Marketing
Press pause
Evo. Rekla mi je Lei (iliti Kenya) da čeka moj novi post ko novu godinu. Evo, draga, samo za tebe, ali moram te razočarati, toliko sam umorna da nemam volje uopće pisati, a kamoli se prisjećati kaj se izdogađalo ovih tjedana.
Počela sam raditi prije tjedan dana. U T-comu. I uživam. Ali ono, uživam maksimalno, skoro pa se ujutro budim pjevajući kad idem raditi. A mislila sam da je to nemoguće. Moje dužnosti su uglavnom zaprimanje i slanje mobitela na servis i, kad je gužva, naplaćujem račune. U međuvremenu surfam internetom, tu i tam odem na kavu (čisto da znaš, LaRamie, da te više ne bum zvala). Ljudi s kojima radim su savršeni. Pet sati, koliko sam ja tamo, prođe mi u smijehu i zezanciji, usput malo posla i već idem doma. Čekam samo da vidim hoću li moći uskladiti predavanja s poslom, a tako se nadam da hoću jer bih baš voljela ostati tu što je duže moguće. A i plaća mi je, afkors, više nego dobra.
Što se pak mog faksa tiče, jučer sam imala zadnji ispit koji mi treba za uvjet i mislim da ću proći i konačno upisati tu petu godinu. I onda, ako Bog da, sljedeće godine u ovo vrijeme (možda malo kasnije) magistrirati.
A što se Supermena tiče... E ne znam. Veza nam liči na sve samo ne na vezu. Ima dana kad sama sebe pitam zašto se uopće trudim, kad sve to liči na jedan veliki mazohizam i kad se ja počinjem povlačiti u sebe i kad bih najradije odjebala to sve u sekundi. A onda ima dana kad se sjetim da ga volim i sjetim se da i on voli mene i kad se on ponaša kao najbolji dečko na svijetu i kad priča o ženidbi... I onda više ne znam što da napravim. Jer, ne znam jesam li to uopće rekla tu, on je u nekoj krizi. Je li to kriza srednjih godina ili čega već, ne znam, ali ja sam ga u ovih osam mjeseci jako dobro upoznala i vidim i sama na njemu da ima nekih problema. Najgore od svega je što se u te probleme ne može uprti prstom, mislim da ni on sam ne za što mu je i zato se ne zna ni izvući iz toga. I njegovo ponašanje ide iz lošeg u gore. Pa me moje prijateljice počinju ispitivati što radim s njim, kako to sve mogu podnositi. I došlo je do toga da neki misle da se ja držim za konce samo zato da ne budem ponovo sama. Ali, kako mi je rekla moja P., nitko osim mene ne zna. Kao što sam rekla, ja ga poznajem. I ja znam kako nam je bilo prije te "krize". I ja sad čekam da se on izvuče iz te krize. JER TO VRIJEDI ČEKATI. Pitam se samo koliko mogu dugo čekati. Vjerujem da će, kad tad, doći do onog trenutka kad će ili sve krenuti na bolje ili će mi jednostavno biti dosta. I kad dođe taj trenutak, znat ću što napraviti. U glavi mi je trenutno veliki kaos, ali ne dam mu da prevlada, pokušavam se ne zamarati toliko. Zasad nam još dajem šansu jer vjerujem u nas.
E tako. O, da. Kupila sam si tablete za debljanje. Tj. za otvaranje apetita. Jer s mene kile samo odlaze, komentari na moju kilažu mi već idu na živce, a ni sama se ne osjećam dobro ovako. Mislim, nisam bolesna, sve ok, jednostavno mi je dojadilo da sve visi s mene i stalno moram bušiti nove rupice na remenu. Nestala je i moja (nekad) prćasta guza i jednostavno hoću malo kila.
A sad, if you'll excuse me, idem u krevet. Ovaj sam tjedan ujutro radila, popodne učila i mogu vam reći da mi se uopće ne sviđa taj tempo. Danas sam odradila jutranju smjenu, a sad idem spavati jer navečer partijam na bazenima... Woohoo!
Ljubi vas Ruby!
Post je objavljen 05.09.2009. u 16:00 sati.