koja oživljava tek kad mi usmjerimo svoju pozornost prema tome, kad svjetlošću svoje svjesnosti obasjamo to implicitno stanje, ono se slaže i pojavljuje u našoj svjesti kao nešto črvsto i postojano, kao manifestirani svijet oko nas! Tek tada ono dobiva život! Cijeli taj princip je zapanjujuće sličan hologramu. Tek kada zraka svjetlosti obasja interferentni uzorak dolazi do pojave trodimenzionalne slike. Ili, još slikovitije, to je poput prikaza rasipanja bijelog svjetla kroz prizmu.



Nije li naša svjesnost upravo ta zraka čistog svjetla koja se prilikom prolaska kroz prizmu uma razlama i uzrokuje pojavu ovog raznolikog svijeta kojeg percipiramo? Ono što bi vrlo lako mogao biti slučaj u našem načinu doživljavanja stvarnosti vjerno prikazuje sljedeća ilustracija.



Sada biste mogli reći. "Kako misliš da ne možemo potvrditi postojanje svijeta neovisnog od nas? Možemo, primjerice, u svakom trenutku nazvati na mobitel nekoga tko živi stotinama ili tisućama kilometara udaljen od nas i kad nam se on javi i potvrdi nam da je tamo sve u redu, da je sve na svom mjestu, ili nam pokaže video tog mjesta, to samim time podrazumijeva dokaz te stvarnosti". Međutim, ovdje ne bismo smjeli gubiti iz vida jedno suštinsko pitanje "Da, ali GDJE se ta komunikacija između vas i te druge osobe "ZAPRAVO DOGAĐA"? Shvaćate? Gdje je njezina stvarna lokacija? Događa se jedino u vašem umu, u vašoj svjesnosti! Sve se to odvija u vama! Taj netko drugi koga ste nazvali da biste potvrdili postojanje i stvarnost tog drugog mjesta se već i sam pojavljuje unutar polja vaše vlastite svjesnosti. Vi potvrdu možete dobiti jedino kad ste i sami svjesni. Jednom kad vi niste tu i ne svjedočite tome, tada ničega nema, uključujući i tog prijatelja od kojega očekujete potvrdu te stvarnosti! IZVAN VAS, NE MOŽETE DOISTA SA SIGURNOŠĆU REĆI DA BILO ŠTO POSTOJI! To bi u suštini značilo da mi svakog trenutka kreiramo svoj život kako se krećemo kroz njega, da ga oživljavamo "u pokretu" a ne da on postoji neovisno od nas. Ali veliko je pitanje, krećemo li se mi uopće doista ili je sve ovo samo nalik snu. U snu mi smo nepokretni sanjač čija podsvijest stvara sadržaj i okolinu sna. U snu ljudi se kreću, postoje mjesta, građevine i raznorazna kontekstualna okruženja ali ono što se ZAPRAVO događa je da mi spavamo na krevetu i da se u suštini ne krećemo osim prividno u radnji sna.

Shvaćate li što u suštini sve ovo znači? Prema čemu nas sve to upućuje? Što ako to znači da smo mi jedina stvarnost i da izvan nas nema ničega?! Ovaj svemir, ovaj svijet je prvenstveno naš, jer, tek kad mi jesmo i svijet jest!



Postanimo svjesni ovoga na trenutak, zadržimo se na ovoj spoznaji na čas i razmislimo malo dublje o tome, jer ako nismo dovoljno usredotočeni i budni, stupanj naše uronjenosti u privid je toliko dubok da se naš um jednostavno ne zadržava na ovakvim uvidima predugo, čak i u situacijama kad je ovako otvoreno i jasno suočen s vjerojatno najvažnijim otkrićem u povijesti svemira! Ideja o postojanju drugih ljudi i svega drugog oko nas je toliko uvjerljiva i bučna da nas vrlo lako povuče za sobom i u trenutku odvede našu pažnju od nas samih natrag prema vanjskim događanjima i aktivnostima. Zato je vrlo bitno biti u tišini sa sobom i uistinu posvetiti određenu pažnju ovoj spoznaji da bi se naš um mogao usidriti u njoj i postati je svjestan. Dopustite da se vaš um natapa u ovom novom i korjenitom razumijevanju. Jednostavno promatrajte. Samo budite svjesni s vremena na vrijeme da se sve što vidite događa i pojavljuje jedino vama i da sve traži vašu potvrdu da bi moglo postojati!

Naime, vi uvijek možete doživjeti svijet jedino iz središta sebe, kao što i ja mogu doživjeti svijet jedino iz središta mene samog, a ne iz vašeg središta. Dakle, samim time, vi se pojavljujete meni jednako kao što se ja pojavljujem vama. To je razumljivo jer svatko od nas ima svoj vlastiti nepobitni osjećaj da postoji i da jest koji ne može biti osporen i koji je svojstven i zajednički svakom živom biću. Dakle, ako se slažemo oko toga da vi i ja doživljavamo jednaki "objektivni" svijet, dakle, ako se stvari koje se pojavljuju vama pojavljuju na jednak način i meni, i ako smo u stanju oko tih stvari razgovarati i usuglasiti se po pitanju njih, i podijeliti iskustva o njima, što nam to zapravo govori? Što to može značiti? Jedino što to može značiti je da smo vi i ja JEDNO, odnosno da postoji samo JEDAN od nas, jer se sve to događa unutar nas samih i nama! Kad mi ne bismo bili jedno, nikada ne bismo mogli podijeliti nikakvo iskustvo, jer među nama ne bi moglo biti dodirnih točaka! Vaš svijet bi bio vaš, a moj bi bio moj i mi se nikada ne bismo mogli susresti jer među našim svjetovima ne bi bilo prolaza i mosta koji bi ih mogao povezati. Dakle, samim time što je ova komunikacija moguća, što je ovaj susret moguć, sama činjenica da vi čitate ovaj tekst i što on postaje dio vaše stvarnosti i pojavljuje se u njoj, znači da naše stvarnosti nisu odvojene, da između nas nema podjele na onoj suštinskoj razini, da je naša stvarnost zajednička! Sve je to jedno, sve je to dio iste juhe bivanja. Podjele su stvarne jedino u domeni uma. Pokušajte ovo uistinu razmotriti i dati prostora tome. Kao što sam to već spomenuo u jednom od prethodnih postova, prilikom ovakvog posvješćivanja javlja se očigledno razumijevanje "ja sam u vama i vi ste u meni". Mi smo Jedno Biće koje posredstvom uma doživljava raznolikost svega što ono može biti!

Kada utišate žamor i buku svog uma, ovo razumijevanje postaje tako očigledno da vam je zapanjujuće kako to do sada niste bili u stanju zamijetiti. Jer, zapravo, sve ono što možemo obuhvatiti svojom percepcijom, sve ono što nam se pojavljuje, automatski podrazumijeva da se to sve događa unutar nas a ne izvan nas, s tim da ovdje pod pojmom "nas" ne mislim na ego, nego se to "nas" odnosi na to jedno "Biće" koje se krije ispod naših pojedinačnih osobnosti duboko u središtu svačijeg osjećaja bivanja! Pokušajte biti u tišini s ovim i uistinu probaviti ovo u bivanju i počet ćete shvaćati intuitivno što to uistinu znači za vaš život na praktičnoj razini. Jednostavno će vam se cjelokupni doživljaj života korijenito izmijeniti. Naravno, sve će i dalje biti naizgled isto, površinski gledano, ali nekako suštinski drugačije. Počet ćete sve doživljavati s jednog dubljeg mjesta, mjesta šireg razumijevanja i sa određenom promatračkom zadrškom. Nećete više tako olako i "na prvu" prihvaćati sve ono što čujete ili vidite, bez obzira koliko se to "samorazumljivim" i "očiglednim" činilo. Jednostavno, sve ćete promatrati u skladu s tim novim svjetonazorom. Žarište vašeg fokusa promatranja će se pomaknuti sa onog koji sebe doživljava kao perifernog u odnosu na neki zamišljeni centar koji je "tamo negdje" i vratit će se natrag na centar vašeg vlastitog bića iz kojeg gledano, sve ostalo postaje periferno.



Ovaj pomak u percepciji je od neprocjenjive važnosti za svakoga! Samo se s vremena na vrijeme zapitajte kad promatrate nešto kao stvarno: Postoji li to neovisno od mene? Ili je to sve stvarno samo kada sam ja tu da tome svjedočim?

Iz ovog svježeg kuta gledanja, ZANIMLJIVO JE PRIMIJETITI DA NAM BIVANJE OMOGUĆUJE DA NE MORAMO ZNATI BILO ŠTO ODREĐENO DA BISMO MOGLI BITI! Na jednoj dubljoj razini počinjete shvaćati da sve ono što "ne znamo", prema čemu ne usmjerimo svoju pozornost i što ne posvijestimo uistinu ne postoji za nas! Kao ona izreka "što nije bilo na Vijestima nije se dogodilo." Tek kada tome posvetimo pozornost, kada to dovedemo u središte svoje pažnje, tek tada to zaživi! Shvatit ćete da prije našeg posvećivanja pozornosti i važnosti nečemu sve to postoji tek u imaginarnoj domeni uma. Samo po sebi, ništa nema smisla dok mi tome ne damo smisao svojom pažnjom i interesom. To nas dovodi do jedne korjenite spoznaje: da smo mi Biće koje postoji neovisno od uma. Mi možemo koristiti svoj um i promatrati njega i njegov sadržaj, ali u svakom trenutku možemo odabrati da ne slijedimo njegove naputke i da ne idemo zajedno s tokom misli nego ostanemo u bivanju i uronimo u taj sveti i vječni prostor mira koji je uvijek pristuan u podlozi svega. Sve se svodi na našu odluku i interes.



Sve je to vrlo, vrlo interesantno...čudesno zapravo, na prvi pogled, ali opet, kada promatramo sve to pažljivo iz središta sebe i svoje perspektive, oslobođeni potrebe da se oslanjamo na ono što smo naučili, ispada da je sve baš tako kako se to nama neposredno čini.

U ovakvim temeljnim propitivanjima sebe samih i svog istinskog mjesta i porijekla, u nama nekako trenutačno procvjeta naša vlastita priroda. Shvaćate da su to ta najvažnija, goruća pitanja u životu, a sve ostalo čemu pridajemo toliku važnost je zapravo sporedno. Nešto je dublje od ega fascinirano ovom spoznajom i oduševljeno njome. Nešto je duboko u nama, izvan dosega svih opipljivih razloga i izvanjskih okolnosti očarano cijelom tom igrom života i prepoznaje koliko je u suštini neprocjenjivo i dragocjeno jednostavno samo biti živ baš ovdje i sada, i što na ovakav način imamo priliku svjesno istraživati suštinu ovih vječnih misterija, da jedan duboki osjećaj Ljubavi prema sebi i prema svemu što jest sam od sebe izranja iz toga. Shvaćate: To je sve zbog iskustva, to je sve moje!

Najveći je trik u svemu tome da je ovo shvaćanje, ova spoznaja toliko intimna nama samima da nam ju nitko drugi izvana ne može potvrditi osim nas samih. Tu smo na neki način istinski usamljeni i to je razlog zbog kojeg svatko od nas sam za sebe mora doći do odgovora – jer nema nikoga drugoga osim nas! Ovaj život je veličanstvena i savršeno složena zagonetka stvorena samo zato da bismo ju mi mogli odgonetnuti! Ali istovremeno, u manifestiranom carstvu različitosti i pojavnosti, srećom, izgleda da smo si ostavili dovoljno naznaka, tragova, smjernica i ogledala koja leže razbacana posvuda uokolo a koja su nam dovoljna da se prisjetimo svoje istinske prirode ukoliko smo dovoljno pažljivi, znatiželjni i otvoreni... i veličanstveno je kad shvatite da svatko od nas iz svog jedinstvenog i neponovljivog kuta gledanja i doživljavanja kroz svoj skup iskustava koja sva međusobno čine taj jedan savršeni mozaik i tkanje bivanja, ima priliku doći do te jedine i svima zajedničke mistične spoznaje koja nadilazi ego – DA SAMO JA JESAM U SVEMU I DA JE SVE U MENI! DA SREDIŠTE SVEMIRA NIJE I DA NIKADA NIJE BILO NIGDJE DRUGDJE OSIM UPRAVO OVDJE I SADA GDJE MI JESMO!



Namaste!

Nekome tko od života ima prevelika očekivanja u smislu materijalnih postignuća, ostvarenja ili "uspjeha" i koji vrednuje sebe samo u okviru tih odrednica, život se može činiti kao velika hrpa besmisla, nešto poput suvišnog tereta, kao muka koju treba izdržati, pa čak i kazna koju treba odslužiti, posebno ako očekivani "uspjeh" izostane. Duboko izgubljeni u labirintu osobe, ljudi često ne vide izlaz iz košmara vlastitog uma, zbog čega se razvija očaj i depresija uslijed kojih se rađa jedan generalni otpor i revolt prema životu koji truje naš um i guši naše biće. Ali usprkos tome, NEŠTO nas svako jutro budi i zove u novi dan, dajući nam priliku da prepoznamo i da se prisjetimo svoje istinske prirode. Nešto je tu veće od našeg uma što strpljivo čeka da prođu sve naše dileme, gunđanja, jadikovke i neprihvaćanje, što mirno podnosi svu gorčinu i tvrdoglavost uma. Nešto je toliko dobro i milostivo da nastavlja održavati funkcioniranje našeg tijela dok mi tratimo svoje vrijeme jadikujući nad životom i svojom sudbinom, čak i dok ga zlostavljamo, nešto s velikom ljubavlju pokreće naše srce dajući nam priliku da u svakom novom i svježem trenutku uvidimo vrijednost i dragocjenost života, da prepoznamo ljepotu i svetost našeg istinskog Bića koje nas doziva: "Dođi i pronađi me ovdje izvan zaglušujuće buke misli i žamora želja, izvan dosega prosudbe, pravog i krivog. Ostavi sve to za trenutak i dođi ovdje. Ja sam uvijek TU, čekam te u samoj srži bivanja. Pusti neka sve bude, neka svijet i sve u njemu ide svojim tokom, neka se život nastavi odvijati svojim vlastitim ritmom, prestani s oprezom i zebnjom paziti na njega, riješi se tereta potrebe da neprestano kontroliraš njegov tijek, da procjenjuješ što je bilo i projiciraš kako bi trebalo biti. Ne tragaj za mnom u izgubljenim koridorima vremena, jer tamo ćeš pronaći samo moj odjek koji te upućuje prema jedinstvenosti i svetosti ovog trenutka SADA.

Stoga, opusti se, udahni duboko i osjeti svježinu i ljepotu ovog ovdje i sada. Odmori se u prirodnoj lakoći bivanja, u tišini koja, iako bez posebnog sadržaja, nije ni dosadna ni prazna nego iz čijeg središta prividne praznine izvire punoća tihe i trajne radosti, jedno razumijevanje i prepoznavanje čije očitovanje ispunjava cijelo biće svjetlom i spokojem. Ostani u tome, uroni u ocean prisustva ovdje i sada, neka to bude mjesto našeg sastanka. Navrati kad god osjetiš poriv da budeš u tihom zajedništvu i oduševljenju pred kojim riječi nemaju značenje. I premda me vjerojatno nikada nećeš "vidjeti" kao nešto pojavno, prepoznat ćeš me po ushićenju od pogleda na prve zrake jutarnjeg Sunca ili duboko zvjezdano nebo, po tajnovitom sjaju u očima drugih živih bića, po mističnoj radosti koja se iz ničega rađa u tvom srcu, po zahvalnosti koja se razlijeva cijelim tvojim bićem samo zato što jesi... Znat ćeš da sam sve to JA, tvoja vlastita duša, tvoje jedino i vječno sebstvo koje si i TI SÂM. Među nama nema razdvojenosti osim one zamišljene."

Usprkos prividnom kaosu i ludilu koji dominiraju carstvom uma, u bivanju, nekako dolazite do razumijevanja da se sve stvari savršeno poslože i svi poslovi završe uspješno bez napora, prirodnim djelovanjem u kojem nema ni hitnosti ni žurbe, a bivanje se uvijek nekako pobrine da sve sjedne na svoje mjesto. Svi prividni problemi i brige oko kojih se prethodno stvaraju drame i kojima se pridaje toliki značaj i na koje se rasipaju ogromne količine energije se naposljetku sve čarobno razrješavaju i utapaju u neizmjerno dubokom i prostranom oceanu bivanja... Ako pogledate malo bolje, u životu ništa što prkosi bivanju nije uistinu BITNO! Ništa od toga nije doista važno. Svi ratovi, svi sukobi koji su se ikada dogodili su prošli, ništa iza njih nije ostalo. Ništa se njima nije postiglo. Nitko se ne sjeća razloga zbog kojih su započeli, niti je to bilo kome važno. Ono što iza sebe ostavlja pustoš i razdor nema uporište u istini i samim time pada u zaborav. Dok, s druge strane, ono što je dobro i što je u skladu s bivanjem se vječno pamti i prenosi jer ima svoje uporište u istini i uvijek je aktualno. Sve akcije, sve radnje, sveukupna dinamika i aktivnost uma koja mreška mirnu površinu bivanja i prkosi joj stvarajući valove bijesa, ljutnje, nasilja i podjele, nastojeći ju pobijediti i iskorijeniti, na kraju utihne i utapa se u sverpožimajućem i npreglednom prostoru tišine bivanja! Bivanje ostaje netaknuto, neuznemireno. Sva nastojanja su uzaludna, svaka borba je unaprijed izgubljena, ništa ne može nadvladati mir. Ništa ne može opstati nasuprot veličanstvenoj moći Bića. Um je naposljetku onaj koji gubi bitku i sam izgara u tom uzaludnom nastojanju. Vidjeti jasno ovu istinu je samo po sebi najveći uspjeh. Kao što je to savršeno primijetio netko od učenika u knjizi Sri Nisargadate Maharaja "Ja sam To": "Čini se kao da zlo uništava samo sebe vlastitim uspjesima, poput vatre koja uništava svoje gorivo. A dobro se, poput života, neprestano obnavlja."
Kako moćno zapažanje.

Dakle, tko je tu da uspije, i u čemu?

U tom kontekstu percipiranja života, jedino moguće i relevantno mjerilo uspjeha, ako za njim više uopće ima i potrebe, je dublje i šire razumijevanje sebe. To je temeljni pokazatelj istinskog uspjeha. Koliko ljubavi, radosti, mira i razumijevanja ima BAŠ SADA u ovom trenutku u našem srcu, za koliko živih bića ima mjesta u našem srcu upravo sada? Koliko smo u stanju druge doživjeti kao svoje a ne tuđe, kao različite inačice samih sebe? Jedino to je važno. TO samo po sebi JE PROSVJETLJENJE!

Druga je stvar to što mnogi od prosvjetljenja ili samospoznaje očekuju neku vrstu "specijalnih efekata" praćenih dobivanjem posebnih supermoći, ili gledaju kakvu će osobnu korist izvući iz toga što su prosvjetljeni. Tako da i prosvjetljenje u tom kontekstu postaje pitanje uspjeha kojeg treba ostvariti i prestiža koji ih izdvaja u odnosu na druge. Ali to je sve zamišljanje, to su sve samodopadne igre uma.

Jedina prepreka koja nas drži razdvojenima od spoznaje našeg sebstva i koja uzrokuje pojavu uvijek novih sumnji je naša vlastita imaginarna ideja o nama kao tragaču koji se postupno kreće prema prosvjetljenju i koji će ga sigurno dosegnuti tamo nekada u nekoj nedefiniranoj točci budućnosti! Sam taj misaoni konstrukt je onaj koji paradoksalno odgurava od nas spoznaju da već JESMO TO i ostavlja nas u ponoru nesigurnosti i vječne neizvjesnosti. Ali budućnost ne postoji, SVE JE SADA! Vrijeme postoji samo kao alat preko kojeg um registrira događaje, promjene i pohranjuje ih u memoriji. I kao takvo, vrijeme je vrlo korisno, dragocjeno, praktično i ima svoju dublju ulogu u cijeloj ovoj igri manifestacije. Ono nam ukazuje na nešto bitno. Njegova uloga je u tome da se pomoću njegovih ograničenja prisjetimo svoje bezvremene prirode kao čiste prisutnosti. Ono daje priliku umu da preko jedinstvene i neponovljive prirode kretanja i odvijanja pojavnosti prepozna ono što je neprolazno i uvijek prisutno u osnovi svega – prisutnost. Vrijeme ne postoji izvan uma, izvan uma je samo bivanje.

Mi svojom pozornošću i pridavanjem važnosti mislima omogućavamo svom vlastitom umu da postane tamničar našeg Bića! Predali smo svu svoju moć umu da on odlučuje što je najbolje za nas, kako bi se trebali ponašati, što misliti, što je prikladno a što nije. Kod donošenja svih bitnih odluka konzultiramo se primarno s njim a gotovo uvijek zanemarujemo Biće. Ali pritom nekako kao da gubimo iz vida činjenicu da bez Bića nema uma, nema osobe. Um svu svoju snagu tek posuđuje od Bića, od osjećaja "Ja jesam" na kojega onda lijepi svoju priču. Ali Biće je taj temelj koji daje život umu, taj potporni stup koji na svojim ramenima nosi osobu i zahvaljujući kojem ideja o osobi može rasti i činiti se samostalnom. Mi smo zapravo slugu pretvorili u gospodara a gospodara u slugu. Dali smo konju uzde da upravlja kočijašem i vodi kočiju u provaliju besmisla i ludila. I što je najbolje, sve ovo možemo "znati" umom, na teoretskoj razini možemo biti "profesori duhovnosti" ali da istovremeno nikada nismo spoznali dubinu, živost i neposredno osjetili toplinu i punoću onoga što jesmo, što naše sebstvo u suštini jest. Bez tog osjećaja, naš um ne zna što bi učinio sa svim tim naučenim i nataloženim "hladnim" znanjem koje nema gdje primijeniti zbog čega postaje ogorčen, ciničan i perfidan.

Upravo zato, nema drugog puta prema bivanju nego jednostavno BITI TO ČISTO BIVANJE! Okrenuti svoju pozornost prema ovome što je ovdje upravo sada i biti s tim. A jednom kad smo svjesno to, naš um se nekako pročišćava sam od sebe i rastapa u savršenoj jasnoći i razumijevanju koje nadilazi svako znanje... Tada shvaćamo da se gubitkom osobnog identiteta ništa ne gubi, nego se sve najbolje kvalitete zadržavaju ali istovremeno i proširuju. Tek tada, zapravo, naš intelekt ostvaruje svoj puni potencijal i ispunjava svoju svrhu, da bude glasnogovornik u službi BIĆA čime se i sam oplemenjuje i obogaćuje. Sve duhovne kvalitete poput suosjećanja, razumijevanja, mudrosti, ljubaznosti, strpljivosti, iskrenosti i neprosuđivanja za koje se obično smatra da ih se treba razvijati i usavršavati kroz dugotrajnu praksu i odricanje su same po sebi već prisutne u tome, pri jednostavnom dodiru uma sa svjetlošću čistog bivanja, zbog čega um postaje istinski zdrav a istina bića se prirodno i jasno zrcali u njemu.

Cijeli smisao duhovnosti i samospoznaje nije u postignuću, nego u spoznaji DA SE NEMA ŠTO POSTIĆI! On leži u prirodnom odazivanju na taj mističan poziv iz dubine nas samih da se prestane slijepo slijediti um na njegovim neprestanim hirovitim skokovima iz prošlosti u budućnost i ostane sam sa sobom u bivanju sada. Da se prestane biti bespomoćna žrtva straha da nećemo preživjeti i počne ŽIVJETI taj život za kojeg se bojimo da ćemo ga izbugiti! To je svjesni pomak u doživljaju od skučene ideje o sebi kao osobi prema široj prisutnosti.



Shimshai: I Sense Your Presence