Hiperborealni vjetrovi

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

27.06.2006., utorak

Zapisi iz zemlje drobčića (brabonjak)


Rijeka koja je tekla u pogrešnom smjeru

Negdje oko pet ujutro iduceg dana sam zakljucio da je moj dojam da me to mjesto po atmosferi podsjeca na neke gradice uz nasu obalu potpuno pogresan, jer se po zvukovima koji su dopirali izvana moglo zakljuciti da se cijelo mjesto probudilo i izaslo van na cestu i da svi pokusavaju sto glasnije urlati. A kad su upalili i sve seoske traktore, od rada cijih motora su mi se pocela tresti stakla na prozorima, nije mi preostalo drugo nego da se dignem (sto i nije bio neki problem, buduci da sam vec nesto iza devet navecer bio u krevetu) i pokupim na rijeku. Te iskoristio to da se okupam prije nego sto navale rijekom turisticki brodovi. Taman sam izasao na obalu kada se uzvodno ukazao prvi. Uskoro su vec u neprekidnoj koloni prekrili cijelu rijeku i mi nije prestalo nista drugo nego da se pokupim dalje. Koju minutu kasnije, vec sam se po drugi puta kupao, jer se spustio pljusak od kojeg su mi se niz nos slijevali cijeli slapovi. Sto je bio samo uvod u dan u kojem cu otprilike svakih pola sata biti temeljito okupan iznenadnim ljetnim pljuscinama.
Buduci da preko rijeke nisam mogao, trebalo je krenuti nazad istim putem, sto bi i bilo najpametnije, medjutim kako ja bas i nisam sklon donosenju najpametnijih odluka, nakon sto sam se iz kanjona popeo nazad na brdo i dosao do neke omanje rjecice, uz nju sam se odlucio pokusati probiti nizvodno kroz sela i rizina polja. Iako bih svako malo totalno pokisnuo, uzivao sam u otkrivanju nekih uistinu magicnih, potpuno autenticnih, zabitih seoca kakva se kod nas definitivno vise ne mogu naci (mislim da cak i imam pokoju sliku, ali naravno da je to sve jos u fotoaparatu). Medjutim, na kraju jednog od takvih zaselaka vise nije bilo puta, vec samo neka kozja stazica koja je vodila prema brdu. Tvrdoglav, kakav jesam, nisam se vratio nazad, nego se pokusao tuda probiti. Nakon pola sata uglavnom nosenja bicikla preko kamencuga na stazi, probijanja kroz grmlje s kojeg bi se pri svakom dodiru po meni izlilo par litara vode, a usto i punog trnja, koje je pokazivalo sklonost da se zabija duboko pod kozu, dodatno namakan kisom koja je i dalje nemilice lijevala, pracen rojevima komaraca koji su se pobrinuli da izazovu nepodnosljivi svrab i na svim onim mjestima na kojima ga vec nije izazvalo trnje i vlaga, pogled na rijeku u dolini mi je otkrio da tece u pogresnom smjeru. A rijeka koja tece u pogresnom smjeru je vrlo, vrlo los znak kad lutas negdje po divljini. Znak da si se izgubio. Totalno izgubio. Ipak se i dalje nisam htio okrenuti, nego sam se probio do polja u dolini, dosao do novog sela, prilicno jake ceste (sto, naravno ne znaci i da je asfaltirana) i tamo pitao nekog čiču kojim putem moram ici zelim li stici do Yangshuo-a. Na sto mi je on uredno objasnio da mogu krenuti lijevo ili desno. Zahvalio sam na preciznom objasnjenju (kasnije cu na karti, kad sam konacno skuzio gdje sam, otkriti da je tome stvarno tako), jos se jedno pola sata vozikao malo u jednom, a malo u drugom smjeru, dok konacno nisam prepoznao jedno mjesto i shvatio da sam dan ranije prosao tuda. Ubrzo sam se, sav pokisao (i doslovno i metaforicki), opet nasao na istom mjestu na kojem sam bio tri sata ranije. U takvom stanju, nije mi preostalo nista drugo, nego se vratiti na glavnu cestu i pokupiti se doma.
Ha! Jesam vas! Niste valjda stvarno pomislili da bih tako lagano odustao? Cinjenica da sam krenuo glavnom cestom prema Yangshuo-u, ali cim se ukazala prva prilika, ponovo sam skrenuo s nje i krenuo u novo probijanje kroz seoca i polja. Ovajput je to bilo nesto uspjesnije, ali silne kise su posvuda stvorile sloj od par centimetara ljepljivog, zutog blata, a o kvaliteti blatobrana sam vec pisao, tako da su mi noge su bile potpuno prekrivene istim, na kratkim hlacama su se jos mjestimicno mogli uociti komadičci originalne, crne boje, a tocno po sredini kosulje i lica je isla zuta pruga. To sve sprijeda, a kako je otraga, nisam htio ni provjeravati. Ali znao sam da nije dobro, jer dok sam prolazio kroz sela, ljudi koji su sjedili pred kucama, ugledavsi me prvo bi, ne vjerujuci da vide takvo nesto, izbečili oči, onda se poceli smijuckati, a kad bih prosao kraj njih te im time omogucio pogled na svoja ledja, cuo bih samo kako padaju sa stolaca od smijeha. Potrajalo je to jos par sati, u kojem sam periodu uspio cak i s bicikla zveknuti ravno u polje rize, i vec je bilo podvecer kad sam konacno izbio na cestu za Yangshuo. Bio bih ipak prevelika atrakcija da sam se tamo uputio u takvom stanju te sam se vratio do rijeke i tamo oprao prvo sebe, a onda pokusao bar malo poprati blato s odjece. Sad je ostalo jos rijesiti i problem blatnog cuda na obali, koje je nekad bilo bicikl. Zakljucivsi da ga je uistinu nemoguce ocistiti uobicajenim metodama i da ce biti nuzni radikalni zahvati, iskoristio sam cinjenicu da nije moj i da mi je svejedno hoce li to izazvati neke nezeljene posljedice, i zviznuo ga ravno u rijeku. I tom, radikalnom metodom mi je trebalo bar petnaestak minuta da sastruzem svo blato s njega.
Ubrzo sam se, sav sretan sto sam konacno odzivio dva dana onako kako treba i pun energije za bancenje, vratio u onaj stari, poznati miris drobcica i odskakutao do Billa i Wu Jing te krenuo u nadoknadjivanje one jucerasnje, jedine na cijelom putu, trijezne veceri.
Samo me iducih dana malo mucila griznja savjesti jer sam cak dva puta potrazio usluge iznajmljivaca bicikala. I moram priznati da sam uzivao vozeci mladje i bolje uscuvane bicikle. Samo se nadam da ona moja Srebrna Strijela nije nista naslutila.

- 04:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.06.2006., srijeda

Zapisi iz zemlje drobčića (obnevidjelo crijevo)


Valja nama preko rijeke (guo bu liao)

Nakon par dana sam odlucio da mi je dosta takvog, neavanturistickog, zivota i iznajmio bicikl na dva dana, s uobicajeno preciznim i fiksnim planom da krenem nekamo, prespavam negdje i iduci se dan vratim nekim drugim putem. Krenuvsi, ponovo se ispostavilo da sam potpuno predvidljiv, jer sam se odmah uputio spram omanje pritoke one rijeke po imenu po imenu YuLong He. Ne mogu si pomoci, ovisan o rijekama potocima i svemu tome slicnom. Medjutim, ispostavilo se da se izmedju te dvije rijeke ugurao neki planinski lanac (imao sam cetiri razlicite karte i naravno da ni na jednoj nije bilo nikakvih topografskih oznaka. Ne znam jel' to samo zato jer ih rade za maloumne turiste ili tu ima prste i vojska. Kina je, naime, jos uvijek izrazito militaristicka drzava, a vojne su glavesine poznate kao paranoici po pitanju zemljopisnih karata). Nakon nekon vremena, u lancu se ukazalo neko sedlo i bio sam vec siguran da preko mora voditi neka cesta, ali dosavsi blize, otkrio sam da se radi samo o puteljku koji vodi preko brda. Sav sretan sto sam naisao na takav egzotican prijelaz, malo sam gurao, a malo nosio bicikl iducih pola sata i na kraju se spustio u dolinu gdje sam ocekivao naici na onu rijeku. Umjesto toga naisao sam na autocestu u izgradnji. I ubrzo otkrio da sam s obje strane zagradjen neprekidnim planinama. I da se frisko iskopana kineska zemlja lijepi na kotace. Jako. I da je u kombinaciji s frisko nasipanim sljunkom jos pet puta gora. Nakon jedno dvjesto metara, za sto mi je trebalo oko 20 minuta (naravno da nisam odolio ne iskoristiti to da pjevusim onu Lee Marvinovu: “mud can make you prisoner…”), ipak sam dosao na cestu koja je bila samo blatnjava i razrovana od kamiona. Iducih sat i po sam se tako vozio kroz idilicnu, razrovanu dolinu, krcatu kamionima, bagerima, sljakerima i svim ostalim krasnim stvarima na koje covjek moze naici na gradilistima, ocajno trazeci izlaz odatle. A usput sam otkrio i da blatobrani na ovim govnarskosminkerskim novim biciklima nista ne valjaju te da mi blato uporno sprica po licu. I da sam ipak trebao uzeti kapu jer je sunce opako pripeklo i lice me pocelo prilicno neugodno peci. Nije to bas bio pocetak putovanja kakvog sam zamisljao, ali ipak sam nakon nekog vremena dosao do kraja doline i sav sretan ugledao rijeku u daljini. Sav sretan, sve dok za koju minutu nisam otkrio da mi je most preko rijeke sumnjivo poznat. Da, vratio sam se nazad na YuLong He.
Kupanje (citaj: ispiranje blata sa sebe) u istoj me ipak malo oraspolozilo te sam promijenio plan i ostatak se dana vozikao, sto preko nekih brda, sto uz razne potoke i uzivao u lokalnim pljuskovima, koji su ovdje dovoljno topli da se covjek ne mora sklanjati, vec samo strpas majicu u ruksak i picis dalje. A kamo sam se uputio? Prema drugoj rijeci, naravno. Odlucio sam pokusati prije noci stici nazad do Li Jianga, tamo prijeci rijeku i prespavati negdje na drugoj obali. Taman se vec mracilo kad sam se uspio prebaciti preko jos jednog planinskog lanca i spustiti dole u kanjon do nekog mjestasca gdje se prema jednoj od karata trebao nalaziti prijelaz preko rijeke. Cim sam se spustio u selo, jos prije nego sto sam dosao do vode, poceli su vikati za mnom i pokusavati mi nesto prodati (nisam nigdje drugdje u Kini dozivio toliko maltretiranje od kojekakvih prodavaca. Svi cijelo vrijeme vicu "heloooou!!!!" za tobom i pokusavaju te nagovoriti da nesto kupis. Svi stranci koji dodju simo, pa makar i prvi puta bili u Kini i ne znaju ni rijec kineskog, znaju dvije najvaznije rijeci: "Bu yao!" (necu)). A ja sam napravio gresku i tipu koji me pitao dok sam prolazio kraj njega da li hocu iznajmiti brod rekao da jos ne znam. Na sto je on rekao da on zna i poceo trcati za mnom. Inace nikada tako ne reagiram, ali sada sam cijeli dan proveo na biciklu vozeci se kroz, vise-manje, potpuni mir i tisinu i mjesta koja skoro nikada ne vide nikakve turiste i jednostavno sam bio nespreman za takvu agresivnost. Zamracilo mi se pred ocima i zarezao sam na njega da me ostavi na miru. Ocito mi se vidjelo na licu da sam totalno bijesan, jer je tip prestao trcati za mnom ali nisam imao vremena smiriti se jer, cim sam dosao na pristaniste, u casu se oko mene okupio copor lajavih prodavaca koji mi je pokusavao prodati redom: suvenire, voce, kartu za brod do iduceg mjesta, sobu u hotelu, veceru u restoranu i autobusnu kartu za povratak u Yangshuo. Nespreman i izgubljen u svoj toj kakofoniji, samo sam sto prije zelio pobjeci odatle i uporno ponavljao da hocu prijeci rijeku. I uporno dobijao odgovor: "Guo bu liao." Nema prijelaza.
Vec sam bio toliko zivcan da sam na trenutak razmisljao da stavim bicikl na autobus i pokupim se nazad u Yangshuo, ali copor hijena me ipak na tenutak ostavio na miru, sto mi je dalo vremena da razmislim i zakljucim da je, sad kad sam vec tu, pametnije prespavati u mjestu pa sutra smisliti kamo cu dalje. Kako se vec mracilo, nije mi se vise trazilo mjesto za prespavati vani (a i malo me brinulo sto sam koju vecer ranije pokusao spavati na terasi hotela u kojem smo odsjeli i nakon par sati ratovanja s komarcima, izboden i natecen bio prisiljen priznati poraz i pokupiti se u sobu ne bh li bar malo uspio odspavati) pa sam ipak popustio i uzeo sobu u hotelu. Sto se pokazalo kao dobar potez jer, kad su se prodavaci malo smirli, smirio sam se i ja i otkrio da je zapravo rijec o vrlo mirnom mjestascu smjestenom u dolini uz rijeku i okruzenom vrlo slikovitim planinama. Setaliste uz rijeku je bilo uobicajeno ruzno, betonsko, ali vrlo mirno i cak su se motala po njemu dva do tri para drzeci se za ruke. Te sam tako i ja njezno i zaljubljeno obuhvatio svoju zivotnu druzicu i u sam sumrak se uputio s njom u romanticnu setnju uz rijeku. I po povratku je odlozio medju ostale prazne pivske boce.


- 03:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

12.06.2006., ponedjeljak

Zapisi iz zemlje drobčića (crevca na kiselo)


(p)Lutanja vodenog goveda

Iduci smo dan pak namjeravali u samom Yangshuo-u iznajmiti camac i provozati se po Li Jiang-u, odnosno rijeci koja protice kroz mjesto, ali i to nam je bilo preskupo (mora da Kinezi tamo mrze strance jer smo svi bili totalne cicije. Domaci turisti zapravo potrose puno vise novaca.) pa smo odlucili malo otpjesaciti uzvodno rijekom. Medjutim, kako je dio ekipe bio umoran od jucerasnjeg pjesacenja, nakon cetrdesetak su se minuta odlucili vratiti nazad. Sto sam ja iskoristio da skinem sve sa sebe (osim sata i kupacih) potrpam to u ruksak i ostavim ga Billu, a sam se otputim dalje uzvodno. Nakon jos jedno dva i po sata hodanja, pri cemu sam na svu srecu prosao samo kroz jedno selo (na svu srecu, jer mozete pretpostaviti kakve su face napravili lokalni Kinezi kad su vidjeli stranca kako se bosonog i, uz iznimku kupacih, gol sulja kroz selo), obala je postala potpuno neprohodna (ne mogu reci ni da je dotad bas postojao neki put, ali nije bila prestrma pa se dalo probiti) te sam zakljucio da je doslo vrijeme da se krene nizvodno.
Trebalo bi prvo reci da je rijeka inace prekrasna, usjecena duboko u kanjon izmedju onih cunjastih planina i stjencuga sasavih oblika, za kineske pojmove vrlo cista (znaci dovoljno da bih se usudio okupati), ali jedina je nezgodacija sto smo mi bili tamo usred najgore turisticke sezone kad njome bez prestanka prolaze stotine brodova u oba smjera, prevozeci svoj stocnoturisticki teret i pritom bjesomucno trubeci. Ipak moram odati priznanje kapetanima brodova jer sam uistinu bio fasciniran kako uskom, plitkom i iznimno brzom rijekom manevriraju svojim prilicno velikim brodinama, vozeci jedan iza drugoga na pogibeljnih, jedva dvadesetak metara, a usput uspjevaju izbjeci i one koji dolaze iz suprotnog pravca.
Na svu srecu je doslo vrijeme za veceru, sto znaci da je sav promet odjednom nestao i da sam se konacno mogao spustiti niz rijeku onako kako bih htio, a da pritom imam neke sanse i prezivjeti tu avanturu. Svejedno se nisam usudio plivati sredinom rijeke, jer bi svako toliko jos uvijek odnekud iza okuke iznenada dozujao kakav gliser, tako da je propao moj plan da samo plutam nazad. Sto je najgore, uz obalu su uglavnom bili neki virovi tako da sam, iako sam isao nizvodno, vecinu vremena morao plivati protiv struje. Kad sam konacno naisao na pogodno mjesto za plutanje, uletio sam ravno u stado, mojim prisustvom totalno zbunjenih, goveda koje se tamo brckalo (Kinezi ih zovu “vodeno govedo” i ustinu sam ih vise vidio u rijeci nego vani na suhom).

Photobucket - Video and Image Hosting

A stalno prolazio i kroz golema jata pataka koje domaci tamo pustaju da se slobodno nasetavaju po rijeci. Najzabavnije je ipak bilo kad se pri samom ulazu u mjesto spustio takav pljusak da nisam vidio ni pol metra pred nosom. A zaboravio sam da su tamo napravili nekakav betonski preljev. U trenutku kad sam skuzio da struja opasno ubrzava, bilo je vec nemoguce da se izvucem plivanjem uzvodno. E u tom sam se trenutku usro. Znao sam da je nad preljevom samo tridesetak centimetara vode, ali nije mi preostalo nista drugo, nego potpuno se ispruziti i nadati se da necu kicmom ili glavom kresnuti u beton. I nadati se da se u uzburkanoj i zapjenjenoj vodi ispod preljeva ne skriva nikakvo kamenje. Bilo je to nadasve posebno i interesantno iskustvo jer nemam bas cesto priliku naci se u situaciji gdje ne mogu bas nista napraviti, vec samo zazmiriti i nadati se da cu prezivjeti.
Nisam se bas imao puno vremena veseliti cinjenici da sam prezivio, jer me vec nekih dvadesetak metara nize cekao iduci, opasniji preljev. Ipak sam se uspio iskobeljati iz glavne matice i kroz nesto mirniju se vodu spustiti dolje, gdje me cekao i hepiend ove price. Naime, s ostatkom sam se ekipe dogovorio da me cekaju u birtiji koja je na samoj rijeci. Tako da mi po izlasku iz vode nije trebalo ni par koraka do stola na kojem me cekala rosna piva. Pasala je.


Dok sam se ja bavio opisanim aktivnostima, ostali su radili ovo:

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Hepi rijunion.

Photobucket - Video and Image Hosting

Vidjevsi ovu sliku, neke frendice Amerikanke su zgrozeno komentirale kako uistinu jos samo Istocnoevropljani mogu nositi speedo kupace. Na sto sam ja, pun ponosa, odvratio da su u krivu i da cak i u istocnoj Evropi moras biti nerd najgore vrste da bi ucinio tako nesto. (Ove ocale sam nasao na obali dok sam hodao uz vodu i zakljucio da ce biti zabavno doplutam li u grad s tamnim naocalama. Ali moram priznati da to vjerojatno i nije bila najbolja ideja jer je i taj detaljcic mozda donekle pridonio da prekasno uocim onaj preljev.)

- 08:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.06.2006., utorak

Zapisi iz zemlje drobčića (dvanaesterac, bez čira)


Planine u magli

Nismo se uopce zadrzavali u Gulinu, vec smo odmah uzeli bus za glavno ovdasnje turisticko odrediste po imenu Yangshuo. Buduci da nocu ipak nisam bas puno odspavao, iskoristio sam tih sat vremena da malo dremucnem i kad sam otvorio oci, imao sam totalni déja vu. Naime, vec sam opisao u onoj prici “Cini li piva covjeka”, kako sam se probudio vlaku i otkrio da se vozimo kroz prvi lijepi krajolik koji sam vidio u Kini. Sada sam, otvorivsi oci, shvatio da smo dosli upravo u te krajeve u kojima sam se i onomad probudio.

Photobucket - Video and Image Hosting

Usto smo imali srece i stigli po savrsenom vremenu; kisnom i oblacnom. Tako da su sve one stotine spicastih, na gusto posijanih brda, pokrivenih zelenilom, bile zamotane u oblake i vlagu koja se doslovce cijedila iz svega. Kasnije je bilo i vedrih dana, ali to nije ni priblizno tako posebno kao ovaj misteriozni ugodjaj koji stvaraju brda koja se naziru kroz maglu.
Samo mjesto i nije pretjerano lijepo, prekrcano je gomilama turista i cijene su debelo pretjerane. I cijelo mirise (ili smrdi, ovisno o ukusima) po kuhanim crijevima. Ne bas pretjerano pazljivo ociscenim. Doslovce posvuda ima restorancica i kod svih se mogu vidjeti oveci, dimeci lonci iz kojih se spomenuti miris siri po cijelome mjestu. Cini se da tu juhu koriste kao bazu za vecinu drugih jela jer bas sve ima taj miris. Men’ to, naravno bilo cist’ u redu.
Preostalih smo par dana proveli u uobicajenom masovnoturistickom ritmu; po danu praveci izlete po okolici, a uvece se nakrkavajuci lokalnim, mirisljavim delicijama. I pivom. Isto tako lokalnom. Ipak, ne moze se bas reci da su nam aktivnosti uvijek ispale potpuno masovnoturisticke. Drugi smo dan sjeli na lokalni autobus i otputili se do rijeke po imenu Yulong He, poznate po splavima od bambusa na kojima se moze spustati nizvodno.

Photobucket - Video and Image Hosting

Sto bismo i ucinili da nam nisu htjeli naplatiti nesto preko 200 Kuna po osobi. Te smo se umjesto toga iz revolta pjesice uputili niz rijeku. Ali Kinezi imaju neki cudan obicaj da ne prave puteve uz rijeke, tako da smo cijelo vrijeme morali u cik-caku hodati po uskim puteljcima izmedju rizinih polja,

Photobucket - Video and Image Hosting

u nekoliko navrata pregaziti rijeku,

Photobucket - Video and Image Hosting

probijati se kroz polja caja i gackati kroz blato do gleznja kad bismo slucajno uspjeli naici na neki jaci put (moram tu pohvaliti ove dvije Kineskinje koje su bile s nama i reci da su bez ikakvog prigovaranja skinule cipele i gazile kroz blato. Svaka cast).

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Potrajalo je cijeli dan dok smo se uspjeli vratiti u civilizaciju, odnosno do prvog mjesta gdje smo si mogli uzeti pive. Zato je onih prvih par gutljaja bio potpuno orgazmicki dozivljaj.

Photobucket - Video and Image Hosting



- 02:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>