365-dnevni

34_365



35_365



36_365



37_365



38_365



39_365



40_365

Ispred fotoaparata mnogi ljudi postaju ukočeni i neprirodni, cijela mimika lica poprimi pomalo zgrčeni izraz što je na fotografijama itekako vidljivo.
Nemam baš puno modela koji su voljni stajati ispred kamere, pa se često igram popularnim selfijima pod kontroliranim uvjetima svjetla i kutem za kojim zna da odgovara mom licu :-P
Barem sam strpljiva sa samom sobom

Prilikom portretiranja najveća se pažnja daje glavi modela, a najvažniji dio portreta su oči
Portret nije samo fotografija, trebala bi predstavljati čitavu studiju karaktera neke ličnosti i prikaz njegove osobnosti ( lat. protrahere = voditi naprijed) - ,,prodiranje'' u karakter osobe.





Jedan meni izuzetno drag bloger je stalno ponavljao kako ne voli ljude na mojim fotografijama. Nakon mnogo nagovaranja da mi odgovori što mu toliko smeta;

"Zato jer su tvoji ljudi gorki. Trpki. Beznadni.
I nisu pred objektivom nego su drugdje, u nekom svom svijetu... kao da slikaš izvrnutu rukavicu iznutra. Ista strana , ali ipak naopako.
Naopakao, skoro bi trebalo napisati.

Tih, miran, urla bez glasa, panično bježi bez ikakva pokreta, zamrznut u pikselima, taj tvoj ljudov., kako ga zoveš...

Te slike su dobre, mislim, iako nisam stručan za takve procjene ...

Ostalo, pak - pejsaži, biljke, pa čak i kukci (koje ne volim) imaju određenu dozu dokumentarnoga, slikani su iz kuta ljubopitljiva estete... neutralni su i univerzalni. Svevremeni, svemjesni."
13.02.2014. (09:07)





"Svoje" modele sam uvijek nekako vidjela kao karakterne, punokrvne, pa priznajem da me kritika malo prodrmala





Što se fotogeničnosti tiče, kažu da ne postoje nefotogenični ljudi nego samo loši fotografi, što i nije toliko daleko od istine
Većina ljudi ima asimetrično lice što zna biti dosta vidljivo na zamrznutim pikselima
Mali trik; Prilikom fotografiranja glavu blago zakrenete u stranu tako da otprilike trećina lica bude skrivena od fotoaparata



Nadalje, fotografi savjetuju kako bi se izbjegao onaj teleći pogled nezanimljivosti da se nikada ne gleda direktno u objektiv već tik iznad objektiva ili u duljinu pravca fotografeva ramena



Smijanje na fotografijama nije zabranjeno, naravno, ali znate li vi koliko se mišića aktivira smijanjem na licu? Puno
Što također može izazvati jako čudan izraz na zamrznutim pikselima
Fotografi kažu da bi trebalo oblikovati usta kao da izgovarate I, što daje blagi osmijeh i najprirodniji izgled pred objektivom



Eto,
Fotoaparat u ruke, čelo malo dole, isturi bradu (podbradak nije estetski prihvatljiv), glava u stranu, pogled iznad objektiva, ponavljanje samoglasnika AEIOU za pronać najbolji izraz lica, kamera u visini očiju, prije "okidanja" zatvori, otvori oči... i tako,



fotogeničnost se uči

Čovjek će nestati kao pješčani lik u žalu. O današnjem vremenu možemo misliti samo u vakuumu isčezlog čovjeka.

Ljudska patnja je prirodna kao i bilo koja emocija koja se javlja u ljudskom biću.
Poplavom help-self-tisak literature Kako do sreće u pet koraka, Uživajte u malim stvarima, U svemu nađi nešto pozitivno, Jednorozi sa bljuvotinom duge su nadohvat ruke, lako- pitajte nas kako, fejspukovi profili nasmješenih ljudi, instagramski najbolji ručkovi ikad iskrivljuju percepciju čovjeka. Onog, nesavršenog, kompleksnog čovjeka sa cijelom paletom emocija.
Onog, stvarnog čovjeka koji ne svrši od sreće zbog cvrčka koji je slučajno, dezorjentirano sletio na vaše rame. Ah, da, slučajnosti ne postoje, sve ima svoje razloge u ovom savršeno funkcionalnom svemiru.
Između mase savršenih porporcija idealnih kalupa za vašu mjeru, tu negdje, krije se On.
To mitsko biće koje je monitor perfekcije bacio negdje na marginu, između četiri dobro, dobro zatvorena zida u kojem se i plače i vrišti i malo mrzi cijeli svijet i vlastita sudbina i bol i tuga i nesavršeni brakovi, problematična sunca roditeljeva, bolesti i svi oni problemi koji mogu uhvatiti čovjeka u stisak u kojem gledanje u sunce i brojanje latica tratinčica, pa, jednostavno, ne pomažu.
Ono, jebote, teško mi je, nisam zato nenormalna, depresivna luđakinja koja dane provodi u zabarakardiranoj sobi bez zrake sunca, nisam zaboravila da je vanka cijeli jedan svijet u kojem se isplati provesti još neko vrijeme, niti sam zaboravila da sve sitnice kojima smo okruženi čine sklop ljepote.
Samo, eto, teško mi je, tužna sam



Uvjerila sam se da je svaki težak životni period jedan jako dobar filter za ljude koji vas okružuju.
Imam te svoje prijatelje s kojima brojim 10+, 20+, pa čak i 30+ godina. Neki od tih ljudi u svo ovo vrijeme nisu me ni jednom nazvali i pitali jednostavno, kako si.
Jesu, nakon svega, po njihovoj slobodnoj procjeni, pristojnog vremena jer im je bilo glupo, jer nisu znali što reći, jer se ne znaju nositi u toj situaciji jer... malo more opravdanja za neikomodirati vlastitu percepciju sreće i kvarenje dana.
I to ljudi s kojima sam djelila veliki životni i prostor i period i prošli smo skupa neke gadne životne situacije.
Kao socijalno biće priznajem da sam razočarana i negdje duboko povrijeđena. Tu prestaje svaka moja idealizacija i romantični pogled na prijateljstvo koje opstaje uvijek i u svemu.



Ili nam kao ljudskom rodu nije ugrađena emocionalna inteligencija ili smo je putem u zavaravanju stvarnosti izgubili, ne znam.
Iako u suštini nesavršeni, kao društvo smo sve nesavršenosti uspjeli svesti na neuspjeh, površnost kao obrazac, propagiranje iluzije, besmislenost, grandioznost





33_365

26_365



27_365



28_365



29_365



30_365



31_365



32_365

19_365
Prosulo se zlato


20_365
Novi početak


21_365
Tako često, moje srce je tamo


22_365
Za granice, u našim glavama


23_365
Mile


24_365
Ko to more platit


25_365
Moderni kavezi (pune kuće, prazni ljudi)

Mjesec dana antibiotika i upala pluća su učinila svoje, pa jedini izlet koji mogu priuštiti je onaj nekim prijevoznim sredstvom, bez pretjerane fizičke aktivnosti. Činilo mi se bezveze ograničiti društvo na sunčanu subotu po nekakvim kafićima, pa smo isplanirali mali izlet van grada u kojem i ja ovako ambulantna mogu sudjelovat
Nakon kraćeg premišljenja uputili smo se put Omiša



I skrenuli put Gata, od zadnjeg puta, ipak nešto proširenih strepentina



Penjati se preko Gata, a ne stati na vidikovac gdje se nalazi kip Mile Gojsalić, djelo Meštrovića, i impozantan pogled na Zagoru i kanjon rijeke Cetine, bilo bi ravno katastrofi







Malo smo s Milom nadgledali Omiš u tišini


I ostavili je da uživa u svojoj tišini



A mi smo laganim krugom se spustili do Radmanovih mlinica provjeriti Cetinu izbliza



Moram priznat kako su Mlinice poprilično zapuštene u ovo doba godine, uz prve proljetnice, bili smo zapravo jedini posjetitelji

Tamo negdje oko svoje 14. godine pod utjecajem knjige nekog našeg pisca, kojoj sam odavno zaboravila naslov, počela sam sebi za rođendane pisati pisma.
Duga pisma, o svemu što se dešava i kako sebe vidim u budućnosti.
U jednoj rođendanskoj večeri trebala sam skupiti sva pisma i početi ih čitati po redu. Susret sa samom sobom, sa svim tim mojima Ja, u paralelnim svjetovima.
Nikad nisam točno odredila koje točno godine, pa skupljena pisma još nisam pročitala.
Zadnje tri godine prekinula sam tradiciju, i ostavila sebe bez napisanog pisma. ( Znate onaj moj post o odustajanjima :) )
Sinoć točno u ponoć uz par čestitki zasvjetlio mi je mail na mobitelu
"Draga moja Nisa
Sretan naaaam rođendan!!!
Jel lutamo negdje po Africi i hranimo lavove?"

Postoji ta stranica vremeplova gdje možete poslat poruku u budućnost.
Blage ja više nemam kada je to poslano, a i malo mi je jasnije zašto se nisam nikad odlučila na otvaranje pisama.
Kako da ja sada jednoj mladoj Nisi objasnim da su novci za tu Afriku odavno potrošeni i da je to vjerovatno jedna od onih stvari koje ostanu rezervirana za maštu?
Kako svim tim mojim Nisama objasnit da je puno toga planiranog ostalo neostvareno, ali da se desilo i puno lijepih stvari koje im se možda ne čine toliko uzbudljive, ali kada dođu u moje godine će biti?
Zvučim kako moja mama
I onda se ljudi čude kad kažem da ne volim svoje rođendane?
Piscu u mojoj staroj knjizi se dešava ista stvar. Sustiže ga neostvarena prošlost i baca pisma u vatru
Svojoj četrnaestoj godišnjoj Ja želim poručiti da nikad ne počne pisati pismo i neka samo, pa, uživa

365-dnevni

16_365


17_365


18_365

Nedjelja. Lijena i tiha.
Tik pred kišu.
Teško mi padaju nedjelje i obiteljski ručkovi u roditeljskom domu.
Ostali dani proklize onako kako samo vrijeme to zna, ali nedjeljom sve stane.
Prazno mjesto za stolom. Pjat manje. Tek u tim trenutcima nastupi svjest konačnosti i praznine.

Odgovara mi tišina i osama. Mjesta gdje možeš do besvjesti kontemplirati o (be)smislu svega ovozemaljskog. Udahnuti osobnu malenkost svemira, malu mrlju postojanja





Tišinu koja je zalutala u buku današnjeg svijeta. Gdje vrijeme stane i stoji
Tik pred kišu







Uz pokojeg nijemog, nezainteresiranog promatrača






365-dnevna

15_365



(Gornja Podstrana)

08_365


09_365


10_365


11_365


12_365


13_365


14_365

365 Dana

Svirala sam klarinet- odustala
Pa saksofon- odustala
Pjevanje u zboru je trajalo do prve solo dionice iz koje sam elegantno kliznula vadeći se na sramežljivost
Manija svakodnevnog pečenja kolača koji nismo ni stizali pojest je faza koju ne znam još uvijek objasniti... odustala nisam, ali se svela na razumnu razinu
Upis u planinarsko društvo sam izbjegla i prije nego što sam dobila člansku iskaznicu, mogu se ja i sama verat okolo
Bilježim i odustajanja s jednog fakulteta, tri ispita pred kraj- glupost koju sebi ne mislim oprostiti
Tekuće obveze jednog dana uglavnom pozavršavam jer eto moram, valjda

Fotografija je zapravo jedini pravi hobi kojeg držim godinama i od kojeg ne odustajem.
Ljubav, hobi, otvaranje novih horizonata i vidikovaca
U fazi najveće apatije, korak do granice depresije natjerala me da izađem iz kuće, proučavam, lutam i tražim
Kako je prošla godina bila iscrpljujuća i jako teška sve sam manje posezala za Nikonom i slagala svoje bilješke
Pokušala sam se natjerati sa zadanim projektima, ali sam brzo odustajala u nedostatku vremena i potpune nemotivacije, a i volje
Zato ću pokušati krenuti ispočetka, kvantitet nauštrb kvalitete
Bez posebne teme, svaki dan fotka jedna, pa kakve budu


01_365


02_365


03_365


04_365


05_365


06_365


07_365