Postoji izreka kako je Bog stvorio zemlju, a Nizozemci Nizozemsku. Nevjerojatna je njihova sposobnost stvaranja novih područja isušivanjem mora i stvaranjem novih naselja, područja, pokrajina.
Negdje sam pronašla i simulaciju karte kako se Nizozemska mijenjala, od potpuno razvedene obale do kompaktne cjeline :)
I tako u kratkom roku niknu potpuno nova naselja i gradovi, ali s obzirom na nestašicu stanova i stambenih kvadrata zapravo nije ni čudno.
Mi smo i dalje u privremenom smještaju i u potrazi za stanom i stalnijim rješenjem ukoliko se realizira slijedeći ugovor na šest mjeseci.
Stanovi su skupi, basnoslovno skupi. Split, Zagreb, Dubrovnik su mala beba u cijenama što se tiče nizozemskih. I da su to barem lijepo uređeni, moderni stanovi, pa da kažeš to je to. Ne, doslovno se šupe iznajmljuju za 1500-2000 EUR-a mjesečno.
Tako smo pričali s čovjekom koji već 3 godine čeka na neki pristojni smještaj dok živi u nekakvoj bivšoj tvorničkoj hali u podrumu, pod podrumom mislim nešto metara ispod zemlje i tu mu je jako skupo, pa traži cimera.
I prije nego što se iole pristojan kvadrat pojavi na tržištu već je u najmu ili prodaji.
Uspjeli smo doći do samo jednog razgovora za stan, lijep je, mali, ali na samoj plaži s pogledom na beskrajnu pučinu Sjevernog mora. Za uopće doći do razgovora sa najmodavcem ili ipak najčešće agentom, morate ispuniti ogromnu količinu podataka, nema tek tako išetati s oba bubrega i biti stambeno zbrinuti :)
Kako to već biva i kod nas, a i svugdje u svijetu, veza.
Srećom, vlasnik firme za kojeg Husby radi poznaje čovjeka koji upravo sređuje stanove za iznajmljivanje, još je u radovima, ali to bi trebalo biti to. Stan smo vidjeli, jako lijepa pozicija, osunčani lijepi stan sa pogledom na katedralu, u samom centru grada Goes, da, nije Goes kao Idemo nego Gus, kao Guska. Živjeli bi neko vrijeme u Guski
Sad tek trebamo vidjeti, krajem 10. mjeseca da li se vraćamo kući ili ostajemo tu narednih šest mjeseci.
U međuvremenu je dobio ponudu za Portugal, što bi isto bilo zanimljivo za proputovati, ali ako mogu birati neka nas neko vrijeme u Guski :)
Trenutno živimo u malom gradiću, ma realno više je to zaselak nego gradić sa svega 5000 stanovnika, stroga zatvorena kršćanska zajednica.
Na ulici se svi pozdravljaju, svatko svakoga zna, u samom mjestu nema stranaca osim nas, pa smo im bili interesantni za proučavanje.
Mene su ovako tamnu odmah smjetili u Španjolsku, a dvometraški Husby im je Div.
Svi su jako ljubazni, pristojni, s osmijehom, ali ne možete ne primjetiti poglede ispod obrva i zapravo ispod slojeva i slojeva ljubaznosti blagu netrpeljivost ili možda bolje reći ne slaganje što ste tu. Ne vidi se to na prvu, ni na drugu, ali u svakodnevnoj komunikaciji i susretanjima da se to osjetiti što nismo primjetili u većim gradovima.
Sve te male sredine su u pravilu svugdje iste.
Preko tjedna sam se zavukla u mir i tišinu bajkovite prirode, nepreglednih ravnica i susretu sa životinjicama, a preko vikenda bi gibali i istraživali veće gradove.
Da ne davim dalje puno pričom:
Kada je Husby počeo radit po bijelom svijetu uvijek je odlazio s knedlom u grlu ma koliko dugo ili kratko ostajao.
Najviše ga je brinuo osjećaj nemoći i udaljenosti ukoliko se nešto desi kući, na što bih ja spremno odmahnula rukom, nedodirljivosti.
Sve dok se nešto ne desi kući. Bili smo zajedno kada je zazvonio mobitel.
Kada bi se najradije sklupčao negdje u kut od žalosti, tuge i jada, skrolaš po stranicama za najbržim letim za doma, brojiš presjedanja i vrijeme koje gubiš čekajući po aerodromima umjesto da si sa svojim ljudima kući koji te trebaju, koje ti trebaš.
Nedodirljivost myass
Kažu da su tuge lakše kada se (po)djele. Možda i jesu. Meni s brojem godina više odgovara tišina, zasad, što ne izgovoriš ne dešava se.
Najvažnije je pronaći svoj način funkcioniranja.
Trebao je ovo biti post o mom životu u Nizozemskoj, odnosno relaciji Nizozemska-Hrvatska, ali eto, uvijek nešto što treba biti pretvori se u nešto drugo.
Ostat ću još nešto dana doma, pa se onda opet vraćam gore.
Za Rotterdamski zološki vrt kažu da je jedan od najljepših u Europi. Mogu samo potvrditi da je predivan. Podjeljen je tematski, pa kroz afričku pustinju kročite preko amazonske prašume u kojoj su temperature bile i koji stupanj manje nego u Splitu ovog ljeta :), do kineskog zen kutka.
Iza svakog izlaza sa svih strana svijeta dočeka vas mjesto za odmor, kavu, iće, piće. Nije ni čudo što smo cijeli dan izgubili ovdje.
Premalo je vremena i prostora za podijeliti sve fotografije, a i nisam toliko organizirana kao nizozemci, pa evo samo (više-manje) mali presijek
(Sve fotografije su moje i samo moje )
