nitko nije otok

Vikend

Danas je bio moj dan za spavanje. Buđenje u 15 00. Bez zgražanja, molim. Legla sam, klasika, u 2, zaspala u 3. Toćno 12 sati spavanja To si nisam priuštila od Nove godine. Nek sam. Mislila sam da ću se dignit ko leptirica. Zajeb. Probudila sam se sa glavoboljom, i sve me boljelo, križa. Ipak nije tijelo naviklo na tako nešto, a tijelo nije više mlado, ito je to.
Lavica je na skijanju, Kraljici Majci sam unaprijed najavila da je danas neću zvat na ručak, i dan mi je bio totalno neobićan. Bez presinga, bez cijelodnevnog boravka u kuhinji, bez nakuhavanja. Prvo sam u miru popila kafu, a onda sam nabrzaka ubacila meso i krumpir u rernu i to je za danas dosta. Moji muški danas totalno tolerantni, niko se ne buni, niko ne kuka da je gladan. Totalno neobićno.
Dok su djeca mala, znaš da to zahtijeva cijelu tebe, i ne razmišljaš o nećem drugom, barem ja nisam. Kad su došli u srednju školu i na faks, bilo je puno lakše, imaš više vremena, ne vodiš ih amo-tamo po raznim aktivnostima. Bilo je puno teže psihički, ali je prošlo i to. Misliš kako sad možeš malo uživat, raditi što te volja , jer imaš puno nekakvog slobodnog vremena. Ali nakratko, jako kratko, čak toliko kratko da neznam jel uopće bilo. Djeca narastu, a roditelji nam ostare. I evo ti novih obveza, da nam slućajno ne bi bilo dosadno. Dobiješ unuka i svoju mamu kojoj zaista treba pod stare dane posvetiti pažnju. Preko tjedna ako ne stignem, osijećam se krivom, pa ajde da to nadoknadim za vikend. Uglavnom nedjeljom, jer subota je dan za pospremanje. Nedjeljni obiteljski ručak. A ako iko mrzi kuhanje više od mene, sumnjam. I da nema druženja u subotu navećer, radi bele, jebo vikend. Eti ti mali guštevi, još me drže, da ne bude baš sranje.