Marketing
Zapisi iz zemlje drobčića (dvanaesterac, bez čira)
Planine u magli
Nismo se uopce zadrzavali u Gulinu, vec smo odmah uzeli bus za glavno ovdasnje turisticko odrediste po imenu Yangshuo. Buduci da nocu ipak nisam bas puno odspavao, iskoristio sam tih sat vremena da malo dremucnem i kad sam otvorio oci, imao sam totalni déja vu. Naime, vec sam opisao u onoj prici “Cini li piva covjeka”, kako sam se probudio vlaku i otkrio da se vozimo kroz prvi lijepi krajolik koji sam vidio u Kini. Sada sam, otvorivsi oci, shvatio da smo dosli upravo u te krajeve u kojima sam se i onomad probudio.
Usto smo imali srece i stigli po savrsenom vremenu; kisnom i oblacnom. Tako da su sve one stotine spicastih, na gusto posijanih brda, pokrivenih zelenilom, bile zamotane u oblake i vlagu koja se doslovce cijedila iz svega. Kasnije je bilo i vedrih dana, ali to nije ni priblizno tako posebno kao ovaj misteriozni ugodjaj koji stvaraju brda koja se naziru kroz maglu.
Samo mjesto i nije pretjerano lijepo, prekrcano je gomilama turista i cijene su debelo pretjerane. I cijelo mirise (ili smrdi, ovisno o ukusima) po kuhanim crijevima. Ne bas pretjerano pazljivo ociscenim. Doslovce posvuda ima restorancica i kod svih se mogu vidjeti oveci, dimeci lonci iz kojih se spomenuti miris siri po cijelome mjestu. Cini se da tu juhu koriste kao bazu za vecinu drugih jela jer bas sve ima taj miris. Men’ to, naravno bilo cist’ u redu.
Preostalih smo par dana proveli u uobicajenom masovnoturistickom ritmu; po danu praveci izlete po okolici, a uvece se nakrkavajuci lokalnim, mirisljavim delicijama. I pivom. Isto tako lokalnom. Ipak, ne moze se bas reci da su nam aktivnosti uvijek ispale potpuno masovnoturisticke. Drugi smo dan sjeli na lokalni autobus i otputili se do rijeke po imenu Yulong He, poznate po splavima od bambusa na kojima se moze spustati nizvodno.
Sto bismo i ucinili da nam nisu htjeli naplatiti nesto preko 200 Kuna po osobi. Te smo se umjesto toga iz revolta pjesice uputili niz rijeku. Ali Kinezi imaju neki cudan obicaj da ne prave puteve uz rijeke, tako da smo cijelo vrijeme morali u cik-caku hodati po uskim puteljcima izmedju rizinih polja,
u nekoliko navrata pregaziti rijeku,
probijati se kroz polja caja i gackati kroz blato do gleznja kad bismo slucajno uspjeli naici na neki jaci put (moram tu pohvaliti ove dvije Kineskinje koje su bile s nama i reci da su bez ikakvog prigovaranja skinule cipele i gazile kroz blato. Svaka cast).
Potrajalo je cijeli dan dok smo se uspjeli vratiti u civilizaciju, odnosno do prvog mjesta gdje smo si mogli uzeti pive. Zato je onih prvih par gutljaja bio potpuno orgazmicki dozivljaj.
Post je objavljen 06.06.2006. u 02:58 sati.