< | svibanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Operacija Kilimanjaro 1 i 2 Ako nisam nesto pomijesao, sto nije nemoguce jer sam to poodavno gledao, bilo je to u onoj epizodi Montipajtona kada spremaju ekspediciju koja ce ici graditi most izmedju dva vrha Kilimanjara. Mislim da na kraju skeca Cleese iznosi plan puta koji zvuci otprilike ovako nekako: “Odavde krecemo McAdamovom ulicom, da bismo izbjegli guzvu u Pugsleyjevoj, skrecemo u Winstonovu, kojom stizemo ravno do ulaza na autocestu b-28, nakon pola sata voznje se prebacujemo na z-15 i onda picimo ravno do Kilimanjara.” Dakako da sam zaboravio prava imena i da je sve skupa, razumljivo, neusporedivo bolje i razradjenije. E pa tako bi se nekako mogao opisati moj posljednji put za Guilin. Krenuo sam prije polaska jos navratiti do Yilan, tamo se zadrzao na casici razgovora i za ubijanje dosade putem dobio Vecernjak koji joj je majka, bas stigla u posjetu, frisko donijela iz Rvacke (sto me podsjetilo koliko su to lose i imbecilne novine u kojima cak ni nostalgijom nacet, polumaloumni kineski dijasporas nema nista za procitati) i lezerno krenuo jedno pol sata prije roka dogovorenog s ostatkom ekipe. Na ulici sam primijetio da je poprilicna guzva na iducem semaforu te zakljucio da je mozda bolje da presjecem pjesice kroz kvart i da docekam bus na iducoj stanici. Taman dok sam se gurao medju hrpetinom ljudi provjeravajuci stane li moj uopce na toj stanici, ovaj mi je zbrisao pred nosom. Buduci da sam vec zakljucio da bi se moglo dogoditi da zakasnim na dogovoreni rok, odlucio sam otici par stanica drugim busem pa onda presjesti ili uzeti taksi. Nakon dvije stanice upali smo u totalni prometni krkljanac (zaboravio sam, naime, na cinjenicu da je to prvi dan prvomajskih praznika i da ce svi Kinezi putovati nekamo) te sam sisao dole i krenuo pjeske naprijed ne bih li na iducoj stanici uhvatio neki drugi koji ide za zeljeznicki kolodvor. Nakon desetak minuta pjesacenja, shvatio sam da je prometni krkljanac sve gori i gori, da ni tamo nema busa koji bi isao za kolodvor i da je vec prosao ugovoreni rok te da bih se sad trebao poceti brinuti hocu li uopce stici na stanicu prije polaska vlaka. Vec sam neko vrijeme neuspjesno pokusavao zaustaviti taksi, a kad sam konacno uhvatio jednog praznog, rekao mi je da nema sanse da ide na kolodvor jer je u tom pravcu totalni krkljanac. Polako sam pjesacio dalje i pritom jos od dvojice taksista dobio isti odgovor i sad me vec lagano pocela hvatati panika, kadli prodjoh pored nekog omanjeg mopeda-trokolice (kakve ovdje inace koriste invalidi za kretanje po gradu). Nakon par metara, zakljucio sam da mi je to jedina sansa, vrato se nazad i pitao vozaca da li me moze prebaciti do kolodvora. Nakon kraceg cjenkanja, uspio sam smanjiti samo na duplo vecu cijenu od one koje bih platio za taksi i ubrzo shvatio da je to istinu jedini nacin da stignem na vrijeme jer je ovaj picio po plocnicima, prelazio ceste po zebrama, vikao na pjesake ispred da se sklone i dovezao me u zadnji cas na kolodvor. A odatle sam otpicio ravno za, 16-ak sati voznje udaljen, Guilin. Pretpostavljam da vise ne treba ni spominjati da sam opet imao samo stajacu kartu i da u trenutku dok sam doslovce gazio preko naguranih ljudi na ulazu u vlak ne bih li se pokusao probiti prema sredini vagona, nadajuci se da ce tamo biti bar dovoljno mjesta da mogu stajati na dvije noge, a ne samo na prstima jedne, predstojeca noc nije izgledala pretjerano ruzicasto. Na srecu je ostatak ekipe ranije kupio karte te uspio dobiti sjedeca mjesta, a na srecu su me i primijetili kako se pokusavam probiti u vlak te me uspjeli dozvati da se prebacim u njihov vagon, gdje je na (trecu) srecu upravo bila neka zena koja je prodavala malene plasticne hoklice te smo tako put proveli sjedeci na smjene. |
Nedavno sam bio na tulumu s frendom koji je na postdiplomskom iz novinarstva (tulum, naravno, nisu organizirali Kinezi, vec je bila rijec o oprostaljki nekog Engleza koji je par mjeseci predavao na faksu) i tamo se zapricao (a bogme i zapio – sto me ugodno iznenadilo jerbo Kineskinje inace ne piju) s nekom curom, tako, u srednjim tridesetim, naravno udanom (tu su sve preko 25 udane pa se vise nimalo ne obazirem na taj detaljcic), kadli se oko jedanaestice odjenom pokupi vecina ljudi, a pet minuta kasnije i ona pogleda na sat i kaze da mora ici jer joj se u pol 12 zakljucava dormitory!! Kak se to uopce kaze na hrvatskom? Spavaonica, studentski dom? Nema veze, poanta je u tome da ovdje ljudi u tridesetim, pred doktoratom, moraju ici doma oko jedanaestice jer im u pol 12 zakljucavaju vrata! Ali postdiplomcima je super, ovim obicnim studentima zakljucavaju vrata u jedanaest. I ne samo to, odredjen broj ljudi mi je rekao da su njima u jedanaest iskljucivali struju. Pa u vojsci sam imao blazi tretman! (Ovdje imam srece jer sam medju znanstvenicima, a oni po cijele noci rade na eksperimentima pa im ne smiju zakljucavati vrata. Tako da i ja mogu provoditi cjelonocne eksperimentalne provjere otpornosti jetre na kinesku, kojekavih cudnih kemikalija punu, pivu.) I di onda nece svi biti djecica s diplomama. Prvo sam mislio da samo ja imam problem razviti neku ozbiljniju komunikacij s Kinezima jer su mi svi ko djeca. A onda sam, popricavsi s drugim strancima ovdje, shvatio da i oni imaju isti problem. Oni cijelu srednju skolu provedu uceci po cijele dane da bi se mogli upisati na faks. Onda cijeli faks provedu uceci da bi mogli na postdiplomski. Onda na postdiplomskom svo vrijeme uce, rade eksperimente, ili stolivec, eda bi mogli dobiti dobar posao. A od tolikog ucenja se oglupavi. (To ja iz osobnog iskustva.) Uvijek kad me razbjesni ta glupavost, moram se prisiliti da se sjetim da je za vrijeme “Kulturne revolucije” u kasnim sezdesetim i prvoj polovici sedamdesetih u Kini bio zabranjen SVAKI oblik zabave. Osim onih od Partije propisanih. Tako da su ovo djeca ljudi koji su mladost proveli u svijetu gdje je jedini oblik zabave bilo gledanje propagandnorevolucionarnih filmova i slusanje isto takve muzike. Deset takvih godina moze ostaviti stvarno gadne oziljke na drustvu. Interesantno da je Kulturna revolucija vrlo slabo poznata izvan Kine, a i Kinezi ne zele bas pricati o tom periodu. I ne znaju puno jer je vlast zataskala neke detalje i tesko je dobiti kompletnu sliku (uvijek se u takvim trenucima sjetim Orvelove "’84" i glavnog lika koji radi u redakciji za prekrajanje povijesti. E pa to uopce nije fikcija). Pronadjem li dovoljno interesantnih podataka, mozda i pokusam napisati ponesto o tom fenomenu jer se po grozotama moze usporediti s Pol Potovim, Staljinovim i Hitlerovim eksperimentima, a premalo je poznato. Donekle mozete dobiti uvid u to kakva je situacija tu bila za vrijeme spomenute revolucije ovdje. Potrazite tekst po imenu "Trazimo nove mlade." (mislim da je drugi po redu) Osim sto su slicnosti frapantne, isplati se procitati tekst jer je vise nego izvrstan (nisam nikada prije razmisljao o vaznosti generacijskog jaza, a iz te perspektive, mnoge su mi stvari vezane uz Kinu i Kineze jasnije). U Kini je recimo, za vrijeme kulturne revolucije klasicna muzika bila potpuno zabranjena, a nedavno sam doznao i da su sustavno unistavali sve kulturno-povijesne spomenike. Sto objasnjava potpuno odsustvo bilo kakvih predrevolucionalnih gradjevina i tome slicnih stvari, a mene je to odmah sjetilo identicnih akcija koje su nedavno Talibani provodili u Afganistanu. Moram priznati da sam se zlobno i pobjedonosno smjeskao kad sam otkrio da su religijski i komunisticki ekstremisti dosli do gotovo identicnih zamisli. Zapravo, cak vjerujem da je vama tamo jednostavnije doci do literature o spomenutoj revoluciji, nego meni tu, u Kini. Jos uvijek Partija sve cenzorske konce cvrsto drzi u rukama i putem svih mogucih medija vrsi redovito ispiranje mozga naciji. I mozete lako pogoditi sto se dogadja kad takva nacija ispranog mozga (fali u rvackom dobar izraz za “brainwashed”) udje u potrosackotrulokapitalisticki pakao… |