Nije dobro.

boomp3.com

Zadnjih par dana okružuje me smrt. Ne dotiče izravno mene, ali dotiče meni više ili manje bliske ljude. Prije nekoliko dana saznala sam da je jedna susjeda, zapravo, žena jednog mog rođaka, nestala. Nestala je ona prije dva tjedna, no pričalo se da je otišla k ljubavniku u Split, pa na Krk, a mene takvi tračevi nikad nisu posebno zanimali. Jedno mi nije bilo jasno - žena ima tri maloljetne kćeri, njihovu nepokretnu baku i njihovu prabaku, kako ih je sve mogla tako ostaviti? A onda je prekjučer zazvonio telefon. Nazvala je moja krsna kuma i rekla mi kako su ju pronašli mrtvu. Ubila se, vjerojatno tabletama. Samo sam pružila slušalicu mami. Našli su je u obližnjoj šumi, u našem gradu... Toliko o Splitu i Krku...Znam da o mrtvima treba pričati samo najbolje, no ja o njoj jednostavno ne mogu. Ne mogu zamisliti da je mogla ostaviti te tri djevojčice da brinu o svemu o čemu je ona trebala... Ne znam... Ne vjerujem da nije postojalo neko drugo rješenje.
A danas... Danas sam se spustila u dnevni boravak i dočekala me tatina poruka da je umro deda. Ne moj deda, to je tatin tetak, ali tako smo ga zvali. A zbog njega su mi odmah suze krenule. Već je dugo bio bolestan, počelo je s rakom ne znam točno čega, ali proširio se na cijeli gornji dio tijela. Sjećam se kad je jednom došao k nama, a već je bio bolestan, ja sam se spustila iz sobe i knedla mi je stala u grlu kad sam ga vidjela. Sjedio je bez riječi za stolom, s nekim tužnim poluosmijehom na licu. Vidno mršaviji, vidno slabiji... Potapšala sam ga po ramenu i pitala ga kako je, a on nije imao snage ni odgovoriti. Ja sam se okrenula i samo su mi potekle suze pa sam otišla. Taj je čovjek bio tako pun života, tako energičan... A onda se u nekoliko mjeseci pretvorio u živog mrtvaca. Tata mi je stalno prigovarao jer ga nisam išla posjećivati, možda sam bila sebična, ali ne želim ga takvog pamtiti. Jer zadnjih par mjeseci on nije ustajao iz kreveta, čovjek nekad od preko sto kila pretvorio se u kostur, kad sam vidjela njegove ruke i noge čiji je opseg bio manji od mojih... Nisam ga mogla takvog gledati. U neku ruku znam da mu je sad lakše jer je zadnjih mjeseci trpio takve bolove da nije mogao govoriti, na leđima je imao otvorenu ranu... Ali mi je žao, jer bio je jedan od onih ljudi koji to definitivno nisu zaslužili. Ali život nikad nije bio fer, zar ne? Počivaj u miru, deda. Ljubi te Ruby.