Petkom popodne bi odjednom cijeli kvart utihnuo. Ulica koja bi inače bila puna djece, cike, svađa, baluna, laštika, odjednom bi nestala, muk.
V. iz prizemlja i ja jedine bi ostale u toj putoši, do nedjelje navečer.
Nemam pojima kako smo ubijali vrijeme do povratka ekipe, ali znam da sam strašno zavidjela toj djeci na selima, na vikendima kod baka. Zanimljivo, uvijek su govorili idemo kod bake na selo, kao da djedovi nisu ni postojali.
Vračali su se umorni, oznojni, rumeni, zadovoljni, zdravi- baš kao da su istresli sav asfalt i sivilo ulica iz svojih pora.
Moji roditelji su bili orijentirani prema moru, selo nismo imali, ljeta smo provodili po otocima, iz vale u valu, pomalo spartanskim životom, mislim lako ti je provoditi takav robinzonski život kada znaš da se ubrzo vraćaš blagodatima civilizacije, ali naučili smo cijeniti i poštovati prirodu, more, naučili se ponašati prema tom čudljivom plavom pustinjaku.
Jedino bi se, kao za inat poklopile moje prehlade, viroze, temperature kada god su plovili do Lastova, pa bih ostajala baki na čuvanje. Tako da mi je Lastovo ostalo kao ono mjesto iz liste želja na koje moram otići.
Puno kasnije u životu sam upoznala moju M. koja je naslijedila staru bakinu kuću i obečala mi je Lastovo kada budemo na rubu nekog psihičkog sloma.
Ljubav prema moru se ne mijenja, ona je moja konstanta, usudim se reći i životna.
Ali taj žal neimanja sela je uvijek ostao, pa sada pod zrele dane tek otkrivam čari tog krša i škrte zemlje dalmatinskog zaleđa.
Neki put me i sram reći za mjesta koja sam tek nedavno posjetila i počela posjećivati i uživati i u gastronomskom i panoramskon doživljaju netaknute prirode i mira koji tamo obitava.

Dan je bio dovoljno lijep za ne ostati kući i nedovoljno lijep za neke dalje i duže izlete. Nikakvi kafići i sjedaljke nisu dolazile u obzir, pa smo odlučili prošetati malom bajkom u blizini Splita.
Izvor Graba- vjerovatno u nastavcima

Postoje ta mjesta gdje su zvukovi uvijek obavijeni tišinom,
tek poneki hod u prolazu nakon odrađene role u izbezumljeno užurbanoj svakodnevnici,
mjesta gdje vrijeme štuca i uvijek nekako kaska za civilizacijskim okovima
Onaj zrak gore, koji vam razrijedi misli, dopusti druge perspektive, to mi nedostaje

Više nemamo želja
jer sad plovimo do beskraja

U nemogućnosti drugačijeg-
Prebiranje po folderu uspomena

Godinama tu na blogu "dižem" slike preko TinyPic-a. Na njihovim stranicama dočekala me poruka kako se TinyPic gasi i sve slike hostane preko njihove stranice i "zalijepljene" na neku desetu neće više biti vidljive
Dugogodišnje bloganje ostat će samo crni prostor kao podsjetnik da je tu negdje nekad postojala fotografija. Baš me to rastužilo.
Virtualna lomača uspomena

Kažu da su ovo zadnji trzaji ljeta. Moram priznati da mi nije žao. Sve teže podnosim vrućine, možda to ide s godinama ili su ljeta postala sparnija, teža, duža.
Iako ima nešto pomalo tužno u tim odlascima i prolaznosti godišnjih doba.
Turisti se polako vraćaju svojim kućama, gužve pomalo jenjavaju, ustupaju mjesto običnom asfaltu i sivilu zavijenom u jedan grad.
Ponijet će sa sobom svu vrisku, ciku, strku, šušur, smijeh, divljenje, miris mora, zvuk cvrčaka, okuse mediterana, do neke nove prilike, do nekog novog ljeta.























A mi ostajemo, uz to more, bistro, toplo, umirujuće u kaljuži ovog grada sumnjive infrastrukture, nedovršenih kanalizacija, divlje gradnje, suludih vožnji, šerifa i šerifovih sinova, poluraspadajućih bolnica (bolnice), bez industrije, grad skladištara kako su to jednom opjevali jedni od onih pjevačkih skupina što zabljesnu jednim hitom i padnu u zaborav
Uz neizostavni ko to more platit