Marketing
Dear diary
Pišete li dnevnik? Mislim, pravi dnevnik, u papirnatom obliku, ne virtualni... Ja da. Volim bloganje, ne mogu lagati, ali neke stvari nikad neću napisati ovdje, negu ću to napisati u redove svog dnevnika. I danas sam shvatila da nisam pisala dnevnik već četiri mjeseca. Nije da sam pisala svaki dan, ali sam sve važnije događaje redovito zabilježila. Ali onda sam se sjetila i zašto nisam pisala. Zato što sam prije četiri mjeseca napisala da više neću spomenuti Njega. U bilo kakvom kontekstu. I sad bih, da počnem pisati, počela upravo o Njemu. A to mi se ne da. Ne da mi se izvlačiti te sve, sada mučne, uspomene. Ne da mi se proživljavati sve one emocije koje se jave kad razmišljam o njemu. A čini mi se sve daljim i daljim... Svakim dodirom drugog dečka, svakim poljupcem, on postaje samo sjena. Moja ljubav prema njemu blijedi. Uspavala se. I ne želim ju buditi. Ne mogu. I mislim da još neko vrijeme neću otvoriti svoj dnevnik.
Jučer je bio jedan zanimljiv datum za mene. Naime, kad sam bila mlađa, jako sam voljela jednog dečka. Volim ga i sad, ali nije to više ista vrsta ljubavi. Da smo ostali zajedno, jučer bismo slavili petu godišnjicu. Iz čiste zezancije, zato što smo ostali dobri i možemo o svemu razgovarati, poslala sam mu sms i čestitala mu godišnjicu. Odgovorio mi je sa "Hvala, najdraža, mucice moja, i tebi sretna godišnjica!" Izmjenjivali smo smsove do kasno u noć, shvatila sam da se on svega sjeća, sjeća se našeg prvog poljupca, kad, gdje, kako, što je imao obučeno... Učinilo mi se to jako romantično s njegove strane. A bila sam dosta bezobrazna prema njemu kad smo bili zajedno, uzimala ga zdravo za gotovo... I pitala sam ga ima li me u lijepom sjećanju. Rekao mi je da su mu to bila prekrasna vremena, da me nikad neće zaboraviti i nikad mu neće biti žao. Rasplakao me. Nisam mu to rekla. Ipak je to samo nostalgija, koja me s vremena na vrijeme uhvati, ali ubrzo prođe.
I da završim u vedrom tonu... Izvještaj o daljnjem razvoju događaja s "Prijateljom"... Iako mislim da slika s početka govori sama za sebe. Bijah jučer vani, bio je i on... Razgovarali smo... Zezali se... Smijali... I počinjem osjećati nešto što nisam već jako dugo. Iako ga još nisam uspjela ni poljubiti, dečko je ostavio izuzetan dojam na mene. S mojeg lica ne silazi osmijeh, kud hodam, tud pjevušim... Odavno se nisam osjećala tako... Lagano. Osjećam se kao djevojčica u osnovnoj školi. Zaboravila sam da ljubav (iako to još nije ljubav) može biti lijep osjećaj. I sve i da ne bude ničeg više (a vi držite fige da bude), bit ću mu zahvalna što je u meni ponovo probudio taj osjećaj.
Post je objavljen 12.05.2007. u 14:56 sati.