Ljudska patnja je prirodna kao i bilo koja emocija koja se javlja u ljudskom biću.
Poplavom help-self-tisak literature Kako do sreće u pet koraka, Uživajte u malim stvarima, U svemu nađi nešto pozitivno, Jednorozi sa bljuvotinom duge su nadohvat ruke, lako- pitajte nas kako, fejspukovi profili nasmješenih ljudi, instagramski najbolji ručkovi ikad iskrivljuju percepciju čovjeka. Onog, nesavršenog, kompleksnog čovjeka sa cijelom paletom emocija.
Onog, stvarnog čovjeka koji ne svrši od sreće zbog cvrčka koji je slučajno, dezorjentirano sletio na vaše rame. Ah, da, slučajnosti ne postoje, sve ima svoje razloge u ovom savršeno funkcionalnom svemiru.
Između mase savršenih porporcija idealnih kalupa za vašu mjeru, tu negdje, krije se On.
To mitsko biće koje je monitor perfekcije bacio negdje na marginu, između četiri dobro, dobro zatvorena zida u kojem se i plače i vrišti i malo mrzi cijeli svijet i vlastita sudbina i bol i tuga i nesavršeni brakovi, problematična sunca roditeljeva, bolesti i svi oni problemi koji mogu uhvatiti čovjeka u stisak u kojem gledanje u sunce i brojanje latica tratinčica, pa, jednostavno, ne pomažu.
Ono, jebote, teško mi je, nisam zato nenormalna, depresivna luđakinja koja dane provodi u zabarakardiranoj sobi bez zrake sunca, nisam zaboravila da je vanka cijeli jedan svijet u kojem se isplati provesti još neko vrijeme, niti sam zaboravila da sve sitnice kojima smo okruženi čine sklop ljepote.
Samo, eto, teško mi je, tužna sam
Uvjerila sam se da je svaki težak životni period jedan jako dobar filter za ljude koji vas okružuju.
Imam te svoje prijatelje s kojima brojim 10+, 20+, pa čak i 30+ godina. Neki od tih ljudi u svo ovo vrijeme nisu me ni jednom nazvali i pitali jednostavno, kako si.
Jesu, nakon svega, po njihovoj slobodnoj procjeni, pristojnog vremena jer im je bilo glupo, jer nisu znali što reći, jer se ne znaju nositi u toj situaciji jer... malo more opravdanja za neikomodirati vlastitu percepciju sreće i kvarenje dana.
I to ljudi s kojima sam djelila veliki životni i prostor i period i prošli smo skupa neke gadne životne situacije.
Kao socijalno biće priznajem da sam razočarana i negdje duboko povrijeđena. Tu prestaje svaka moja idealizacija i romantični pogled na prijateljstvo koje opstaje uvijek i u svemu.
Ili nam kao ljudskom rodu nije ugrađena emocionalna inteligencija ili smo je putem u zavaravanju stvarnosti izgubili, ne znam.
Iako u suštini nesavršeni, kao društvo smo sve nesavršenosti uspjeli svesti na neuspjeh, površnost kao obrazac, propagiranje iluzije, besmislenost, grandioznost
