Kažu da su ovo zadnji trzaji ljeta. Moram priznati da mi nije žao. Sve teže podnosim vrućine, možda to ide s godinama ili su ljeta postala sparnija, teža, duža.
Iako ima nešto pomalo tužno u tim odlascima i prolaznosti godišnjih doba.
Turisti se polako vraćaju svojim kućama, gužve pomalo jenjavaju, ustupaju mjesto običnom asfaltu i sivilu zavijenom u jedan grad.
Ponijet će sa sobom svu vrisku, ciku, strku, šušur, smijeh, divljenje, miris mora, zvuk cvrčaka, okuse mediterana, do neke nove prilike, do nekog novog ljeta.























A mi ostajemo, uz to more, bistro, toplo, umirujuće u kaljuži ovog grada sumnjive infrastrukture, nedovršenih kanalizacija, divlje gradnje, suludih vožnji, šerifa i šerifovih sinova, poluraspadajućih bolnica (bolnice), bez industrije, grad skladištara kako su to jednom opjevali jedni od onih pjevačkih skupina što zabljesnu jednim hitom i padnu u zaborav
Uz neizostavni ko to more platit