Where is the moment we needed the most...

Ok. Vjerojatno ću već sutra na sve gledati posve drugačije, ali danas je situacija takva kakva jest. I velika je vjerojatnost da iz mene progovara samo pms (u mom slučaju postmenstrualni sindrom). Ali danas mi se plače. Jako mi se plače. A ne da mi se. Znate? Ono, suze same idu, a ja ih zadržavam. Jer mi se ne da plakati. Jer idem danas na kavu i neću imati podočnjake. A imat ću ih ako ispustim samo makar samo nekoliko suza. A da vam kažem zašto mi se plače? E ne znam ni sama. Ništa strašno se ne dgađa, zapravo mi sve ide na ruku. To je samo takav dan. Skrilo se sunce, možda zato.
Ma, pisat ću vam o lijepim stvarima. Pisat ću vam o onoj svadbi. Bilo je odlično. Bila sam među zadnjim gostima, došla doma u 6 ujutro. Ipak je to kao da mi se vlastiti brat ženio. Plesalo se, pilo... O, da, pilo... Jedva sam skrila pijanstvo pred mamom, ali kad sam shvatila da su svi pod utjecajem alkohola, pa čak i moji roditelji, prestala sam se skrivati. Pa samo se jednom ženi mali T. Nadamo se.
A onda jučer došlo vrijeme da ja odem po svoj mobitel. Koji sam zalijala acidofilom, sjećate se? I ajde, odem ja u Mobis, kad veli meni Mislav (koje glupo ime) da nažalost vijesti nisu dobre. Mobilni aparat je bio u dodiru s tekućinom, unutra je sve oksidiralo i trebalo bi mijenjati cijelu matičnu ploču. Dakle, popravak moguć, ali neekonomičan, jer bi stajao više od novog mobitela. Sva jadna sjedim na stanici, čekam tramvaj i bezuspješno pokušavam nekim čudom upaliti mob. Ne ide. Kvragu. Dolazim u stan, moram uskoro nazad na faks, pričam s cimom i taman kad je vrijeme da krenem na faks, s tužnim izrazom lica stisnem na mobitelu tipku za paljenje. I ON SE UPALI! Piše "umetnite sim karticu", a meni se tresu ruke... Umetnem, palim... RADI! Nisam mogla vjerovati. Na servisu ga nisu uspjeli popraviti, a ja ga iznendada samo uključim. Trebalo mu je samo malo moje ljubavi... I sve moje poruke su tu, sve moje slike... Sve! A u Mobisu su mi rekli da je mobitel praktički za baciti i pitali me hoću li da ga oni recikliraju umjesto mene, rekla sam im da ću ga zadržati za uspomenu. Gadovi jedni, sad bi se netko okoristio mojim mobitelom...
I da, situacija s Prijateljom... Ne znam. Ko da me prošla početna euforija. Sviđa mi se i dalje, jako, ali nešto je sad tu čudno.Na svadbi sam cijelu noć izmjenjivala smsove s njim, ali dobila sam dojam kao da je samo jak na riječima. Ne znam zašto. Ali neću sad počinjati s tim, kako kaže naslov slike, there is still hope...