Hiperborealni vjetrovi

30.05.2006., utorak

Zapisi iz zemlje drobčića (filek)

Operacija Kilimanjaro 1 i 2

Ako nisam nesto pomijesao, sto nije nemoguce jer sam to poodavno gledao, bilo je to u onoj epizodi Montipajtona kada spremaju ekspediciju koja ce ici graditi most izmedju dva vrha Kilimanjara. Mislim da na kraju skeca Cleese iznosi plan puta koji zvuci otprilike ovako nekako: “Odavde krecemo McAdamovom ulicom, da bismo izbjegli guzvu u Pugsleyjevoj, skrecemo u Winstonovu, kojom stizemo ravno do ulaza na autocestu b-28, nakon pola sata voznje se prebacujemo na z-15 i onda picimo ravno do Kilimanjara.” Dakako da sam zaboravio prava imena i da je sve skupa, razumljivo, neusporedivo bolje i razradjenije.
E pa tako bi se nekako mogao opisati moj posljednji put za Guilin. Krenuo sam prije polaska jos navratiti do Yilan, tamo se zadrzao na casici razgovora i za ubijanje dosade putem dobio Vecernjak koji joj je majka, bas stigla u posjetu, frisko donijela iz Rvacke (sto me podsjetilo koliko su to lose i imbecilne novine u kojima cak ni nostalgijom nacet, polumaloumni kineski dijasporas nema nista za procitati) i lezerno krenuo jedno pol sata prije roka dogovorenog s ostatkom ekipe. Na ulici sam primijetio da je poprilicna guzva na iducem semaforu te zakljucio da je mozda bolje da presjecem pjesice kroz kvart i da docekam bus na iducoj stanici. Taman dok sam se gurao medju hrpetinom ljudi provjeravajuci stane li moj uopce na toj stanici, ovaj mi je zbrisao pred nosom. Buduci da sam vec zakljucio da bi se moglo dogoditi da zakasnim na dogovoreni rok, odlucio sam otici par stanica drugim busem pa onda presjesti ili uzeti taksi. Nakon dvije stanice upali smo u totalni prometni krkljanac (zaboravio sam, naime, na cinjenicu da je to prvi dan prvomajskih praznika i da ce svi Kinezi putovati nekamo) te sam sisao dole i krenuo pjeske naprijed ne bih li na iducoj stanici uhvatio neki drugi koji ide za zeljeznicki kolodvor. Nakon desetak minuta pjesacenja, shvatio sam da je prometni krkljanac sve gori i gori, da ni tamo nema busa koji bi isao za kolodvor i da je vec prosao ugovoreni rok te da bih se sad trebao poceti brinuti hocu li uopce stici na stanicu prije polaska vlaka. Vec sam neko vrijeme neuspjesno pokusavao zaustaviti taksi, a kad sam konacno uhvatio jednog praznog, rekao mi je da nema sanse da ide na kolodvor jer je u tom pravcu totalni krkljanac. Polako sam pjesacio dalje i pritom jos od dvojice taksista dobio isti odgovor i sad me vec lagano pocela hvatati panika, kadli prodjoh pored nekog omanjeg mopeda-trokolice (kakve ovdje inace koriste invalidi za kretanje po gradu). Nakon par metara, zakljucio sam da mi je to jedina sansa, vrato se nazad i pitao vozaca da li me moze prebaciti do kolodvora. Nakon kraceg cjenkanja, uspio sam smanjiti samo na duplo vecu cijenu od one koje bih platio za taksi i ubrzo shvatio da je to istinu jedini nacin da stignem na vrijeme jer je ovaj picio po plocnicima, prelazio ceste po zebrama, vikao na pjesake ispred da se sklone i dovezao me u zadnji cas na kolodvor. A odatle sam otpicio ravno za, 16-ak sati voznje udaljen, Guilin.
Pretpostavljam da vise ne treba ni spominjati da sam opet imao samo stajacu kartu i da u trenutku dok sam doslovce gazio preko naguranih ljudi na ulazu u vlak ne bih li se pokusao probiti prema sredini vagona, nadajuci se da ce tamo biti bar dovoljno mjesta da mogu stajati na dvije noge, a ne samo na prstima jedne, predstojeca noc nije izgledala pretjerano ruzicasto. Na srecu je ostatak ekipe ranije kupio karte te uspio dobiti sjedeca mjesta, a na srecu su me i primijetili kako se pokusavam probiti u vlak te me uspjeli dozvati da se prebacim u njihov vagon, gdje je na (trecu) srecu upravo bila neka zena koja je prodavala malene plasticne hoklice te smo tako put proveli sjedeci na smjene.

- 08:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.05.2006., srijeda

Utjecaj života u Kini na reevaluaciju lika i djela Tome Bebića

Postoji jedna Tomina pjesma koju sam nekada volio mnogo manje od ostalih. Sto, dakako, znaci da nisam bio fanaticni poklonik, vec da mi je bila samo vrlo draga. Razlog tome je bio, između ostalog, i sto sam smatrao da se tom prilikom ipak malo poskliznuo preko onog ruba patetike po kojem je inace tako vrhunski balansirao.
Tek sam ovdje shvatio da sam u krivu i da neke stvari mozes razumjeti samo ako se nađes na pravome mjestu u pravo vrijeme.
Moje isprike barba Toma.

- 04:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

19.05.2006., petak

O razularenom studentskom zivotu u Kineza

Nedavno sam bio na tulumu s frendom koji je na postdiplomskom iz novinarstva (tulum, naravno, nisu organizirali Kinezi, vec je bila rijec o oprostaljki nekog Engleza koji je par mjeseci predavao na faksu) i tamo se zapricao (a bogme i zapio – sto me ugodno iznenadilo jerbo Kineskinje inace ne piju) s nekom curom, tako, u srednjim tridesetim, naravno udanom (tu su sve preko 25 udane pa se vise nimalo ne obazirem na taj detaljcic), kadli se oko jedanaestice odjenom pokupi vecina ljudi, a pet minuta kasnije i ona pogleda na sat i kaze da mora ici jer joj se u pol 12 zakljucava dormitory!!
Kak se to uopce kaze na hrvatskom? Spavaonica, studentski dom? Nema veze, poanta je u tome da ovdje ljudi u tridesetim, pred doktoratom, moraju ici doma oko jedanaestice jer im u pol 12 zakljucavaju vrata! Ali postdiplomcima je super, ovim obicnim studentima zakljucavaju vrata u jedanaest. I ne samo to, odredjen broj ljudi mi je rekao da su njima u jedanaest iskljucivali struju. Pa u vojsci sam imao blazi tretman! (Ovdje imam srece jer sam medju znanstvenicima, a oni po cijele noci rade na eksperimentima pa im ne smiju zakljucavati vrata. Tako da i ja mogu provoditi cjelonocne eksperimentalne provjere otpornosti jetre na kinesku, kojekavih cudnih kemikalija punu, pivu.) I di onda nece svi biti djecica s diplomama. Prvo sam mislio da samo ja imam problem razviti neku ozbiljniju komunikacij s Kinezima jer su mi svi ko djeca. A onda sam, popricavsi s drugim strancima ovdje, shvatio da i oni imaju isti problem. Oni cijelu srednju skolu provedu uceci po cijele dane da bi se mogli upisati na faks. Onda cijeli faks provedu uceci da bi mogli na postdiplomski. Onda na postdiplomskom svo vrijeme uce, rade eksperimente, ili stolivec, eda bi mogli dobiti dobar posao. A od tolikog ucenja se oglupavi. (To ja iz osobnog iskustva.)
Uvijek kad me razbjesni ta glupavost, moram se prisiliti da se sjetim da je za vrijeme “Kulturne revolucije” u kasnim sezdesetim i prvoj polovici sedamdesetih u Kini bio zabranjen SVAKI oblik zabave. Osim onih od Partije propisanih. Tako da su ovo djeca ljudi koji su mladost proveli u svijetu gdje je jedini oblik zabave bilo gledanje propagandnorevolucionarnih filmova i slusanje isto takve muzike. Deset takvih godina moze ostaviti stvarno gadne oziljke na drustvu. Interesantno da je Kulturna revolucija vrlo slabo poznata izvan Kine, a i Kinezi ne zele bas pricati o tom periodu. I ne znaju puno jer je vlast zataskala neke detalje i tesko je dobiti kompletnu sliku (uvijek se u takvim trenucima sjetim Orvelove "’84" i glavnog lika koji radi u redakciji za prekrajanje povijesti. E pa to uopce nije fikcija). Pronadjem li dovoljno interesantnih podataka, mozda i pokusam napisati ponesto o tom fenomenu jer se po grozotama moze usporediti s Pol Potovim, Staljinovim i Hitlerovim eksperimentima, a premalo je poznato. Donekle mozete dobiti uvid u to kakva je situacija tu bila za vrijeme spomenute revolucije ovdje. Potrazite tekst po imenu "Trazimo nove mlade." (mislim da je drugi po redu) Osim sto su slicnosti frapantne, isplati se procitati tekst jer je vise nego izvrstan (nisam nikada prije razmisljao o vaznosti generacijskog jaza, a iz te perspektive, mnoge su mi stvari vezane uz Kinu i Kineze jasnije). U Kini je recimo, za vrijeme kulturne revolucije klasicna muzika bila potpuno zabranjena, a nedavno sam doznao i da su sustavno unistavali sve kulturno-povijesne spomenike. Sto objasnjava potpuno odsustvo bilo kakvih predrevolucionalnih gradjevina i tome slicnih stvari, a mene je to odmah sjetilo identicnih akcija koje su nedavno Talibani provodili u Afganistanu. Moram priznati da sam se zlobno i pobjedonosno smjeskao kad sam otkrio da su religijski i komunisticki ekstremisti dosli do gotovo identicnih zamisli.
Zapravo, cak vjerujem da je vama tamo jednostavnije doci do literature o spomenutoj revoluciji, nego meni tu, u Kini. Jos uvijek Partija sve cenzorske konce cvrsto drzi u rukama i putem svih mogucih medija vrsi redovito ispiranje mozga naciji. I mozete lako pogoditi sto se dogadja kad takva nacija ispranog mozga (fali u rvackom dobar izraz za “brainwashed”) udje u potrosackotrulokapitalisticki pakao…

- 11:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

14.05.2006., nedjelja

Srebrna strijela

Nisam jos u Wuhanu bio ni 20 sati (a bjese to jos potkraj rujna, 2004.) kada sam je prvi puta ugledao. Ne mogu reci da je to bila ljubav na prvi pogled, ali bila je otprilike ono sto sam trazio i jednostavno sam, ne premisljajuci se puno, rekao DA. Sad smo, eto, zajedno vec vise od godinu i po, prosli smo skupa sve i svasta i postala je jedna mi od najdrazih stvari ovdje u Wuhanu.

Ovdje je mozete vidjeti u jos mladom i svjezem izdanju neposredno posto smo se upoznali. A mozda mozete nazrijeti i tragove srebrnog spreja po blatobranima po kojima je dobila ime. Usto treba napomenuti i da je medjuvremenu dovedena skoro do potpune savrsenosti kosarom za speceraj. Sprijeda.

Znao sam da zelim rabljeni bicikl i po mogucnosti sto stariji i ofucaniji. Ne samo zato sto su me unaprijed upozorili da se ovdje bicikli kradu naveliko, vec uglavnom stoga sto sam i inace sklon antiknim stvarcicama. Naravno da takve sklonosti zahtijevaju i odredjenu zrtvu, tako da sam vec drugi dan morao ici mehanicaru na popravak. Ali tu je jedna velika prednost zivota u Kini sto su popravljaci bicikala doslovce na svakom koraku i sto su vrlo jeftini (krpanje gume kosta jedan Yuan. Ili oko 70 – 80 lipa.). Neko je vrijeme situacija bila idilicna i samo sam tocio i vozio, a o cijeni pogonskog goriva sam, pretpostavljam, vec pisao, ali u medjuvremenu je ipak do izrazaja dosla kvaliteta kineskih proizvoda i moram priznati da ni pojma nisam imao koliko bicikl ima dijelova dok ih nisam poceo mijenjati na ovom svojem. Svaki puta kad pomislim da sam promijenio sve sto se promijeniti dalo, uspije me iznenaditi i otkriti mi neki novi dio. Evo bas u ovih par dana dok sam ovo polako pisao i pripremao za objavljivanje otpala mi jedna pedala te je morao zamijeniti novom. I uvijek sam mislio da je ono kada Franquin nacrta Gašin auto kako mu ispadaju sarafi po cesti moguce samo u stripovima i da se takve stvari ne dogadjeju u stvarnom zivotu. Bio sam u krivu. Barem jednom do dva puta tjedno moram do mehanicara jer mi ispadne neki saraf negdje na cesti. Pojma nisam imao ni da bicikl ima toliko sarafa. Tako da su troskovi odrzavanja sada vec prebacili nabavnu cijenu vozila i time se popeli na vrtoglavih pedesetak kuna.
Evo je u malo nezgodnoj pozi, ali u sigurnim rukama bicyclerepairmana.

Ali svaki puta kada se vracam doma s pijanke, sjetim se jadnicaka koji u domaji strepe pred policijom zbog oni jadnih pol pivice i zakunem se da se ne vracam doma dok se ne promijeni zakon o nula promila. Na svu srecu, uglavnom posvuda po gradu postoje odvojene trake za bicikliste i nema neke opasnosti od automobila. Najvecu opasnost predstavljaju otvoreni sahtovi na neosvijetljenim cestama. A ovi kineski nisu kao nasi, samo rupica u asfaltu, vec se obicno radi o rupetini u koju cijeli upadnes skupa s biciklom. Zasad sam ih na svu srecu uspijevao izbjeci.
Uistinu, malosto se moze usporediti s tim osjecaje slobode i bezbriznosti koji covjek ima ovdje u Wuhanu kad u neko doba noci odluci da je vrijeme da se krene doma, dotetura do bicikla, jos malo zavrluda dok se ne uhvati grif i onda punim gasom, pritom izbacujuci litre znojopive iz sebe, pici doma kroz pusti grad.

- 16:05 - Komentari (28) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

Loš post o slikanju u kojem se barem 568 puta spominje "slikanje" i "slika", ali ne da mi se rješavati taj problem, a nisam uspio smisliti ni nikakav prikladan naslov pa ovako rješavam dve muve jednim udarcem

Potezalo se vec mnogo puta u komentarima pitanje slika, odnosno manjka istih pa reko da probam malcice na ovaj nacin rascistiti situaciju.
Ne volim bas slikati. Uvijek mi kretenski izgledaju svi oni turisti koji hodaju okolo s fotaparatima (o kamerama da i ne govorim) i bjesomucno uslikavaju sve po redu. Osim toga, nekako mi to ubija uzitak razgledanja. Kad je vec ovo blog o Kini, mogu iskoristiti priliku i da napomenem da Kinezi imaju posebno idiotske navade pri slikanju i nedovambog da vam neki Kinez ponudi da pogledate njegove albume sa slikama; postoji ozbiljna opasnost da covjek pritom umre od dosade. Slikaju se skoro iskljucivo pred grandioznim i prepoznatljivim zdanjima.

Ovako je izgledalo kad su cimeru dosli u posjetu neki prijatelji pa ih je vodio od sveucilista do sveucilista da bi se mogli uslikavati pred ulazima. A ujedno slika daje i dobar uvid u wuhansku ruznocu.
Najgore je bilo kad sam isao s nekim Kinezima posjetiti toranjzgraduilistolivec po imenu HuangHeLou, koji mu ga dodje najveca wuhanska povijesna znamenitost, a naravno da je ocajno ruzan, nepodnosljivo kicast, prekrcan turistima i, najironicnije od svega, izgradjen koncem osamdesetih, i cijelo su me vrijeme maltretirali da se slikam pred svakom govnarijom i nikako nisu uspijevali shvatiti zasto sam uopce isao tamo ako nemam namjeru napraviti bar 250 slika sebe u raznim pozama pred takvom znamenitoscu. Nevjerojatno je i koliko ljudi svakodnevno vidjam da se slikaju pred, naravno, grandioznim i strahovito ruznim ulazom u Wuhansko sveuciliste.

Jos uvijek ne shvacam da li im je to mjesto lijepo ili se slikaju jednostavno zato sto tamo pise da je to Wuhansko sveuciliste pa slike koriste samo kao dokaz da su bili tamo. Ova druga teorija svakako nije bez osnove jer su opcenito skloni slikati se pred svakom kamenobtonskomramornom rugobom na kojoj nesto pise. U svakom iole poznatijem turistickom mjestu postoji nekakva kamencuga na kojoj pise vrlo kicenim kandzijama da je to bas to mjesto i tamo se u sezoni uvijek mora cekati u redu da bi svatko zauzeo pozu, uslikao se i ponosno odnio kuci dokaz da je bio tamo. I redovito su to najnamjestenije moguce poze, po mogucnosti jos i s dva prsta u zraku. Ne znam sto im to znaci i zasto se tako slikaju. Pogotovo ne shvacam zasto bi se itko htio slikati pred sveucilistem. S time da to sve vrijedi samo za Kineze. S Kineskinjama je situacija jos bar 20 puta gora. One pak uzimaju godisnji odmor par dana prije nego sto ce ih netko slikati da bi se mogle dobro pripremiti.

Ova slika nije najbolji primjer jer cak i nije sasvim losa. Ima neku cudnu, vrlo zanimljivu atmosferu. Mozda bi trebalo napomenuti i da onaj kisobran nije modni detalj, vec sluzi obrani od sunca i sklanja se samo na par sekundi dok se ne obavi ritual slikanja.
Dobro, gundjam, a ima i iznimaka, odnosno ljudi koji znaju sto i kada treba slikati; nekuvece se napih s kolegama pa smo poslije otisli na karaoke i tamo se potpuno razularili, a jedan je kolega proveo vecinu vremena s fotoaparatom u ruci uslikavajuci to. Uvijek ce mi biti drago imati takve slike, ali, kao sto se lijepo moze i vidjeti, sam cu radije biti u onoj skupini koja ce “glasno kricati in razbijati kozarce”, nego onaj koji ce to slikati.

A moram priznati i da ce mi uvijek biti drago imati pokoju sliku s putovanja. Pogotovo dobru. Ali shvatio sam da su takve slike ionako uglavnom interesantne samo meni, odnosno nama koji smo bili tamo, valjda zato sto evociraju uspomene i atmosferu s puta, a da ce drugima to uglavnom biti dosadnjikavo. Zato slikam za sebe. I onoliko koliko mi pase. U Yunnanu nam je recimo bilo toliko dobro da nam uopce nije padalo na pamet slikati i uvijek kad bih izvukao kameru (a to je bilo sve skupa valjda dva puta) imao sam osjecaj da kvarim potpuno opustenu atmosferu koja je inace vladala.
Zatim, slikati treba znati. Ja ne znam. Ponekad mi pokoja slika ispadne dobro, ali i to sasvim slucajno. Usto, ustanovio sam da su mi slike prirode dosadne, mogu satima promatrati prirodu, ali na slikama je uglavnom dosadna, osim u nekim ekstremnim slucajevima. Ono sto bih volio slikati, pogotovo u egzoticnim krajevima, su ljudi. Ali za to moras biti debelokozac. U prijevodu, neugodno mi je. Tim vise sto ce se ponekad desiti da ti traze novac za to, a ne da mi se svadjati (bio nedavno otisao probati uslikati one djevojcice za cijim je slikama Ribafish toliko kukao i, usavsi unutra, pitao sam ih da li bi se htjele slikati, ali docekala me samo ledena tisina. Vjerojatno bi pristale da sam ponudio nesto novca ili barem platio i za neke druge usluge sto ja, kao stara cicija, nisam bio spreman napraviti. Znaci Riba, zao mi je al zasad nista otoga.)
Digitalac. Prosle sam ga godine imao ovdje, poslikao sam neke stvari, nisam fasciniran. Tako da sam, u maniri radikalnog nostalgicara, ove godine donio klasicni fotoaparat. I iskoristio tu priliku ubacim unutra crno-bijeli film (Kinezi se nisu mogli prestati iscudjavati zasto bi itko htio imati crno-bijele slike. I rekli su mi da su im jako mracne i uznemirujuce. Jos im je manje bilo jasno zasto bi itko htio imati takve slike.) Znam da je slikati crno-bijelo pomalo pretenciozno, ali one stvari koje me ovdje interesiraju puno bolje ispadnu u toj tehnici. Kina je jednostavno takva zemlja, Bezbojna. A sto se slika ruznoce tice, vec sam pisao da je bit kineske ruznoce u sveobuhvatnosti. Pokusam li slikati komadicke ruznoce, to obicno ispadne vrlo zanimljivo. Opet, mozda bi netko mogao to uslikati tako da se dobije dojam ruznoce. Ja ne znam. Upravo zato obicno pokusavam uslikati najprljavije i najruznije prizore jer znam da su najvece sanse da ce slike biti lijepe (bar meni) i interesantne.

Jedino je problem sto mi film obicno stoji u aparatu po par mjeseci, tako da slike uz tekstove mogu objavljivati samo posthumno. E sad kad sam se naprigovarao protiv slikanja, moram ipak priznati da sam se upustio u mukotrpnu i neizvjesnu avanturu ucenja rukovanja skenerom (nemojte ocekivati da ce te slike poskenirane uistinu i ispasti dobro jer bi za to trebalo nauciti i podesiti kontrast, svjetlo i neke druge gluposti, a to je ipak iznad mojih mogucnosti) i dodao nekoliko slika uz onu pricicu “Zal” i u jednu od prica iz Yunnana. Pa koga interesira...

- 05:04 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>