Come on baby blue, shake up your tired eyes, the world is waiting for you...

Eto tako. Rođendan došao i prošao, proslavila ga nisam, ali nadoknadit ću to kad se vrati F. A bio je to lijep rođendan. Primala sam čestitke odmah od ponoći, dok sam ja duboko spavala. Prvi me probudio Supermen koji mi je zaželio tako nježno sve najbolje, ali kažem, ja sam radila duplu smjenu dan prije i spavala ko top, tak da me se u tom trenutku čestitka i nije baš dojmila. Od ranog jutra zvrckao mi je mobitel, dolazile su poruke na fejs... Kolege na poslu sam počastila pizzama, a oni su mene iznenadili poklonom - parfemom Intimately Beckham. Pola radnog vremena sam provela u bircu do poslovnice, a pustili su me i prije doma, da stignem i goste odraditi do večeri. Supermen me izveo na večeru izvan grada. Budući da je on bez vozačke, vozila sam ja, a kako smo se nasmijali po putu... Tu i tamo smo fulali, pa se vraćali, pa skužili da zapravo nismo fulali, pa opet natrag... Fino smo se napapali, malo prošetali gradom i natrag doma. A on mi još mora dati i poklon, navodno se nešto izjalovilo pa čeka da moj poklon dođe... Ja zapravo nisam ni očekivala poklon uz večeru, ali možeee... I tako, kažem, bio je to lijep rođendan. Ali bio bi još ljepši da sam barem jedan dio mogla podijeliti sa svojom F. Javila mi se ona odmah poslije Supermena, poslala mi je sms iz New Yorka, ali znate, nije to to... Ali točno za dva tjedna bit ću na kavi s njom. Jedva čekam, već brojim na tanko...
U subotu sam bila na bratićevoj svadbi, bilo je odlično, iako Supermen nije išao sa mnom (ali naslušat će se on za to), naplesala sam se s vjenčanim kumom i bratićima. Na 10 cm sam izdržala od podneva do 2 ujutro, a onda sam se izula i skakala bosa...
Na poslu sve po starom, gužva se smanjila jer je prošlo razdoblje plaćanja računa, i dalje uživam i to je to. Nisam vam ni rekla da sam dala zadnji ispit za uvjet i idući tjedan idem upisati petu godinu. I ako sve bude po planu, iduće godine u ovo vrijeme (možda malo kasnije) ću magistrirati. Sad čekam te upise i da počnu predavanja da vidim kako ću uskladiti posao i faks, ali nadam se da ću moći.
One tablete za apetit nekako ne pomažu. Prvo sam se udebljala dvije kile, ali vaga mi ponovo pokazuje 53 kg... A cilj mi je doći barem do 58. Teta mi je kupila i propolis za debljanje, ali izgleda da ne pomaže ni to.
I tako... Ništa specijalno kod mene, nekako je zatišje... Idem malo do vas, nekako imam osjećaj da sam sve zapustila...

Ljubi vas Ruby!

B-day.

Evo jedno javljanje jer me onaj zadnji post baca u depresiju. Danas sam odradila duplu smjenu na poslu i padam s nogu od umora. Nisu me upozorili kak je naporno kad dođe ono doba u mjesecu kad se plaćaju računi. A budući da se sad naknada za T-com i T-mobile račune naplaćuje svud samo ne kod nas, pogodite kam ljudi dolaze. Jedan dan sam imala promet od 39000 kuna. Samo ja, samo u svojoj smjeni. Zamislite to puta još tri blagajne pa još onda jedna smjena. Jedva sam se zbrojila. I sve je štimalo, imala sam čak i 10 kn viška. A svega ima. Ljudi mi dolaze platit struju, vodu, plin... U T-com. Pitanja milijun, a najgori su oni kaj ni sami ne znaju kaj pitaju. I svega se naslušam. Ali zabavno je, jako zabavno. Uživam raditi, ljudi s kojima radim su super i jednostavno uživam.
Sutra mi je rođendan. Dvadeset i četvrti. Baš me zanima kakva bude to godina. Obično su mi neparne katastrofa, parne bi trebale biti ok. Braco me vrlo ugodno iznenadio ovime, od mame i tate sam naručila (i dobila) remingtonku.
Supermen i ja prolazimo kroz veliku krizu. A on me sutra vodi van grada na večeru (ok, ja vozim jer je on trenutno bez vozačke, ali namjera je bitna). I baš se veslim tome. I puno mi znači to što mi nije nešto samo kupio, ako znate na što mislim. Tipa, nije mi kupio parfem, što mi bilo tko može kupiti. Nego je isplanirao nešto za mene. Za nas. Danas smo proveli tako lijepih sat vremena zajedno kako već duuugo nismo. Vidjet ćemo kako ćemo dalje.
U subotu idem u Zg na svatove bratiću i baš se veselim, imam najkraću haljinu ikad i cipele s potpeticom od 10 cm. A za točno tri tjedna moja F. je ponovno kraj mene, jedva čekam da ju konačno vidim... I onda ću s njom proslaviti njenu diplomu i svoj rođendan sa zakašnjenjem.
A sad, kao što rekoh, padam s nogu (figurativno - pala sam s nogu u krevet prije dva sata) i jedva držim oči otvorene pa vas pozdravljam i...

...ljubi vas Ruby!

Lullaby.

Znate onu pjesmu 'Crveno' od Elementala? Nekako se uvijek sjetim Njega kad to čujem. Zbog auta i toga. Najljepše trenutke s Njim sam provela u svom autu. Malom crvenom Polu. I 'Na badnje veče' Prljavaca. Jer se tako jasno sjetim trenutka kad smo stajali na cesti, pale su prve pahulje snijega, a on je pokrio moju kosu šalom i pjevao mi "...i nekim starim šalom kosu si malo pokrila da je ne bi neka pahulja valjda smočila."
A ona pjesma 'Butterfly' Crazy Towna? Ona me uvijek podsjeti na Prijatelja. Jer smo je nekoliko puta preslušali na putu do Graza i natrag, kad nas je vozio u šoping... Zvala sam ga prije možda tjedan dana. Volim ga tako nazvati recimo dva puta godišnje, čisto da čujem kako je. I baš smo lijepo popričali, bez onog nekog grča.
Severinina 'Prijateljice' i Gibonnijeva 'Vrime da se pomirim sa svitom' me podsjeti na moju P. Prva zato što smo jednom sjedile u autu pred njenom kućom kad sam je vozila doma i rekla je da joj se uvijek plače na tu pjesmu. A druga... Malo drugačiji i malo dublji i nažalost, puno tužniji razlog.
Mnogo me pjesama podsjeti na moju F. U zadnje vrijeme je to 'Let me think about it' jer se sjetim Vodica i autobusnog kolodvora i kako je bila sretna kad joj je Supermen to pustio u klubu za rođendan. I 'Good Riddance' jer sam to neprestano slušala kad je otišla. F. se vraća za četiri tjedna. Izračunala sam si smjenu na poslu da odmah poslije posla letim k njoj. Vraća se F.!!! Vraća se moja F.!
A ova me podsjeti na Supermena. Rekao mi je jednom "Kad čuješ gitaru, to je pjesma koju puštam za tebe". I počela je ta. I svaki put kad čujem te gitare, sjetim se koliko ga volim. I onako iskreno, ni sama ne znam što će biti s nama, ali svaki put kad ću čuti tu pjesmu, sjetit ću se koliko ga volim.
Sutra idem na sprovod. Osmomjesečnoj bebi. Grlo mi se stisne samo pomislim na to. Beba moje sestrične umrla je u snu. Smrt u kolijevci. Tako se to zove. Neobjašnjivo. Popodnevno spavanje. I više se nije probudila. Nikad nisam bila u nekim odnosima s tom sestričnom, ne čujemo se nikad, vidimo jako rijetko. A baš je neki dan bila kod mene na poslu sa starijom kćerkom. Mala je preslatka. I rekla je maloj da moraju doma jer nema tko čuvati seku. Seke sad više nema. Danas sam s mamom išla naručiti cvijeće za pogreb. Nismo znale što uopće uzeti za nešto takvo. Osmomjesečna beba. Nek te čuvaju anđeli, anđele mali.

Press pause

Evo. Rekla mi je Lei (iliti Kenya) da čeka moj novi post ko novu godinu. Evo, draga, samo za tebe, ali moram te razočarati, toliko sam umorna da nemam volje uopće pisati, a kamoli se prisjećati kaj se izdogađalo ovih tjedana.
Počela sam raditi prije tjedan dana. U T-comu. I uživam. Ali ono, uživam maksimalno, skoro pa se ujutro budim pjevajući kad idem raditi. A mislila sam da je to nemoguće. Moje dužnosti su uglavnom zaprimanje i slanje mobitela na servis i, kad je gužva, naplaćujem račune. U međuvremenu surfam internetom, tu i tam odem na kavu (čisto da znaš, LaRamie, da te više ne bum zvala). Ljudi s kojima radim su savršeni. Pet sati, koliko sam ja tamo, prođe mi u smijehu i zezanciji, usput malo posla i već idem doma. Čekam samo da vidim hoću li moći uskladiti predavanja s poslom, a tako se nadam da hoću jer bih baš voljela ostati tu što je duže moguće. A i plaća mi je, afkors, više nego dobra.
Što se pak mog faksa tiče, jučer sam imala zadnji ispit koji mi treba za uvjet i mislim da ću proći i konačno upisati tu petu godinu. I onda, ako Bog da, sljedeće godine u ovo vrijeme (možda malo kasnije) magistrirati.
A što se Supermena tiče... E ne znam. Veza nam liči na sve samo ne na vezu. Ima dana kad sama sebe pitam zašto se uopće trudim, kad sve to liči na jedan veliki mazohizam i kad se ja počinjem povlačiti u sebe i kad bih najradije odjebala to sve u sekundi. A onda ima dana kad se sjetim da ga volim i sjetim se da i on voli mene i kad se on ponaša kao najbolji dečko na svijetu i kad priča o ženidbi... I onda više ne znam što da napravim. Jer, ne znam jesam li to uopće rekla tu, on je u nekoj krizi. Je li to kriza srednjih godina ili čega već, ne znam, ali ja sam ga u ovih osam mjeseci jako dobro upoznala i vidim i sama na njemu da ima nekih problema. Najgore od svega je što se u te probleme ne može uprti prstom, mislim da ni on sam ne za što mu je i zato se ne zna ni izvući iz toga. I njegovo ponašanje ide iz lošeg u gore. Pa me moje prijateljice počinju ispitivati što radim s njim, kako to sve mogu podnositi. I došlo je do toga da neki misle da se ja držim za konce samo zato da ne budem ponovo sama. Ali, kako mi je rekla moja P., nitko osim mene ne zna. Kao što sam rekla, ja ga poznajem. I ja znam kako nam je bilo prije te "krize". I ja sad čekam da se on izvuče iz te krize. JER TO VRIJEDI ČEKATI. Pitam se samo koliko mogu dugo čekati. Vjerujem da će, kad tad, doći do onog trenutka kad će ili sve krenuti na bolje ili će mi jednostavno biti dosta. I kad dođe taj trenutak, znat ću što napraviti. U glavi mi je trenutno veliki kaos, ali ne dam mu da prevlada, pokušavam se ne zamarati toliko. Zasad nam još dajem šansu jer vjerujem u nas.
E tako. O, da. Kupila sam si tablete za debljanje. Tj. za otvaranje apetita. Jer s mene kile samo odlaze, komentari na moju kilažu mi već idu na živce, a ni sama se ne osjećam dobro ovako. Mislim, nisam bolesna, sve ok, jednostavno mi je dojadilo da sve visi s mene i stalno moram bušiti nove rupice na remenu. Nestala je i moja (nekad) prćasta guza i jednostavno hoću malo kila.
A sad, if you'll excuse me, idem u krevet. Ovaj sam tjedan ujutro radila, popodne učila i mogu vam reći da mi se uopće ne sviđa taj tempo. Danas sam odradila jutranju smjenu, a sad idem spavati jer navečer partijam na bazenima... Woohoo!

Ljubi vas Ruby!