Valja nama preko rijeke (guo bu liao)
Nakon par dana sam odlucio da mi je dosta takvog, neavanturistickog, zivota i iznajmio bicikl na dva dana, s uobicajeno preciznim i fiksnim planom da krenem nekamo, prespavam negdje i iduci se dan vratim nekim drugim putem. Krenuvsi, ponovo se ispostavilo da sam potpuno predvidljiv, jer sam se odmah uputio spram omanje pritoke one rijeke po imenu po imenu YuLong He. Ne mogu si pomoci, ovisan o rijekama potocima i svemu tome slicnom. Medjutim, ispostavilo se da se izmedju te dvije rijeke ugurao neki planinski lanac (imao sam cetiri razlicite karte i naravno da ni na jednoj nije bilo nikakvih topografskih oznaka. Ne znam jel' to samo zato jer ih rade za maloumne turiste ili tu ima prste i vojska. Kina je, naime, jos uvijek izrazito militaristicka drzava, a vojne su glavesine poznate kao paranoici po pitanju zemljopisnih karata). Nakon nekon vremena, u lancu se ukazalo neko sedlo i bio sam vec siguran da preko mora voditi neka cesta, ali dosavsi blize, otkrio sam da se radi samo o puteljku koji vodi preko brda. Sav sretan sto sam naisao na takav egzotican prijelaz, malo sam gurao, a malo nosio bicikl iducih pola sata i na kraju se spustio u dolinu gdje sam ocekivao naici na onu rijeku. Umjesto toga naisao sam na autocestu u izgradnji. I ubrzo otkrio da sam s obje strane zagradjen neprekidnim planinama. I da se frisko iskopana kineska zemlja lijepi na kotace. Jako. I da je u kombinaciji s frisko nasipanim sljunkom jos pet puta gora. Nakon jedno dvjesto metara, za sto mi je trebalo oko 20 minuta (naravno da nisam odolio ne iskoristiti to da pjevusim onu Lee Marvinovu: “mud can make you prisoner…”), ipak sam dosao na cestu koja je bila samo blatnjava i razrovana od kamiona. Iducih sat i po sam se tako vozio kroz idilicnu, razrovanu dolinu, krcatu kamionima, bagerima, sljakerima i svim ostalim krasnim stvarima na koje covjek moze naici na gradilistima, ocajno trazeci izlaz odatle. A usput sam otkrio i da blatobrani na ovim govnarskosminkerskim novim biciklima nista ne valjaju te da mi blato uporno sprica po licu. I da sam ipak trebao uzeti kapu jer je sunce opako pripeklo i lice me pocelo prilicno neugodno peci. Nije to bas bio pocetak putovanja kakvog sam zamisljao, ali ipak sam nakon nekog vremena dosao do kraja doline i sav sretan ugledao rijeku u daljini. Sav sretan, sve dok za koju minutu nisam otkrio da mi je most preko rijeke sumnjivo poznat. Da, vratio sam se nazad na YuLong He.
Kupanje (citaj: ispiranje blata sa sebe) u istoj me ipak malo oraspolozilo te sam promijenio plan i ostatak se dana vozikao, sto preko nekih brda, sto uz razne potoke i uzivao u lokalnim pljuskovima, koji su ovdje dovoljno topli da se covjek ne mora sklanjati, vec samo strpas majicu u ruksak i picis dalje. A kamo sam se uputio? Prema drugoj rijeci, naravno. Odlucio sam pokusati prije noci stici nazad do Li Jianga, tamo prijeci rijeku i prespavati negdje na drugoj obali. Taman se vec mracilo kad sam se uspio prebaciti preko jos jednog planinskog lanca i spustiti dole u kanjon do nekog mjestasca gdje se prema jednoj od karata trebao nalaziti prijelaz preko rijeke. Cim sam se spustio u selo, jos prije nego sto sam dosao do vode, poceli su vikati za mnom i pokusavati mi nesto prodati (nisam nigdje drugdje u Kini dozivio toliko maltretiranje od kojekakvih prodavaca. Svi cijelo vrijeme vicu "heloooou!!!!" za tobom i pokusavaju te nagovoriti da nesto kupis. Svi stranci koji dodju simo, pa makar i prvi puta bili u Kini i ne znaju ni rijec kineskog, znaju dvije najvaznije rijeci: "Bu yao!" (necu)). A ja sam napravio gresku i tipu koji me pitao dok sam prolazio kraj njega da li hocu iznajmiti brod rekao da jos ne znam. Na sto je on rekao da on zna i poceo trcati za mnom. Inace nikada tako ne reagiram, ali sada sam cijeli dan proveo na biciklu vozeci se kroz, vise-manje, potpuni mir i tisinu i mjesta koja skoro nikada ne vide nikakve turiste i jednostavno sam bio nespreman za takvu agresivnost. Zamracilo mi se pred ocima i zarezao sam na njega da me ostavi na miru. Ocito mi se vidjelo na licu da sam totalno bijesan, jer je tip prestao trcati za mnom ali nisam imao vremena smiriti se jer, cim sam dosao na pristaniste, u casu se oko mene okupio copor lajavih prodavaca koji mi je pokusavao prodati redom: suvenire, voce, kartu za brod do iduceg mjesta, sobu u hotelu, veceru u restoranu i autobusnu kartu za povratak u Yangshuo. Nespreman i izgubljen u svoj toj kakofoniji, samo sam sto prije zelio pobjeci odatle i uporno ponavljao da hocu prijeci rijeku. I uporno dobijao odgovor: "Guo bu liao." Nema prijelaza.
Vec sam bio toliko zivcan da sam na trenutak razmisljao da stavim bicikl na autobus i pokupim se nazad u Yangshuo, ali copor hijena me ipak na tenutak ostavio na miru, sto mi je dalo vremena da razmislim i zakljucim da je, sad kad sam vec tu, pametnije prespavati u mjestu pa sutra smisliti kamo cu dalje. Kako se vec mracilo, nije mi se vise trazilo mjesto za prespavati vani (a i malo me brinulo sto sam koju vecer ranije pokusao spavati na terasi hotela u kojem smo odsjeli i nakon par sati ratovanja s komarcima, izboden i natecen bio prisiljen priznati poraz i pokupiti se u sobu ne bh li bar malo uspio odspavati) pa sam ipak popustio i uzeo sobu u hotelu. Sto se pokazalo kao dobar potez jer, kad su se prodavaci malo smirli, smirio sam se i ja i otkrio da je zapravo rijec o vrlo mirnom mjestascu smjestenom u dolini uz rijeku i okruzenom vrlo slikovitim planinama. Setaliste uz rijeku je bilo uobicajeno ruzno, betonsko, ali vrlo mirno i cak su se motala po njemu dva do tri para drzeci se za ruke. Te sam tako i ja njezno i zaljubljeno obuhvatio svoju zivotnu druzicu i u sam sumrak se uputio s njom u romanticnu setnju uz rijeku. I po povratku je odlozio medju ostale prazne pivske boce.
|
