Nešto je tu tijekom mirnog i tihog promatranja ljepote koja nas okružuje, života i svega što je stvoreno, što jednostavno prepoznaje sve to kao sebe i kaže "Vau!". Nešto je tu duboko u vama fascinirano i oduševljeno svime onime što vidi. Prije bilo kakvog mentalnog znanja, prije bilo kakvih koncepata, nešto je u vama, na toj intimnoj i toliko bliskoj, mističnoj razini svjesno ljepote i povezanosti sa kreacijom, sa svemirom, sa životom. Nešto se u dubini osjeća nepobitno dijelom svega toga da taj unutarnji plamen divljenja i ushićenja pali iskru znatiželje koja tjera promatrača da krene na put otkrivanja tog navjećeg od svih misterija – što leži u pozadini svega ovoga što vidimo? Tko je taj kreator, tko je taj tvorac svega toga i zbog čega se sve to uopće pojavljuje? Kako je sve to nastalo? Čiji je to interes u svemu tome? Jer, mora ga biti, mora biti interesa u ovoj kreaciji. Bez interesa i želje za svjedočenjem i iskustvom, ne bi ni bilo samog svjedočenja. Dakle, tko je sve to osmislio i zbog čega? Koji je smisao i cilj svega ovoga? Ta pitanja se u promatranju nameću sama od sebe, kao neodoljiva sila koja neumorno tjera promatrača da dođe do same srži, nešto što ga nezaustavljivo mami i zove da nastavi dalje sve do samog korijena, sve dok njegova glad i žeđ za neposrednom spoznajom ne bude potpuno utažena u veličanstvenom trenutku jasnog uvida!
I sve je to tu, u dosegu našeg promatranja, ništa od toga nije apstraktno, nedokučivo ili nedostižno nama, jer, nekako, sve to doživljavamo mi, mi smo neprestano u središtu svega toga, stoga, tko drugi osim nas to može bolje razumijeti?!
Nakon pozornog i pažljivog promatranja života, dolazite do jasnog uvida da se u srži svega što vidimo i čemu smo svjedoci, krije Ljubav! Ljubav je ona nevidljiva, nečujna i neopipljiva inteligencija koja sama sebe ne može vidjeti ali koja se može prepoznati jedino u izražaju kroz pojavnosti. Ljubav je univerzalno ljepilo, pokretačka sila koja drži sve to na okupu i svemu udahnjuje život. Gledajte pažljivo oko sebe i u svemu ćete prepoznati njezin odraz.
Jer, koja bi to druga sila osim čiste Ljubavi mogla biti ta koja čini da Sunce sija na sve jednako i svojom toplinom i svjetlošću omogućuje i podržava da sve živo buja i raste u svoj svojoj ljepoti i raznolikosti? Koja bi to druga inteligencija bila koja čini da se određene vrste životinja i ljudi nastanjuju u točno određenim podnebljima koja savršeno odgovaraju svim njihovim potrebama i osobinama? Što bi drugo moglo biti odgovorno za nepregledno bogatstvo oblika i pojava koje se svojom jedinstvenošću međusobno upotpunjuju u zadivljujuću skladnu cjelinu koju zovemo životom? Jedino ono što voli može stvoriti takvo savršenstvo.
Ona je ta milost koja daje prostor i slobodu svemu da bude i sve ispunjava ljepotom i savršenošću koja oduzima dah. Ona je taj izvorni zvuk radosti postojanja koji odjekuje u nebrojenim melodijama različitih kultura, onaj primarni ritam otkucaja tog Jednog Srca koji pokreće sve na djelovanje i stvaranje.
Ona se očituje u načinu na koji se ljudi okupljaju u životne zajednice, privučeni jedni drugima kako bi u tom međudjelovanju podijelili radost življenja i razmjenjivali iskustva, znanja i doživljaje i međusobno si pomagali. Njezina samilost vidljiva je u nježnosti i brizi kojom majka hrani i štiti svoje nejako i bespomoćno dijete od svih povreda, impuls koji je svojstven svim živim bićima. Njezina se djetinja narav otkriva u iskrenom divljenju i čuđenju nad novim, sa neugasivom iskrom znatiželje da se otkrije i spozna sve dublje i sve više. Zrcali se u neobuzdanoj želji za igrom i spontanošću, za komunikacijom i dijeljenjem, u njezinom zaraznom smislu za humor koji joj služi kao podsjetnik da sama sebe ne bi počela doživljavati previše ozbiljno. Očituje se u načinu na koji sve prirodno teži miru, skladu i bivanju.
Ljepota je njezino lice, njezin glas odzvanja u pjevu ptica i smijehu punom radosti, punoća njezine dobrote se razliježe u opojnim mirisima poljskog cvijeća, njezine ruke su one koje pomažu i miluju, koje grle, stvaraju i sklapaju se u zahvalnosti.
Ona je sama sebi cilj koji se ispunjava u iskrenom osmjehu, u zagrljaju, toploj riječi, u bilo kojem činu suosjećanja prema drugome, u svakoj nesebičnoj gesti ljubaznosti kojom se ostvaruje najveća dobrobit za sve. Ona je taj ključni sastojak i začin koji svako jelo čini ukusnijim, svaku radnju plodonosnom i ispunjavajućom, svaki prizor vrijednim divljenja, aroma koja svakom iskustvu daje smisao i svrhu. Bez nje, svaka duhovnost je sterilna i suhoparna, svaka simfonija postaje obična buka, a svaka radnja nepodnošljiva muka.
Sve namjere, misli i djela proizlaze iz Ljubavi, ili potrebe za Ljubavlju, da se bude voljen i prihvaćen, iako to na površini često ne mora izgledati tako. No svatko za sebe želi sve najbolje, svatko želi biti sretan. To je osnovni motiv u pozadini svakog djelovanja svih živih bića posvuda. Sve potrebe za sigurnošću, pripadnošću, prestižem, postignućem i priznanjem proizlaze iz te primarne i duboke potrebe da se bude samodostatan, potpun, cjelovit, nedjeljiv, sjedinjen. Svjesno ili nesvjesno, sve je Ljubav prema sebi, u jednom ili drugom obliku. Sebičnost je, u onom konačnom smislu, također Ljubav prema sebi, ali nastala iz zablude o tome tko je zapravo taj "ja" i pogrešnog uvjerenja da je Ljubav ograničena količinom i da ju na neki način treba prisvojiti prije nego što se iscrpi i zauvijek nestane. Taj strah, sam po sebi, je korijen svake pohlepe, mentaliteta "u se, na se i poda se" koji u suštini uzrokuje svu patnju. Svo "zlo" koje se pojavljuje oko nas nastaje kao reakcija na uskraćivanje Ljubavi i kao posljedica njezinog pogrešnog shvaćanja. Svaka situacija u kojoj se Ljubavi ne dopušta da se izrazi slobodno, sve što svjesno nastoji potisnuti, ograničiti, zanijekati, ugušiti ili blokirati njezin protok, dovodi do pojave frustracije i bijesa koji se, nagomilani pod pritiskom, potom ispoljavaju kao neki oblik nasilja. U korijenu svakog nasilja leži očajnička potreba za Ljubavlju, proizašla iz straha da se neće moći doživjeti Ljubav, da će biti uskraćena, zbog čega ju se očajnički pokušava pridobiti silom, ili pak iz bolnog sjećanja na već jednom uskraćenu Ljubav. Jer, samo onaj koji osjeća manjak Ljubavi u sebi može biti revoltiran i osjećati se ugrožen srećom drugih. Samo onaj kojega boli je u stanju nanositi bol drugima. Nedostatak Ljubavi i duže izbivanje iz našeg izvornog Bića, nužno dovodi do neravnoteže koja se zatim opet na razne načine pokušava vratiti u ravnotežu. Ispostavlja se da su najvažnije lekcije u životu upravo one koje se tiču povratka te izgubljene ravnoteže, lekcije koje uključuju praštanje, neprosuđivanje, poštovanje i pomaganje, jednom riječju - iscjeljenje. Svi na jedan ili drugi način čeznu za iscjeljenjem, za toplinom i bezuvjetnim zagrljajem Ljubavi u kojem sva pitanja pronalaze svoje odgovore i sve dvojbe se rastapaju u dubokom oceanu prihvaćanja.
Ljubav je u samom korijenu bivanja. Glavna varka iz koje proizlazi sva patnja leži u uvjerenju da se Ljubav nalazi negdje izvan nas. No ona je u nama, cijelo vrijeme čekajući na dopuštenje našeg uma da slobodno poteče našim bićem! Jer da je drugačije, mi ne bismo mogli biti u stanju voljeti. Da Ljubav već nije prisutna u nama, kako bismo ju ikada mogli dati drugima? Kako bismo ju mogli osjetiti? Ne možemo dati ono što sami nemamo. Uzmite, primjerice, situaciju u kojoj je osoba očajna i tužna zbog nedostatka "nečega" za što vjeruje da predstavlja izvor njezine radosti i Ljubavi. Zatim joj netko kaže: "Dobit ćeš to sutra". U tom trenutku, svaki trag duboke tuge i očaja koji je pritiskao njezino biće je raspršen i njezine oči zasvjetlucaju iskrom radosti, njezino cijelo biće pleše od sreće. Isti onaj koji je do prije nekoliko sekundi bio neizlječivo nesretan u jednom je "čarobnom" trenutku postao potpuno sretan. Ali ta radost, ta sreća, nije došla "iz" te stvari koja mu je obećana, nego iz njega samoga! Ta stvar je samo poslužila kao mentalni okidač za oslobađanje radosti, kao kratki spoj koji je na trenutak olabavio stisak uma i omogućio da radost slobodno eruptira iz dubine njegove duše. Mi smo poput prosjaka koji prema van pružaju svoju prosjačku zdjelu dok istovremeno sjedimo na škrinji prepunoj zlata, ali toga nismo svjesni jer gledamo u krivom smjeru. Svjetlo ljubavi neprestano sija u središtu našeg bića. Jedini razlog zbog kojeg ga ne možemo vidjeti je taj što je prekriveno debelim pokrovom strahovitih misli, zapečenim naslagama prošlih osuda, krivnje i boli, dodatno okovano lancima vlastitih prihvaćenih ograničavajućih uvjerenja. Ono tinja poput svjetlosti svijeće u nama, no da bi se taj plamen mogao rasplamsati, ono zahtijeva apsolutnu mirnoću, lišenu snažnih vjetrova želja i strahova. Upravo zbog toga nam je potreban taj trenutak smirenosti i tišine u našem svakodnevnom životu da bismo mogli to uočiti, da bismo mogli vidjeti jasno i prepoznati tu istinu – ono za čim čeznemo je cijelo vrijeme prisutno upravo ovdje u srži ovog bezvremenog trenutka!
Ljubav je ta koja poput zaigranog, radosnog malog djeteta stalno igra tu božansku igru prepoznavanja. Sama kreacija je čin kojim Ljubav kaže "Volim samu sebe kao sve što mogu biti u izražaju jer ono što ja jesam je sve to. Ja sam punina života i radosti bivanja koja svemu daje smisao i svrhu. Ali da bih to mogla spoznati, moram se izraziti, moram se iskustveno doživjeti preko svega što jesam, uključujući i svoje suprotnosti. I tako se događa da se mi rađamo u same sebe, pitajući se začuđeno, što je sve to što nas okružuje i tko smo mi. Element razdvajanja i zaborava je dodan namjerno da bi igra bila zabavnija, napetija, neizvjesnija i da bi proces prisjećanja bio utoliko snažniji i veličanstveniji! Jer, u neograničenosti tog Bića koje je sve i koje je vječno, ne postoji ništa drugo što bi se moglo i trebalo raditi! Sve je u igri! Pojavna stvarnost je modalitet kojim se preko jezika oblika, proporcija i odnosa to nesagledljivo, nedokučivo biće uobličuje i prevodi u konceptualni izraz u kojem se ogleda i prepoznaje. Zato je sva ta bogata i raznolika kreacija stvorena tako grandiozno, tako razgranato i složeno, savršeno osmišljena, sa svim tim suprotnostima i kontrastima, da posluži kao vrhunska maska i bogato ukrašeni veo ispod kojeg se krije Ljubav koja čeka na nas da ju prepoznamo kao svoje istinsko Biće i da se prisjetimo da smo to sve stvorili mi iz čiste radosti svog bivanja, da bismo tome mogli svjedočiti, da bi se tome svemu mogli diviti! Sve izvanjske ljubavi su u suštini odrazi te jedne vječne Ljubavi, između našeg uma i našeg Bića za kojim on traga. Ona je praizvor svake inspiracije, čežnja o kojoj pjevaju sve pjesme, esencija ljepote koju pokušavaju uhvatiti i ovjekovječiti sve slike, priča o kojoj pričaju sve priče. Ona je sve to ali i daleko više od svega što može biti izrečeno riječima. Ljubav je oduševljena sama sobom i neprestano teži da se potvrdi sama sebi kao vrhovna stvarnost kroz svoje izražene suprotnosti. Ljubav je univerzalni redatelj. Svaki redatelj filmom želi prenijeti određenu poruku. Tako i Ljubav želi prenijeti poruku sebe samoj sebi jer se voli neizmjerno! Zato stvara sve te različite scenarije i zadaje si sve ove prepreke i postavlja izazove i ograničenja, poput zaborava i neznanja, da bi kroz sve njih mogla zabljesnuti u svom punom sjaju, da bi mogla nadići sve prepreke koje su pred nju postavljene i opet se svjesno prepoznati u ovom tjelesnom obličju kao to bezgranično Biće koje oduvijek jest! To je ta dinamika unutar koje cijelo postojanje pleše, to kretanje u jednoj široj nepokretnosti koje izaziva takvo oduševljenje. Ona igra tu igru skrivača iz čiste draži, iz radosne spoznaje da je vječna, i jedina, zbog čega je stvorila prostor i vrijeme unutar kojeg će moći uživati u otkrivanju i doživljavanju svega što može biti, tražeći uvijek nove načine na koje će izraziti svoj bezgranični potencijal.
Naš um očekuje da iza kreacije sigurno mora postojati neka komplicirana i zamršena priča kojoj nitko ne može ući u trag, ali logika uma ovdje ne funkcionira! Ljubav je tu da kroz svu tu bogatu paletu najraznovrsnijih i najneobičnijih iskustava dovede um do te neporecive i apsurdno jednostavne djetinje spoznaje koja poput nezaustavljive plime iznutra u trenutku odnosi sva njegova dugo građena uvjerenja, predodžbe i zablude o nekoj imaginarnoj budućoj sreći i postignućima i razbija ih poput pješčanih kula na obalama vječnosti – da osim nje same ništa drugo nije važno, da iz nje proizlazi sva sreća ovdje i sada – da je sva ta pojavna različitost samo dio jednog te istog Bića. Da cilj ne postoji, da su putovanje i avantura prepoznavanja i prisjećanja sami po sebi ujedno i cilj i smisao. Ta spoznaja se kao milost čudesno otkriva jedino čistom srcu i smirenom umu, a radost i ushićenje koje proizlazi iz tog viđenja je mnogo dublje i čišće od bilo kojeg čulnog zadovoljstva ili osjeta, daleko profinjenije i uvijek prisutno, izvan vremena, sveto. To je tiha ekstaza koja grije iznutra i iz koje izvire uvijek nova i svježa radost.
I premda se ta spoznaja izvanjski ničim ne može potvrditi, ipak se njezine posljedice duboko očituju u promjeni načina na koji doživljavate i odnosite se prema životu. To viđenje spontano pročišćava vaš um i iz korijena mijenja vaš život. Možda je jedna od najočiglednijih promjena ta da više nikoga ne doživljavate kao svojeg neprijatelja i nemate potrebe biti u sukobu ni sa kime, niti prema drugima gajiti negativne osjećaje ili zamjerke. Slobodni ste od sukoba u sebi i oko sebe. Niste u stanju povrijediti niti jedno živo biće, jer u svima prepoznajete odraze tog jednog sebstva koje ste i vi sami, zbog čega vaše postojanje postaje ogledalo prijateljskog i miroljubivog suživota po načelu – živi i pusti druge da žive. Sve prihvaćate u okviru tog jednog šireg razumijevanja. Nema potrebe za prosuđivanjem bilo koga ili bilo čega, uključujući i vas same, jer shvaćate da svaka osuda proizlazi iz straha, zavisti i potrebe za kontrolom. Umjesto toga, jednostavno ste u čudu i divljenju nad svime i zahvalni na tome što imate priliku rasti u sve dubljem i širem razumijevanju samih sebe. Duboko ste uronjeni u mirnoću, živost i svježinu ovog trenutka u kojem se nalazite upravo sada, ne žrtvujući ga nijednoj budućoj projekciji. Kad se osvrnete na svoju prošlost, sve što vidite su samo zlatne uspomene ispunjene toplinom i ljubavlju u kojima se prepoznaje vaše istinsko Biće. Ne stvarate nikakve dugoročne ni kratkoročne planove (izuzev onih neizbježnih i praktičnih svakodnevnih obveza koje si naznačite u labavim i općenitim skicama i koje uglavnom ne prelaze okvire sutrašnjeg dana), ostavljajući sve otvorenim i puštajući vremenu da ide svojim tokom dok ste vi potpuno i cijelim bićem prisutni u svemu što radite baš sada. To je taj nektar prirodnog bivanja.
Shvaćanje koje nam se nekako intuitivno pojavljuje uslijed takvog promatranja svega oko sebe je to da mi nismo odvojeni od svijeta! Koliko dugo moramo gledati da bismo u toj ljepoti prepoznali lice Ljubavi? To što je stvorilo svu ovu ljepotu i veličanstvenost ne može biti odvojeno od mene! Kad bi to bila tvorevina nekoga drugoga, koji je neovisan od mene, ona ne bi mogla biti toliko intimno povezana sa mnom, oduševljenje ne bi moglo biti tako snažno i intimno osjećeno u meni. Jer, sve se to pojavljuje meni. Kad god smo mi tu i svijet je tu! Svijet i sve u njemu je naše vlastito biće, produžetak nas samih! Mi nismo suštinski odvojeni ili različiti od bilo čega što vidimo, sve je JEDNA svijest koja se prepoznaje i gleda kroz oči mnogih. Iako se nama čini da mi nismo "sami" u svemu ovome, i da preostalih sedam milijardi ljudi doživljava istu stvarnost, nepobitna činjenica ostaje da smo ipak samo "mi" u središtu svega toga, sve te stvarnosti, uključujući i našu, postoje samo kad "mi jesmo". Glavno pitanje u životu je uvijek samo i jedino ovo: "Tko je taj koji gleda?". Da li, dok gledamo, vidimo sedam milijardi odvojenih suprotnosti ili vidimo sedam milijardi odraza Jednoga Sebe? Odvojenost je samo površinska maska, privid koji igru čini mogućom, ali ne i konačna istina, baš kao što se glumac ponaša u skladu s osobinama svoje uloge da bi film mogao uspjeti, ali znajući svo to vrijeme da on nije lik kojega glumi.
Sve je to božanska igra Ljubavi koja strpljivo čeka naše prepoznavanje i raduje se svakom trenutku čistog zajedništva u kojem se vidioc, viđenje i viđeno stapaju u jedno. Sve to smo mi!
Suštinu svega ovdje napisanoga najbolje dočarava pjesma s Fantuzzijevog zadnjeg albuma "Divine Inspiration" (Božanska inspiracija) nazvana "Calling For Love" (Zov za Ljubavlju) koju možete u live verziji pogledati na You Tubeu.
Ako vam se sviđa, studijsku verziju možete poslušati ovdje. (treća po redu na sredini stranice)
Prijevod:
Poziv za Ljubavlju
Sve je poziv...poziv za Ljubavlju.
Svi smo mi neograničena bića, potpuno neograničena
svi mi izmišljamo svoje vlastite filmove, pa zašto da u njima ne uživamo
Sve je Ljubav ili poziv za Ljubavlju
Ostavite sutra za sutra i živite danas za danas
Naučite reciklirati svoje žalosti i u ljubavi i radosti ćete plesati.
Sve je Ljubav ili poziv za Ljubavlju...
Svi mi samo želimo živjeti, ali moramo naučiti praštati
Ponekad pogodite a ponekad promašite,
nema veze, učinite najbolje što možete, samo se sjetite
Sve je Ljubav ili poziv za Ljubavlju.
Sve što je izvan ravnoteže, teži se vratiti u ravnotežu
U suštini, sve je to Ljubav ili poziv za Ljubavlju
Kad vam netko priđe sa bilo čime osim Ljubavi,
Znajte da oni samo mole za Ljubav.
A ni Jason Mraz sa svojom nije daleko! :)
Prijevod:
Što bi Ljubav učinila
Drago mi je što sam vas upoznao, ne, ja nisam iz dalekog svemira,
ali bih vas želio povesti na jedno više mjesto
na kojem više nikada nećemo morati napustiti tlo
samo se pitajte: "što bi ljubav učinila sada?"
Ako razmišljate o promjeni okruženja,
pokušajte otpustiti ono što je bilo i kakve bi stvari trebale biti
i samo pitajte "što bi ljubav učinila sada?"
Ako mi se želite pridružiti, ili kada se rukujete sa mnom,
ne puštajte ruku i uskoro ćete razumijeti
što znači imati prijatelja kraj sebe koji je tu da vas podsjeti
da je Ljubav ono što vi jeste baš sada.
Pitajte, što bi Ljubav učinila, što bi Ljubav učinila,
što bi Ljubav učinila sada,
Oh, što bi Ljubav učinila sada,
Oh, Ljubav bi voljela voljeti vas sada!
I malo Rumijeve čarolije za kraj! :)
Namaste! :)
