Rijeka koja je tekla u pogrešnom smjeru
Negdje oko pet ujutro iduceg dana sam zakljucio da je moj dojam da me to mjesto po atmosferi podsjeca na neke gradice uz nasu obalu potpuno pogresan, jer se po zvukovima koji su dopirali izvana moglo zakljuciti da se cijelo mjesto probudilo i izaslo van na cestu i da svi pokusavaju sto glasnije urlati. A kad su upalili i sve seoske traktore, od rada cijih motora su mi se pocela tresti stakla na prozorima, nije mi preostalo drugo nego da se dignem (sto i nije bio neki problem, buduci da sam vec nesto iza devet navecer bio u krevetu) i pokupim na rijeku. Te iskoristio to da se okupam prije nego sto navale rijekom turisticki brodovi. Taman sam izasao na obalu kada se uzvodno ukazao prvi. Uskoro su vec u neprekidnoj koloni prekrili cijelu rijeku i mi nije prestalo nista drugo nego da se pokupim dalje. Koju minutu kasnije, vec sam se po drugi puta kupao, jer se spustio pljusak od kojeg su mi se niz nos slijevali cijeli slapovi. Sto je bio samo uvod u dan u kojem cu otprilike svakih pola sata biti temeljito okupan iznenadnim ljetnim pljuscinama.
Buduci da preko rijeke nisam mogao, trebalo je krenuti nazad istim putem, sto bi i bilo najpametnije, medjutim kako ja bas i nisam sklon donosenju najpametnijih odluka, nakon sto sam se iz kanjona popeo nazad na brdo i dosao do neke omanje rjecice, uz nju sam se odlucio pokusati probiti nizvodno kroz sela i rizina polja. Iako bih svako malo totalno pokisnuo, uzivao sam u otkrivanju nekih uistinu magicnih, potpuno autenticnih, zabitih seoca kakva se kod nas definitivno vise ne mogu naci (mislim da cak i imam pokoju sliku, ali naravno da je to sve jos u fotoaparatu). Medjutim, na kraju jednog od takvih zaselaka vise nije bilo puta, vec samo neka kozja stazica koja je vodila prema brdu. Tvrdoglav, kakav jesam, nisam se vratio nazad, nego se pokusao tuda probiti. Nakon pola sata uglavnom nosenja bicikla preko kamencuga na stazi, probijanja kroz grmlje s kojeg bi se pri svakom dodiru po meni izlilo par litara vode, a usto i punog trnja, koje je pokazivalo sklonost da se zabija duboko pod kozu, dodatno namakan kisom koja je i dalje nemilice lijevala, pracen rojevima komaraca koji su se pobrinuli da izazovu nepodnosljivi svrab i na svim onim mjestima na kojima ga vec nije izazvalo trnje i vlaga, pogled na rijeku u dolini mi je otkrio da tece u pogresnom smjeru. A rijeka koja tece u pogresnom smjeru je vrlo, vrlo los znak kad lutas negdje po divljini. Znak da si se izgubio. Totalno izgubio. Ipak se i dalje nisam htio okrenuti, nego sam se probio do polja u dolini, dosao do novog sela, prilicno jake ceste (sto, naravno ne znaci i da je asfaltirana) i tamo pitao nekog čiču kojim putem moram ici zelim li stici do Yangshuo-a. Na sto mi je on uredno objasnio da mogu krenuti lijevo ili desno. Zahvalio sam na preciznom objasnjenju (kasnije cu na karti, kad sam konacno skuzio gdje sam, otkriti da je tome stvarno tako), jos se jedno pola sata vozikao malo u jednom, a malo u drugom smjeru, dok konacno nisam prepoznao jedno mjesto i shvatio da sam dan ranije prosao tuda. Ubrzo sam se, sav pokisao (i doslovno i metaforicki), opet nasao na istom mjestu na kojem sam bio tri sata ranije. U takvom stanju, nije mi preostalo nista drugo, nego se vratiti na glavnu cestu i pokupiti se doma.
Ha! Jesam vas! Niste valjda stvarno pomislili da bih tako lagano odustao? Cinjenica da sam krenuo glavnom cestom prema Yangshuo-u, ali cim se ukazala prva prilika, ponovo sam skrenuo s nje i krenuo u novo probijanje kroz seoca i polja. Ovajput je to bilo nesto uspjesnije, ali silne kise su posvuda stvorile sloj od par centimetara ljepljivog, zutog blata, a o kvaliteti blatobrana sam vec pisao, tako da su mi noge su bile potpuno prekrivene istim, na kratkim hlacama su se jos mjestimicno mogli uociti komadičci originalne, crne boje, a tocno po sredini kosulje i lica je isla zuta pruga. To sve sprijeda, a kako je otraga, nisam htio ni provjeravati. Ali znao sam da nije dobro, jer dok sam prolazio kroz sela, ljudi koji su sjedili pred kucama, ugledavsi me prvo bi, ne vjerujuci da vide takvo nesto, izbečili oči, onda se poceli smijuckati, a kad bih prosao kraj njih te im time omogucio pogled na svoja ledja, cuo bih samo kako padaju sa stolaca od smijeha. Potrajalo je to jos par sati, u kojem sam periodu uspio cak i s bicikla zveknuti ravno u polje rize, i vec je bilo podvecer kad sam konacno izbio na cestu za Yangshuo. Bio bih ipak prevelika atrakcija da sam se tamo uputio u takvom stanju te sam se vratio do rijeke i tamo oprao prvo sebe, a onda pokusao bar malo poprati blato s odjece. Sad je ostalo jos rijesiti i problem blatnog cuda na obali, koje je nekad bilo bicikl. Zakljucivsi da ga je uistinu nemoguce ocistiti uobicajenim metodama i da ce biti nuzni radikalni zahvati, iskoristio sam cinjenicu da nije moj i da mi je svejedno hoce li to izazvati neke nezeljene posljedice, i zviznuo ga ravno u rijeku. I tom, radikalnom metodom mi je trebalo bar petnaestak minuta da sastruzem svo blato s njega.
Ubrzo sam se, sav sretan sto sam konacno odzivio dva dana onako kako treba i pun energije za bancenje, vratio u onaj stari, poznati miris drobcica i odskakutao do Billa i Wu Jing te krenuo u nadoknadjivanje one jucerasnje, jedine na cijelom putu, trijezne veceri.
Samo me iducih dana malo mucila griznja savjesti jer sam cak dva puta potrazio usluge iznajmljivaca bicikala. I moram priznati da sam uzivao vozeci mladje i bolje uscuvane bicikle. Samo se nadam da ona moja Srebrna Strijela nije nista naslutila.
|
