O kinu, jednom rođendanu i jednoj godišnjici... I jednom esemesanju.

boomp3.com
(Ova pjesma mi se danima mota po glavi...)

Sretan Uskrs svima! Znam da malčice kasnim, ali eto, danas još mogu to napisati... Nadam se da ste se fino napapale jaja i šunkice (ja jučer nisam mogla disati) i da ste imale ugodan dan.
Onaj dogovor za kino s Prijateljem... U subotu... Cijeli dan sam čekala samo da otkaže i - dočekala sam. Ja sam njemu rekla da ću ga podsjetiti, jer, realno gledajući, velike su šanse da će zaboraviti. Subota, oko 5 popodne, šaljem ja njemu sms:

Zvoni mobitel. Znala sam.



Ajde, ajde, priznam mu ispriku, došao mu je za Uskrs frend iz Njemačke, opravdano, hoće malo van s njim, ali sumnjam da to nije znao prije... No, ok. Idemo u nedjelju. Ako ne otkaže.
Nedjelja popodne, stiže njegov sms, pita treba li doći po mene ili ćemo se naći u gradu. Naći ćemo se. I taman se navečer poklopilo da i moj braco i njegova draga idu u kino u isto vrijeme, gledat isti film. Super. Ali bar su mi poslužili kao prijevoz. Kad sam stigla, kiša je pljuštala, a on me čekao stinut ispod one male tende kod kioska... Sve mi ga je bilo žao...
Uglavnom, film koji smo gledali (Duhovi Sarajeva) ništa posebno, apsolutno ga ne preporučam, jednostavno nema ni zaplet, a bome ni rasplet.... Jedan od glupljih filmova koje sam gledala. A baš sam mu se veselila.
Nakon filma otišli smo na cugu i već oko pola 11 bila sam doma, a on u Rocku na momačkoj večeri. Onda sam morala napisat izvješće svojoj F. koja me prvo pitala: "Jel pala pusa?" Nije. I da vam iskreno kažem, ni sama ne znam jesam li ju htjela ili ne. Bio je to baš neki prijateljski izlazak, kao da se hladim od njega... Još mi je danas to i F. rekla kad sam joj rekla da nisam zapamtila pola toga što mi je pričao. No, dakle. Možda i ta "boljka" konačno prolazi.
Nego. Jučer je rođendan bio Njemu. Najprije sam rekla da mu neću čestitati, ali ipak sam se predomislila. Već sam mu popodne natipkala poruku, ali - opet se nisam mogla sjetiti broja. Tek kad sam stigla iz kina pao mi je na pamet broj. Pa sam mu fino natipkala da bih mu čestitala ranije, ali nisam se sjetila broja, ali evo sad sretan rođendan. Nakon pet minuta stigao mi je odgovor - prazna poruka. A nakon pet minuta pravi odgovor:



Sad bi on da ja njemu pričam... Mrš. Ljuta sam na Njega. Vrlo. Neću više o Njemu.

Dakle... Kino jesam, esemesanje jesam... Godišnjica i rođendan. Oh, da. 02.05.2008. Bit će to jako dobar dan. Mojoj F. je rođendan. A još je bolje to što smo (već) danas rezervirale stol u The bircu, gdje je upravo tog dana i godišnjica, bit će tamburaši, bit će ljudi, bit će veselo... Jako se veselim toj godišnjici - na prošloj sam upoznala Prijatelja. Pa sad jedva čekam. Još mjesec i nešto sitno... Brojim dane...

Sutra idem u metropolu, prespavat ću kod frendice jer mi se ne da putovati, a sve ću vas obići kad se vratim doma... Sad moram ići nešto pojesti, jer nisam od jutra ništa jela.

Ljubi vas Ruby!

Sunce, hvala ti...

boomp3.com

Note to myself: nemoj pisati postove kad te uhvati onakvo raspoloženje. Međutim, neke stvari iz prošlog posta stoje, ma zapravo sve stoje, samo danas mi se ne čine toliko snažne.

Razveselile su me neke stvari.
Razveselila me nova siva haljinica.
Razveselio me odlazak u kino s F. (Ljubav u doba kolere, preporučam.)
Razveselio me zadnji Jacobs 3 u 1 danas ujutro.
Razveselilo me ispijanje gemišta na radiju jučer u pola 5 popodne.
Razveselilo me preslušavanje snimljenog materijala za reportažu. /To me zbilja nasmijalo./
Razveselio me današnji razgovor za praksu na lokalnom radiju.
Razveselio me uskršnji zeko kojeg sam danas kupila.
Razveselio me dogovor za kino s Prijateljem...

Nevjerojatno kako male stvari mogu uljepšati dan, zar ne?

Ljubi vas Ruby!


P.S. Lado, znaš da vas Ruby UVIJEK ljubi. Ali baš UVIJEK. Eto, samo za tebe.

Save me...

boomp3.com

O čemu da vam pričam? O čemu biste danas željele čitati?
Želite me malo bolje upoznati? Nemoguće.
Nitko me ne poznaje dovoljno. Neki su blizu, a opet tako daleko...
O čemu da vam pričam? Što biste željele vidjeti?
Da vam pričam o sebi? Čemu?
Ionako vam nemam što ispričati.
O čemu da vam pričam? Što biste željele saznati?
Biste li me željele poznavati? Biste li popile sa mnom kavu?
Ova djevojčica stvarno treba neko novo društvo.
Nekog tko ju uopće ne poznaje. Nekog s kim može ispočetka.
Jer njen se život sastoji od previše kompromisa. Kompromisa?
Može li se to uopće nazvati kompromisom? Ne bih rekla.
Kompromis je neka vrsta dogovora, zar ne? Nešto što odgovara objema stranama, zar ne?
Njeni kompromisi nisu kompromisi.
Ona pristaje na sve. Ona daje da se s njom radi štogod.
Jer se boji. Jer će izgubiti ako ne pristane.
Ona zna koliko je to pogrešno. Ali to ne može promijeniti.
Dvadeset dvije godine teško je samo tako odbaciti.
Nekad poželi da je bilo tko samo ne ona.
Zašto? Kad zna da je nemoguće biti netko drugi. Zašto?
Zašto? Zato što ne voli osobu u koju se pretvorila.
Nikome ne djeluje tako, ona to zna. Svi je znaju kao vječito nasmijanu djevojčicu.
Ali rekla je već da nju nitko dovoljno ne poznaje.
Zašto se zatvara u sebe kad se radi o pitanjima koje ju noćima muče?
Zašto svaku noć zajeca kad je nitko ne vidi?
Zašto ti jecaji postaju toliko jaki da joj se čini da će joj razderati grudi?
Zašto se osjeća krivom kad plače?
Zašto tako čvrsto zatvori oči, prekrije ih rukama?
Zašto se tjera da prestane plakati kad se jedino tada osjeća kao ona?
Zašto je tako bespomoćna, zašto je tako slaba?
Zašto, zašto, zašto, zašto...?
Ima li netko koje "zato?" Treba mi.
O čemu da vam pričam? O čemu biste danas željele čitati?

Oh boy.

boomp3.com

Volim, volim, volim i volim fešte podravskih studenata. Bila sam prekjučer na jednoj i bilo je... Ooooo... Pa bilo je odlično. Naravno, Saloon nam je postao već uobičajena lokacija, tako da je i ovaj put mjesto radnje bio upravo on.
Dogovorila sam se s frendicom da ću prespavati kod nje, nakon faksa otišla tamo pa smo se uputile mojem kumčetu na zagrijavanje prije Saloona. Nakon dva-tri-četiri bambusa (ma tko je brojao) krenusmo svi mi zajedno u Saloon. Tamo smo se pak provukle bez ulaznice, koja nije bila puno, 10 kn, ali jedan dečko nas je samo povukao za sobom pa zašto ne? A unutra... Bože mili, koliko ljudi... Navodno je prodano više od 1200 ulaznica, ne znam jesu li bili luđi Podravci ili Međimurci (s kojima smo ovaj put feštali). Jedva sam se kretala kroz svu tu masu, a u jednom trenutku netko me tresnuo po ruci u kojoj sam nosila bambus i samo sam osjetila kako mi bambus teče po pupku. Pa sam do daljnjeg odlučila izbjegavat čaše da mi još netko zube ne izbije. Tek oko 2 ujutro se to malo razrijedilo, a onda su me napustile i moje frendice. Nije im se dalo ostati, svima se spavalo, a ja predobro raspložena, nasmijana, rasplesana... Sav sreća da je bio jedan moj frend, ili da kažem, frendica pa sam ostala s njim... Dečko je lud, ima curu koja je super kao i on, ali sav je nekako feminiziran, a tek kakav je na podiju, nema mu ravnog. Tako sam ja plesala s njim sve do 4 ujutro kad su se upalila svjetla i morali smo van. E onda smo još kojih pola sata stajali pred Saloonom i dogovarali se tko ide kome spavati i oko pola 5 se skroz razdvojili kod Ilice. Tamo sam, hvala Bogu, srela cimericu frendice kod koje sam spavala i s njom i ostatkom njenog društva krenula u potragu za nečim jestivim. Hodali smo do otprilike pola 6 i na kraju se spustili u Importanne koji je već radio pa smo se bacili (neki više, neki manje) na prvi sendvič koji nam je došao pod ruku. U frendičin stan sam ušla oko 6.10 ujutro, ona me dočekala sva zabrinuta, ali je uspjela reći samo "Pričala mi budeš sutra."
Probudila sam se u pola 10 i shvatila da više neću zaspati pa sam se spremila na vlak i dogovorila s F. za kavu. Taman kad sam sjela u vlak, stiže sms od Prijatelja. Trebao je doći na feštu, a rekla sam odmah F. da znam da neće doći i bila sam u pravu, nije došao. Pa mi je u poruci napisao da mu je jako žao što nije došao i pozvao me na cugu ako sam u Zg. Došlo mi je da izađem iz vlaka i vratim se k frendici, ali nisam. Napisala sam mu da sam upravo na putu za doma, pa me pitao jesam li za vikend doma i vani. Uglavnom, (opet) ima čokoladu za mene. Ovaj put belgijsku. Pa se moramo naći da ju dobijem. A-ha. Imam blagi osjećaj da će i ova misteriozno nestati kao i sve čokolade namijenjene meni do sad. Ma vidjet ćemo.
Danas navečer opet moram u metropolu, s frendicama radim reportažu za radio o demo bendovima, a moji frendovi danas sviraju u Tvornici u sklopu Minivala pa ćemo spojiti ugodno s korisnim. Samo što je to meni malo manje ugodno, uopće mi se ne da. Ali moramo ganjati neke ljude da uhvatimo barem 5 minuta izjava, a čim prije to riješimo, bolje za nas.
Tako da, eto, idem malo pogledati što ima kod vas pa se malo pripremati za tu reportažu i - o ne - opet na vlak. Mrzim vlakove.

Ljubi vas Ruby!

Jedan prometni.

boomp3.com

Nekad je stvarno dobro biti žena. Uvjeravam se u to svakih nekoliko (tje)dana. Pogotovo kad me zaustavi policija.
Subota popodne, odlučim ja da ipak idem van, nemam ništa za učiti (konačno), nemam pametnijeg posla, kaj budem doma... Još mi je A. poslala sms da se "zrikćem" jer bude i ona "zriktana" pa sam se bacila na ušminkavanje. Dogovor je pao u 23 sata na parkiralištu, kao i uvijek.
Krenem ja u 22.55 i skužim da pomalo kasnim (a ja inače nikad ne kasnim) i stisnem ja malo papučicu gasa. Malo. Na 120 km/h. Malo. Jurim ja tako magistralom, nigdje nikog, kad ono - ispred mene iz sporedne ulice izletava neki auto. I hvala Bogu da je izletio jer sam zbog njega malo stisnula kočnicu. I hvala Bogu da sam stisnula jer me upravo u tom trenutku zaustavila policija. Nikad me nisu zaustavili na magistrali. A hvala Bogu, iskustva s policijom imam, već sam masu puta bila zaustavljena i masu puta testirana na alkohol... Nikad napuhala više od 0.0. I uvijek se izvukla na šarm. I kad sam brzo vozila, i kad sam projurila kroz naranđasto, i kad sam nas osam vozila u autu... Ma znate. Tako sam ja stala sa strane i već imala spreman scenarij - malo ću treptati okicama, malo se smješkati, a k tome je bio i Dan žena, izvući ću se na to - ali, nije bilo potrebno.
Spustim prozor, policajac dolazi, uperi u mene svjetiljku i kaže:

Ja nikad vidjela čovjeka u životu - zbunjen pogled, malo sam se smela, ali mislim si, ajde, ako me zna, nek i dalje misli da zna. Nabacila najveći osmijeh i pozdravim i ja njega:



Vjerojatno je zamijetio moju prvu reakciju i blagoteleći pogled i pita me otkud sam. Kažem ja njemu otkud, i kaže on meni:


Ja nastavljam u istom tonu:



I nakon toga kaže on meni da sam malo prebrzo vozila, pokazao mi je taj brzinomjer, kad sam stisnula kočnicu, smanjila sam na 90 km/h. Kažem ja njemu da malo kasnim, a inače nikad ne kasnim pa da me frendice ne čekaju... I kaže on meni:



I pusti me. Ja se najljepše zahvalila i otišla čim sam vidjela da drugi policajac izlazi iz kombija. Sumnjam da bi me on prepoznao.
Zbilja ne znam jel taj čovjek mene stvarno zna, ili me zamijenio s nekim... Pretpostavljam da je ovo drugo. Pa je možda čovjek kasnije shvatio pa mu je bilo neugodno priznat. Baš me briga, ja se (još jednom) izvukla bez kazne.
Al sam malo sporije vozila na putu doma.

Jelda da je lijepo biti žena?

Ljubi vas Ruby!

Give a bit of uhmmm to me...

boomp3.com

Kako mi samo jedna poruka može uljepšati dan... Stavila sam slike s maturalne večeri na Fejs (tek sad, da, onaj printer je ujedno i skener pa se sad zabavljam...) i danas ujutro me dočeka poruka:

Tko? Demos. Ma baš me razveselio...To mi se ulizuje jer mi je dužan majicu, obećao mi ju je za danas, ali umjesto toga sam dobila samo I.O.U. i afkors, kompliment.
Nego. Bijah jučer "vani." Krenule F. i ja na cugu, do ponoći da smo doma, al smo malo prolongirale izlazak do pola 2. I uđemo u jedan klub gdje radi On. On, baš On. Radio je i jučer, ali nije bila gužva pa je uglavnom sjedio za šankom. I mi smo se smjestile k njemu. Pričali smo o svemu, nasmijala sam mu se ko nekad, ali bez onog nekog osjećaja... F. mu je prodala priču da sam našla dečka, on je povjerovao, a ja sam šutjela. Pitao me jesam li sretna. Rekla sam da jesam. I pitao me sjećam li se što smo se dogovorili da će biti kad nađem dečka... Rekla sam mu da se ne sjećam. A sjećam se. Dogovorili smo se da ćemo biti ljubavnici. E nećemo. Krasno se on toga sjetio sad kad misli da ja imam nekog. Mrzim ga.
Danas ne planiram van, al sve se to još može promijeniti... Možda odem, možda ostanem doma... Sad upravo s bracom organiziram njegovu sobu, bome ima posla...
E, da, žene - sretan vam dan žena! Uživajte u današnjem danu, proslavite ga kak spada, proslavite svoje postojanje jer - što bi bio svijet bez žena?

Ljubi vas Ruby!

Da se i ja konačno javim...

boomp3.com

Oh my God. Kako me iscrpe ta tri dana u metropoli... Pa to je strašno. Dođem svaki dan doma ko da sam cijeli dan kopala negdje na polju, a ne bila na faksu. Ali neka, tako mi je lijepo doma da ću ta tri dana izdržati, a povremeno ću se nagurati frendicama u stan ako baš postane neizdrživo.
Enivej, da, onaj zadnji ispit čije sam rezultate čekala - pala je petica! Baš sam se razveselila jučer u 6 ujutro kad sam prije vlaka provjeravala mail s rezultatima... Dakle, od ukupno pet ispita, rezultati su za mene više nego dobri - petica iz političkog sustava EU, četvorke iz PR-a, radija i fotonovinarstva i dvojka iz hrvatskog. Baš mi nije trebala ta dvojka, ispada da ne znam materinjski jezik, ali nisam stigla odgovarati za veću ocjenu jer sam pripremala ostale ispite. A primarno mi je očistiti godinu, a ne ganjat prosjek.
Onda sam se odmah jučer počastila knjigom za peticu - kupila sam P.S. Volim te. Rezervirala sam knjigu u lokalnoj knjižnici već ohoho kad, ali nikako da dođem na red i kad sam jučer ušetala u Profil nisam mogla a da ju ne kupim. I vjerujem da neću požaliti, jer sam već u vlaku na putu doma skoro pustila suzu, pa se smijala, pa se naježila... I nekako ju ne mogu ispustiti iz ruku, a žao mi je kad knjigu prebrzo pročitam, onda bih željela da ima barem još toliko stranica.
Inače, tipkam vam na novoj, bežičnoj tipkovnici, braco nas je počastio tipkovnicom, mišem, također bežičnim (a taman taj dan je moj stari miš crknuo, koje li slučajnosti) i super ultra kul novim printerom. Konačno ne moram više mami slati na mail skripte i šaliće da ih printa na poslu, mogu i ja.
Razmišljam u posljednje vrijeme o nabavi fiksnog aparatića za zube. Nisu mi zubi toliko loši, ali ima ih nekoliko koje bih željela popraviti, samo što nemam novaca za to. Čula sam da aparatić košta cirka 9000 kn (!!!), a otkud mi sad toliko... Znam da neke od vas nose, pa da vas čujem, kakva su iskustva?
E, da. Konačno sam službeno upoznala Lolitu. Zapravo, ja sam znala tko je ona, ona je sumnjala tko sam ja, ali nije znala pa sam ju jedan dan presrela na ulici i šapnula joj da sam ja Ruby. Pa smo jučer malo popričale prije predavanja i sad mi je baš drago da sam joj se predstavila. Znam da mnoge od vas oduševljavaju njeni postovi pa - haha, ja ju znam, vi ju ne znate!
I tako... Smišljala sam u ova tri dana u metropoli što vam sve želim reći i naravno da sam sad pola toga izgubila. Idem sad malo do vas, jer imam osjećaj da sam u veeeelikom zaostatku, ali jednostavno se nisam stigla prije javiti.

Ljubi vas Ruby!

Oh, da. Jedno P.S. Znam da inače Miss T. piše izjave dana, ali moram vam ispričati izjavu kolegice s faksa. Sjedimo jučer poslije predavanja na kavi i kaže jedna kako je u zadnje vrijeme emotivna i plače na bilo što. I priča ona nama:

Naravno, mi ostale smo se najprije čudno pogledale, pitala me druga kolegica "Jel ona to rekla penise?", a onda smo prasnule u smijeh. Pitam ja nju kaj je tu tak tužno i kak oni to skupljaju penise, da bi nam ona jedva kroz smijeh objasnila da je mislila na pennyse, sitne novčiće.. Mislim, bravo, T.

Oh. Odmor. Konačno.

O, daaaa. Položila sam ih pet. Pet komada. Zapravo još čekam rezultate jednog, ali prolaz je siguran, samo ne znam s kojom ocjenom. Od ovih četiri koje sam položila tri su četvorke. Baš sam zadovoljna i ponosna na sebe, sve mi ide po planu i ako se tak nastavi, do jeseni ću sve očistiti i pokušati upisati diplomski. Oujea.
Predavanja počinju u ponedjeljak, a meni ne da se ne da, nego... Ne znam. Osjećam se izmoreno kad putujem samo dva put tjedno, sad kad počnem četiri dana u tjednu... Ne znam kako ću to izdržati, na kraju krajeva, tražit ću stan.
Neki dan me u poštanskom sandučiću dočekala obavijest da sam dobila preporučenu pošiljku. Ja? Preporučenu pošiljku? Pa tko bi meni slao nešto preporučeno? Sve me panika ulovila. Tako sam ja danas otišla to podići, a kad ono - neko pisamce. Čim sam bacila pogled na kovertu, znala sam tko je. Teta Štefica. Susjeda iz bivšeg stana. Napisala mi je kratku poruku, a počela je riječima "Dobra moja i lijepa Ruby..." Ma tako mi je bilo drago što me se sjetila... Napisala mi je da joj moram javiti kad idem u metropolu da dođem k njoj na ručak. Ne znam kako ću sad to stići, jer nemam baš pauze na faksu, ali vidjet ću, nešto će se valjda dati iskemijati...
Jučer sam bezuspješno nagovarala F. da odemo na jednu cugu, htjela sam se samo malo izvesti da proslavim ispite, ali nije se dala. Spasio me braco koji je onda mene izveo u kino i na cugu. Gledali smo I Am Legend s Willom Smithom, film je ok, ni predobar ni preloš, ali je jedan od filmova na koje sam se dobrano natresla jer ima odlične zvukove i svaki put kad se onako iznenada pojačala muzika ja sam se stresla i uhvatila bratu za rukav. Poslije smo otišli na cugu gdje smo voidili nadasve zanimljiv razgovor o ljudima u sistemu i ljudima izvan sistema. I zaključila sam da ja nikad neću biti izvan sistema. On možda hoće. Baš volim takve izlaske s bracom, pogotovo takve razgovore, natjera me da razmišljam, pričamo o stvarima koje mi inače nikad ne bi pale na pamet.
I danas smo ujutro otišli na kavicu do grada... Nekak nam se odnos poboljšao, puno vremena provodimo zajedno u zadnje vrijeme. I baš mi je drago zbog toga...
Eto, idem sad malo vas obići, a onda malo u krevet jer jedva držim oči otvorene...


Ljubi vas Ruby!
(Lado, samo za tebe.)