Bom chicka wah wah!

Ne, naslov nema veze s reklamom. Dobro, ima neke. Slušala sam ju na radiu. U autu. S Prijateljem. Koji je sad malo više od prijatelja. Dopuna prošlom postu - prilično je jak i na djelima. I moram si priuštiti jedan smajlić - Jer upravo tako ja sad izgledam. Oh, koliko je danas bolji dan. Love is in the air...

Where is the moment we needed the most...

Ok. Vjerojatno ću već sutra na sve gledati posve drugačije, ali danas je situacija takva kakva jest. I velika je vjerojatnost da iz mene progovara samo pms (u mom slučaju postmenstrualni sindrom). Ali danas mi se plače. Jako mi se plače. A ne da mi se. Znate? Ono, suze same idu, a ja ih zadržavam. Jer mi se ne da plakati. Jer idem danas na kavu i neću imati podočnjake. A imat ću ih ako ispustim samo makar samo nekoliko suza. A da vam kažem zašto mi se plače? E ne znam ni sama. Ništa strašno se ne dgađa, zapravo mi sve ide na ruku. To je samo takav dan. Skrilo se sunce, možda zato.
Ma, pisat ću vam o lijepim stvarima. Pisat ću vam o onoj svadbi. Bilo je odlično. Bila sam među zadnjim gostima, došla doma u 6 ujutro. Ipak je to kao da mi se vlastiti brat ženio. Plesalo se, pilo... O, da, pilo... Jedva sam skrila pijanstvo pred mamom, ali kad sam shvatila da su svi pod utjecajem alkohola, pa čak i moji roditelji, prestala sam se skrivati. Pa samo se jednom ženi mali T. Nadamo se.
A onda jučer došlo vrijeme da ja odem po svoj mobitel. Koji sam zalijala acidofilom, sjećate se? I ajde, odem ja u Mobis, kad veli meni Mislav (koje glupo ime) da nažalost vijesti nisu dobre. Mobilni aparat je bio u dodiru s tekućinom, unutra je sve oksidiralo i trebalo bi mijenjati cijelu matičnu ploču. Dakle, popravak moguć, ali neekonomičan, jer bi stajao više od novog mobitela. Sva jadna sjedim na stanici, čekam tramvaj i bezuspješno pokušavam nekim čudom upaliti mob. Ne ide. Kvragu. Dolazim u stan, moram uskoro nazad na faks, pričam s cimom i taman kad je vrijeme da krenem na faks, s tužnim izrazom lica stisnem na mobitelu tipku za paljenje. I ON SE UPALI! Piše "umetnite sim karticu", a meni se tresu ruke... Umetnem, palim... RADI! Nisam mogla vjerovati. Na servisu ga nisu uspjeli popraviti, a ja ga iznendada samo uključim. Trebalo mu je samo malo moje ljubavi... I sve moje poruke su tu, sve moje slike... Sve! A u Mobisu su mi rekli da je mobitel praktički za baciti i pitali me hoću li da ga oni recikliraju umjesto mene, rekla sam im da ću ga zadržati za uspomenu. Gadovi jedni, sad bi se netko okoristio mojim mobitelom...
I da, situacija s Prijateljom... Ne znam. Ko da me prošla početna euforija. Sviđa mi se i dalje, jako, ali nešto je sad tu čudno.Na svadbi sam cijelu noć izmjenjivala smsove s njim, ali dobila sam dojam kao da je samo jak na riječima. Ne znam zašto. Ali neću sad počinjati s tim, kako kaže naslov slike, there is still hope...

Wedding day

Ne, neću pisati o tome kako ja zamišljam svoje vjenčanje. Jer ga zapravo nisam ni zamišljala. Razmišljala o njemu jesam, ali nikad nisam razmišljala o detaljima.
Nego danas idem na jedno. Ženi se prijatelj iz djetinjstva. Tako mi je to čudno... Uvijek je to bio mali T, mali T, sad se mali T ženi. Iako znam da će to biti tipična svadba, pravi dernek, neka, društvo će biti dobro, znam da će svatovi biti veseli i znam da će se plesati do jutra.
A ja malom T. želim sretno uplovljavanje u bračnu luku (iako znam da on ovo neće pročitati), nek mu je sa srećom...

I could almost fly

Osjećam se upravo ovako kao na slici. Veselo. Vedro. Lepršavo. Tjedan je bio dobar. Iz svog prvog izvješća iz kolegija radio dobila sam 4. I budući da imam prosjek iznad 1,56 ne moram na ispit. Jedan manje. Engleski planiram dati u hodu, pa mi ostaje još televizija i dvije povijesti. Nije loše. Nadam se da će sve ići po planu.
I sreća se nastavlja, pjevušim cijeli tjedan... I onda idem jučer navečer doma, a na kolodvoru sretnem njega. Prijatelja. Da! On radi u metropoli, ali inače ranije ide doma, a baš je jučer morao ostati duže... Pa smo (po njegovoj želji) sjeli odvojeno od ostatka društva i sat i pol pričali o svemu, smijali se... Doma sam došla sretna kao malo dijete. Prvo mamino pitanje bilo je: "Što si ti tako vesela?" Sreću mi nije pomutila ni činjenica da sam iz SC-a nosila cimin acidofil u torbi, koji se unutra čitav prolio i zalio mi i mobitel koji više ne funkcionira. Sad imam najmoderniji zamjenski mobitel u gradu - Nokiu 3310! /Usput, hvala cimi koja mi je ustupila tu i tamo svoj mobitel kako bih provjerila pozive i smsove/. Malo me muči to što sam neke poruke čuvala više od tri godine (stvarno sam sentimentalna), a sumnjam da će one nakon popravka (oh, da, a imam i garanciju koja vrijedi još mjesec i pol dana... stvarno imam sreće) te sve poruke ostati u mobitelu. Ali! Nema veze! Ja sam vesela, najveselija, imam osjećaj da mi se čak i sunce smije... Mogla bih zagrliti cijeli svijet. Mogla bih poletjeti od sreće. Mislim da već godinama nisam uživala u životu kao što uživam sada!

Ljubi vas Ruby Nelle!

Joj, da... Ova pjesma me baš uveseljava zadnjih dana...

Dear diary

Pišete li dnevnik? Mislim, pravi dnevnik, u papirnatom obliku, ne virtualni... Ja da. Volim bloganje, ne mogu lagati, ali neke stvari nikad neću napisati ovdje, negu ću to napisati u redove svog dnevnika. I danas sam shvatila da nisam pisala dnevnik već četiri mjeseca. Nije da sam pisala svaki dan, ali sam sve važnije događaje redovito zabilježila. Ali onda sam se sjetila i zašto nisam pisala. Zato što sam prije četiri mjeseca napisala da više neću spomenuti Njega. U bilo kakvom kontekstu. I sad bih, da počnem pisati, počela upravo o Njemu. A to mi se ne da. Ne da mi se izvlačiti te sve, sada mučne, uspomene. Ne da mi se proživljavati sve one emocije koje se jave kad razmišljam o njemu. A čini mi se sve daljim i daljim... Svakim dodirom drugog dečka, svakim poljupcem, on postaje samo sjena. Moja ljubav prema njemu blijedi. Uspavala se. I ne želim ju buditi. Ne mogu. I mislim da još neko vrijeme neću otvoriti svoj dnevnik.
Jučer je bio jedan zanimljiv datum za mene. Naime, kad sam bila mlađa, jako sam voljela jednog dečka. Volim ga i sad, ali nije to više ista vrsta ljubavi. Da smo ostali zajedno, jučer bismo slavili petu godišnjicu. Iz čiste zezancije, zato što smo ostali dobri i možemo o svemu razgovarati, poslala sam mu sms i čestitala mu godišnjicu. Odgovorio mi je sa "Hvala, najdraža, mucice moja, i tebi sretna godišnjica!" Izmjenjivali smo smsove do kasno u noć, shvatila sam da se on svega sjeća, sjeća se našeg prvog poljupca, kad, gdje, kako, što je imao obučeno... Učinilo mi se to jako romantično s njegove strane. A bila sam dosta bezobrazna prema njemu kad smo bili zajedno, uzimala ga zdravo za gotovo... I pitala sam ga ima li me u lijepom sjećanju. Rekao mi je da su mu to bila prekrasna vremena, da me nikad neće zaboraviti i nikad mu neće biti žao. Rasplakao me. Nisam mu to rekla. Ipak je to samo nostalgija, koja me s vremena na vrijeme uhvati, ali ubrzo prođe.
I da završim u vedrom tonu... Izvještaj o daljnjem razvoju događaja s "Prijateljom"... Iako mislim da slika s početka govori sama za sebe. Bijah jučer vani, bio je i on... Razgovarali smo... Zezali se... Smijali... I počinjem osjećati nešto što nisam već jako dugo. Iako ga još nisam uspjela ni poljubiti, dečko je ostavio izuzetan dojam na mene. S mojeg lica ne silazi osmijeh, kud hodam, tud pjevušim... Odavno se nisam osjećala tako... Lagano. Osjećam se kao djevojčica u osnovnoj školi. Zaboravila sam da ljubav (iako to još nije ljubav) može biti lijep osjećaj. I sve i da ne bude ničeg više (a vi držite fige da bude), bit ću mu zahvalna što je u meni ponovo probudio taj osjećaj.

Bez naslova

Enough said. Plakala sam i plakala i plakala...

Između dvije vatre

Ali meni bi stvarno više dobro došao jedan primjerak muškog roda. Apstiniram i predugo. Od klasične veze, mislim. Nisam bila u vezi već... Pa, ne mogu se ni ja sjetiti. A baš sam se zaželjela. Onako malo, sad kad dođu ljepši dani, da mogu se šetati držeći nekog za ruku... Bilo bi lijepo. Ali neću bilo kog. Ne-ne. Moja F. se svojski trudila da mi namjesti jednog dečka, kojeg mi od milja zovemo Potencijalni. Dečko je stvarno zgodan i nakon tolikog pričanja o njemu, stavila mi je bubu u uho. Usprkos veeeeeelikoj razlici u godinama (deset godina je puno?), popustila sam. Ja zapravo Potencijalnog još ni ne poznajem službeno, ali mojoj F. to nije smetalo, a Potencijalni i ja smo sve češće izmjenjivali poglede. I tako smo mi jedan petak išle u pecanje, na party u jedan od omiljenih mi kafića za koji smo sigurne da on izlazi tamo. I sve super, ali njega nije bilo. Od svih mogućih petaka, on je izabrao ovaj i nije se pojavio. A inače je tamo SVAKI petak. Ali, nije sve bilo uzalud. Bio je tamo jedan njegov prijatelj i shvatila sam ja da me stalno gleda. To make long story short, taj prijatelj je došao do mene i rekao: "Bok, ti si Ruby?" Nakon što sam potvrdno odgovorila, rekao mi je da je time sve palo u vodu. Upitni pogled na mom licu i pitanje: "Zašto?" Iznenađujuća povratna informacija:"Zato što jedan moj prijatelj ima neke kombinacije s tobom." Potencijalni. Ups. Neću lagati, laskalo mi je. Uspjelo je moje "diskretno signaliziranje". Donekle diskretno. I tako sam ja nastavila razgovor s prijateljem i došlo je do problema. Jako mi se svidio upravo on - prijatelj. Pričali smo neko vrijeme, dečko je jako simpatičan, ima smisla za humor, koliko sam shvatila, pametan, a tek zgodan... Whole package. I razlika u godinama je puno manja. Taman. Da stvar bude još bolja, rekao mi je kako je on mene zapravo prvi skužio i povjerio se Potencijalnom, a sad on smišlja neke kombinacije. Ufff... Sad je meni u mislima stalno njegov prijatelj, nabavila sam i broj mobitela, ali ne usudim se ništa poduzeti. Nekako mi je sad neugodno. Mislim, ja Potencijalnog još i ne poznajem, ali nakon svih silnih pogleda, sad mi je neugodno prebacit se na prijatelja. A ja sad kad izađem van, ne gledam gdje je Potencijalni, nego njegov prijatelj... I danas se nadam da ću ga vidjeti... Malo popričati s njim... Ma bezveze kompliciram, zar ne?

UPDATE:
Odluka je pala. Prijatelj. Definitivno. Izmjenjujemo esemesove i sve mi je draži i draži...

Hej, ljepotice, moja prijateljice...

Ovaj je post posvećen samo jednoj osobi - mojoj F. Najdražoj osobi na svijetu. Jer danas je njen dan. Moja mala F., želim ti reći koliko te volim. Želim da znaš koliko sam sretna što imam osobu poput tebe. Prošle smo svašta zajedno, dijelile sretne dane, pa i one manje sretne... Hvala ti na svemu. Hvala što si se smijala sa mnom kad sam bila sretna. Hvala što si mi brisala suze kad sam bila tužna. Hvala što si trpila sve moje ispade, i još uvijek imaš živaca trpjeti ih i dalje. Hvala što si me slušala kad je trebalo. Hvala ti što se ne moram bojati tvoje reakcije. Hvala što me nisi osuđivala unatoč svim mojim greškama. Hvala ti što me razumiješ. Hvala što si bila nesebična. Hvala ti što me uvijek zoveš (uvijek volim čuti tvoj glas). Hvala ti što mi vjeruješ. Hvala ti što ja tebi mogu mogu vjerovati. Hvala ti što imam tu čast da se mogu nazvati tvojom najboljom prijateljicom. Hvala ti što postojiš. Želim ti 365 sretnih dana, neka ti dvadeset i prva godina bude godina za pamćenje, želim ti (kao što je meni nekad poželjela jedna pametna osoba) da ta godina bude godina u kojoj čak i zvijezde svijetle za tebe... Volim te do neba i nazad, moja F. Nikad to nemoj zaboraviti. Sretan ti rođendan!