Kada je Husby počeo radit po bijelom svijetu uvijek je odlazio s knedlom u grlu ma koliko dugo ili kratko ostajao.
Najviše ga je brinuo osjećaj nemoći i udaljenosti ukoliko se nešto desi kući, na što bih ja spremno odmahnula rukom, nedodirljivosti.
Sve dok se nešto ne desi kući. Bili smo zajedno kada je zazvonio mobitel.
Kada bi se najradije sklupčao negdje u kut od žalosti, tuge i jada, skrolaš po stranicama za najbržim letim za doma, brojiš presjedanja i vrijeme koje gubiš čekajući po aerodromima umjesto da si sa svojim ljudima kući koji te trebaju, koje ti trebaš.
Nedodirljivost myass
Kažu da su tuge lakše kada se (po)djele. Možda i jesu. Meni s brojem godina više odgovara tišina, zasad, što ne izgovoriš ne dešava se.
Najvažnije je pronaći svoj način funkcioniranja.
Trebao je ovo biti post o mom životu u Nizozemskoj, odnosno relaciji Nizozemska-Hrvatska, ali eto, uvijek nešto što treba biti pretvori se u nešto drugo.
Ostat ću još nešto dana doma, pa se onda opet vraćam gore.
Za Rotterdamski zološki vrt kažu da je jedan od najljepših u Europi. Mogu samo potvrditi da je predivan. Podjeljen je tematski, pa kroz afričku pustinju kročite preko amazonske prašume u kojoj su temperature bile i koji stupanj manje nego u Splitu ovog ljeta :), do kineskog zen kutka.
Iza svakog izlaza sa svih strana svijeta dočeka vas mjesto za odmor, kavu, iće, piće. Nije ni čudo što smo cijeli dan izgubili ovdje.
Premalo je vremena i prostora za podijeliti sve fotografije, a i nisam toliko organizirana kao nizozemci, pa evo samo (više-manje) mali presijek
(Sve fotografije su moje i samo moje )
)
