Marketing
Loš post o slikanju u kojem se barem 568 puta spominje "slikanje" i "slika", ali ne da mi se rješavati taj problem, a nisam uspio smisliti ni nikakav prikladan naslov pa ovako rješavam dve muve jednim udarcem
Potezalo se vec mnogo puta u komentarima pitanje slika, odnosno manjka istih pa reko da probam malcice na ovaj nacin rascistiti situaciju.
Ne volim bas slikati. Uvijek mi kretenski izgledaju svi oni turisti koji hodaju okolo s fotaparatima (o kamerama da i ne govorim) i bjesomucno uslikavaju sve po redu. Osim toga, nekako mi to ubija uzitak razgledanja. Kad je vec ovo blog o Kini, mogu iskoristiti priliku i da napomenem da Kinezi imaju posebno idiotske navade pri slikanju i nedovambog da vam neki Kinez ponudi da pogledate njegove albume sa slikama; postoji ozbiljna opasnost da covjek pritom umre od dosade. Slikaju se skoro iskljucivo pred grandioznim i prepoznatljivim zdanjima.
Ovako je izgledalo kad su cimeru dosli u posjetu neki prijatelji pa ih je vodio od sveucilista do sveucilista da bi se mogli uslikavati pred ulazima. A ujedno slika daje i dobar uvid u wuhansku ruznocu.
Najgore je bilo kad sam isao s nekim Kinezima posjetiti toranjzgraduilistolivec po imenu HuangHeLou, koji mu ga dodje najveca wuhanska povijesna znamenitost, a naravno da je ocajno ruzan, nepodnosljivo kicast, prekrcan turistima i, najironicnije od svega, izgradjen koncem osamdesetih, i cijelo su me vrijeme maltretirali da se slikam pred svakom govnarijom i nikako nisu uspijevali shvatiti zasto sam uopce isao tamo ako nemam namjeru napraviti bar 250 slika sebe u raznim pozama pred takvom znamenitoscu. Nevjerojatno je i koliko ljudi svakodnevno vidjam da se slikaju pred, naravno, grandioznim i strahovito ruznim ulazom u Wuhansko sveuciliste.
Jos uvijek ne shvacam da li im je to mjesto lijepo ili se slikaju jednostavno zato sto tamo pise da je to Wuhansko sveuciliste pa slike koriste samo kao dokaz da su bili tamo. Ova druga teorija svakako nije bez osnove jer su opcenito skloni slikati se pred svakom kamenobtonskomramornom rugobom na kojoj nesto pise. U svakom iole poznatijem turistickom mjestu postoji nekakva kamencuga na kojoj pise vrlo kicenim kandzijama da je to bas to mjesto i tamo se u sezoni uvijek mora cekati u redu da bi svatko zauzeo pozu, uslikao se i ponosno odnio kuci dokaz da je bio tamo. I redovito su to najnamjestenije moguce poze, po mogucnosti jos i s dva prsta u zraku. Ne znam sto im to znaci i zasto se tako slikaju. Pogotovo ne shvacam zasto bi se itko htio slikati pred sveucilistem. S time da to sve vrijedi samo za Kineze. S Kineskinjama je situacija jos bar 20 puta gora. One pak uzimaju godisnji odmor par dana prije nego sto ce ih netko slikati da bi se mogle dobro pripremiti.
Ova slika nije najbolji primjer jer cak i nije sasvim losa. Ima neku cudnu, vrlo zanimljivu atmosferu. Mozda bi trebalo napomenuti i da onaj kisobran nije modni detalj, vec sluzi obrani od sunca i sklanja se samo na par sekundi dok se ne obavi ritual slikanja.
Dobro, gundjam, a ima i iznimaka, odnosno ljudi koji znaju sto i kada treba slikati; nekuvece se napih s kolegama pa smo poslije otisli na karaoke i tamo se potpuno razularili, a jedan je kolega proveo vecinu vremena s fotoaparatom u ruci uslikavajuci to. Uvijek ce mi biti drago imati takve slike, ali, kao sto se lijepo moze i vidjeti, sam cu radije biti u onoj skupini koja ce “glasno kricati in razbijati kozarce”, nego onaj koji ce to slikati.
A moram priznati i da ce mi uvijek biti drago imati pokoju sliku s putovanja. Pogotovo dobru. Ali shvatio sam da su takve slike ionako uglavnom interesantne samo meni, odnosno nama koji smo bili tamo, valjda zato sto evociraju uspomene i atmosferu s puta, a da ce drugima to uglavnom biti dosadnjikavo. Zato slikam za sebe. I onoliko koliko mi pase. U Yunnanu nam je recimo bilo toliko dobro da nam uopce nije padalo na pamet slikati i uvijek kad bih izvukao kameru (a to je bilo sve skupa valjda dva puta) imao sam osjecaj da kvarim potpuno opustenu atmosferu koja je inace vladala.
Zatim, slikati treba znati. Ja ne znam. Ponekad mi pokoja slika ispadne dobro, ali i to sasvim slucajno. Usto, ustanovio sam da su mi slike prirode dosadne, mogu satima promatrati prirodu, ali na slikama je uglavnom dosadna, osim u nekim ekstremnim slucajevima. Ono sto bih volio slikati, pogotovo u egzoticnim krajevima, su ljudi. Ali za to moras biti debelokozac. U prijevodu, neugodno mi je. Tim vise sto ce se ponekad desiti da ti traze novac za to, a ne da mi se svadjati (bio nedavno otisao probati uslikati one djevojcice za cijim je slikama Ribafish toliko kukao i, usavsi unutra, pitao sam ih da li bi se htjele slikati, ali docekala me samo ledena tisina. Vjerojatno bi pristale da sam ponudio nesto novca ili barem platio i za neke druge usluge sto ja, kao stara cicija, nisam bio spreman napraviti. Znaci Riba, zao mi je al zasad nista otoga.)
Digitalac. Prosle sam ga godine imao ovdje, poslikao sam neke stvari, nisam fasciniran. Tako da sam, u maniri radikalnog nostalgicara, ove godine donio klasicni fotoaparat. I iskoristio tu priliku ubacim unutra crno-bijeli film (Kinezi se nisu mogli prestati iscudjavati zasto bi itko htio imati crno-bijele slike. I rekli su mi da su im jako mracne i uznemirujuce. Jos im je manje bilo jasno zasto bi itko htio imati takve slike.) Znam da je slikati crno-bijelo pomalo pretenciozno, ali one stvari koje me ovdje interesiraju puno bolje ispadnu u toj tehnici. Kina je jednostavno takva zemlja, Bezbojna. A sto se slika ruznoce tice, vec sam pisao da je bit kineske ruznoce u sveobuhvatnosti. Pokusam li slikati komadicke ruznoce, to obicno ispadne vrlo zanimljivo. Opet, mozda bi netko mogao to uslikati tako da se dobije dojam ruznoce. Ja ne znam. Upravo zato obicno pokusavam uslikati najprljavije i najruznije prizore jer znam da su najvece sanse da ce slike biti lijepe (bar meni) i interesantne.
Jedino je problem sto mi film obicno stoji u aparatu po par mjeseci, tako da slike uz tekstove mogu objavljivati samo posthumno. E sad kad sam se naprigovarao protiv slikanja, moram ipak priznati da sam se upustio u mukotrpnu i neizvjesnu avanturu ucenja rukovanja skenerom (nemojte ocekivati da ce te slike poskenirane uistinu i ispasti dobro jer bi za to trebalo nauciti i podesiti kontrast, svjetlo i neke druge gluposti, a to je ipak iznad mojih mogucnosti) i dodao nekoliko slika uz onu pricicu “Zal” i u jednu od prica iz Yunnana. Pa koga interesira...
Post je objavljen 09.05.2006. u 05:04 sati.