Petkom popodne bi odjednom cijeli kvart utihnuo. Ulica koja bi inače bila puna djece, cike, svađa, baluna, laštika, odjednom bi nestala, muk.
V. iz prizemlja i ja jedine bi ostale u toj putoši, do nedjelje navečer.
Nemam pojima kako smo ubijali vrijeme do povratka ekipe, ali znam da sam strašno zavidjela toj djeci na selima, na vikendima kod baka. Zanimljivo, uvijek su govorili idemo kod bake na selo, kao da djedovi nisu ni postojali.
Vračali su se umorni, oznojni, rumeni, zadovoljni, zdravi- baš kao da su istresli sav asfalt i sivilo ulica iz svojih pora.
Moji roditelji su bili orijentirani prema moru, selo nismo imali, ljeta smo provodili po otocima, iz vale u valu, pomalo spartanskim životom, mislim lako ti je provoditi takav robinzonski život kada znaš da se ubrzo vraćaš blagodatima civilizacije, ali naučili smo cijeniti i poštovati prirodu, more, naučili se ponašati prema tom čudljivom plavom pustinjaku.
Jedino bi se, kao za inat poklopile moje prehlade, viroze, temperature kada god su plovili do Lastova, pa bih ostajala baki na čuvanje. Tako da mi je Lastovo ostalo kao ono mjesto iz liste želja na koje moram otići.
Puno kasnije u životu sam upoznala moju M. koja je naslijedila staru bakinu kuću i obečala mi je Lastovo kada budemo na rubu nekog psihičkog sloma.
Ljubav prema moru se ne mijenja, ona je moja konstanta, usudim se reći i životna.
Ali taj žal neimanja sela je uvijek ostao, pa sada pod zrele dane tek otkrivam čari tog krša i škrte zemlje dalmatinskog zaleđa.
Neki put me i sram reći za mjesta koja sam tek nedavno posjetila i počela posjećivati i uživati i u gastronomskom i panoramskon doživljaju netaknute prirode i mira koji tamo obitava.