nitko nije otok

Evo napokon malo mira, ili ti komp je samo moj, na malo duže večeras. Znam da se ponavljam sa ovom rečenicom, ali upravo je tako. Važno mi je da imam dovoljno vremena, jer dok obiđem svih koje volim, dok pročitam, dok ostavim koji komentar, ako stignem, moj Hiphoper taman dođe kući. A zadnje vrijeme je malo vani, ima curu sportašicu, koja uredno živi, pa je i on doma do 23h. Super, znam, meni kao mami drago, ali meni kao noćnoj ptici, blogerici, baš i ne. Jer taman se ufuram, i kraj.Kenguur mi je ulio nadu, laptop za 200EUR-a, na sajmu u Munchenu, već sam se bacila u akciju. Prijatelji dragi, halo....!
U životu klimakterićne Fate, ništa nova.
Fata opet ljubi.
Bila mala pauza, prošla, i ona opet razumije sve.
Na poslu ludilo. Pravo pravcato, na kraju školske godine. Više niko nikoga ne može vidit. Odrađene 4 nedjelje po 12 sati, 7 subota po 6 sati, 4 praznika po 12 sati, zimsko i proljetno ferije, 2x12h,ljetno dežurstvo,2x12h. Moj godišnji počinje 1.7.-1.9. Država ne plaća višak sati, nego ih pretvara u slobodne dane. Još uvijek čujem, blago tebi koji godišnji imaš. Kad dežuram, nitko ništa. Sa WC-om, ništa novo. Pići se u podrum, na kraj hodnika. Pod pauzom, kako i prilići.
Jedva se izdržava do godišnjeg. Miris mora se primiće.
Treba još neke stvari obaviti, ofarbat stan, radit malo sa bušilicom, pa malo stolarije. Na Rokeru je red da se pokrene. A ja sam bič koji tjera da to završi što prije, jebote muka me lovi.
Bakinozlatomalo puže ko crtić. Prvi slogovi-ba-ba-bu-ba. Zna on ko je najbolji. Jučer-ma-ma. Lavica sva sretna.
Prekinula sam na kratko ovo pisanje ,jer sam morala prošetati svog, antistresprogram, psa. Malo, malo pa zavija, kad namiriše kakvu kuju. Prozori otvoreni, on glasan, pa ga zavićem. On sjedne, spusti glavu prema dole i pogleda me, ne podižući glavu. Pogled ispod obrva, svaki put me podsjeti na Severinu.
Dobila sam zanimljivu knjigu, ostala mi na poslu, sutra ću je uslikat pa stavit na blog. Rođendanski poklon.
Eto barem nešto, da se maknem od onog ispod krematorija.